Fra Angelicova slika „Obraćenje svetog Augustina” daje sjajan uvid u duhovnost Naučitelja milosti. U prvom planu slike, privlačeći izravnu pozornost promatrača, nalazi se lik svetog Augustina kako sjedi i plače. Slika prikazuje trenutak obraćenja svetog Augustina onako kako je opisan u njegovim „Ispovijestima” (knjiga VIII, poglavlje 12).

U vrtu kuće svojega prijatelja u Milanu, nakon dugih borbi sa „starim navezanostima”, koje su ga sprječavale da prigrli život u uzdržljivosti, Augustin je popustio pred „olujom” suza koje su se skupljale u njemu, izražavajući veliko kajanje zbog svoje grešnosti, koja se pokazala nesavladivom vlastitim snagama. Plakao je jer se osjećao „zarobljenikom svojih grijeha”, a plačući je ponavljao: „Dokle ću govoriti ‘sutra, sutra’? Zašto ne sada? Zašto u ovom trenutku ne bih učinio kraj svojim ružnim grijesima?”

Augustinove suze označavaju trenutak prepoznavanja, kao i izgovaranje „neizrecivih uzdaha”, osjećaja koji su previše duboki da bi se mogli izraziti ljudskim riječima (Rim 8,26). On spoznaje svoju nesposobnost i nemoć da se nosi s posljedicama svoje ranjene prirode. Ta spoznaja ga tjera da traži drugačiji izvor snage, pomoću kojega može nadvladati svoje slabosti. On podiže svoj pogled prema Bogu i otkriva otajstvo milosti, koja jedina ima moć promijeniti najtvrđa srca i izliječiti najgnojnije rane. Suze su za ovog beznadnog grešnika početak puta do svetosti.

Ovi „neizrecivi uzdasi” govore Bogu o najdubljim čežnjama duše za spasenjem. S jedne strane, te su čežnje tajanstvene i teško ih je pretočiti u riječi. Često su zaklonjene ili skrivene besmislenom bukom i žamorom naših prolaznih i svjetovnih briga. S druge strane, Otac te čežnje čuje izdaleka. On ih „ugleda” dok su „još daleko” i šalje Duha Svetoga, koji „potpomaže našu nemoć” pretačući ih u molitvu koja se sastoji od „neizrecivih uzdisaja”, koji Ocu prenose našu duboko ukorijenjenu čežnju za nebom (Lk 15,20, Rim 8,26). Vidljivi znak ove komunikacije su bujice suza, suza pokajanja, koje peru s nas našu prošlost i pozivaju nas na novi početak.

Suze svetog Augustina nisu bile bez važnih paralela. S lijeve strane Fra Angelicove slike stoji lik čovjeka čije držanje također označava emocionalan trenutak vezan uz onaj koji doživljava glavni lik. To je Alipije. U vrijeme Augustinova obraćenja Alipije također doživljava Božji glas u svom životu po biblijskom odlomku iz Poslanice Rimljanima. Kada obojica otkriju jedan drugome svoju želju da svoje živote predaju Bogu i započnu život u celibatu, odlaze do Augustinove majke, svete Monike, i obavještavaju je o svojoj odluci. Monika je presretna zbog te vijesti jer vidi opredjeljenje svog sina za život u celibatu kao velikodušni Božji odgovor na njezine mnoge „suze u molitvi i žalosne tužaljke”.

Sveta Monika vrlo je usko povezana s obraćenjem svoga sina. Provela je sedamnaest godina lijući suze zbog njegove svojeglavosti, moleći Boga za njegovu dušu. Kad je njezin sin prigrlio manihejsko krivovjerje, zamolila je katoličkog biskupa da razgovara s njim i opovrgne njegove pogreške. Biskup joj je rekao da nije mudro voditi taj razgovor s njezinim sinom jer je on „nezreo za pouku” te da će s vremenom otkriti istinu jednostavno čitajući knjige manihejaca. Ovaj odgovor ne bi umirio majku. Bila je neumoljiva u posjetima biskupu, neprestano prolijevajući suze za obraćenje svoga sina. Napokon, izgubivši strpljenje, biskup joj reče: „Ostavi me i idi u miru. Ne može biti da se sin tih suza izgubi.” Bio je u pravu – sin suza je otkrio Istinu i prikazao Mu svoj život.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.