Prva opća audijencija pape Lava XIV. u srijedu 21. svibnja bilo je promišljanje o Matejevoj prispodobi o sijaču (Mt 13,1-23). ​​To je prva od pet prispodoba ili analogija koje Isus iznosi o prirodi Kraljevstva nebeskog. Čitat će se uzastopno tijekom nekoliko nedjelja u ljeto 2026. godine, kada će Crkva koristiti Matejevo evanđelje za nedjeljni red čitanja.

Prispodoba o sijaču prikazuje njegov rad i sudbinu sjemena. Sijač izlazi zasijati sjemenom svoju njivu. Nešto sjemena pada na kamenje i ugiba zbog nedostatka korijenja i vlage. Nešto sleti usred korova i grmova koji ga guše. Dio sjemena nikada ne proklija jer ga pojedu ptice. Neko sjeme pada na dobro tlo, ali čak i ondje daje različite prinose – manje ili više obilne. Isus koristi prispodobu kako bi objasnio Božje djelovanje u širenju njegove Riječi i različite ljudske reakcije na nju. Papa koristi prispodobu kako bi razmišljao o sijačevim postupcima. Kako to da je on tako neodlučan, tako nasumičan u svojoj sjetvi? Ne bi li trebao biti bolji upravitelj žita, u smislu da vidi gdje ga sije?

Papa Lav se ne slaže. Sijač je Bog, i njegovo rasipanje sjemena predstavlja njegovu velikodušnost i darežljivost. Božja ljubav velikodušno daje život. Ali, poput života, pozvani smo ljubiti ga usred svih uvjeta, promijeniti svoja kamena srca, potonuti duboko unatoč zaprekama, oduprijeti se sekularizmu koji nas guši, težiti roditi stostruko, a ne tridesetostruko. Misterij je da – za razliku od sjemena – s Božjom milošću to možemo učiniti. Bog nam ne obećava ni ružičnjak ni plodno tlo, ali njegova milost nas poziva da te uvjete pretvorimo u vrt pun ruža i hranjive pšenice iz dobre zemlje.

Papa je također učinio nešto što mi ovdje u National Catholic Registeru pokušavamo učiniti već gotovo četiri godine: povezati Sveto pismo, katolički život i umjetnost. To je učinio meditirajući o slici Vincenta van Gogha „Sijač u zalazak sunca”. Budući da ne precizira koju verziju (Van Gogh ih je imao nekoliko), odabrao sam sliku iz 1888. godine.

Postoje neki umjetnici čiji je rad posve svojstven upravo njima – pogledate ga i kažete: „To je taj-i-taj.“ Poput El Greca. Ili Van Gogha. Stil i paleta boja (plava/zlatna) ove slike strogo su Van Goghovi, uključujući njegovu upotrebu linija za konstruiranje prizora (uključujući sijača). Plava i zlatna ovdje se teološki dobro uklapaju – plava nade daje zlato slave.

Međutim, ako bolje pogledamo, mogli bismo iz ovoga djela izvući neke neobične teološke zaključke. Zovu ga „Sijač u zalazak sunca“. Iskreno, to je čudno vrijeme za sjetvu. Sijač kreće ujutro, dok sunce izlazi, tako da ima pred sobom radni dan, a ne onaj u kojem mora preduhitriti sumrak. Želi da Sunce što izlazi ugrije njegovo sjeme, a ne da ga hladni noćni zrak ohladi. Naravno, danju ih mogu napasti biljojedne ptice, ali on ih može vidjeti i uplašiti. To je bolja ponuda nego biljojedi glodavci (poput poljskih miševa) s većim apetitom noću.

Kaže se da je Van Gogh bio inspiriran Jean-Françoisom Milletom, koji je također naslikao „Sijača”, 1850. godine. Millet je koristio tamniju paletu boja od Van Gogha i, vjerojatno, nije nužno ni povezan s biblijskom parabolom (kao što bi se, u užem smislu riječi, moglo reći i za Van Gogha). Da, Millet je slikao poljoprivredne prizore, ali francuska poljoprivredna zemljišta teško bi se mogla odvojiti od katoličanstva najstarije kćeri Crkve: zato poznatija Milletova slika „Angelus” prikazuje zemljoradnike kako mole u suton.

Sijači (ne nužno biblijski) bili su popularna tema slikara u drugoj polovici XIX. stoljeća, npr. poput Milleta, sijača nalazimo kod Pissarra. Sâm Van Gogh se vratio prizoru sijača na više slika (pogledajte ovdje, ovdje, ovdje i ovdje). Čak je stvorio varijante svojega „Sijača i zalazećeg sunca” (Papa ne precizira na koju je mislio). Pogledajte ovdje, ovdje i ovdje. Ova verzija uključuje drvo koje na prvi pogled izgleda neplodno, ali ima cvjetove – to je možda zato što je rano proljeće.

Pripisujući Van Goghov rad ovoj usporedbi, Papa je ipak iznio dva zapažanja. Prvo – iako sije, iza njega je cijelo polje zrelog žita. Papa Lav kaže: „Nismo sigurni kako je [izraslo], ali jest.” Objasnio bih to pozivajući se na Iv 4,35-37. Objašnjavajući apostolima svoj susret sa Samarijankom, Isus primjećuje:

„Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’”

Za Boga, sve je sada – za razliku od nas, Bog ne čeka da vidi kako će se povijest odvijati. I Bog je taj koji je krajnji uzrok svega, posebno žetve. Mi smo najamnici, ali sijač i žetelac „sabiru plod za vječni život“.

Drugo Papino zapažanje odnosilo se na položaje na Van Goghovoj slici. Sijač nije u središtu – Sunce jest. Usporedite to s Milletom, čiji je sijač u središtu, i čak se čini da je bio na steroidima tijekom zime. Papa jasno daje do znanja da je Bog – Sin – uzrok i načelo žetve, on čija je to Riječ, i čija milost vodi ljude u suradnji s njihovim slobodnim djelima do bogate žetve. Njegova životvorna toplina već je donijela žetvu i blagoslivlja pomalo ispucalu zemlju koju sijač sije. (Zar sijač nije mogao još jednom provesti orača kroz to polje?)

Sveti Otac i Van Gogh podsjećaju nas da dopustimo Bogu da preuzme vodstvo. Ako to učinimo, čeka nas rog izobilja jer rasipni sijač, „bogat milosrđem“ (Ef 2,4), želi izobilje.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: Ana Naletilić