Samostan Alcobaça – slika ‘novog Jeruzalema’ urešena po broju, utegu i mjeri

Jednog ugodnog proljetnog poslijepodneva 1153. godine, grupa monaha odjevena u bijele habite stigla je na područje Luzitanije i odredbom kralja smjestila se u jednom selu između dviju rječica: Alcoe i Baçae. Njihov dugački put započeo je u Borgogni, u Francuskom kraljevstvu odakle su stigli s precizno definiranim odredbama o osnivanju slavnog i kraljevskog samostana Alcobaça.

Nekoliko godina prije, u ožujku 1147., večer uoči osvajanja grada Santaréma, don Afonso Henriques zavjetovao se da će podignuti jedan samostan u čast svetoj Mariji ukoliko njegov pothvat uspješno završi. Budući da se to i ostvarilo, odlučio je darovati neku zemlju Cistercitskom redu (vjerojatno zato što je bio povezan sa sv. Bernardom, opatom iz Clairvauxa) te je tako i ispunio svoj zavjet.

Štoviše, da bi pridobio blagoslov Neba nad osvojenim područjima, nije mu se učinilo ništa boljim negoli ostvarenje tog pothvata povjeriti onom Redu koji je već bio poznat po svetom, strogom i sakralnom životu svojih monaha. Tako, dokumentom potpisanim 8. travnja 1153., don Alfonso darovao je cistercitima prostrano područje od 44 tisuće hektara zemlje.

Međutim, vijest o kraljevoj pobjedi nije predstavljala nikakvo iznenađenje za opata Bernarda, koji je, zahvaljujući božanskoj objavi, već znao da je Santarém osvojen. To čudo opisano je na baroknim pločicama, a nalazi se u Dvorani kraljeva u samostanu u Alcobaçau. A zapisano je: “Naš sveti otac sv. Bernard obavijestio je svoje monahe u Clairvauxu o osvajanju Santaréma ujutro onog dana u kojemu je tek navečer grad bio zauzet i s njima se zahvalio Bogu za taj radosni trenutak.”

Možda će čitatelj pomisliti da se portugalski kralj unaprijed preporučio u dragocjene molitve monaha. U stvarnosti – pripovijeda se na drugoj pločici – sv. Bernard je molio “Boga sa svojim monasima za dobar ishod portugalskih pohoda” jer je saznao za kraljeve nakane zahvaljujući “objavi s Neba”.

Zbog tog razloga, kad je nakon nekog vremena opat dobio u Clairvauxu pismo don Afonsa Henriquesa u kojemu mu javlja o osvajanju Santaréma ta ga moli da pošalje monahe koji će ispuniti njegov zavjet, sv. Bernard je već znao za taj postignuti uspjeh. I odmah je “poslao monahe utemeljiti ovaj slavni i kraljevski samostan u Alcobaçi i stoga im je dao mjere”.

Svemir je stvoren u savršenoj harmoniji

Kakve su to bile mjere? Za čovjeka iz epohe sv. Bernarda, svemir je bio isklesan u Božjim rukama u savršenoj harmoniji, kao što pjeva psalam:”Gledam ti nebesa, djelo ruku tvojih, mjesec i zvijezde što si ih učvrstio.” (Ps 8,4)

Svijet je bio kuća koju je Svevišnji želio sagraditi za sebe. Prema djelu De ædificio Dei koje je napisao teolog onog vremena, Gerhoh de Reichersberg, Bog je za stvaranje svih stvari koristio kao oruđe Mudrost – Našeg Gospodina Isusa Krista. Ukratko, ovaj autor se pita, nije li Božji Sin nazvan u Evanđelju “drvodjeljin sin”? A pjesnik Alain de Lille, njegov suvremenik, dao je Stvoritelju nadimak “mundi elegans architectus” – mudri arhitekt svijeta.

Stoga, budući da je svemir bio stvoren od Boga i zbog toga njegov unutarnji ustroj je bio u skladu sa zakonima koje je On diktirao, ljudi srednjeg vijeka su zaključili da je njihova zadaća ostati vjeran toj sakralnosti stvaranja te tako reproducirati na ovoj zemlji jednu sliku koja bi na najvjerniji mogući način oslikavala svemirski red. A s kojim djelom se to moglo bolje predstaviti ako ne s crkvom, svetohraništem gdje Bog boravi dan i noć Tijelom i Krvlju, Dušom i Božanstvom, pod euharistijskim prilikama?

Novi Jeruzalem koji je sišao od Boga

Prožet ovim idejama, srednjovjekovni umjetnik je tražio u Svetom pismu dimenzije i proporcije koje je Bog koristio kad je stvarao svemir. U želji da svojim arhitektonskim planovima pruži biblijski temelj, on se oslanjao na opis Šatora koje je Mojsije sagradio (usp. Izl. 25-39), na dimenzije Salomonova hrama (usp. 1Kr 6-7) i na viziju novog Hrama o kojem govori prorok Ezekiel (usp. Ez 40-42).

Jedna crkva je stoga trebala, na alegorijski način prikazivati, “novi Jeruzalem, koji silazi s neba, od Boga” (Otk 21,2), koji se spominje u Knjizi Otkrivenja. Ta crkva ne bi bila samo zgrada za kult ukrašena lijepim ukrasima gdje se slavi sveta euharistija. Više nego to, ona bi trebala biti Nebeski Jeruzalem i prikladno mjesto u kojem se Bog mogao učiniti prisutnim među ljudima. Zbog toga, sveti Beda tvrdio je da je bilo potrebno razumjeti na mističan način utemeljenje Hrama. Zašto? Zato što “gradnja svetohraništa i Hrama predstavljaju jednu te istu Kristovu Crkvu”.

Glazba sfera

Povrh toga, ova srednjovjekovna koncepcija o arhitekturi sakralnih objekata bila je pojačana dodatnim poganskim izvorima. U djelu Timeo Platon je napisao da je ovaj svemir jedini i savršen te da se u njemu nalaze temelji geometrije, aritmetike i glazbe. Uređujući ga po nekom redu, Stvoritelj je smjestio u njemu neke određene zakone koji se baziraju na glazbenim intervalima. Posebice one koji se odnose na omjere oktave (2:1), kvarte (4:3) i kvinte (3:2).

Tako, proučavanje nevidljive harmonije postavljene u redu stvaranja od samog Stvoritelja bilo je sredstvo kojim se postizalo razumijevanje posljednjih stvarnosti ili harmonije s kojom je On rasporedio zvijezde.  Na taj način, na primjer, kad bi neki glazbenik skladao neku melodiju, on nije radio ništa drugo nego ponavljao one harmonijske zakone predodređene od Stvoritelja neba i zemlje. Zbog ovog se razloga, kroz mnogo stoljeća vjerovalo da svaka planeta svojim okretanjem proizvodi savršene zvukove, neprimjetne ljudskom sluhu, koje su nazivali glazbom sfera.

Također, rimski arhitekt Vitruvio (1. st. pos. Kr.) izjednačio je zakone svemira koje reguliraju pokret svakog planeta sa zakonima arhitekture. Tako su glazbena znanost, astronomija i matematika postale nerazdvojne za srednjovjekovnog čovjeka.

Sve je urešeno po broju, utegu i mjeri

Sveti Augustin, koji je bio oduševljen zakonima svemira, usporedio ih je s tvrdnjom iz Knjige mudrosti: “Sve si uresio po broju, utegu i mjeri” (Mudr 11,20). Njegova interpretacija ovog biblijskog stiha postala je “ključni faktor u srednjovjekovnom promatranju svijeta”. Poput biskupa iz Hipone, i drugi kršćani među kojima je Boecije i sveti Izidor Seviljski, vjerovali su da je svemir zbog svoje unutrašnje harmonije, jedan veliki priručnik harmonije -“musica enchiriadis”.

Crkve su bile mjesta gdje su monasi ulazili u suglasje sa Stvoriteljem ponavljajući preko blagih melodija neprestanu hvalu koju anđeli i blaženi pjevaju u nebu Stvoritelju svih stvari. Zbog ovog razloga, u vrijeme gradnje nove crkve u Clunyju u 11. stoljeću, opat Hugo želio je smjestiti na vrh stupove elemente koji predstavljaju glazbene tonove.

U ovoj epohi velikog mističkog sjaja – potvrđuje povjesničar Georges Duby –”jedina logika koju ovaj kulturni ambijent dopušta je ona glazbene harmonije” i iz te harmonije monasi su tražili preuzeti skrivena načela svemira. “Njihovi umjetnici su riječima molitve pridodali jednostavne ritmove gregorijanske melodije koji su pak bili savršeno prilagođeni onima u svemiru, tj. Božjoj misli.”

Proporcije nisu puka slučajnost

Ali svrnimo sad naš pogled, dragi čitatelju, na monahe cistercite koji su stigli u Portugal, one davne 1153. godine. Koje “dimenzije” su bile poslane od svetog Bernarda za gradnju budućeg samostana u Alcobaçau? U biti, nije bio prvi put da redovnici Cistercitskog reda gaze po luzitanskom tlu. Nekoliko godina prije, bili su već poslani od sv. Bernarda osnovati ili reformirati druge samostane među kojima je onaj sv. Ivana u gradu Tarouci na sjeveru portugalskog kraljevstva. A nedavna istraživanju pokazuju da crkva tog grada kao i ona iz Alcobaçae imaju iste dimenzije, ili bolje reći jednake glazbene omjere. Pogledajmo koji su to omjeri.

U samostanu u Alcobaçau čiji početak gradnje je 1178. godina, omjer 4:3 odnosi se na cijeli tlocrt crkve, a omjer 2:1 karakterizira odnos između širine cijele opatije i širine cijele crkve, između visine centralne lađe i one pokrajnjih lađa. Također, omjer 3:2 karakterizira odnos između dužine i visine transepta. Crkva u Tarouci, započeta s gradnjom 1152. godine ima sljedeće omjere: omjer 2:1 nalazi se između dužine/širine crkve te visine centralne lađe i onih pokrajnjih lađa; omjer 3:2 nalazi se između visine i širine centralne lađe. Omjer 4:3 između dubine transepta i početka pokrajnje lađe i udaljenosti križišta na vrhu glavne kapele s njenim dnom (dužina/visina). Također obje crkve su građene po uzoru na jednostavni sustav modulacije prema kvadraturi (1:1), pučki nazvanoj ad quadratum.

Da ove propocije nisu samo puka slučajnost potvrđuje i činjenica da se one nalaze i u crkvi opatije u Fontenayju, u području Burgundije u Francuskoj čija gradnja je, kako se vjeruje, bila pod vodstvom istog svetog Bernarda iz Clairvauxa. Ova crkva je određena pravilom oktave, a “pravilo kvinte (2:3) određuje odnos između širine lađe zajedno s njenom dužinom uključujući kor kao i odnos između širine lađe i ukupne širine pokrajnjih lađa. Pravilo kvarte (3:4) pak određuje odnos između ukupne širine središnje i pokrajnjih lađa te dužinu transepta zajedno s kapelama.”

Čovjek osjeća nostalgiju za rajem

Prema srednjovjekovnom duhu, melodiozni zvukovi – koji su bili ugodni uhu te su oduševljavali ljudsku dušu – mogli su savršeno postati materijalizirani na takav način da gode i osjetilu vida. Zbog toga, ovi omjeri koji se nalaze u različitim srednjovjekovnim crkvama i katedralama, kao npr. u katedrali u Chartresu, nisu nešto svojstveno samo cistercitskoj arhitekturi.

Ali, čitatelj se pita: Zbog čega su ovi ljudi koristili te mjere prilikom gradnje svojih crkava? Oni su jednostavno voljeli reproducirati na zemlji Nebeski Jeruzalem. Budući da su željeli sagraditi crkve prema slici Neba, srednji je vijek težio oponašati Boga koji je svojim mudrosnim mjerama divno stvorio svemir. I zar nisu ove njegove mjere bile savršene?

Srednji vijek je jasno znao da zbog harmonije koja se nalazi u redu stvaranja, ništa nije izvan svojeg mjesta. Znao je da je u miru samo duša usklađena s Božjom voljom i njegovom božanskom milošću i da kad griješi, čovjek se buni protiv svemirskog poretka stvarajući tako nered i kao posljedicu toga, tugu i žalost.

Zbog toga, u jednom pismu prelatima iz Mogúncia, mističarka sv. Hildegarda iz Bingena objašnjava razlog zbog čega se glazba toliko sviđa ljudskoj duši. To je zato što čovjek osjeća nostalgiju za harmonijom koja je vladala u raju prije grijeha. A koja je to bila harmonija ako ne suživot s Bogom, koji je silazio svake večer u raj da bi razgovarao s Adamom?

U biti, ljudi srednjeg vijeka su bili svjesni svoje žeđi za Bogom kao i potrebe da mu se povrate nadnaravni darovi koji su s grijehom naših praroditelja bili izgubljeni. Konstruirajući crkve, monasi koji su posjedovali iznenađujući osjećaj reda, željeli su ublažiti malo gorčinu ove “suzne doline”, reproducirajući na ovoj zemlji jednu pravu sliku Neba ili jednu crkvu koja je tako slična Nebeskom Jeruzalemu da bi doslovno mogla postati “Stan Božji s ljudima” kako izvještava sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja.

don Jorge Filipe Teixeira Lopes | Arautos.org

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net