Neki smatraju da su slike Petera Paula Rubensa (1577. – 1640.) uglavnom prikazi žena raskošnih oblina (ponekad golih). (Njegova slika „Parisov sud” dobar je primjer toga.) Kada vidim tako građenu ženu, odmah pomislim „rubensovska figura”. I drugi su umjetnici – jedan je primjer Pierre Auguste Renoir – slikali žene koje su bile zaftig (lijep sinonim na jidišu), ali nitko ih ne naziva „renoirovskim figurama”.

No taj aspekt Rubensova rada uistinu je divljenje ljudskome liku u duhu Michelangela (1475. – 1564.), a Rubens je vjerojatno bio najveći katolički umjetnik razdoblja baroka (oko 1600. do 1750.  godine), kao što je Michelangelo odista bio u renesansi. Naročito je u slikarstvu barokni stil umjetničko očitovanje katoličke Protureformacije, energičnoga ponovnog etabliranja katoličanstva nasuprot ikonoklazmu protestantske reformacije.

Od svih Rubensovih slika, nijedna nije visoka kao „Podizanje križa”, i to doslovno: triptih čiji je središnji dio „Podizanje” visok je više od 3,3 metra, a širok više od 4,5 metara. (Slika ispod teksta, na kojoj je žena koja stoji ispred triptiha u Gospinoj katedrali u Antwerpenu, donekle dočarava kolika je veličina triptiha i dojam koji ostavlja.)

Rubens, ‘Podizanje križa’/Foto: Khan Academy

„Podizanje križa” možda je najveća od svih baroknih slika vjerske tematike. To ne znači da je Rubens bio najveći slikar baroka. Prema mome mišljenju ta čast pripada Caravaggiu (1571. – 1610.). U svojemu kratkome životu Caravaggio je naslikao manje od stotinu slika (ne računajući kopije), ali mnoge od njih su remek-djela, dok u katalogu Rubensovih djela možemo naći 1403 slike. Caravaggio, uz Michelangela i Tiziana (oko 1489. – 1576.), uvelike je utjecao na Rubensa, koji je proučavao talijanske slikare za vrijeme svojih duljih boravaka u Veneciji, Rimu i Firenci.

Caravaggio je bio tipični umjetnik koji je živio žestoko, a umro mlad, dok je Rubens bio umjetnik koji je živio dugo i prosperitetno. Danas dob od 62 godine ne smatramo naročito dugim životnim vijekom, ali u Rubensovo vrijeme to je bila poodmakla dob. On je bio i dobro obrazovan, i na svoj način i moćan – diplomat i prijatelj kraljeva. Kompleks koji se sastoji od kuće, atelijera i vrtova, koji je Rubens kasnije sagradio u Antwerpenu, prava je bogataška vila. Sav ga njegov uspjeh, koji u to vrijeme nije ostvario nijedan drugi živući slikar, nije pokvario, a za to je Rubens u velikoj mjeri mogao zahvaliti svojim katoličkim temeljima.

Kada biste obilazili bilo koji iole pristojno opremljen muzej na svijetu, a ne biste u zbirci našli sliku Isusova raspeća, iznenadili biste se. Obično se radi o djelu katoličkoga umjetnika, ali ne uvijek. Marc Chagall, vjerojatno najslavniji židovski slikar dvadesetoga stoljeća, naslikao je mnogo prizora Raspeća, a svaki je od njih bio izraz umjetnikova uvjerenja da je Krist trpio s europskim Židovima dok su oni trpjeli pod nacističkim režimom.

Većina slika Raspeća prikazuje Isusa na križu kako umire, ili već mrtvoga. Nije tako na Rubensovome „Podizanju križa”, naslikanome između 1610. i 1611. godine. Ona je svjedok nečega ne isključivo predstavljačkoga, nego i nečega izrazito evangelizatorskoga.

Grijeh će uskoro umoriti Boga, ali to nije lako učiniti. Čovjek zamišlja da je pribijanje na križ i podizanje križeva Dizme i Geste, dobroga i lošega razbojnika (što je prikazano na desnome panelu triptiha), za rimske vojnike bilo rutinska stvar. Nije to ništa osobno, to je samo posao. No nije tako s propovjednikom iz Nazareta, „Kraljem židovskim”.

Osam mišićavih ljudi napinje se kao da je težina Križa i Čovjeka veća od ičega na što su ikada naišli. Možda je jedan od njih mislio: „Ovo je sigurno teže od ičega što su moji preci podizali kada su gradili rimske akvadukte! Kako bih volio da sam sada kod kuće!”

Za vrijeme svojega boravka u Rimu Rubens je posjetio Sikstinsku kapelu, i vidio Michelangelove stropne slike, Rafaelove tapiserije, i freske Perugina, Botticellija, Ghirlandaija i drugih. Gotovo sve te slike prikazivale su predreformacijski dinamizam i kolorit, tako karakteristične za visoku renesansu – ljudska tijela u pokretu.

Naravno, protestanti vjeruju u raspeće i uskrsnuće Isusovo nimalo manje od katolika, ali prikazi s kraja 16. i početka 17. stoljeća postali su donekle statičnima. Kristovo tijelo na križu uvijek se pokazuje kao gotovo svučeno, ali drugi likovi na slikama protestantskih slikara koji su tada djelovali bili su toliko odjeveni da bismo ih mogli nazvati zamotanima.

A slika poput „Podizanja križa” nikada ne bi mogla biti postavljena u protestantsku crkvu iz 17. stoljeća. Koliko je meni poznato, danas ne bi bila prihvaćena – ne toliko zbog središnjega panela triptiha, koliko zbog lijevoga panela, na kojemu vidimo svjedoke Raspeća.

Tu je naša Blažena Majka, koju tješi apostol Ivan. Ispod njih je šestero dojmljivih ljudi: dvoje djece i četiri žene, jedna od kojih je – plavuša s dekorativnim pletenicama – dojila svoje plavokoso dijete, a koje se najednom otrgnulo s majčine gole dojke, jer se žena nagnula unatrag, zagledana u križ, koji se podiže prema najvišoj točki. Mnogo starija žena, za koju se drži drugo, starije dijete, također reagira na napor podizanja. No ona se pomalo naginje naprijed, uzdignute ruke, kao da Rimljanima pokazuje kako da rade. Vjerojatnije je da će žena svakoga trenutka zaplakati.

Druge dvije žene, obje tamnokose – vjerojatno dvije Marije – kao da već tuguju. Jedna je – meni se čini da je to Marija Magdalena – u molitvi. Druga Marija, koja gleda ravno u nas, možda je žena Kleofe, brata Josipova, Isusova zemaljskoga oca. Prema povjesničaru umjetnosti Ulrichu Heinenu, četiri žene predstavljaju „faze pokajanja: strah, kajanje, nadu, i ljubav prema Spasitelju”.

Krist, čovjek, prihvaća smrt, za koju se rodio da je ostvari. Za Rubensa je to trenutak u kojemu Isus moli Oca da oprosti svojim mučiteljima i ubojicama.

Zato se zapitajmo – kolika je težina naših grijeha? Koliko su teški – od njih pucaju leđa – grijesi svijeta? A kako zlo surađuje u našemu otkupljenju? Za vojnike je ovo kraj. Za nas je ovo Stvaranje – preobraženo i ponovno rođeno.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.