Michelangelova „Delfska Sibila” jedna je od najpoznatijih likova sa stropa Sikstinske kapele. Kao prvo, ona je jedna od najvećih likova, i sjedi među sedam proroka i pet sibila u lukovima koji naglašavaju vanjski rub dekorativne sheme stropa. Proroci su nam dobro poznati iz hebrejskih spisa – oni predviđaju potrebu za Spasiteljem i njegov dolazak, što je središnja tema artikulirana na stropu. Slabije razumijemo sibile, proročice klasičnog svijeta. I za njih se smatralo da su predvidjele dolazak Mesije. Kako ih je Michelangelo zamišljao i zašto – vrijedi pobliže pogledati.

Otkrivenje boja

Michelangelo zamišlja delfsku sibilu kao mladu ženu koja sjedi na prijestolju, drži razmotan svitak, i zapanjeno gleda u stranu dok joj zlatna kosa leprša iza leđa. Nosi plavu maramu za glavu te jarku žutozelenu i narančastu odjeću. Kult delfske sibile bio je najstariji u klasičnom svijetu. U mitu o podrijetlu izvorna sibila bila je Apolonova sestra, a njezino se svetište nalazilo u središtu svijeta, u Delfima. Prema predaji, njezin kult prethodio je Trojanskom ratu, i nastavio se sve dok ga nije zatvorio kršćanski car Teodozije u četvrtom stoljeću nove ere.

Kao povijesno najstariju sibilu Michelangelo je postavlja na ulaz u kapelu, ali je prikazuje kao mladu ženu, jer su sve svećenice u Delfima birane kao mlade djevojke, koje su nastavile voditi čedan i djevičanski život. Umjetnikov izbor boja naglašava njezinu mladolikost – njezina plava pokrivala za glavu povezuju je s nebeskim, ali zelena njezine draperije boja je mladosti i rasta, a jarko žutonarančasta predstavlja njezinu toplinu.

Boje kakve danas izgledaju izazvale su krajem prošlog stoljeća neobičan gnjev. Vatikan, financiran od strane japanske filmske tvrtke, poduzeo je ambiciozno čišćenje stropa, koje je na kraju trajalo četrnaest godina. Rezultati su bili drastični, a za neke i šokantni. Briljantni kontrasti neočekivanih boja izašli su na vidjelo, uznemirujući znanstvenike navikle na prethodne prigušene akorde boja. Prosvjedovali su da je čišćenje otišlo predaleko, uklanjajući Michelangelove nanesene modulacije bojâ. Nije tako, rekli su konzervatori – uklonili su samo petsto godina prljavštine i čađe od svijeća kako bi otkrili izvorne svijetle pigmente vezane za žbuku. Strop se, tvrdili su, morao vidjeti s udaljenosti od šezdeset metara, pa je Michelangelo namjerno odabrao kontrastne boje koje graniče s jarkim kako bi se vidjele u tako arhitektonski nezgrapnome prostoru.

Skulpturalno i dinamično

Još jedan rezultat čišćenja bio je pojačavanje kontrasta između svjetla i tame koji su bili prigušeni talozima od dima, što je rezultiralo obnovljenom skulpturalnom čvrstoćom figura na stropu. Delfska sibila možda je mlada, ali je također snažna i skulpturalna. Ponovno rođenje klasičnih ideala i kanona proporcijâ u renesansi potaknuto je ponovnim otkrivanjem antičkih skulptura i njihovom idealizacijom ljudske figure. Jedna takva skulptura bio je Belvederski torzo, poznat barem od petnaestog stoljeća, i u Vatikanu u Michelangelovo vrijeme (Slika 1).

Kip je djelomična figura, sjedi s razmaknutim koljenima, torzo mu se uvija u pozi dinamičke napetosti. Baš tako sjedi i delfska sibila ispod svoje šarene draperije. U dvije dimenzije snažne, jednostavne linije njezine draperije tvore skladan šiljasti oval uravnotežen unutar njezine niše, ali njezino koljeno, poput Belvederskog torza, probija se naprijed u naš prostor, kao i njezin lijevi lakat, stvarajući skulpturalnu iluziju tri dimenzije.

U međuvremenu ona okreće glavu u suprotnom smjeru od tijela. Uhvatili smo je u trenutku pokreta ključnom za naše razumijevanje figure. Glava joj se – još jedan šiljasti oval – okreće ulijevo. Oči su joj okrugle, gledaju u stranu, a usne su joj razdvojene kao da je preplašena i uznemirena. S njene desne strane stoje dva anđelčića – jedan čita iz knjige, dok drugi, tamnije puti, drži knjigu u zraku i mršti se gledajući preko nje. Jesu li oni dusi koji joj prenose proročanstvo? I jesmo li je uhvatili u tom trenutku inspiracije?

Prema tradiciji, sibila je proricala udišući slatko-mirisne pare koje su izlazile iz pukotine u Apolonovom svetištu u Delfima. Pod njihovim utjecajem koji mijenja um izgovarala je riječi koje je prenosio bog. U Michelangelovom prikazu, sibilina kosa kao da je nošena vulkanskim parama kretanja duha objave.

Proricanje Spasitelja

Ali što je točno moglo biti to otkrivenje? Sveti Augustin i brojni rani crkveni oci zabilježili su navodna predviđanja drevnih sibila, tumačeći ih na načine koji su potvrđivali da su proročice antičkog svijeta također prorekle dolazak Spasitelja. Ta se ideja nastavila kroz komentare srednjeg vijeka, i bila je poznata Michelangelu i svakom savjetniku – ako ga je uopće bilo – koji je s njim radio na ikonografskom programu stropa.

Prema tradiciji delfska sibila prorekla je dolazak spasitelja čovječanstva, koji će se roditi, biti lažno osuđen, osramoćen od strane nevjernika, i na kraju okrunjen trnjem. Prikazi sibile iz petnaestog stoljeća prikazuju je kako drži krunu od trnja, ali Michelangelo ju je odlučio prikazati u trenutku njezina zastrašujućeg uvida.

Također, postavlja je pokraj središnje ploče koja prikazuje Noino pijanstvo, u kojoj ga njegovi vlastiti sinovi svlače i rugaju mu se. Ova starozavjetna scena često se tumači kao nagovještaj ruganja Kristu, budući da je Noa bio tip Spasitelja čovječanstva. Dakle, za humanista Michelangela, klasični svijet bio je u skladu s njegovom središnjom temom – da će čovječanstvo, kojem je potrebno otkupljenje, pronaći spasenje u Kristu, da je njegovo spasenje bilo poznato i unutar poganskog svijeta te da je bilo dostupno i neznabošcima.

Prijevod: Ana Naletilić
Izvor: Mary Elizabeth Podles / Touchstone Magazine