Giottov stil najavio je promjene u umjetnosti kasnoga srednjega vijeka. Sakralna umjetnost bizantinskoga razdoblja koja mu je prethodila imala je svoju ozbiljnu i svetu ljepotu, ali bila je dvodimenzionalna, nepokretna i većinom simbolična. Giotto je uveo prirodniji, emocionalno ekspresivniji i humaniji stil, koji je, čini se, bio nadahnut duhovnošću svetoga Franje Asiškoga, a sam Giotto bio je franjevački trećoredac.

Sveti Franjo nanovo je skrenuo pozornost i donio bogatiju percepciju velikoga otajstva Utjelovljenja – kada je Bog postao tijelom – u duhovnu riznicu Crkve. To je uvelike utjecalo na umjetnički izražaj, a naročito na Giottovu viziju. U biti, to je božansko učinilo pristupačnijim nama ljudima, i preobrazilo je ono ljudsko dodirom božanskoga. Čovječanstvo sa svim svojim rasponom osjećaja, od radosti do žalosti, može biti oživljeno Božjom milosti, i biti u zajedništvu sa živim Bogom. Tada se te ljudske emocije, milošću pročišćene od grješnih nagnuća, preobraze, i zadobivaju dotad nečuvenu dubinu i uzvišenost. Tako nas ova velika umjetnost postavlja pred izazov da dosegnemo jednu višu razinu. Sve počinjemo sve gledati u Kristovu svjetlu.

Zašto bismo – ako je Krist uskrsnuo – trebali tako duboko tugovati zbog Njegove muke i smrti? Zašto ih sveti Franjo – i Giotto, nasljedujući ga – tako duboko razmatraju? Kao prvo, zato što bez njih Uskrsnuće, i velika radost koju ono donosi, nemaju smisla. Moramo proživjeti sve te faze. Kao drugo, zato što se „najjasniji dokaz pouzdanosti Kristove ljubavi nalazi u tome što je radi nas umro. […] U tome je času zasjala dubina i širina Božje ljubavi […]”, a „ljubav se uvijek živi u tijelu i duhu”.[i] Na mnogim slikama oplakivanja Krista dominantna karakteristika je žalost, kao na primjer na iznimno dirljivoj slici Rogiera van der Weydena. Iako ova Giottova freska prikazuje duboku žalost učenika zbog Kristove smrti, njihovu veliku bol zbog rastanka s Isusom, na njoj nema očaja. Njezin duh nije isključivo duh žalosti. Njezina je prevladavajuća tema ipak ljubav, neizmjerna Isusova ljubav, Njegovo polaganje svojega života za učenike, i njihova ljubav prema Njemu. „Bog je nas prvi ljubio (usp. Iv 4,10) kako bismo mi mogli ljubiti Njega. To je objašnjenje svega.”[ii]

Giotto, Public domain, via Wikimedia Commons

Giottov jednostavni stil je strastven, ali i bez ograničenja, fluidan. On razmatra tu bezgraničnu ljubav i privlači nas u nju. Tko je taj čovjek koji nas ljubi čak do smrti, i koji ima tu moć da sve privuče sebi? (usp. Iv 12,32) To je zaklano Janje, Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. Zašto bismo – ako je Krist uskrsnuo – trebali tako duboko tugovati zbog Njegove muke i smrti?

To izražava čak i umjetnikova majstorska kompozicija: sve linije – kamena ploča, figure – sve se sastaje i gravitira prema svetoj glavi Isusovoj. Sve oči – a nadasve Marijine – u svojoj dirljivosti, Marija Magdalena kod Isusovih nogu, a naročito sveti Ivan raširenih ruku – sa svim žarom ljubavi u toj gesti, i drugi učenici – sve to dokazuje duboku ljubav prema Ljubljenome, koja dolazi iz njihovih gorućih srdaca i njihove želje da sudjeluju u Njegovu trpljenju. Ništa nije važno osim Isusa probodenoga, u Njegovoj svetoj čovječnosti.

Posljedica je da je i naše i njihovo srce probodeno. „Srce si mi ranila” (Pj 4,9). Njegova ljubav potiče strastvenu ljubav. „Bezdan doziva bezdan” (Ps 42,7). Naši su ga grijesi ranili. „Te su rane vrata raja – čak i za one koji su te rane zadali. […] Ljubio nas je do krajnjih granica. Sveti Ivan pronalazi samo ove riječi: „Do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1).”[iii]

Anđeli u raju plaču zbog Kristove patnje, izazvane našim grijesima. Netko je rekao da anđeli nemaju suho srce. Njihova ljubav drhti od naše radosti i žalosti, a koliko tek od Kristove muke?

Najvažnija stvar ovdje jest da se dogodio jedan izvanredan događaj, koji je promijenio svemir. Nebo i zemlja odjekuju. Giottovo remek-djelo u sebi sjedinjuje jednostavnost i snagu. Ono izražava otajstvenu ljubav – cor ad cor[1](„od srca srcu”) božanske ljubavi.

Izvor: Lay Witness | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.


[1]     Cor ad cor loquitur („Srce govori srcu”) bio je biskupski motto svetoga kardinala Johna Henryja Newmana.

[i]      Papa Franjo, Lumen Fidei („Svjetlo vjere”), br. 16 i 34.

[ii]     O. Jean d’Elbée, „Vjerujem u ljubav” (I Believe in Love), Sophia Institute Press 2001., str. 10.

[iii]   Ibid., str. 9.