Drvene crkve u južnoj Malopoljskoj

Na području Poljske nalazi se gotovo 3000 sakralnih građevina od drveta, a oko 1700 njih smatra se pravim arhitektonskim biserima. Najljepše i najvrjednije primjere poljske drvene sakralne gradnje nalazimo u njezinoj južnoj pokrajini – Malopoljskoj, a između 237 drvenih građevina (crkvi, palača, kapelica, brvnara…) posebno mjesto zauzima devet crkava upisanih i na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi, izgrađenih tijekom 15. i 16. stoljeća u mjestima Binarowa, Sękowa i Szalowa, Lachowice, Dębno, Orawka, Lipnica Dolna, Blizne i Haczów.

Crkve su izvanredan primjer različitih tradicija srednjovjekovne rimokatoličke crkvene arhitekture drvenih konstrukcija uspravnih greda koje su tada bile u uporabi u istočnoj i sjevernoj Europi. Isprva su imale gotičke višebojne ukrase koji su se, zbog drvene građe, bitno razlikovali od tradicionalne poljske gotike od kamena i opeke. Kasnije građevine pokazuju utjecaje baroka i rokokoa, ali i snažan utjecaj bizantske arhitekture zbog prisutnosti Grkokatoličke Crkve na ovom području. No, najinteresantnije crkve kombiniraju ove odlike sa zapadnoeuropskim oblicima kao što su izduženi glavni brod i izduženi tornjevi.

Kliknite na fotografiju i pogledajte galeriju!

Iako se već spominje 1335. godine, današnji izgled joj je iz 15. stoljeća. Ona ima jedinstvene srednjovjekovne ukrase, slikocrteže, na svodu i zidovima iz 15. i 16. stoljeća. Ukrasi se sastoje od 77 motiva, uključujući arhitektonske gotičke oblike, životinjske, svjetovne i vjerske prizore.
Crkva je dobila križni svod oko 1500., a 1595. godine i toranj na zapadnom pročelju. Početkom 17. stoljeća crkva je zatvorena vanjskom arkadom, prozorski otvori su povećani i nove višebojne slike su zamijenile starije slikocrteže.
Svojim oblikom crkva se razlikuje od ostalih crkava, iako je građena istom konstrukcijskom tehnikom. Crkva ima tri broda i oblik bazilike, te bogate vanjske baroko-rokoko višebojne ukrase iz 18. stoljeća. Trijem na pročelju je dodan kasnije.
Ova crkva se povezuje s obnovom katoličanstva Malopoljskog vojvodstva koje je provodio austrijski car Ferdinand III. Obnovljena je od 1816.-19., a toranj je obnovljen 1901. godine. God. 1927. kapela je prekrivena kupolom koja je uklonjena 1935. godine kako bi joj se vratio izvorni izgled.
Crkva je izgrađena zahvaljujući donacijama, a njen izvorni barokni namještaj je zamijenjen 1836. godine. God. 1846. na vanjskim arkadama su dodani prizori Križnog puta. Iako je i kasnije obnavljana, pridržavalo se izvornih oblika i dekoracija.
Ova crkva je bogato oslikana s izvanrednim prizorima “Posljednjeg suda” iz 15. stoljeća. U 18. stoljeću je opremljena drvenim namještajem i ponovno je oslikana.
Najstarija drvena gotička crkva u Europi ima izvorne višebojne ukrase iz 15. stoljeća. Početkom 17. stoljeća je zatvorena obrambenom zidom zemljanih bastiona.
Izgrađena na mjestu starije crkve ima kvadratični tlocrt bez brodova, trostranom apsidom na istoku i strmim krovom.
Iz 15. stoljeća su preživjeli dijelovi višebojnih ukrasa na svodu glavnog broda. Crkva se nalazi izvan obrambenih gradskih zidina i služila je kao grobna crkva sve do danas. Obnavljana je više puta, ali nije narušen njen oblik i prostorni raspored.

Drvene crkve Maramureša

Drvene crkve Maramureša rumunjske su pravoslavne drvene crkve u sjeverozapadnoj rumunjskoj pokrajini Maramurešu u sjevernoj Transilvaniji. Gotovo 100 drvenih crkava izgrađeno je od 17. do 19. stoljeća u različitim arhitektonskim stilovima, s karakterističnim visokim krovovima, te vitkim zvonicima na zapadnoj strani, iznad ulaza.

Maramureš je zapravo veliki muzej na otvorenom i područje na koje je vjerojatno najmanje utjecala suvremena civilizacija. Snažna tradicija gradnje drvenih crkava posebno je izražena u Maramurešu. Drvene crkve Maramureša predstavljaju prekrasan spoj osnovnih arhitektonskih elemenata istočne i zapadne Europe, odnosno spoj bizantske osnove i gotskih oblika, izvedenih prema autohtonoj arhitekturi. Konstrukcije crkava u Maramurešu su većinom od hrastovog drveta, a njihovi visoki tornjevi izvrsno se uklapaju u prekrasni ambijent koji ih okružuje. Crkve su jedinstvene po obliku i načinu ukrašavanja. Posebno visoki krovovi i visoki, uski zašiljeni zvonici često se opisuju kao gotski stil Maramureša. Unutrašnjost crkava oslikali su lokalni umjetnici, predstavivši biblijske scene u seoskom ambijentu. Osam drvenih crkava Maramureša uvršteno je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi. Riječ je o crkvama u Barsani, Budesti, Desesti, Ieudu, Plopisu, Rogozu i Surdesti.

Pogledajte galeriju!

Crkva izgrađena 1720. godine s dvostrukim trijemom povezanim stubištem koje je dodano zapadnom pročelju. Iako svojim oblikom pripada u tradiciju drvenih crkava Maramureša, razlikuje se od ostalih svojim malim dimanzijama. Postala je župnom crkvom 1806. godine.
Crkva je izgrađena 1643. godine na mjestu starije crkve iz 15. stoljeća. Razlikuje se od ostalih po svojim dimanzijama i po četiri tornjića (filijale) na osnovi tornja koji ju povezuju s tradicijom gradnje u susjednoj županiji Lapusu.
Izgrađena 1770. godine, ona je dokaz zrelosti lokalnih graditelja. Vanjski arhitektonski elementi su naglašeni dekorativnim motivima urezanima u drvo tako da tvori homogen i značajan sklop.
Ova crkva je 1717. godine izgrađena na mjestu ranije koju su uništili Tatari. Struktura unutrašnjeg prostora, svodova iznad broda i narteksa, otkriva inovativnost graditelja. Ona, poput ostalih maramurških crkava, čini kompleks s grobljem.
Ona je najstarija drvena crkva u Maramureşu (1604.), te otkriva dva razdoblja u razvoju ovih građevina. Prvo se može prepoznati na donjem dijelu zidova sa svetištem kvadratičnog tlocrta, što je odlika starijih drvenih crkava. Drugo je u 18. stoljeću kada su zidovi povišeni, glavni brod prekriven bačvastim svodom, a unutrašnjost oslikana dekoracijama. Trijem (portico) je dodan u prvoj polovici 19. stoljeća.
Ova crkva iz 1789. godine pokazuje neke sličnosti s onom u Şurdeşti, poput ravnog krova blago spuštenog prema svetištu, četiri tornjića na osnovi tornja i određeni elementi na vanjskim skulpturama. Lokalni naivni slikar Stefan je oslikao dekoracije na njezinom svodu 1811. godine.
Crkva je izgrađena 1663. godine u Suciu, a premještena je u Rogoz 1883. godine. Odlikuje se heptagonalnim svetištem, višekutnim narteksom, južnim ulazom i velikim asimetričnim krovom. Jedinstvena je i po originalnim dekorativnim skulpturama.
Crkva je izgrađena 1767. godine i predstavlja sintezu svih odlika drvenih crkava u Maramureşu na vrhuncu njihova razvoja. Prije svega ima dvostruki kanopus i uzvišene prozore. Trojica lokalnih umjetnika su zajednički ukrasili njezinu unutrašnjost 1783. godine. Dvostruki trijem i njezin vitki zvonik su iz 19. stoljeća.

Drvene crkve poljskih i ukrajinskih Karpata

Drvene crkve poljskih i ukrajinskih Karpata skupni je naziv za 16 pravoslavnih i grkokatoličkih crkava upisanih na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi. Osam crkava nalazi se u poljskim vojvodstvima (Malopoljskom i Potkarpatskom), dok se ostale nalaze u ukrajinskim pokrajinama (Lavovskoj i Ivano-Frankivskoj).

One su izvanredan primjer različitih tradicija arhitekture drvenih konstrukcija uspravnih drvenih greda od 16. do 19. stoljeća, te kulturni izraz četiriju etnografskih zajednica koje su u ovom razdoblju razvile neke formalne, dekorativne i tehničke odlike kako bi se razlikovale. Ove crkve su uglavnom trobrodne s velikim višestranim ili osmerokutnim kupolama i drvenim zvonicima, dok unutra posjeduju ikonostas i višebojne ukrase, a oko njih se nalaze pripadajuća crkvena dvorišta, portali i groblja. Crkve predstavljaju nekoliko tipova gradnje: bojkiski, lemkijski, galicijski i huculski.

Pogledajte galeriju!

Najstarija i najbolje sačuvana pravoslavna crkva (sada muzej) u Poljskoj ima izvorne višobojne ukrase i ikonostas iz 1648. god. Vjerojatno ju je osnovao ministar i gradonačelnik Jan Płaza Lubaczowski (preminuo 1599.), a u nemirnom 17. stoljeću je zatvorena obrambenim zidom zemljanih bastiona. Ima trodijelni tlocrt u kojemu središnji brod ima uzvišeni strop iznad kojega se uzdiže kvadratična kupola s lanternom prekrivena šindrom. Niži kor ima vanjsku galeriju za žene (babinec) i dvoslivne krovove.
Grkokatolička župna crkva je izgrađena 1615. god. i jedna je od rijetkih grkokatoličkih crkava koje su još aktivne u Poljskoj. Ona je trodijelna crkva s tri osmerokutne kupole duž glavnog broda, od kojih je viša na mjestu gdje se glavni brod siječe s transeptom. Iznad babineca je kapela Navještenja s vanjskom galerijom. Izvorno pravoslavna crkva, preživjela je nekoliko promjena dok konačno 1947. god. nije pretvorena u grkokatoličku. Crkva ima ikonostas iz 1671. god., a od 1735. do 1772. god. crkva je dobila nove višebojne slike. God. 1993., crkva je dobila drveni zvonik iz 17. st. koji je premješten iz sela Toki kod mjesta Medyki.
Prva crkva je izgrađena prije 1672. god., kada je zabilježeno da su je zapalili Tatari. Preživjela je samo ikona Gospe koja je premještena u crkvu u Paru. Nova crkva je podignuta 1791. god. i služila je kao grkokatolička crkva sve do 1951. god. kada je Smolnik postao dio sovjetske Ukrajine. Arhitektonski je tip crkve Bojkovskih Rusina s tri broda iste visine, ali ne i širine, s lukovičastim lanternama na šatorastim kupolama iznad svakog broda i neprekinutim trijemom oko cijele crkve.
Iako je izvorno (od 16. st.) bila grkokatolička, a služila i kao rimokatolička (nakon progona Ukrajinaca od 1947. do 1961.), od 1963. god. pripada Poljskoj pravoslavnoj Crkvi. Crkva je lemkijskog tipa s tri kupolasta tornja iznad narteksa, brodom i prezbiterijem, te dva bočna tornja iznad krakova transepta. Kampanil (samostojeći zvonik) je drvena građevina kvadratičnog plana sa složenim krovom poput ostalih tornjeva.
Bivša pravoslavna (od 1947. katolička crkva) je izgrađena početkom 17. st., ali opsežno obnovljena u novom obliku 1813. god., kada je i premještena na viši položaj zbog opasnosti od poplava. Lemkijska crkva iznad atrija ima visoki drveni toranj s lukovičastom kupolom i lanternom, u kojemu se nalazi izvorno zvono iz 1615. god. Manji, šatorasti toranj se nalazi iznad glavnog broda i prekriven je šindrom. Crkva, poput mnogih pravoslavnih iz tog doba, ima prozore samo na južnoj strani, oslikane unutarnje zidove i ikonostas iz 17. st.
Izgrađena na mjestu starije crkve ima prezbiterij iz 1701., toranj iz 1783. i vestibul iz 1870. god. Izvorno pravoslavna, a danas katolička crkva, predstavlja trobrodnu lemkijsku crkvu s kupolastim tornjevima i ikonostasom iz 18. st.
Najbolje sačuvana lemkijska pravoslavna crkva je danas katolička crkva župe Uście Gorlickie. Izgrađena je 1700., a posjeduje toranj iz 1743. god. i predstavlja najljepši primjer lemkijske gradnje. Unutra se nalazi oslikani drveni ikonostas iz 1904., i kasnobarokni oltar iz 1811. god. s ikonama koje su odvojene lažnim mramornim stupovima i vijencima.
Ukrajinska grkokatolička crkva je podignuta 1616. god. u duhu Brestske crkvene unije, a 1813. je obnovljena i uvećana, da bi 1847. god. postala katoličkom crkvom. Tipična je lemkijska trodijelna crkva s baroknim oslikanim interijerom i ikonostasom iz 18. st., te s tri oltara (glavni iz 17. i dva bočna iz 19. st.)
Jedna od najstarijih drvenih crkava u Europi je izgrađena na mjestu još starije koju su zapalili Tatari. Trobrodna crkva dimenzija 18,3 × 7 m ima sličnosti s crkvom sv. Petke u Radružu i crkvi porođenja Marijina u Gorajcu. Pored crkve se nalazi izvorni kvadratni dvokatni zvonik promjera 4,4 x 4,4 m. Obnovljena je 1736.-53., te 1831., 1903. i 1923. god., kada su izvorne šindre zamijenjene limenim krovom, ali je obnovom 1970.-72. god. vraćen izvorni izgled i obnovljene su zidne slike. U crkvi se čuva izvorni ikonostas iz 17. st. i slike koje su oslikane od 1620. do 1640.-ih, kao i ikona slavnog slikara Ivana Rutkoviča.
Ova bojkijska trobrodna crkva se nalazi na malom brdu u središtu sela i ima karakteristična tri kupolasta i šatorasta tornja, koja su ovdje iznimno strmi. Na jugozapadnoj strani se nalazi trokatni kampanil kvadratičnog tlocrta s balkonom na drugom katu, izgrađen 1924. god.
Ukrajinska grkokatolička crkva Svetog Trojstva je izgrađena u predgrađu grada Žovke 1720. god., na mjestu starije koja je izgorjela 1717. god. Sastoji se od tri drvena broda i sakristije od opeke. Bijeli kameni okviri prozora i portal su preneseni s rastavljenog obližnjeg dvorca. Na njezinom petokatnom ikonostasu se nalazi oko 50 ikona koje je naslikao ikonopisac Ivan Rutkovič početkom 18. st. Crkva i njezin ikonostas su obnovljeni od 1978. do 1979. god.
Jedna od najstarijih i najbolje sačuvanih galicijskih crkava izgrađena je oko 1500. god. u Drogobiču. Sastoji se od tri dijela: središnjeg kvadratičnog tlocrta koji čini središnji brod, te dva koji čine dvostruku apsidu i narteks. Crkva je obnovljena od 1678. do 1711., unutrašnjost je oslikana freskama, osmerokutni kupolasti tornjevi povišeni i izgrađen je novi samostojeći zvonik.
Jedna od najstarijih i najbolje sačuvanih galicijskih crkava izgrađena je u prvoj polovici 17. st., iako se u spisima spominje već 1598. god. Sastoji se od središnjeg broda iznad kojeg je najviši kvadratični toranj s otvorenom galerijom i lanternom, te manjeg iznad kvadratičnog narteksa i apsidom prekrivenom dvoslivnim krovom od šindre. Unutra se nalazi izvorni ikonostas iz 1650. god.
Po svemu netipična huculska crkva izgrađena je u drugoj polovici 18. st. i prema predaji podigao ju je huculski odmetnik Grigor Meljnik, čiji se grob iz 1822. god. nalazi u crkvenom groblju. Njezin petokupolni oblik se više temelji na arhitekturi istočne Ukrajine i danas pripada Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi.
Ova najkompleksnija huculska crkva je postala simbolom karpatske Rutenije kada je ova bila dijelom čehoslovačke (1919.-38.). Izgrađena po osnutku sela 1824. god., obnovljena je 1894., dok je u njoj ikonostas iz vremena osnutka. Njezina najveća odlika je samostalni kvadratni i trokatni zvonik čija šatorasta osmerokutna kupola završava s lanternom i križem na 11 m visine. Od 1995. god. pripada Ukrajinskoj grkokatoličkoj Crkvi.
Jedna od najzanimljivijih bojkiskih crkava izgrađena je u drugoj polovici 18. st. na vrhu brda kao scenografija prirodnog amfiteatra, čiji oblik ponavlja svojom arhitekturom. Naime, njezina velika šatorasta kupola iznad glavnog kvadratičnog broda podsjeća na obližnji vrh brda, dok je toranj iznad babineca vitkiji i elegantniji, odražava prostor za žene u njemu. Tamna crkva, i njezin ikonostas iz 18. st., su obnovljeni 1895. god., a pored nje se nalazi bijeli drveni zvonik iz 1927. god.

Crkve mira u Poljskoj

Crkve mira zajednički je naziv za drvene crkve u povijesnoj pokrajini Šleskoj. Ime su dobile po Vestfalskom miru iz 1648. godine kojim je završen Tridesetogodišnji rat. Istim mirom je Luteranima u katoličkom dijelu Šleske dozvoljeno da izgrade evangeličke crkve od drveta i slame izvan gradskih zidina, bez tornjeva i crkvenih zvona i to u roku od samo godinu dana.

Unatoč različitim ograničenjima, tri izgrađene crkve postale se najveće građevine drvene konstrukcije u Europi, zahvaljujući inovativnim konstrukcijskim i arhitektonskim rješenjima. Dvije preživjele drvene crkve u gradovima Jawor i Świdnica 2001. godine su upisane na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao tada najveće građevine od drveta u Europi i iznimno svjedočanstvo vjerskih sloboda i raskošnog izričaja.

Pogledajte galeriju!

Crkva Svetog Trojstva u Świdnici, ukupne površine 1090 m², duga je 44, a široka 30.5 metara, i može primiti oko 7.500 vjernika.
Crkva je, kao i ona u Jaworu, obnovljena u suradnji Poljske i Njemačke te prepoznata od UNESCO-a 2001. godine.
Crkva Svetog Duha u Jaworu (slika desno) je duga 43.5, široka 14, a visoka 15.7 metara, te može primiti do 5.500 posjeteitelja (slika desno). Izgradio ju je arhitekt Albrecht von Saebisch (1610.-88.) iz Wroclawa (tada njemački Breslau) i završena je u roku od godinu dana 1655. godine.
Dvije stotine slika koje se nalaze u unutrašnjosti je naslikao Georg Flegel od 1671. do 1681. godine. Martin Schneider je izgradio oltar 1672., a J. Hoferichter iz Legnica (tada njemački Liegnitz) je 1664. godine napravio orgulje koje je Adolf Alexander Lummert zamijenio novima 1856. godine. Do tada je Jawor bio dijelom većinski luteranskog Pruskog Kraljevstva već skoro 100 godina. Nakon Potsdamskog sporazuma Jawor je ponovno postao dijelom većinski katoličke Poljske.

Ukrajinske drvene crkve

Drveno crkveno graditeljstvo prisutno je u većini ukrajinskih regija, osim Krima i juga. Odsutnost drvenih crkava na jugu Ukrajine ima svoje prirodne uzroke, naime, u ukrajinskoj stepi drvo je rijetkost. Najstarije sačuvane drvene crkve potječu iz 15. st., no arheolozi pronalaze ostatke drvenih crkava iz doba prije mongolskog prodora u 13. st. Najstariji spomen o drvenoj crkvi pronalazimo u staroukrajinskom ljetopisu “Povijest teških godina” (Повѣсть времяныхъ лѣтъ) koji spominje postojanje drvene crkvu sv. Ilije Proroka u Kijevu već 944. godine, tj. 44 godine prije službenog uvođenja kršćanstva u Kijevskoj državi od strane sv. Vladimira Velikog.

Znanstvenici pretpostavljaju da se je u Ukrajini, napose u Galiciji, kao i u čitavom slavenskom svijetu, drveno crkveno graditeljstvo razvilo iz građevinskih navika gradnje poganskih hramova. Čini se da istraživanja slovenskog arheologa Andreja Pleterskog potvrđuju tu pretpostavku. Valja primijetiti da su u Galiciji redovito stare crkve, uključivo i drvene, građenje na mjestu poganskih svetišta, što je potvrđeno arheološkim iskopavanjima naselja galicijskih (Bijelih) Hrvata. Zanimljiva je činjenica da se način gradnje drvenih crkava u ostatku Ukrajine dosta razlikuje od načina gradnje u Galiciji, Zakarpaću i Bukovini – nekadašnjoj Velikoj Hrvatskoj Konstantina Porfirogeneta. U zakarpatskoj se regiji primjećuje utjecaj gotičkog stila na drveno crkveno graditeljstvo. Redovito u Galiciji, Zakarpaću i Bukovini drvene crkve izvana nisu obojane, dok su u ostatku Ukrajini redovito izvana obojane u plavu boju.

Na stil ukrajinskih drvenih crkava u Zakarpaću utjecalo je mađarsko drveno graditeljstvo, a na stil drvenih crkava središnje i istočne Ukrajine primjećuje se utjecaj baroka i rokokoa. Smatra se da su drvene crkve Galicije i galicijskog dijela Karpata zadržale najstariji stil koji se je formirao početkom kristijanizacije Galicije u 11. st.

U Ukrajini se zvona nisu smještala u crkveni toranj, već su uz crkve građene posebni zvonici. To je karakteristično i za zidane i za drvene crkve kako istočnog tako i zapadnog obreda. Između drvenih i zidanih crkava redovito nema nikakvih razlika u interijeru, a dobar dio drvenih crkava iznutra je ožbukan.

Drveno crkveno graditeljstvo najviše je rašireno u području Karpata, a razlikujemo četiri posebna arhitektonska stila vezana za etnografske skupine Hucula, Bojka, Bukovinaca i zakarpatskih Rusina.

Drveno crkveno graditeljstvo u Ukrajini nije konfesionalno ograničeno. Takve su se crkve gradile i još uvijek grade od strane rimokatoličkih, grkokatoličkih i pravoslavnih zajednica. Trenutno u Galiciji drveno crkveno graditeljstvo doživljava novi procvat. Naime, u uvjetima ekonomske krize vjerske zajednice sve se više odlučuju za izgradnju crkvenih objekata od drveta koja je osjetno jeftinija od uobičajenih načina gradnje.

Do danas je očuvano oko 3000 starih drvenih crkava u samoj Ukrajini i ukrajinskim etničkim područjima – Poljskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. Osam ukrajinskih drvenih crkvi u Ukrajini, te osam drvenih crkvi u Poljskoj proglašeno je kulturnom baštinom UNESCO-a.

Najveći problem u očuvanju starih drvenih crkava je manjak novca. Od trenutka izbijanja ukrajinsko-ruskog rata 2014. pojavio se je o još jedan problem – podmetanje požara za koja ukrajinske vlasti okrivljuju ruske diverzante.

Sakralna drvena arhitektura u Galiciji nije ograničena samo na kršćanske crkve. Svojedobno je postojalo i mnoštvo drvenih sinagoga, koje su na žalost u potpunosti uništene za vrijeme njemačke okupacije 1941. – 1944.

Očuvanju drvenih crkava doprinijelo je i stvaranje skansena – muzeja na otvorenom. Prvi je osnovan 1930. godine u blizini Lavova u šumi Keiserwald. Sada to je šuma u samom gradu. Skansen je dolaskom Rusa 1944. nacionaliziran te pretvoren u državni muzej. Veliki skanseni u kojima se nalazi mnoštvo očuvanih crkava smješteni su u Lavovu, u selu Pyrohiv pored Kijeva, u selu Krylos pored Halyča te na Zakarpaću u Koločava. (Priredio: Orest Wilczynski)

Pogledajte galeriju!

Crkva se nalazi u Lavovskom muzeju na otvorenom.
Drvena crkva u Žovkvi podignuta je 1730. godine na mjestu crkve izgorjele u požaru 1717. godine. Crkva ima tri lađe i zidanu sakristiju. Ikonostas sadrži oko 50 ikona koje su oslikali lokalni umjetnici iz škole Ivana Rutkoviča početkom 18. stoljeća.

Ruske drvene crkve

U ranoj ruskoj arhitekturi drvo je bilo glavni građevinski materijal. Gotovo sve građevine do 18. su stoljeća građene od drveta. Ruske drvene crkve često se podizane na uzvisinama, s lijepim pogledom na okolne šume i sela. Drvo je bilo rezano sjekirama i građevine su imale vrlo grubu konstrukciju. Kupole u obliku glavice luka, koje u ruskoj pravoslavnoj tradiciji simboliziraju raj, prekrivane su crvenkastim drvenim pokrivačem.

U ruskoj drvenoj sakralnoj arhitekturi posebno mjesto zauzimaju drvene crkve otoka Kiži smještenog na sjevernom dijelu jezera Onega u blizini Sankt Peterburga. Otok Kiži, dužine 7 kilometara, a širine oko 500 metara, zapravo je otvoreni muzej ruske drvene arhitekture koji je 1966. godine dobilo status nacionalnog muzeja, a od 1990. godine nalazi se i na popisu svjetske baštine UNESCO-a.

Najraniji spomen crkava na otoku Kiži datira iz 1563. godine, a donosi opis dvije drvene crkve s tornjem na južnom dijelu otoka iz 1496. godine. Na otoku se nalaze neki od najstarijih sačuvanih primjera ruskih drvenih građevina, uključujući i jednu malu crkvu posvećenu Lazarovom uskrsnuću, izgrađenu krajem 14. stoljeća.

Sve crkve izgrađene su na kamenim osnovama, bez dubokih temelja, od greda škotskog bora dugih od 3 do 5 metara i promjera oko 30 cm. Donošenje građe na otok bio je veliki poduhvat tog doba. Grede su sječene i oblikovane tako da se uklapaju jedna u drugu, bez čavala, na utor i zator. Ravni krovovi su prekriveni daskama od smreke, a kupole daskama od topole.

Pogledajte galeriju!

Crkva Isusova Preobraženja izgrađena je 1714. godine unutar palisadnih obrambenih zidina, a ubrzo je dodan i zvonik čime je završeno oblikovanje. Crkva stoji na tri stupa, visoka je 37 metara i ima jedinstvene 22 lukovičaste kupole, zbog čega je često uspoređuju s crkvom Bazilija u Moskvi. U njoj se nalazi kolekcija ikonostasa iz raznih crkava.
Kupole crkve pokrivene su sa preko 30 tisuća gusto zbijenih jasikovih daščica.
Najstarija crkva na otoku je crkva Uskrsnuća sv. Lazara (1390.) koja je prenesena iz Manastira Murom u Pudožu. Mala crkva je pravokutna i visoka samo 3 metra u srednjem, višem dijelu s tornjićem; promjera je 9 x 3 m, i ima izvorni ikonostas od 17 ikona naslikanih od 16. do 18. stoljeća.
Crkva Arkanđela Mihovila, prenesena iz sela Lelikozero, je izdužena s dvostrukim krovom iznad oltara, te tornjem s piramidalnim krovom iznad portala. Njen ikonostas ikona iz 17. i 18. stoljeća je smješten na dva stupa.
Prva crkva koja je podignuta poslije požara u 17. stoljeću je crkva posredovanja Bogorodice iz 1694. godine koja je bila u funkciji i grijana tijekom cijele godine. Godine 1764. obnovljena je i poprimila je današnji oblik s devet kupola. Iznutra je ukrašena ikonama lokalnih umjetnika iz 17. i 18. stoljeća.

Slovačke drvene crkve

Prema povijesnim zapisima, u Slovačkoj je postojalo oko 300 drvenih crkava u kojima su se stilski preklapale značajke zapadne, osobito rimske i istočne bizantske kulture. Do danas je očuvano svega 50-ak takvih sakralnih spomenika iz razdoblja od 16. do 18. stoljeća upisanih na UNESCO-ov popis svjetske baštine 2008. godine.

Od osam zaštićenih crkvi, dvije su rimokatoličke (Hervartov, Tvrdošín), tri protestantske (Hronsek, Leštiny, Kežmarok) i tri grkokatoličke (Bodružal, Ruská Bystrá, Ladomirová), a zaštićen je i jedan zvonik u Hronseku.

Najstarije očuvane rimokatoličke drvene crkve sagrađene su pod utjecajem gotičkog stila: Trnové (1500), Tvrdošín (15. stoljeće) i Zábrežie (1647).

Poseban i u Europi jedinstven tip drvenih crkava čine protestantski hramovi s kraja 17. i početka 18. stoljeća – evangeličke artikularne crkve s tlocrtom u obliku grčkog križa. Zakonski članak 25 i 26 šopronjskih artikula iz 1681. sadržavao je uvjete prema kojima su se mogle graditi protestantske crkve na području Gornje Ugarske. Prema tom se članku crkve i nazivaju artikularne. U Slovačkoj je ukupno 5 takvih crkava: Leštiny i Istebné (Orava), Kežmarok (Spiš), Hronsek (Horehronie) i Svätý Kríž – izvorno potopljena Paludza (Liptov). Uvjeti za izgradnju bili su sljedeći: cijela crkva morala je biti sagrađena od drveta, bez korištenja željeznih klinova, bez glavnog ulaza okrenutog prema selu, bez tornja i morala je biti sagrađena u roku jedne godine.

Najbogatiju skupinu tvore grkokatoličke crkve sagrađene u razdoblju od 17. do 19. stoljeća. Iznimka je crkva u Tročanima (kraj 15. st.) u Šarišu.

Crkve su svjedok razvoja arhitekture u vremenu njihova nastanka i prilagodbe tlocrta, vanjskih prostora i izgleda određenim zemljopisnim i kulturnim kontekstima; te su bogato ukrašene slikama na zidovima i svodovima, te drugim ukrasima koji ih čine još značajnijima. Zanimljivo je da se u većini crkava i danas slavi liturgija.

Pogledajte galeriju!

Rimokatolička drvena crkva s gotičkim odlikama iz druge polovice 15. stoljeća je najsarija drvena crkva u Slovačkoj. Pod joj je kameni, a rijetke slike su dodane 1665. godine i prikazuju Adama i Evu u raju i sv. Jurja kako ubija Zmaja. Glavni oltar Djevice Marije, sv. Katarine i sv. Barbare je izrađen od 1460.-1470. i obnovljen je u 20. stoljeću.
Crkva iz 15. st. koja je obnovljena u 17. s odlikama renesanse. Barokni oltar prikazuje Sve Svete s kraja 17. stoljeća, dok je ostatak izvornog gotičkog oltara sa sv. Petrom i sv. Ivanom Krstiteljem u muzeju u Budimpešti, još od 1918. godine. Slike na svodu prikazuju zvjezdano nebo, a u crkvi se nalaze i drugi vrijedni crkveni predmeti.
Ova crkva ima izniman interijer s oslikanim zidovima i rezbarijama koje se smatraju najljepšima od svih 5 artikularnih crkava u Slovačkoj. Novac za njezinu izgradnju je sakupljan diljem Europe, od Švedske do Danske. Arhtekt je bio Juraj Müttermann iz Popradua, a crkva je svojom duljinom od 34.68 i širinom od 30.31 m, te sa 6 bočnih korova, mogla primiti preko 1500 vjernika; najviše od svih drvenih crkava. Slike na svodu su započete 1717. godine, ali su završene tek desetljećima kasnije. One prikazuju plavo Nebo s 12 apostola, 4 evanđelista i Sveto Trojstvo iznad oltara. Ján Lerch je izrezbario oltar od 1718.-28., a orgulje Vavrinec Čajkovský od 1717.-20. koje je proširio Martin Korabinský 1729. godine.
Njenu izgradu naredio je Jób Zmeškal 1688. godine, a oslikana je prelijepim slikama u 17. i 18. stoljeću. Glavni oltar je iz 18. stoljeća i tu je između ostalih kršten i slovački pjesnik Pavol Országh Hviezdoslav.
Nakon Kongresa u Sopronu 1681. godine, protestantima je dozvoljeno graditi tzv. artikularne crkve neobičnog izgleda, ali su morale biti izgrađene u godinu dana, bez metalnih dijelova i bez tornja (poput Crkvi mira u Šleskoj). Crkva je visoka 8 metara u obliku križa 23 x 18 metara. Kako ima mnoge neobične skandinavske odlike, vjeruje se da su graditelji bili iz Norveške ili Švedske. Crkva je mogla primiti 1100 vjernika kroz svoja petora vrata, a oltar je imao 6 retabla koje je izradio majstor Samuel Kialovič 1771. godine.
Grkokatolička crkva se sastoji iz tri četvrtasta dijela spojena po osi istok-zapad, s tri tornja (od kojih najveći ima zvona) nadsvođena lukovastim kupolama i željeznim križevima na vrhu. Crkva narodnog baroka je okružena grobljem i ima zvonik iz 19. stoljeća. U crkvi su sačevane neke zidne slike i ikonostas s ikonama iz 18. stoljeća. Donacijama američke fundacije obnovljen joj je oltar 1990-ih, te cijela crkva 2004. godine. Od 1968. do 1990-ih u crkvi su se slavile i pravoslavne mise.
Grkokatolička crkva izgrađena 1742.godine je zapravo identičnog dizajna i okoliša kao i ona u Bodružalu.
Crkva s početka 18. stoljeća ima samo dva tornja, veliki zapadni iznad ulaza i mali istočni iznad oltara. Njen gotovo savršeni geometrijski krov izgleda poput tradicionalnih krovova seoskih kuća. Iznutra je bogato ukrašena slikama iz 18. stoljeća.

Crkve brvnare u Srbiji

Premda postoje zapisi da su crkve brvnare u Srbiji građene još u srednjem vijeku, do danas nije preživjela niti jedna. Tek kasnije, u vrijeme vladavine Turaka, ponovno se počinju graditi crkve brvnare, uglavnom na skrovitim mjestima, u gustoj šumi. Drvne građe bilo je u izobilju, a izgradnja crkvice od drveta nije zahtijevala posebnu vještinu. Također, crkve brvnare su se u slučaju potrebe mogle vrlo brzo i jednostavno premjestiti s jednog na drugo skrovitije mjesto, kako bi ih se zaštitilo od Turaka.

Početkom 19. stoljeća započinje obnova starijih crkvi brvnara, a grade se i nove koje su nakon sloma Prvog srpskog ustanka ponovno paljene i rušene. Od 1815. do 1839. Godine, nakon uspješnog Drugog srpskog ustanka započela je nova obnova i izgradnja crkava. U tom je razdoblju podignuto i obnovljeno više od 70 crkvi. U Srbiji je do danas očuvano oko 50 crkava brvnara.

Najstarija od njih je crkva sv. Jeremije Proroka u Goraždevcu na Kosovu podignuta krajem 16. stoljeća.

Pogledajte galeriju!

Crkva brvnara sv. Jeremije, nedaleko od Peći, najstarija je crkva ove vrste u Srbiji. Potječe iz 16. ili 17. stoljeća. Crkva je skromnih dimenzija, plitko ukopana i krajnje jednostavno građena. Pravokutn je osnove, s dvostranom apsidom. Krov je nizak, prekriven teškim kamenim pločama. Unutrašnji prostor podijeljen je na pripratu, glavnu crkvu i oltarski dio. Pod je načinjen od nepravilnih kamenih ploča, a tavanica je ravna, daščana. Posebnu pozornost izazivaju dva mala otvora izrezana u talpama u obliku ravnokrakog križa i dvojne šestolisne rozete. Pokretni predmeti danas se ne nalaze u crkvi.
Prema jednom popisu Beogradske mitropolije, u Takovu je još u prvoj polovici 18. stoljeća posvećena crkva brvnara na čijem mjestu je 1795. godine podignuta nova, posvećena sv. Đorđu (Jurju). Takovska brvnara je jednostavna, ali precizno izgrađena crkva sa pripratom i polukružnom apsidom. Današnji strmi krovni pokrov svojim oblikom ne odgovara originalnom klisu. Vrata na zapadnom i južnom zidu ukrašena su biljnim i geometrijskim ornamentima.
Blizu izvora rijeke Tamnave, u selu Miličinici, nalazi se hram Sv. Đorđa (Jurja), graditeljsko ostvarenje neimara Ignjata Petrovića. Zahvaljujući nizu natpisa na samoj crkvi i na bogoslužbenim predmetima poznati su nam podatci o nastanku ove crkve. Izgradnja je započeta 1791. godine, a dovršena sljedeće godine. Godine 1794. okončani su svi radovi vezani za unutrašnje uređenje. Hram čini polukružna oltarska apsida, naos, priprata sa danas djelomično srušenom galerijom i otvoreni, također polukružni trijem. Krov je pokriven kratkom šindrom. Preciznost u izradi i bogata drvorezbarena dekoracija glavne su odlike ove brvnare. Ornamenti su koncentrisani na vratima, dovratnicima i nadvratnicima, pregradama koje centralni prostor hrama odvajaju od oltara, odnosno priprate. Pozornost privlače kasetirana vrata sa rozetama i adosirani zmajevi, prvobitno dio ikonostasa.
Na mjestu starije crkve brvnare Sv. Nikole, posvećene 1724. godine, podignuta je 1827. godine nova, posvećena Uzašašću Gospodinovu. Nepoznato je zašto je tom prilikom promenjen naslov hrama, ali se zna da je starija crkva bila dosta veća od sadašnje. Pravokutne je osnove sa četvorostranom apsidom i dominantnim strmim krovom pokrivenim upadljivo krupnom šindrom. Unutrašnji prostor je podijeljen na oltar, naos i pripratu, čiji gornji dio zauzima kor. Ističu se vrata sa rezbarenom dekoracijom, stiliziranih biljnih i geometrijskih ornamenata u kombinaciji sa križićima i rozetama u kazetiranim poljima. Očuvale su se ikone Krista i Bogorodice s djetetom, kao i carske dveri, pripisane Sretenu Protiću.
Prema povijesnim izvorima, prvobitna crkva brvnara u Vraniću postojala je u 18. stoljeću na drugoj lokaciji, odakle je početkom 19. stoljeća prenešena na današnje mjesto. Nakon sloma ustanka 1813. godine Turci su ju spalili, a na njezinim temeljima je 1823. godine podignut postojeći hram svetih Četrdeset mučenika. Građen je od hrastovih brvana, sa sedmokutnom oltarskom apsidom i pripratom odvojenom od naosa pregradom sa arkadama. Sjeverna i zapadna vrata dekorativno su rezbarena i obojana. Crkva je imala strmi krov pokriven šindrom, koji je u preinakama početkom 20. stoljeća zamijenjen krovnim pokrivačem blažeg nagiba.
U podnožju Rudnika, desetak kilometara sejverno od Gornjeg Milanovca, podignuta je 1809. godine crkva brvnara u selu Ljutovnici, prvobitno posvećena arkanđelu Mihaelu, dok danas slavi Prijenos moštiju sv. Nikole. Osnovna koncepcija građevine, pod strmim krovnim pokrivačem u vidu klisa, obuhvaća polukružni oltarski prostor oblikovan vezom brvana “na zub“ i glavni dio crkve, sada jedinstven, a ranije podijeljen na naos i pripratu. Originalni ikonostas ljutovničkog hrama nastao je 1810. i pojedini njegovi dijelovi danas se čuvaju u crkvi, zajedno sa zbirkom ikona iz 19. stoljeća.
U Sečoj Reci, desetak kilometara zapadno od Kosjerića, na mjestu starijeg hrama spaljenog 1805/6. godine, podignuta je krajem prvog ili početkom drugog desetljeća 19. stoljeća crkva brvnara posvećena sv. Đorđu (Jurju). Hram čine poligonalni oltarski prostor, naos, priprata sa korom i trijem. Vrata na zapadnom i sjevernom zidu nose bogatu bojanu rezbarenu dekoraciju u vidu precizno izvedenih rozeta na kazetiranoj površini.
U prvoj polovici 18. stoljeća nastala je u selu Cvetke crkva brvnara posvećena arkanđelu Mihaelu, koja je stradala u vrijeme borbi za oslobođenje od Turaka. Na njenom mjestu je, čini se 1824. godine, podignut nov, Bogorodičin hram. Oko 1880. godine crkva je doživjela obnovu koja je u potpunosti izmijenila njen vanjski izgled.
Na seoskom groblju u Rači Kragujevačkoj nalazi se crkva brvnara Arkanđela Mihaela. Povijesni izvor i zapis na brvnu kraj ulaza u hram smještaju izgradnju u 1826./27. godinu. Postojeća građevina predstavlja jedan od najljepših primjera crkvi brvnara. Njezinu jednostavnu ali efektnu arhitekturu odlikuje visok krov pokriven šindrom sa širokom strehom blagog nagiba. Šestokutnoj apsidi na istoku odgovara trijem na zapadnoj strani naosa koga čine četiri stupa spojena parapetima. Arhitektonski ukras sveden je na vrata (sjeverna i zapadna) i rub nadstrešnice. Posebno je ekoriran glavni, zapadni ulaz u crkvu, podijeljen na četvrtasta polja sa rezbarenim rozetama u boji. Unutrašnjost je skromno osvjetljena prorezima u brvnima sa drvenim rešetkama. Oni se nalaze blizu niskog ikonostasa koji je u donjem dijelu bio oslikan biljnim motivom.
Prema predaji, crkva Uzašašća Gospodinova u Dubu nastala je 1792. godine, dok je u ljetopisu zabilježeno da je obnovljena 1828. Godine. Čini se da je hram podignut na temeljima starije bogomolje. Brvnara u Dubu spada među naše najveće i najljepše crkve ove vrste. Građena je od masivnih talpi, sa petokutnom oltarskom apsidom i naknadno dograđenim dubokim trijemom. Trijem je u donjem dijelu zatvoren, dok su lučni otvori gornjeg dijela završeni profiliranim daskama. Visoki dominantni krov pokriven je sitnim klisom. Graditeljskom vještinom i obradom detalja, od kojih se ističe rezbarija vrata, dovratnika i nadvratnika kao i dijelova mobilijara, hram u Dubu predstavlja najreprezentativniji primjer crkve brvnare osaćanskog tipa. U dupskoj riznici, koja broji čak 17 ikona, posebnu pažnju zaslužuju carske dveri, nastale krajem 17. stoljeća, vjerojatno prenešene iz neke starije crkve. Izvedene su u najboljim tradicijama srpskog srednjovekovnog duboreza, ali su danas, na žalost, dosta oštećene kako duborezni tako i slikani dijelovi.
U selu Kućani, smještenom na južnim obroncima Zlatibora i dosta udaljenom od svih većih prometnica, nalazi se crkva posvećena Uzašašću Gospodinovom. Ova brvnara minijaturnih razmjera podignuta je najvjerojatnije u prošlom stoljeću, iako se često datira u 18. stoljeće zbog sačuvanih carskih dveri. Postojeća građevina je bez temelja, načinjena od borovih talpi. Krov je prekriven šindrom od kojih je jedna pokretna oko svoje osovine tako da je u funkciji otvora za provjetravanje. U sjevernom dijelu oltarskog prostora je niša koja svojom izvana vidljivom konstrukcijom stvara pogrešan dojam o peterostranosti apside.
Crkva brvnara u Gorobilju kod Požege podignuta je 1705. godine i jedna je od najstarijih, ali i najmanjih u Srbiji. Crkva je posvećena Rođenju Sv. Ivana Krstitelja i sigurno je najveća znamenitost u Gorobilju. Nakon seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Crnojevićem 1690. godine, novodoseljeno stanovništvo na ovom prostoru zateklo je pust kraj, bez crkve. Prema predaji, lokalni spahija je dozvolio izgradnju drvene crkve u gustoj šumi gornjeg dijela sela, ali da “ne bude veća od obora”. Da bi crkva bila što neupadljivija nije bila izdignuta od zemlje, a vrata su bila vrlo niska. Prema još jednoj predaji ova crkva prvobitno je bila izgrađena u zaseoku Slatina, odakle su je Gorobiljci, kada su saznali da se Turci spremaju da je spale, jedne noći kriomice rasklopili i prenijeli u zaselak Počeča. Crkva je dva puta spaljena, a posljednja obnova izvršena je 1820. godine. Kada je 1832. godine ukinuta zabrana crkvenih zvona u oslobođenoj Srbiji, Gorobiljci su jedno zvono donijeli iz Austrije i postavili ga na zvonik pokraj crkve 1833. godine. Dužina crkve je 9,9 metara, a širina 4,5 metara. Crkva je temeljno obnovljena, prepokrivena šindrom, a pored nje izgrađena je nova drvena zvonara.

Drvene crkve Chiloé

Drvene crkve Chiloé je naziv za drvene crkve na otočju Chiloé u Čileu, koje su kao jedinstvena pojava originalne arhitekture u Latinskoj Americi 2000. godine upisane na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Americi.

Ove crkvene drvene građevine predstavljaju baštinu isusovačke misije iz 17. i 18. stoljeća, koju su nastavili i obogatili franjevci u 19. stoljeću, a koja i danas živi. U njima su utjelovljena bogatstva otočja Chiloé, te svjedoče o uspješnom spoju autohtone indijanske i europske kulture doseljenika. Ova arhitektura je u potpunosti integrirana u krajolik, te također predstavlja duhovne vrijednosti zajednice mestika.

Za razliku od službene španjolske kolonijalne arhitekture, crkve Chiloé otočja uglavnom su građene od lokalne drvene građe i pokrivene drvenom šindrom. Građene su kako bi odolijevale vlažnoj otočkoj i kišnoj oceanskoj klimi. Šesnaest zaštićenih crkvi nalazi se u istočnom području otočja Chiloé.

Pogledajte galeriju!

Crkva Gospe od Loreta je sagrađena 1740. godine u najvećem gradu na otoku Quinchao, kao najstarija crkva otočja Chiloé i prema tome najvrijednija. Prema predaji, njezina slika Gospe je ista ona koju je 1672. godine potkralj Perua darovao isusovcima u misiji Nahuel Huapi. Njezin toranj potječe iz obnove s početka 20. st.
Franjevačka crkva sv. Jakova u glavnom gradu otočja Chiloé svojm površinom od 1.404 m², duljinom od 52 i visinom od 27 m, je najveća crkva otočja i zovu je “katedralom”, iako je sjedište biskupije u Ancudu. Sagrađena je 1910. godine po nacrtima talijanskog arhitekta Eduarda Provasolija i iako ima pročelje poput ostalih Chiloe crkava, iznutra je neo-gotička.
Sagradili su je lokalni majstori od lokalnog drveća (čempres, coigüe, i dr.), dok je unutrašnjost ukrašena uvezenim borom i drveta maslina, dok je krov pokriven galvaniziranim čelikom.
Zaštitnik otoka i glavni blagdan je Gospe zaštitinice, 30. siječnja. Tenaún na lokalnom jeziku znači “tri planine” i vjeruje se da tri zvonika crkve simboliziraju ovaj koncept. Grad je osnovan uz obalu oko 1767., i to oko kapele br. 67. koju su isusovci podigli prilikom svoje misije 1757.-58. god. Sama crkva, sagrađena na mjestu kapele, datira iz sredine 19. stoljeća. Smještena je na kraju gradskog trga, u dijagonalnom položaju u odnosu na linearni položaj ulica grada, tako da je ispred nje jasno vidljiv impozantan krajolik, i vidi se s mora.
Chonchi se nalazi na mjestu gdje se ovaj veliki otok sužava na svojoj istočnoj obali i okrenut je otoku Lemuy, na španjolskom se ovo mjesto zvalo el fin de la cristiandad (“kraj kršćanstva”). Isusovci su izabrali ovu lokaciju kako bi uspostavili postaju za svoje misije, pokrivajući najdalja i najjužnija područja arhipelaga. Službeno je osnutak naselja, Villa San Carlos de Chonchi, održan 1767., a njegova prva crkva 1769. god.
Selo je smješteno na padini, zbog čega ga zovu la ciudad de los tres pisos (“Grad na tri kata”). Crkva se nalazi na najvišem “katu” koji dominira okolicom i obalom. Ona je dovršena tijekom posljednja dva desetljeća 19. stoljeća, nakon što je prethodna bila demolirana zbog neodržavanja.
Izgrađena je početkom 20. stoljeća i osobita je zbog izduženog trijema i vitkosti zvonika. Nalzi se u malom selu, na brežuljku s pogledom na more, i ostala je neobnovljena tako da njezin okoliš najviše podsjeća na izvorni okoliš Chiloé crkava.

Norveške drvene crkve

Tzv. “stave crkve” (nor. stavkirke, u slobodnom prijevodu “crkva od drvenih greda”), predstavljaju jednu od najkompleksnijih vrsta drvenih konstrukcija tipičnih za sjevernu Europu od neolitika do srednjega vijeka. Crkve su građene po klasičnom baziličkom planu, isključivo od drveta. Krovni okviri su obrubljeni drvenim pločama, a krov se pokrivao šindrom u skladu s građevinskim tehnikama skandinavskih zemalja.

U razdoblju od 11. do 14. stoljeća na području Skandinavije i Sjeverne Europe izgrađeno je oko 1300 “stave crkava”, no sačuvano ih je samo 30 na području Norveške, te samo jedna u Švedskoj.

Pogledajte galeriju!

Najveća norveška tradicijska drvena crkva (stavkirke) , Heddal stavkirke potječe iz 13. stoljeća, a obnovljena je polovicom 19. st.
Ovo je najstarija i najbolje očuvana drvena crkva na svijetu. Tako netaknuta postoji još od 12. stoljeća. Ona je i svojevrsni spomenik civilizacije Vikinga. Temelji su joj od kamena, a za njezinu izgradnju korišteno je isključivo drvo iz okolnih šuma.
Impresivna stavkirke Gol izgrađena je u 12. stoljeću. Zanimljiva je jer odražava prijelaz s poganskog vjerovanja u nordijske bogove na kršćanstvo – na crkvi se nalaze križevi no urešena je runama i krasnim vikinškim pleterima.
Jedna od najočuvanijih norveških drvenih crkava podignuta je krajem 13. stoljeća.
Crkva je izgrađena u 12. stoljeću i to na temeljima prethodne crkve iz 11. stoljeća. U srednjem je vijeku proširena, a u 18. stoljeću dobila je križni tlocrt.
Ova predivna drvena crkva podignuta je početkom 13. stoljeća. Godine 1630. poprimila je križni tlocrt i prepoznatljivi crveni toranj.
Crkva Røldal sagrađena je u 13. stoljeću iz kojega potječe i krstionica i oltarni križ.
Izgrađena oko 1130. godine i vjeruje se kako je najstarija sačuvana stave crkva koja se nalazi na izvornoj lokaciji. Izgrađena je u Urnes stilu koji povezuje tradicionalno vikinško ukrašavanje životinjskim pleterskim motivima s kršćanskom arhitekturom. Ispod nje otkriveni su temelji još dvije starije građevine, a u 17. stoljeću je njen glavni brod (arhitektura) produžen prema jugu, a dodani su krstionica (1640.), drveni kanopus iznad oltara (1665.) i propovjedaonica (1640.). Oltar s prikazom Gospe i Ivana Krstitelja je iz 1699. godine. Ipak najzanimljiviji je njen sjeverni portal na kojemu su vikinški reljefi koji prikazuju raskošan pleter u kojemu se lav bori protiv zmije. Siboličan prizor borbe Krista protiv Sotone ili Nidhogg koji grize korijenje Igdrasila iz legende o Ragnaroku iz nordijske mitologije.

Drvene crkve i kapele Turopolja

Drvene crkve i kapele predstavljaju najviši doseg narodnog graditeljstva barokne arhitekture na području Sjeverne Hrvatske. Iako ih je bio velik broj, posebno na području rasta hrasta lužnjaka, do danas ih na spomenutom području brojimo svega četrdesetak iz razdoblja od 17. do kraja 19. stoljeća.

U Turopolju, žarištu koje je koncentracijom izvorne narodne stvaralačke snage širilo svoj utjecaj na cjelokupno međurječje Kupe i Save, i gdje se tradicija gradnje drvenih crkava zadržala duboko u 20. stoljeće, nastao je kompleks drvene sakralne arhitekture s istim svojstvima. Jedno od obilježja drvenih turopoljskih crkava, napose onih iz ranijih vremena, bila su predvorja, ponekad oslikana. Ukrašavali su se zidovi i tabulat, a ponekad i pjevališta. Gotovo uvijek te su crkve imale tornjić iznad predvorja. Pod je crkava bio uglavnom od opeke, a ponegdje i od hrastovine. Inventar je, gotovo u pravilu, bio barokni, pokadšto rustificiran.

Na području Turopolja, te susjednim područjima,  do danas je očuvano ukupno trinaest drvenih ljepotica, među kojima se posebno ističe kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki, podignuta 1642. godine – najatraktivniji je i najreprezentativniji primjer drvene sakralne arhitekture u nas. Više o ovim drvenim crkvama i kapelama doznajte na stranicama Turističke zajednice Zagrebačke županije.

Pogledajte galeriju!

Foto: Josip Škof

Fotografije: Wikimedia | Flickr | Turistička zajednica Zagrebačke županije