Zamislite jedan zeleni vrt, koji kao da vas grli. Njegova smaragdno zelena boja ne samo da odražava svjetlost, nego ta svjetlost iz nje zrači. Tome raju pridodajte životinje, drveće, ptice i jednoga sveca. Taj svetac s aureolom stoji u sredini vrta, ruku uzdignutih u molitvi.

Iznad njega je veliki zlatni križ, smješten unutar kugle plave boje, posute zvijezdama. U njegovu je središtu medaljon s likom Krista. Ta kugla, okružena krunom posutom draguljima, lebdi unutar neba zlatne boje i oblaka osvijetljenih zorom. U tome su zlatnome moru smještena dva sveca, koji pokazuju na Krista. Božanska ruka proteže se s vrha polukupole. Svu tu plodnost konačno obgrljuje i obavija široki luk od lišća, na kojemu je mnoštvo ptica, koje bez sumnje pjevaju.

I još je mnogo toga prikazano na trijumfalnom luku i u zakrivljenome apsidalnom zidu ispod kupole, no na to ćemo se vratiti kasnije.

Što sve te slike znače? To je zapravo prikaz Kristova preobraženja, kako je opisano u evanđeoskim pripovijestima kod sv. Mateja (17,1-8), Marka (9,2-8), a najpoznatiji je opis kod sv. Luke (9,28-36). No predivna je stvar to što ovaj mozaik ne prikazuje samo događaj, nego i značenje događaja – njegova mnoga značenja. Taj je mozaik duboki teološki diskurs.

No ovaj vizualni diskurs nije tu samo da ga se promatra. On se događa u svetoj liturgiji koja se odvija u njegovu zagrljaju, jer je mozaik, na kraju krajeva, u apsidi, i tako okružuje sanktuarij i sveti stol.

Foto: Unsplash

Upravo tu, tijekom svete liturgije, Duh Sveti silazi i pretvara kruh u Tijelo Kristovo, a vino u Njegovu Krv. Pred ovom apsidom vjernici sudjeluju u božanskoj gozbi, i sami bivaju preobraženi u tijelo Kristovo. Kako ćemo vidjeti, mozaik nam razotkriva kozmičko značenje liturgije čije je on okruženje.

U ovome članku želim istražiti neke od tema izraženih u ovome veličanstvenome mozaiku. Neke od tih tema bez sumnje je osmislio sam autor mozaika. S drugima možda jest ili nije tako. To nikada nećemo sigurno znati jer autor nije zapisao svoje objašnjenje. No kao što ćemo vidjeti, te su teme svejedno teološki implicitne u eksplicitnome povezivanju na mozaiku Preobraženja sa Svetom liturgijom i Gospodinovim drugim dolaskom.

Događaj Preobraženja

Kako znamo da je na mozaiku prikazano Preobraženje? Glavni su nam trag dva lika smještena na nebu. Označeni su kao Mojsije i Ilija (preciznije, „MOYSES” i „HbELYAS”), a upravo su se oni pojavili s Kristom tijekom Preobraženja.

Foto: José Luiz Bernardes Ribeiro, CC BY-SA 4.0 | Sailko – Own work, CC BY-SA 4.0

A s obje strane velikoga križa s draguljima nalaze se tri ovce. One predstavljaju Petra, Jakova i Ivana, koje je Isus poveo na goru Tabor da svjedoče Njegovu preobražaju. Jarko obojeni oblaci asociraju na „svijetli oblak” koji ih je zasjenio. Ruka iznad njih prema tome predstavlja Očev glas kako govori: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” (Mt 17,5).

Ruka koja simbolizira Očev glas. Foto: Darren & Brad | Flickr.com

Toliko o sličnostima mozaika s evanđeoskim opisima. A što je njegovim mnogim razlikama? Zašto je – mogli bismo pitati – Krist prikazan tako malen, i usred velikoga križa, umjesto u svojoj blistavoj odjeći? Čemu zvijezde, i zašto su oblaci obojeni? A umjesto gore Tabor imamo vrt. I biskup Apolinar nije bio prisutan kod Preobraženja, pa zašto je on na prikazu tako istaknut lik?

Te i druge anomalije odmah nas pozivaju na putovanje na kojemu bismo pokušali otkriti njihovo značenje. Moj prvi susret s mozaikom najbolje mogu usporediti s brojnim mirisima koji se šire preko zida skrivenoga vrta. To je oduševilo moja osjetila, ali je istovremeno potaknulo i moju znatiželju da pronađem njihov izvor i uđem u ovaj vrt.

Prošlost, sadašnjost i budućnost

Tajna ovoga mozaika nalazi se u činjenici da on ne prikazuje samo prošlost, nego i sadašnjost i budućnost. On je smješten u božanskome vremenu, kairosu, gdje prošlost, sadašnjost i budućnost zajedno postoje u Kristu. Još preciznije, apsida ne prikazuje samo povijesni događaj Kristova preobraženja, nego i sadašnjost Euharistije i Kraljevstvo koje će tek doći. To je ikona paruzije (drugoga Isusova dolaska) i Liturgije, kao i Preobraženja. On je istovremeno povijesni, liturgijski i eshatološki (odnosi se na posljednja vremena).

Budući da je ova slika tako bogata značenjima, mislim da je najjednostavniji način ići redak po redak kroz Lukin opis Preobraženja i vidjeti kako se na mozaiku interpretiraju njegove riječi.

Križ: Kristov drugi dolazak u slavi

Križ s draguljima, znak Kristova preobraženja, raspeća i drugoga dolaska. Foto: Jim Forest

Jedan ključ dubljega značenja našega mozaika daje nam se zapravo nekoliko dana prije samoga događaja Preobraženja. Luka nam kaže da je osam dana prije svojega Preobraženja (Matej i Marko kažu šest) Krist svojim učenicima govorio o svojemu drugome dolasku, govoreći da će doći u svojoj slavi, slavi Očevoj i svetih anđela.

Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela. A kažem vam uistinu: neki od nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide kraljevstva Božjega. Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. (Lk 9,26-28)

U Matejevu evanđelju Krist nam kaže da će se pri Njegovu drugome dolasku pojaviti znak „Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom” (Mt 24,30). Crkveni oci smatrali su da je taj znak Sina Čovječjega – križ.

Dakle, križ na našemu mozaiku je znak Sina Čovječjega koji će se pojaviti na nebu u posljednjim danima, znak Njegova drugoga dolaska. I mozaik i opisi u sinoptičkim Evanđeljima potvrđuju da je Preobraženje zapravo bilo predokus dan trojici apostola – i nama – Njegova ponovnoga dolaska u slavi kako bi uspostavio svoje Kraljevstvo, kojemu neće biti kraja.

Osmi dan

Lukino spominjanje osam dana još je jedna potvrda ovoga tumačenja. Bog je stvorio svijet u šest dana, a odmarao se sedmoga. Krist je umro šestoga dana, „odmarao se” u grobnici sedmoga dana i uskrsnuo osmoga dana. Dakle, uskrsnuće osmoga dana oslobađa ljudsku prirodu od beskrajnoga začaranoga kruga tjedna od sedam dana. Čineći tako, Krist je uzdignuo stvoreni i pali ljudski život koji je i On uzeo (šest dana stvaranja), kako bi čovjek mogao sudjelovati u božanskome i vječnome životu (osmi dan). Osam je, prema tome, simbol stvorenoga svijeta uzdignutoga u božanski život, u jedinstvo bez pomutnje. U Kristu nas je Otac uzdignuo i učinio da sjednemo s Njime u nebeskome kraju.

Drugi trag ove poveznice između Gospodnjega Preobraženja i Njegovoga drugoga dolaska je Njegova druga izjava, osam dana prije Preobraženja: „Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom.” Najneposrednije značenje ovih riječi većina komentatora shvaća kao referencu na Kristovo skorašnje Preobraženje. „Neki od ovdje nazočnih” su Petar, Jakov i Ivan. No u isto se vrijeme ova rečenica odnosi i na Njegov drugi dolazak. Matejevo evanđelje veoma jasno naznačuje vezu između iskustva na Taboru i drugoga dolaska kada piše: „Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom.” (Mt 16,28) Izraz „Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom” često se koristi za opisivanje Kristova drugoga dolaska na kraju vremena.

Zvijezde

U kršćanskoj umjetnosti zvijezde obično simboliziraju anđele. Znači da mnoge zlatne zvijezde u kugli koja okružuje naš križ predstavljaju mnoštvo anđela koji prate Krista pri Njegovu drugome dolasku.

U našemu je mozaiku zapravo devedeset i devet zvijezda. Je li ovaj precizni broj značajan? Kristova usporedba o izgubljenim ovcama (Mt 18,10-14) govori o pastiru koji je ostavio devedeset i devet ovaca svojega stada kako bi pronašao jednu izgubljenu ovcu. Kolektivno smo svi mi te izgubljene ovce, a dobri anđeli su devedeset i devet onih što se nisu izgubile. Znači da su ove zvijezde oblak nebeskih četa koje će pratiti Krista pri Njegovoj paruziji.

Broj devedeset i devet ponovno se pojavljuje u Bibliji, i nudi drugi, komplementaran sloj značenja. U Knjizi Postanka 17,1 čitamo da je to bila dob u kojoj se Abrahamu ukazao Bog i dao mu svoj savez kako bi ga učinio ocem brojnih naroda. Bog je obećao: „Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.” (Post 17,7)

Broj osam ponovno se pojavljuje u ovome kontekstu, povezujući Abrahamov savez s Kristovim preobraženjem i uskrsnućem. Bog zapovijeda Izraelcima da obrežu sve svoje muškarce osmoga dana nakon rođenja. Kao i kod osmoga dana uskrsnuća, osmi dan djetetova obrezanja jest prvi dan njegova vječnoga članstva u Božjoj zajednici.

Tako naš mozaik ukazuje na poveznicu između toga obećanja Abrahamu i kraljevstva koje će doći, u kojemu će vjernici iz mnogih naroda biti okupljeni u Novome Jeruzalemu, kraljevstvu Božjemu, kako bi živjeli u vječnome savezu s Kristom.

Da je ovo valjano tumačenje devedeset i devet zvijezda, potvrđuje uključivanje Abrahama u plohu mozaika na južnome zidu apside (vidi fotografiju niže). Ona prikazuje svećenika, kralja Melkisedeka kako stoji iza žrtvenika s kruhom i vinom, s Abelom koji prinosi janje njemu zdesna, i Abrahamom koji prinosi svojega Izaka slijeva.

Tema svećeničkoga žrtvovanja dalje se razvija na našemu mozaiku, ali o tome ćemo raspravljati malo kasnije.

Vrt i gora

Oni su „uzašli na goru da se pomole”. Gore su mjesta gdje ljudi susreću Boga. Mi naročito mislimo na goru Sinaj, gdje je Mojsije susreo Gospodina. No naš mozaik nema nikakve indikacije te gore. Gora je ovdje zapravo zamijenjena vrtom, rajem.

Rajski vrt. Foto: Shutterstock.com

Čini se da se na našemu mozaiku kaže da Preobraženje prenosi nas ljude natrag u raj, naš izvorni dom, gdje smo trebali susresti Boga i biti u zajedništvu s Njime. To je mjesto intimnosti, mjesto gdje se ostaje i uživa. Ljudi posjećuju vrhove gora, ali ne ostaju na njima. Vrh gore je mjesto ekstaze, s kojega jednom moramo sići. Nakon što je bio u zajedništvu s Bogom i primio ploče zakona na Sinaju, Mojsije je morao otići s vrha i opet sići k Izraelcima u tabor. Isto tako, Krist se vratio u svijet sa svojom trojicom učenika nakon svojega Preobraženja. Gore nisu mjesta „instaze”, mjesta gdje se ostaje, ali vrtovi to mogu biti.

U ovome kontekstu vrijedi pratiti razvoj riječi paradise („vrt”), jer su brojne njezine asocijacije što su se s vremenom nakupile prisutne na našemu mozaiku. Riječ je započela kao stara iranska riječ, paridayda, i značila je zidom ograđeno područje. Do šestoga stoljeća prije Krista Asirci su je usvojili kao pardesu, „područje”. Za Perzijance ona se počela odnositi na njihove prostrane zidovima ograđene vrtove. Za Grke je postala paradeisos, „park za životinje”. Na aramejskome se izričito odnosi na kraljevski vrt.

A na kraju se raj zbog Septuagintina prijevoda hebrejske Biblije na grčki počeo poistovjećivati s Edenom. Septuaginta prevodi hebrejski izraz gan גןili „vrt” (Post 2,8 i Ez 28,13) grčkom riječi paradeisos. Tako je Edenski vrt postao raj. Tamo je, prema opisu iz Knjige Postanka, Bog smjestio nas ljude i dao nam zadatak da ga obrađujemo. Tamo je On hodao i govorio s nama.

Sada možemo sastaviti sve ove konotacije termina „paradise” (raj) i povezati ih s našim mozaikom. Raj je siguran ograđeni prostor, što nas asocira na trajnost. On je zasebno područje, kraljevstvo. On je veliki vrt ili park, uključuje životinje. On je kraljevski park, gdje kralj i kraljica uživaju u društvu svoje obitelji i prijatelja. On je mjesto u koje nas je Bog stavio i dao nam zadatak. On je mjesto gdje smo u intimnome zajedništvu s Bogom.

Naš mozaik odražava sve te asocijacije. Idemo redom:

  • Ograđeni prostor. Na mozaiku se nalaze razni koncentrični obrubi, koji ograđuju prostor. Kao prvo, mozaik u apsidalnoj kupoli obrubljen je širokim dekorativnim pojasom – granicom raja. Kao drugo, zakrivljenost same apside jest oblik zatvorenoga prostora. Kao treće, na vertikalama trijumfalnoga luka s obje strane apside prikazani su arkanđeli Mihael i Gabrijel. Oni su anđeoski ratnici, poslani u rat protiv demonskih neprijatelja, i štite svijet i Crkvu. I konačno, zidovi cijele bazilike vjerojatno su trebali biti druga razina zatvorenoga prostora, budući da je izvorno bazilika vjerojatno trebala biti prepuna mozaika, i tako bi cijela njezina unutrašnjost bila poput vrta. Kako nam kaže sveti Irenej (umro oko 202. n. e.): „Crkva je bila zasađena kao raj u ovome svijetu.”
  • Trajnost. Gospodinovim drugim dolaskom ustanovit će se Njegovo Kraljevstvo bez kraja. Nešto u ovome mozaiku daje osjećaj dovršenosti, cjeline, trajnosti, a istovremeno posjeduje dinamizam, pokret i život. Možemo osjetiti točnost tvrdnji kojima su nas sveti Pavao i sveti Grgur Nisenski uvjeravali da ćemo čak i u vječnosti nastaviti rasti u sličnosti Njemu, preobražavati se „iz slave u slavu” (2 Kor 3,18). Trajnost vječnosti neće biti statična, nego dinamična.
  • Kraljevstvo. U medaljonu pri samome vrhu i u sredini trijumfalnoga luka prikazan je Krist kako blagoslivlje i kako drži Sveto pismo. On je Logos, stvoritelj i vođa svojega kraljevstva na zemlji. Svaka služba koju posjeduju biskupi, svećenici i laici sudioništvo je u Kristovu služenju. Kako je napisao metropolit Kallistos Ware: „Jedan je svećenik (Krist), neki su svećenici (zaređeni kler), svi su svećenici (laici).” Krist je božanski arhetip, na čiju smo sliku načinjeni mi ljudi, i čija slava se odražava u cijelome materijalnome stvorenome svijetu, koji je tako briljantno prikazan na našemu mozaiku, načinjenome ovdje na zemlji.
  • Veliki park. Fotografije ne mogu dočarati ljepotu ovoga mozaika. Kada ga vidite uživo, čini vam se ogromnim i živo zelenim. Uključujući trijumfalni luk, mozaik ima površinu od oko 14 metara širine i 15,5 metara visine, no zakrivljenost apside znači da su stvarne dimenzije apside još veće: oko 24 metara širine i 17 metara visine, što je uistinu impresivna veličina. Dodajte tome smaragdno zelenu boju, i osjetit ćete kao da vas vrt grli. Velika livada blistave zelene boje miješa se s plavom i zlatnom bojom, a sve ukrašavaju nijanse carske crvene boje. Bjelina ovaca i odjeće svetaca uz ovakvu se pozadinu čini još blještavijom.
  • Životinje. Vidimo ovce, ali i ptice što su se razmjestile po granama drveća, stijenama i travi, pa čak i po cvjetnome ukrasu na rubu. Ovce – naravno – predstavljaju Kristovo ljudsko stado. No one su zasigurno tu i da nas podsjete da je sva stvorenja stvorio Bog, i da su zato one dio Njegova kraljevstva. Zajedno sa stijenama i stablima, ovaj mozaik predstavlja sva tri kraljevstva: carstvo minerala, carstvo biljaka i carstvo životinja. Materijalna stvorenja igraju ključnu ulogu u našemu zajedništvu s Bogom. Kako nas podsjeća sveti Irenej: „Prvi korak za sve nas kojim ćemo steći znanje o Bogu jest razmatranje prirode.”
  • Kraljevski park. Ovaj mozaik asocira nas ne samo na park, nego na kraljevski park. Misnica svetog Apolinara je grimizna. Grimiz je u Bizantu bio rezerviran samo za careve, i zato predstavlja kraljevske ličnosti. Apolinar stoji u sredini svojega parka, kao knez koji vlada podređen Kralju kraljeva, i kao da je okružen obitelji, prijateljima i dvoranima. Pored toga što prikazuje Apolinara kao biskupa koji slavi, naš mozaik daje naslutiti i njegovu – a po toj logici, i našu – ulogu kao kraljeva i kraljica na ovome svijetu.

Foto: Shutterstock.com

  • Edenski zadatak. Opis stvaranja svijeta u Knjizi Postanka (2,15) kaže nam da „Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva”. U raju smo imali posla za odraditi. Sveti Irenej podsjeća nas da iako su Adam i Eva prije pada bili bez grijeha, još nisu bili savršeni. Imali su od Boga dan zadatak, i daje taj zadatak jednom bio ispunjen, to bi ih dovelo do savršenstva, a to je zajedništvo s Bogom, preobraženje.

Mi smo stvoreni na sliku Božju, ali imali smo zadatak da rastemo u sličnosti Njemu po ljubavi i poslušnosti prema Njemu. Irenej nas podsjeća da je „čovjek stvoren na sliku Boga [tj. Oca], a slika Božja je Sin, na čiju je sliku stvoren čovjek. Zato se Sin i pojavio u punini vremena, da pokaže kako kopija nalikuje Njemu.”[1]

Kristovo Preobraženje

I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. (Lk 9,29)

U ovome mozaiku ne vidimo preobraženoga Krista, tj. ne vidimo Njegov puni lik odjeven u blistavo bijelu odjeću, kao što je obično slučaj s prikazima Preobraženja. Umjesto toga imamo križ, s Kristovim licem smještenim u mali medaljon u sredini križa, te veliki lik svetog Apolinara.

Već smo raspravljali kako križ predstavlja Kristov drugi dolazak, čiji je predokus Njegovo preobraženje, no možemo zaći u još dublje slojeve značenja na našemu mozaiku.

Naš se mozaik ne koncentrira toliko na sami događaj koliko na njegov ishod, njegovu svrhu. Konačna svrha Kristova utjelovljenja bila je pobožanstvenjenje nas samih, naše zajedništvo s Njime. Kako je napisao sveti Atanazije: „Bog je postao čovjekom kako bismo mi mogli postati bogovima.” („O utjelovljenju” 54,3) I kako je napisao sveti Irenej: „Zbog svoje beskonačne ljubavi Isus je postao ono što mi jesmo kako bi nas mogao učiniti onime što on jest.” („Protiv hereza” V)

Dakle, naš se mozaik ne koncentrira toliko na Kristovo preobraženje, nego na naše. Sam sveti Apolinar je ispod svoje misnice odjeven u blještavo bijelu dalmatiku. No ono što se promatraču najviše ističe jest bjelina ovaca naspram zelene pozadine, a u manjoj mjeri također i Mojsije i Ilija, čija bjelina nije u toliko velikome kontrastu naspram zlatne pozadine. Kao da je Krist pomalo „prigušio” sebe kako bi naše preobraženo stanje došlo u prvi plan. To je isto ono načelo koje On primjenjuje kada učenicima kaže da On mora otići s ovoga svijeta kako bi im mogao poslati Duha Svetoga. Po Duhu koji će prebivati u njima i preobražavati ih On će im biti bliže nego kada bi bio prisutan samo u tijelu, kao čovjek.

Nimalo ne iznenađuje što je Krist blistao svjetlošću, jer On je slava Očeva, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga. Neobično je zapravo bilo to što je većinu vremena On skrivao svoju slavu. Nije nas htio preneraziti. Zašto je onda On dopustio da Njegovo svjetlo zasja baš u ovome primjeru, na gori Taboru? Jedan mogući razlog spominje jedan pravoslavni liturgijski tekst: On nije htio samo pokazati svoje božanstvo, nego i pokazati nam što znači biti potpuno čovjek:

Ja sam koji jesam’ danas se pred učenicima preobrazio na gori Taboru, i u svojoj vlastitoj osobi pokazao im je prirodu čovjeka, zaodjevenu izvornom ljepotom Slike. (blagdan Preobraženja, Velika večernja, apostiha)

Neki od crkvenih otaca rekli su da su Adam i Eva zapravo bili zaodjeveni svjetlom prije pada, a da su ostali goli kada su skrenuli s Božjega puta. Dakle, Kristovo preobraženje ukazuje na povratak tome „naravno nadnaravnome” stanju ljudske osobe.

Mojsije i Ilija

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. (Lk 9,30-31)

Mojsije i Ilija jasno su prikazani, svaki sa svoje strane križa. Oni su jedini ljudski likovi na našemu mozaiku koji su potpuno odjeveni u bijelo. Sveti Luka nam kaže da su razgovarali o Kristovu Izlasku, koji se uskoro trebao dogoditi u Jeruzalemu. Uobičajeno je shvaćanje da se ovo odnosi prvenstveno na Kristovo raspeće, ali ja bih rekao da se to u isto vrijeme može odnositi i na Njegovo uzašašće, Njegov odlazak sa zemlje na nebo.

Kao što smo već raspravljali, naš se mozaik koncentrira na svrhu događaja u Kristovu životu, a ne samo na same događaje. Zato je križ na našemu mozaiku zlatan i optočen draguljima – kako bi se pokazalo da on nije samo instrument raspeća, nego i znak pobjede i preobraženja, sredstvo kojim je Krist smrću zgazio smrt.

No rekao bih da naš križ asocira i na Uzašašće, ili barem na riječi anđela kojima su oni popratili uzašašće: “I rekoše im: ‘Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.'” (Dj 1,11)

Drugim riječima, Njegov drugi dolazak bit će poput Njegova uzašašća, uz oblak svjedoka (zvijezde), popraćen znakom Sina čovječjega (križ).

Alfa i Omega

S jedne i s druge strane križa nalaze se grčka slova alfa i omega, prvo i posljednje slovo abecede (slika 6). Ta jednostavna dva slova sažimaju čitavu tematiku apsidalnoga mozaika. Njime se želi obuhvatiti ne samo početak, nego i kraj, ispunjenje Božjega djela spasenja u Kristu. Zato se ispod križa nalaze i latinske riječi Salus Mundi, „spasenje svijeta”. A iznad križa nalazi se grčka riječ za ribu, ΙΧΘΥΣ, slavni akrostih kojega formiraju početna slova pet grčkih riječi koje znače „Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj” (ησοῦς Χρῑστός Θεοῦ Υἱός Σωτήρ”, Iēsoûs Khrīstós, Theoû Huiós, Sōter).

Jeruzalem i Betlehem

Na ovu temu početka i kraja još se aludira prikazom (izvedenim u sedmom stoljeću) Jeruzalema i Betlehema iznad trijumfalnoga luka. Po šest ovaca izlazi iz jednih i drugih vrata prema Isusu, koji je prikazan u sredini. Betlehem, Njegovo rodno mjesto, predstavlja početak Kristove zemaljske službe, čije je Jeruzalem ispunjenje. Neki ta dva sveta mjesta tumače i kao predstavnike Židova i pogana, koji se u Crkvi sastaju.

Jeruzalem i Betlehem. Foto: Fr. Lawrence Lew | Flickr.com

Oblaci

No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. (Lk 9,32-34)

U našem mozaiku nalazimo obojene oblake u apsidi i u najvišemu redu (izvedenome u devetome stoljeću) iznad trijumfalnoga luka. Takvi oblaci, kakvi se pojavljuju pri izlasku Sunca, česti su u apsidalnim mozaicima u Rimu. Općenito se za njih smatra da ukazuju na Kristov drugi dolazak, jer će On doći poput Sunca koje izlazi.

Ruka koja blagoslivlje

A glas se začu iz oblaka: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli. (Lk 9,35-36)

Bog otac ne bi se trebao prikazivati jer se nije utjelovio. No ovdje Njegov glas daje naslutiti prisutnost ruke koja se proteže dolje iz zlatnih rajskih prostranstava (vidi sliku 5). To apsidu čini trojstvenom, ako shvatimo da zlatna pozadina i bjelina daju naslutiti prisutnost Duha Svetoga.

Sveti Apolinar, svećenik svega stvorenja

Kako da shvatimo veliki lik svetog Apolinara (identificiramo ga prema natpisu „SANCTVS APOLENARIS”)? Mogli bismo reći da je on tu jednostavno zato što je bio prvi biskup Ravenne. No sve u vezi s ovom apsidom daje naslutiti iznimno dobro promišljenu i višeznačnu shemu. Način na koji je taj sveti biskup i mučenik smješten unutar prizora daje naslutiti da on ima šire značenje.

Biskup Apolinar slavi liturgiju. Dvanaest jaganjaca pokraj njega predstavlja sve vjernike, a vrt oko njega je mikrokozmos cijeloga stvorenja, kojega on i svi vjernici prikazuju u Euharistiji, a na kojega Duh Sveti silazi i preobražava ga.

No ja bih rekao i da sveti Apolinar, uz to što je zasebna osoba, biskup i svetac, također prikazuje čitavu Crkvu u njezinoj euharistijskoj punini, zahvaljujući za sva stvorenja i prikazujući ih. Njegove su ruke uzdignute u gesti orans. To je znak zagovorne molitve, a još važnije, tu gestu pri služenju Mise koristi biskup ili svećenik pri epiklezi, kada u ime svih vjernika moli Duha Svetoga da „siđe na nas i na ove darove ovdje prinesene”.

Crkva je svećeničko biće, čiji je poziv zahvaljivati na svemu stvorenju i prikazivati ga Stvoritelju. Stvoritelj sa svoje strane preobražava i prikazuje taj svijet nama. Na kraju krajeva, Sveto pismo završava time što grad Božji silazi s neba na zemlju, blistav u svojoj punini, jer „[…] Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!” (Otk 21,23)

Mozaik nam nagoviješta to kozmičko preobraženje. Budući da je ljudska osoba sposobna za odnos sa živim Bogom, sveti Apolinar ima punu zlatnu aureolu. No ostatak kozmosa također je sposoban sudjelovati u Božjoj slavi, svaka stvar u skladu sa svojom sposobnošću. Tako su na našemu mozaiku stabla, stijene i ovce okružene aureolom od žutih ili žarko zelenih kockica.

Prisjetimo se da na gori Taboru nije samo Isusova osoba blistala svjetlošću, nego i njegova – neživa – odjeća. Pritjelovljenjem u Tijelo Kristovo, i po svojemu euharistijskome životu, sva se materija može preobraziti. Po nama kozmos može postati odjeća i ukras za Tijelo Kristovo.

Imam tu čast da posjedujem nekoliko izvornih kockica iz ovoga mozaika, iz šestoga stoljeća, koje mi je dao jedan od restauratora koji je na mozaiku radio sedamdesetih godina prošloga stoljeća. I sam izrađujem mozaike, i primijetio sam da su te staklene smalti kockice, naročito one zelene, ponešto prozirnije od današnjih smalti kockica. To djelomično objašnjava naročitu luminoznost našega mozaika. Sunčeva svjetlost ulazi u svaki komadić, i ponovno se pojavljuje, obojena smaragdno zelenom bojom. Zato svjetlost doslovno izlazi iz same trave, a ne samo da se odražava s njezine površine. Svjedočimo tome da materijalni svijet blista od svjetlosti, poput Kristove odjeće na gori Taboru.

Općinstvo svetih

Ispod svetoga Apolinara, smještenoga između prozora, nalaze se mozaici četiri prethodna biskupa Ravenne: Ecclesiusa (ECLESIVS), koji je bio biskup Ravenne od 522. do 532. godine, ali i utemeljitelj grada San Vitalea; Severusa (SCS SEVERVS), poštovanoga biskupa Ravenne iz četrdesetih godina četvrtoga stoljeća, Ursusa [„medvjeda”] (SCS VRSVS), biskupa oko 405. – 431. godine, i graditelja ravenske katedrale i krstionice; i Ursicinusa [„maloga medvjeda”] (VRSISINVS), biskupa od 533. do 536. godine, i naručitelja izgradnje crkve svetoga Apolinara u Classeu.

Ovi biskupi, zajedno sa svetim Apolinarom (prvim biskupom Ravenne), prikazani su kako bi se unutar apostolske sukcesije moglo smjestiti svakoga svećenika koji slavi misu u bazilici. Takvim povezivanjem smještaju svakoga tko štuje Boga u ovoj bazilici unutar zajedništva svih vjernika, iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zajedništvo koje ovaj mozaik afirmira nije samo zajedništvo između Boga, čovjeka i materije, nego i između svih vjernika koji su ikada živjeli.

O pčelama, radu, kraljevima i vrtovima

Jedan je veoma zanimljiv detalj taj da se pažljivim promatranjem sitnoga zlatnoga uzorka na misnici svetoga Apolinara otkriva da se zapravo radi o pčelama (vidi sliku 13). U kršćanskome simbolizmu pčele predstavljaju besmrtnost duše i uskrsnuće, jer se nakon tri mjeseca hibernacije čini kao da se košnica „vratila iz mrtvih”.

No pčele također predstavljaju i zajednički preobražavajući rad, budući da se radom pčela u košnici nektar mijenja u med. To živopisno potvrđuju dva odlomka iz prastaroga himna Exsultet, kojega u Katoličkoj Crkvi zapadnoga obreda đakon pjeva ispred uskrsne svijeće. Taj je himan možda sastavljen već u petome stoljeću – sigurno ne kasnije od sedmoga – pa je moguće da ga je poznavala osoba koja je osmislila mozaik, što je argument za ovu interpretaciju pčela na misnici svetoga Apolinara. Odlomak glasi:

I zato, u milosnoj ovoj noći, primi, sveti Oče, našu večernju žrtvu hvale, od pčelinjeg rada noćas ti Crkva po rukama službenika, kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću.

Mi znamo što ona govori dok Bogu na čast gori i svijetli. Njezin je plamen podijeljen drugima, ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo, jer hrani ga mirisavi vosak što ga skupljaju marljive pčelice.[2]

Dakle, ovaj himan prati faze, od nektara što ga je dao Bog, preko rada pčela koje nektar transformiraju u med i vosak, pa do čovjekova rada kojim se vosak mijenja u svijeću. Vrhunac svega je to što materijalni vosak postaje nematerijalna vatra u hvalu Bogu. Proces je dovršen u preobraženju, živome svjetlu koje u svojemu dijeljenju ne poznaje umanjenja.

Kao kraljevi, ali i svećenici, pozvani smo ne samo zahvaljivati za sva stvorenja, nego i raditi u stvorenome svijetu kako bismo ga – poput pčela – preobražavali. Ili, da upotrijebimo drugu analogiju: kao duhovni vrtlari moramo divlji i divni svijet kultivirati i pretvoriti u vrt.

Gospodnju zapovijed Adamu i Evi da „napuče zemlju i sebi je podlože” (Post 1,28) moramo razumjeti upravo u tome transformativnome smislu. Našu se od Boga danu snagu unutar ovoga svijeta, po mome mišljenju, najbolje shvaća u umjetničkome, a ne u eksploatacijskome smislu. Umjetnikova snaga nad njegovim ili njezinim medijem jest snaga umijeća i mudrosti (zanimljivo je i to da je Minerva, rimska boginja mudrosti, bila i boginja obrtništva). Mudar umjetnik ili obrtnik koristi svoju moć nad medijem s ljubavlju i razlučivanjem, kako bi sirovinu uzdignuo i učinio ju nečime još ljepšim. Dakle, njihov autoritet postoji ne da bi podjarmljivao i ugnjetavao njihov medij, nego da bi ga uzdignuo i učinio ga još artikuliranijim.

Na većim stablima na mozaiku po „ovratnicima grana” jasno vidimo da su obrezivana. Jasno nam je da ne gledamo divlju šumu, nego vrt, o kojemu se brinu muškarci i žene. Naš je biskup Apolinar – uz to što je svećenik – i duhovni vrtlar, što znači da je vrt oko njega rezultat ljubavi i umijeća, te Boga i čovjeka koji zajedno rade – u sinergiji.

U Evanđeljima ljudi ponekad bez razmišljanja kažu stvari za koje se čini da su pogrješne, ali na kraju se pokažu proročkima. Tako je bilo kada je Marija Magdalena zamijenila uskrsloga Krista za vrtlara.

Kaže joj Isus: “Ženo, što plačeš? Koga tražiš?” Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: “Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.” (Iv 20,15)

Krist je drugi Adam, koji je postao i ispunio sve što prvi Adam (tj. mi) nije ispunio. U ovome slučaju On je postao Vrtlarom u Edenu. Zanimljivo je suprotstaviti taj prizor s onime iz Knjige Postanka. Tamo se Adam i Eva pokušavaju skriti od Boga u Edenu, a ovdje, u Ivanovu Evanđelju, Marija Magdalena pokušava pronaći Boga.

U ovome vrtu ugodno su izmiješani urednost i varijacija. Najviša stabla poredana su redu pri vrhu, na sličnim, ali ne potpuno istim udaljenostima jedno od drugoga, i svako je pomalo različito od drugoga. Grmovi, stijene i rascvjetale biljke slično su poredani, uz savršenu nesavršenost.

To me podsjeća na nešto što mi je jednom rekao starac Pajsije Svetogorac. Kada današnji čovjek napravi uličnu rasvjetu za noć, on svjetiljke postavlja ravnomjerno i svaku svjetiljku napravi da budu jednake po svjetlini i boji. To mehaničko ponavljanje zamara naše oči, rekao je. No kada je Bog stvorio svjetlost zvijezda za noć, napravio je tako da su im veličina, razmak i boja različiti, a to odmara dušu. Ovdje, u našemu mozaiku vidimo vrt napravljen u skladu s tim istim božanskim uzorkom savršenoga nesavršenstva, a ne po sterilnoj simetriji.

U Božjemu planu je ta kraljevska i obrtnička uloga neraskidivo povezana s našom svećeničkom ulogom, jer mi u Euharistiji ne prikazujemo pšenicu i grožđe, nego kruh i vino – plodove ljudskoga rada. Sada ćemo se pozabaviti tom temom.

Abel, Melkisedek i Abraham

Na južnome zidu apside nalazi se prikaz svećenika i kralja Melkisedeka.

Žrtve Abela, Melkisedeka i Abrahamova žrtva Izaka, u Sant’ Apollinareu u Classeu, 7. stoljeće. Foto: Shutterstock.com

On stoji iza oltara, s dva kruha i kaležom. Pastir Abel stoji njemu zdesna prinoseći janje, a Abraham njemu slijeva prinosi svojega sina Izaka. Ovo je zapravo amalgam dvaju mozaika iz obližnje bazilike San Vitale, i vjerojatno je izrađen oko 670. godine, u isto vrijeme kada i mozaik Konstantina IV. (668. – 685.) na suprotnome zidu. No nije nemoguće da se radi o novijoj inačici ranije nastaloga djela, izrađenoga u isto vrijeme kao i mozaik u najdubljemu dijelu apside, u šestome stoljeću.

To je prikladan odabir prizora, zato što se ispred njega slavi Sveta liturgija, ali i zbog svećeničke i kraljevske tematike našega mozaika.

Poput mozaika u najdubljemu dijelu apside, na kojemu se slobodno pristupilo povijesnoj stvarnosti kako bi se otkrilo dublje značenje događaja, ova ploha mozaika također ima neke zanimljive dodatke. Preko odjeće od životinjskih koža, koju su njegovi roditelji dobili kao posljedicu svojega pada, Abel nosi svećeničku misnicu. To naglašava svećeničko značenje njegove žrtve.

Melkisedekova odjeća identična je onoj koju nose veliki svećenici Aron na fresci iz trećega stoljeća u Dura-Europosu, i Kajfa na mozaiku iz šestoga stoljeća u obližnjoj bazilici Sant’Apollinare Nuovo.

Gore: Aron s tabernakulom [3]. Dura-Europos, 3. stoljeće. Dolje: Veliki svećenik Kajfa. Sant’ Apollinare Nuovo, Ravenna, 6. stoljeće. | Foto: University San Diego; Nick Thompson, Flickr.com

On također nosi jednostavnu krunu, koja označava njegov status kralja Šalema. Abraham također izgleda svećenički, spreman čak i prinijeti vlastitoga sina na oltar. I on je odjeven poput rimskoga senatora, i njegova se toga senatorski spušta s ramena do pruge uz svoj porub. To, kao kod Melkisedeka, ukazuje na svećeničku i kraljevsku službu.

Mozaik „Privilegia”

Na sjevernome zidu apside, nasuprot prikazu Melkisedeka, nalazi se prikaz istočnorimskoga cara Konstantina IV. (668. – 685.) kako ravenskim nadbiskupima daje određene povlastice, vjerojatno porezne olakšice.

Naše djelo je iz sedmoga stoljeća, ali je slabe kvalitete, vjerojatno zbog brojnih restauracija kroz koje je stoljećima prolazilo.

Iako je njegova neposredna svrha biti jednom vrstom svjedoka pravnome ugovoru, podsjećajući buduće careve na prava ravenskih biskupa, ono se također veoma dobro uklapa u našu temu svećenika i kralja. S lijeve su strane svjetovne vlasti: car i njegova braća Heraklije i Tiberije, dok četvrta osoba drži ciborij. Na desnoj je strani nadbiskup Reparatus (671. – 677.), prikazan kako od cara prima svitak s obećanim povlasticama. U pratnji mu je drugi biskup [možda njegov prethodnik Maurus (642. – 671.)], uz svećenika u žutoj misnici i dvojicu đakona. U Melkisedeku su uloge svećenika i kralja kombinirane u jednoj osobi, a ovdje je načelo izraženo vezom – nadam se, skladnom – između dviju strana: države i Crkve.

Mozaik „Privilegia” u sebi sažima pravoslavni ideal sklada između Crkve i države. One su neovisne, svaka ima granice, u skladu sa svojim od Boga danim odgovornostima, no svaka k tome pomaže drugoj ispuniti Božji cilj. Taj ideal izbjegava i cezaropapizam i papocezarizam. Crkva se može proročki suprotstaviti sekularnoj sili koja djeluje suprotno Božjim zapovijedima, ali ipak može od nje prihvaćati materijalnu pomoć ako to uistinu pomaže duhovno djelovanje Crkve i čini dobro ljudima.

Možda je to značenje ciborija što ga drži carev pratitelj. Oltar je – simbolički rečeno – isključivo pravo Crkve, a ciborij štiti taj oltar, a to je zaštita koju država može ponuditi po svojim zakonima i povlasticama.

Palme datulja

Radi kompletnosti možemo spomenuti i palme datulja koje stoje s obje strane apside. Palme tradicionalno predstavljaju raj i život koji donosi plodove. U rimskim vremenima one su također predstavljale pobjedu. Njihova prisutnost potvrđuje interpretaciju apside kao raja, kojega je Krist ponovno osvojio po pobjedonosnome križu. Takve palme vidimo na mnogim drugima talijanskim mozaicima, kao što je onaj u Sant’Apollinare Nuovo u Ravenni (6. stoljeće), mozaik na stropu arijanske krstionice, također u Ravenni (5. stoljeće), u Santa Prassedi u Rimu (9. stoljeće), i na mozaiku u apsidi Santa Cecilije, također u Rimu (9. stoljeće).

Stručnjaci su najviši red trijumfalnoga luka smjestili u deveto stoljeće. U sredini je Krist u medaljonu. Sa svake su strane četiri bića, a svako od njih drži knjigu Evanđelja. Ona simboliziraju četiri evanđelista: orao je Ivan, čovjek je Matej, lav je Marko, a vol je Luka.

Krist i četiri bića. Foto: José Luiz Bernardes Ribeiro

Ovaj red sažima sve što se događa naniže. Evanđelisti sažimaju cijelo Kristovo djelovanje, o kojemu su pisali – od Njegova rođenja, preko Njegova uzašašća, pa do silaska Duha Svetoga na Pedesetnicu. Svrha Njegova utjelovljenja bila je sve stvorenje sastane u Njemu, a naročito da našu ljudsku prirodu ujedini sa svojom vlastitom božanskom prirodom. Jer, kako sveti Pavao tako pjesnički piše, Otac nas „uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu” (Ef 2,6).

Foto: Shutterstock.com

Sažetak

Mislim da postoji veoma malo primjera liturgijske umjetnosti koji utjelovljuju tako širok spektar Kristova djelovanja kao što je to slučaj s ovim mozaikom u Sant’ Apollinareu u Classeu. On je preteča bogatoj viziji koju će sveti Maksim Priznavalac napisati otprilike jedno stoljeće kasnije, u kojoj ljudska osoba u Kristu postaje – da upotrijebimo izraz Larsa Thunberga – i mikrokozmos i posrednik. No jedan odlomak koji najbolje opisuje ovaj nevjerojatni mozaik potječe iz Biblije:

Bog i Otac… obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremenâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji. (Ef 1,9-10)

Izvor: Aidan Hart Mosaics | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje autora. Sva prava pridržana.


Aidan Hart rođen je 1957. godine u Engleskoj, a odrastao je na Novom Zelandu. Tamo je godinama radio puno radno vrijeme kao kipar nakon što je diplomirao englesku književnost i završio studij pedagogije. 1983. godine postao je članom Pravoslavne Crkve, vratio se živjeti u Englesku, i počeo raditi kao profesionalni ikonopisac. Radeći kao ikonopisac, od 1988. do 2000. godine provjeravao je ima li zvanje za monaha, i u tome razdoblju proveo je dvije godine na gori Atosu i šest godina kao pustinjak u Shropshireu u Ujedinjenome Kraljevstvu. Taj intenzivni molitveni život duboko je utjecao na njegov rad. Sada je oženjen i otac dvoje djece, koje smatra svojim najboljim ikonama.

Kako bi udovoljio liturgijskim potrebama crkava koje naručuju umjetnine od njega, tijekom proteklih trideset godina stekao je opsežno iskustvo u širokome spektru medija: slikanje temperom s jajima, freska, mozaik, rezbarenje kamena i drveta, slikanje iluminiranih rukopisa te dizajn crkvenoga namještaja.

Dio njegova rada je i obučavanje drugih u liturgijskim umjetnostima. 2009. godine utemeljio je i još i danas predaje kratki program za stjecanje certifikata iz pisanja ikona na Prince’s Foundation School of Traditional Arts. 2012. godine u studiju mu se pridružio i veoma daroviti umjetnik Martin Earle (www.martinearle.com). Od tada je on s Aidanom Hartom radio na više velikih projekata, kao i na vlastitim narudžbama. 2018. godine njegovome se studiju kao naučnik pridružio i podjednako daroviti dr. James Blackstone (www.dunstanicons.com).

Kako bi zadovoljio sve veću potražnju (zaslužan je za više od 1 200 naručenih radova u privatnim i crkvenim zbirkama u više od 25 zemalja svijeta), i kako bi uspješno odradio svoje dizajne za crkveni namještaj, Aidan Hart radi i s ekipom vrsnih obrtnika, uključujući stolare, kovače i ljevače. Tražen je kao pisac, predavač i učitelj, i objavio je brojne članke s temama iz ikonopisanja, ekologije i pravoslavne duhovnosti. 2015. godine izabran je za člana Akademije Temenos.

Objavio je dvije knjige, Techniques of Icon and Wall Painting („Tehnike ikonopisanja i slikanja na zidu”), najopsežnije djelo o toj tematici, i zbirku eseja, obje u izdanju Gracewinga. Trenutno radi na svojoj trećoj knjizi, The History and Meaning of Festal Icons („Povijest i značenje blagdanskih ikona” (ikone na kojima su prikazani najvažniji događaji iz života Isusa i Bogorodice), koja bi trebala biti objavljena 2021. godine.


[1] Sveti Irenej, citiran u knjizi Man and the Incarnation: A Study in “The Biblical Theology of Irenaeus” Gustava Wingrena. Wipf and Stock Publishers, 2004, str. 19.

[2] Vazmeni hvalospjev (duži oblik), Ured za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije. Poslušajte ovdje.

[3] Prebivalištem (Izl 26,1), op. prev.