Jedna od ključnih poruka koju je Papa Franjo isticao tijekom pandemije koronavirusa bila je da nas ne smije ostaviti nepromijenjenima, kako u pogledu preispitivanja društvenih odnosa, tako i u pitanjima osobne solidarnosti prema drugima, a samim time i našeg odnosa prema kršćanskoj vjeri.

No, s prestankom velike većine mjera, a samim time i zainteresiranosti za pandemiju, na prvi pogled se može reći da se u društvu ništa nije promijenilo. Ne samo na razini društva u kojem su nastavljene stare rasprave kojih smo se tako zaželjeli, nego i u životu Crkve.

Možda ćemo najesen što se tiče učenja pandemijskih lekcija imati “popravni ispit” jer još se ne zna kako će se virus u narednom razdoblju ponašati, ali kako Bog preferira odgajati milošću gradivo možemo usvojiti i puno lakše. U tome nam u pomoć stiže jedan, takorekoć, skica za “postpandemijsku Crkvu”. Riječ je o knjizi “Vrijeme praznih Crkvi. Od krize prema produbljenju vjere” češkog teologa i svećenika Tomaša Halika koja je nedavno objavljena u izdanju Ex librisa.

Knjiga se sastoji od Halikovih propovijedi održanih 2020. godine počevši od Pepelnice pa sve do Duhova u crkvi svetog Salvadora koja je dom ‘Akademske župne zajednice’ kojoj je Halik posvetio više od trideset godina svojeg pastoralnog djelovanja. Kako i naslov daje naslutiti, Halik je gotovo sve propovijedi održao pred praznim klupama gledajući samo u kameru koja je sliku i glas prenosila članovima zajednice, ali i tisućama drugih koji su u riječima češkog svećenika nalazili orijentacijske točke u pandemijskoj krizi.

Važno je naglasiti kako Halikove propovijedi nisu tek plod intelektualizma, iako je riječ o jednom od najcjenjenijih suvremenih teologa, dobitniku Templetonove nagrade i počasnog doktorata na Oxfordskom sveučilištu, nego i pastoralnog rada u spomenutoj Akademskoj župnoj zajednici, kao i u okviru podzemne Crkve za vrijeme komunističke vlasti u Čehoslovačkoj.

Iako su propovijedi u velikoj mjeri vezane za liturgijska čitanja i mogu poslužiti kao izvrsna hrana za razmatranje u korizmi i vazmenom vremenu, ono što je jedna od Halikovih pohvalnih odlika jest da progovara čovjeku u ovome trenutku. Vjerujem da smo se kao vjernici naslušali propovijedi koje nam nisu kazale ništa o tome kako živjeti vjeru danas niti nam pomogle u orijentiranju u izazovima suvremenog društva, nego su se svele na ponavljanje pobožnih fraza koja više svjedoče o bezidejnosti propovjednika negoli o stvarnom odnosu s Bogom. Čitajući Halika možete biti sigurni da ulazite u stvarni dijalog s propovjednikom utemeljen na razmatranju stvarnosti Crkve i društva u kojem živimo.

A sada malo konkretnije o sadržaju. Kada bi knjigu trebalo svesti na jednu rečenicu ili jednu misao bila bi to “Shvatiti vjeru ozbiljno”, a shvatiti je ozbiljno znači znati je kontekstualizirati, ući u dijalog s Božjom riječju i usuditi se učiniti je aktualnom, pa i ako to znači istupiti na teritorij kojim još nismo kročili. Više puta kroz knjigu Halik izražava opasnost koja je pred vratima, ako već nije ušla kroz njih, “Bojim se da ovo vrijeme praznih crkvi može postati upozoravajuća slika budućnosti, ako Crkva ozbiljno ne shvati urgentne pozive pape Franje za potrebom unutarnje reforme, za radikalnim zaokretom prema Evanđelju, za produbljenjem njezine teologije, duhovnosti i pastoralne prakse”.

Češki svećenik u vrijeme pandemije nije želio da pred prizorom praznih crkava zatvaramo oči ili pokušavamo nadomjestiti crkveni prostor virtualnim prostorom. Njegov pristup je “kairološki”, želi da kontempliramo nad onime što je ispred nas. To je povezano i s činjenicom što Halik smatra da će reformu Crkve kao i u srednjem vijeku u prvom redu iznijeti mistici, oni koji su spremni dublje uroniti u Božju riječ i promotriti što nam Bog govori danas.

Premda se Halik obraća jednoj konkretnoj zajednici, brige koje more češku Crkvu i društvo ne razlikuju se puno od onih koje su zahvatile ostatak zapadnog svijeta, a sličnosti s Hrvatskom možda su još i veće jer dijelimo sličan povijesni kontekst. Koliko li se i mi možemo u ovome prepoznati: “U Češkoj je Crkva brzo potrošila kapital simpatija stečenih na pragu nove ere. Umjesto da postane aktivni dio procesa humanizacije i demokratizacije u društvu, ona se utopila u nastojanjima oko restitucije nekadašnjih odnosa, zatvorila se u sebe…”

Možda će netko prigovoriti da razlika u odnosu nominalnih vjernika i ateista u Češkoj i Hrvatskoj svjedoči ipak o različitosti naših situacija, ali ne brzajmo sa zaključcima. Možda su neke zemlje u kojima je opao broj vjernika u duhovnom smislu već u pustinji, a mi još uvijek u Egiptu, možda su bliže Obećanoj zemlji. Umjesto olakog pouzdavanja u svoj položaj bolje je saslušati riječi koje, mislim, ne vrijede samo za pojedince nego i za društva “ Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“. (1 Kor 10, 12)

U svakom slučaju, Halik u svojim propovijedima ne daje gotova rješenja, ali upozorava na opasnosti krivih puteva i zadaje smjer kretanja:

“Potrebno je prije svega postati svjestan toga da nužna reforma ne može biti nastojanje oko jeftine modernizacije. Kičastih pokušaja da se religiju prilagodi komercijalnom stilu zabavne industrije u Crkvi ima više no dovoljno, a jednako su banalni kao i pokušaji da se ignorira povijesni razvoj, te oponaša Crkvu jednog odavno prošlog vremena… Kao jedini izlaz odavna sam vidio ono što je papa Benedikt XVI. toplo preporučio češkoj Crkvi: obrazovanje i intelektualni dijalog s većinski agnostičkim društvom. Danas, međutim, vidim da je još mnogo važnije kultiviranje osobnog duhovnog života i osobna duhovna pratnja. Nema ‘nove evangelizacije’ koja bi urodila plodom, a da joj ne prethodi ‘preevangelizacija’ u obliku sustavnog njegovanja duhovne kulture pojedinca u društvu, okretanja od površne prilagodbe životu (od onoga kako ‘se’ u svijetu živi), prema kulturi ‘duhovne razlike’, prema odgovornosti za samoga sebe, za druge, i za zajedničku životnu sredinu.”

Kao avangardu služenja Crkvi u budućnosti Halik vidi službu dušobrižnika u bolnicama, vojsci zatvorima, sveučilištima što uvelike podsjeća na sliku Crkve kao “poljske bolnice” o kojoj je govorio Franjo. “Tamo oni [svećenici] nisu prisutni kao klasični misionari, ni kao ‘pastiri svoga stada’, oni su tamo prisutni za sve… Ako je Crkva tu samo za svoje članove, a ne za sve, za društvo kao cjelinu, takvu Crkvu društvo ne može shvaćati ozbiljno.”

Liniju razdvajanja u društvu Halik ne povlači između vjere i ateizma, nego između fundamentalizma i vulgarnog ateizma s jedne te zrele vjere i egzistencijalnog, tragičnog ateizma s druge strane[1]. Riječ je o sličnoj ideju koju razvija u svojoj knjizi I want you to be (Želim da postojiš) u kojoj objašnjava kako, budući da ljubav ima primat nad vjerom, osoba koja želi da dobri Bog postoji, ali nema dar vjere u Njega, stoji bliže Bogu od vjernika koji bi radije da Boga nema, ali mu ne može umaknuti. Jedan voli Boga u kojeg (još) ne vjeruje, drugi ne voli Boga u kojeg vjeruje. Druga crta razdvajanja koja se može povući odnosi se na sukob vjere i praznovjerja u društvu, a ne vjere i znanosti, kako se to nekima čini. “To jasno vidimo i u nas: upražnjeno mjesto tradicionalne vjere nisu popunili znanost i razum, već, naprotiv, praznovjerja najrazličitije vrste”, piše Halik.

Drugim riječima, svi koji traže istinito i dobro bi nama vjernicima u suvremenom društvu trebali poslužiti kao saveznici za izgradnju boljeg društva i Božjeg kraljevstva. Zato češki svećenik u središte svojih razmatranja za Veliki tjedan stavlja poziv apostolima da idu u pogansku Galileju kako bi pronašli živog Isusa. Gdje je ta Galileja? Halik kaže da je ona za nas u “svima koji traže istinu, ljepotu, ljubav i dobrotu – a nisu zadovoljni jeftinim zamjenskim sredstvima ovoga svijeta”, ali istovremeno nisu zadovoljni niti karikaturalnim kršćanstvom nekoliko otrcanih fraza. Zato je i nama potrebno obraćenje “od statičnog kršćanstva prema dinamičnom postajanju kršćaninom”, čineći to skupa s biblijskim osobama poput Joba ili apostola Tome koji se nisu odlikovali nepokolebljivošću uvjerenja, već sposobnošću “da se podnese i sumnje, i nejasnoće, teret tajne – i pri tome sačuva vjernost i nadu”.

“Što ne podrhtava nema čvrstoće”, piše Halik citirajući češkog pjesnika Vladimira Holana, pozivajući nas da po primjeru Krista koji je s križa uzviknuo “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” i mi hrabro iskoračimo prema onima koje more sumnje i osjećaju se daleko od Boga, umjesto da ih promatramo iz sakristija. Da se ne bojimo učiniti i svoju vjeru, ako treba probodenom i uzdrmanom u izlasku prema drugima, prema nevjernicima, umjesto da ju držimo začahurenu.

Halik piše: “Chesterton je preporučio Krista kao ‘Boga za ateiste’: kada bi ateisti morali odabrati religiju, trebali bi odabrati kršćanstvo, jer u njemu se na trenutak činilo da je Bog ateist. Njegova je vjera ‘raspeta’ i probodena doživljajem beskrajne udaljenosti Boga. ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’. Isusov uzvik na prvi pogled djeluje kao izraz očajanja. Međutim, Isus to granično iskustvo izgovara u obliku pitanja – ‘zašto si me ostavio?’ On ne prestaje pitati, on ne prekida dijalog s Ocem ni onda kad u tom času agonije, ljudski gledano, više ne može očekivati odgovor.

Isus osjeća posvemašnju napuštenost od Boga, no ipak on u tminu izvikuje pitanje. Taj trenutak križa (i križa njegove vjere, ako se smijemo tako izraziti) otkriva nešto bitno o karakteru kršćanske vjere uopće: autentičnoj vjeri učenika svojstven je karakter onoga ‘ipak’ i ‘unatoč’; to je ranjena, probodena, a ipak stalno pitajuća i tragajuća, raspeta i uskrsla (dakle istinski uskrsna) vjera.”

Mnoga su druga konkretna pitanja i slike Crkve i društva kojima se Halik u ovoj knjizi bavi i nije ih cilj ovdje navesti sve, nego radije ukazati na raspoloženje i duh kojima im češki teolog pristupa. Tako Halik također nadahnut prizorom praznih crkava vidi budućnost Crkve sličnu onoj nakon razorenja jeruzalemskog Hrama kada je žrtveni oltar “nadomješten stolom židovske obitelji”, a naglasak vjerskog života premješten “na proučavanje Pisma, na molitvu i na izvršavanje dobrih djela”.

Istovremeno, Halik se dotiče i nekih društveno aktualnih pitanja koja u Crkvi često djeluju kao “vruć krumpir” te upozorava da kao što je u 20. stoljeću “prestrašena darvinizmom i ‘modernizmom’, izgubila velik dio obrazovanih slojeva”, danas Crkva mogla izgubiti oslonac u ženama ako nedostatno odgovori na njihovo ‘novo samopoimanje’”. Češki se svećenik ne boji otvoreno prozvati ono što smatra “neprepoznavanjem znakova vremena” zbog čega je, kako smatra, Crkva u povijesti zbrajala gubitke, navodeći i primjere zakašnjelog odgovora na radničko pitanje kao i papinskih dokumenata u kojima su osuđivani “sloboda tiska, sloboda savjesti, i sloboda religije”.

Iako bi se iz ovog osvrta dalo zaključiti kako je Halikova knjiga isključivo posvećena odgovoru Crkve na suvremene izazove, ona je, kako sam ranije naveo, i štivo za osobnu kontemplaciju nad svetopisamskim teksovima namjenjeno osobnoj izgradnji koje se može više puta uzeti u ruke ili kao duhovno štivo ili kao materijal za razmatranje, ne samo u vazmenoom ili korizmenom vremenu. Osobno ću to svakako učiniti.

[1] Da ne preopteretim tekst citatima ovdje sam izdvojio onaj koji govori o odnosu fundamentalizma i ateizma “Kada vam vjerski fundamentalist i okorjeli ateist govore o tomu kako si predočavaju Boga, od obojice ćete vjerojatno čuti veoma sličnu karikaturu vjere. Razlika se sastoji jedino u tomu da jedni to shvaćanje brane, dok ga drugi opovrgavaju. Prolaz u dubinu vjere, međutim, za obojicu je zatvoren.”