Koliko puta ti si se za me rodio,
O malo dijete Isuse!
Al’ zvijezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz moje rijeke proljetne,
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.

A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tame mrzle ponoći,
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al’ u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali se vihori,
Po mojoj njivi valjali se smetovi,
A vukovi su sjedjeli
Na pragu moje pećine.

Koliko puta ti si se za me rodio,
O malo dijete Isuse!
Al’ nisam znao da, Sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu.
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi, prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom,
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira
Što nosim ih u žilama
U rosne dane aprilske.

Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo dijete,
Uvijek se rađô i uvijek će se rađati
Sred moje noći najduže
U tijesnoj crnoj izbici,
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.

Al’ noćas ja te osjećam u sebi,
O malo dijete Isuse!
Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vukovi
Pred mojim pragom sjedaju.
Al’ na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici,
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika
Što čitav svijet su obašli:

Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez mojih tuga jesenjih.
I prostrijevši na tlo
Najljepše svoje darove,
Na koljena se spuštaju,
I ko’ tri gipka jablana
Pred onim sitnim, što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.

I prvi put se sa nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga,
O ISKRO SUNCA VJEČNOGA,
O MALO DIJETE ISUSE!