O čemu je zapravo riječ u knjizi?

Vladavina Toma Hollanda pokušaj je prikaza dvije tisuće godina kr­šćanske povijesti. Autorovim riječima, pripovijest o tome „kako se vjerovanje u to da je Sin jedinoga Boga Židova bio do smrti mučen na križu počelo održavati toliko trajno i rašireno da većina nas na Zapadu danas uopće ne pomišlja na to koliko je u početku zapravo bilo skandalozno. Ova knjiga istražuje po čemu je kr­šćanstvo bilo toliko subverzivno i destruktivno; kako je potpuno počelo prožimati mentalni sklop latinskoga kršćanskog svijeta te zašto su, na Zapadu koji je često sumnjičav prema vjerskim tvrd­njama, toliki instinkti i dalje – bilo to dobro ili ne – u cijelosti kršćanski”.

Zašto baš Vladavina?

Zašto je Tom Holland knjigu naslovio Vladavina, autor ne objašnjava, a u čitavoj knjizi riječ jedva da i koristi. O kakvoj je vladavini, dakle, riječ? U svjetlu svih oblika gospodstva i vladavina koje Holland spominje – od bezgranične vlasti perzijskoga cara do „vladavine rimskoga naro­da” — aluzija na „vladavinu kršćanstva” doima se proturječnom. Autorovim riječima: „Paradoks prema kojem bi slabost mogla biti izvor snage, prema kojem bi žrtva mogla odnijeti pobjedu nad mučiteljima, a patnja biti pobjeda, krio se u samu srcu Evanđe­lja.” Avantura istraživanja toga paradoksa, u koju Holland poziva svojega čitatelja, počiva na dva temeljna uvida. Prvi je činjenica da je poruka Raspetoga, bespomoćnog i prezrenog, uspjela tijekom stoljeća zagospodariti srcima i umovima ljudi ostavljajući dubok pečat, osobito, na zapadnoj civilizaciji. Drugi uvid jest da je ta činjenica mnogima na Zapadu danas nejasna, ako ne i potpuno skrivena.

Tko je Tom Holland?

Tom Holland ogojen je u domaćinstvu u kojem je otac bio ateist, a majka pobožna anglikanka. Odrastajući, Holland je izgubio svoju dječju vjeru, no, prema vlastitim ri­ječima, prema kršćanstvu — kao ni prema institucionalnoj religiji općenito — nikad nije osjećao odbojnost, uvijek povezujući vjeru svoje majke ,,s dobrotom, pristojnošću i velikodušnošću duha i suosjećanja”. Holland, dakle, nikad nije bio bojovni protu-kršćanin. Gubitak vjere u „prosvjetiteljsku paradigmu” doveo ga je do vrednovanja kršćanske uloge u povijesti, no ne i do osobne vjere. Posuđujući iznova opis kršćanina po kulturi Marcella Pere, za Hollanda se može reći da, iako s vjernikom ne dijeli iskustvo vjere, „zna da je kršćanstvo preobrazilo svijet, vjeruje da ta kultura ima vrijednost za sebe i za druge, da je civilizacijsko naslijede, da je jedno dobro u sebi”. Za razumijevanje njegova pogleda na prošlost valja naglasiti da se Tom Holland smatra liberalom prosvjetiteljskoga izvorišta. Istražujući povijest, počeo je propitivati i podrijetlo vlastitoga svjetonazora. Otkriće kršćanskih korijena ne samo prosvjetiteljstva nego i zapadne civilizacije općenito, navelo ga je na dramatičnu promjenu mišljenja o kršćanstvu. Rezultat višegodišnjega istraživanja i promišljanja jest Vladavina, knjiga koja, kako je uočeno, „nije toliko povijest kršćanstva koliko povijest složene uloge koju je kršćanstvo odigralo u oblikovanju suvremene zapadne kulture”.

Povijest pojedinaca, a ne institucija

Za Hollanda je povijest kršćanstva umnogome ne toliko povijest institucija koliko povijest pojedinaca koji su se u nemo­gućim uvjetima okretali protiv nepravde. Sa simpatijama na strani „buntovnika savjesti” poput Martina Luthera, on ipak ne zapada u jednostranost prikazujući i njegova institucionalnoga protiv­nika, kardinala Tomu Kajetana, u vrlo ljudskom svjetlu kako se „srdačno obraćao (Lutheru) poput oca koji se obraća sinu”. Hollandova simpatija za buntovnike i žrtve vlastite savjesti poput češkoga Jana Husa ne sprečava ga ipak da u brojnim slučajevima prepozna njihovu mahnitost kao u slučaju proroka Johanna Hil- tena koji je najavio Lutherovu pojavu i kraj svijeta sredinom 17. st. ili češkoga revolucionara Jana Žižke. Upravo Zižka, taj „šezde­setogodišnji jednooki muškarac” koji je na samrtnoj postelji nare­dio da ,,s njegova tijela oderu kožu, da njegovim mesom nahrane strvinare, a od kože izrade bubanj” podsjeća na opasnosti „izazo­va slobode”. Za razliku od mnogih profesionalnih povjesničara, Hollandu definitivno ne nedostaje osjećaja za dramatično, za tra­gediju i, možda povrh svega, za isprepletenost složenih povijesnih okolnosti i psiholoških osobina njegovih junaka. Može se, stoga, utvrditi da je, gradeći svoje pripovijedanje ponajprije na prikazu živopisnih pojedinaca i njihovih ideja, Holland pokazao ne samo zavidnu pripovjedačku vještinu, već i na uzbudljiv način ocrtao povijest kršćanstva.

Provokativne teze

Svojim shvaćanjem niza kontroverznih pojava kao dijela kršćanske tradi­cije Holland je otvorio brojna pitanja. Nema, naime, nikakve dvojbe oko toga da mnoge pojave koje se ponekad doživljavaju kao suprot­stavljene kršćanstvu – poput, recimo, moderne znanosti ili ideja sekularnosti – imaju svoje korijene u kršćanskoj civilizaciji. No brojne je druge pojave, barem naizgled, vrlo teško promatrati kao oblike „mnogostruka utjecaja” kršćanstva na moderni svijet. Je li moguće da su i prosvjetiteljstvo, marksizam, feminizam obli­ci evolucije kršćanstva? Za tradicionalnoga europskog kršćanina to je tumačenje u najmanju ruku problematično, no za izvaneuropskoga promatrača međusobna je povezanost možda znatno vidljivija. Od kasnoantičkih hereza do modernih pseudo-religija poput marksizma, brojne su duhovno besplodne grane, odvojivši se od stabla žive kršćanske tradicije, uistinu donosile i otrovne plodove. Ostavljajući po strani raspravu o tome u kojoj je mjeri smisleno ateizam Johna Lennona, pokret #MeToo ili „kulturu otkazivanja” smatrati izdancima kršćanstva, ostaje činjenica da su sve te pojave nastale u okrilju raspadajućega kršćanskog duhovnog i intelektu­alnog dominija. Pouka koju uvjerljivo i na dojmljiv način donosi Holland jest da sve te pojave nije moguće razumjeti izvan kršćan­skoga konteksta. Ako već i ne prihvatimo autorovo shvaćanje pre­ma kojem su one plod neke vrste evolucije — prihvaćanje izazova koje njegovi uvidi pružaju može biti korisno za razumijevanje njihovih korijena i razloga njihova zastranjenja. Istovremeno, po­vijest kršćanstva, koju je Holland na tako dojmljiv način oslikao, podsjeća na činjenicu da je za sve izazove i lutanja nepresušiv izvor kršćanske tradicije uvijek iznova nudio i odgovore.

Iz Predgovora Toma Hollanda

Kako se dogodilo da je kult koji je nadahnulo smaknuće slabo poznata zločinca u davno nestalom carstvu počeo imati tako preobražujuć i trajan utjecaj na svijet? Pokušati odgovoriti na to pitanje, što mi je cilj u ovoj knjizi, ne znači pisati povijest kršćanstva. Umjesto da ponudim panoramski pregled njegova razvoja, ja ovdje nastojim iscrtati struje kršćanskoga utjecaja koje su se najviše proširile i koje su se najviše održale i do današnjih dana. I upravo zbog toga – iako sam drugdje opširno pisao i o istočnim i pravoslavnim crkvama te ih smatram iznimnim, čudesnim i fascinantnim temama – odlučio sam ne pratiti njihov trag dalje od drevnoga doba. Moj je cilj već i ovako dovoljno samouvjeren i umišljen: istražiti kako smo mi na Zapadu postali to što jesmo i počeli razmišljati tako kako razmišljamo.

***

Dvije tisuće godina nakon Kristova rođenja ne moramo vjerovati u to da je ustao iz mrtvih da bismo bili obilježeni silno snažnim, štoviše, neizbježnim utjecajem kršćanstva. Bilo da je riječ o uvjerenosti da je djelovanje savjesti najsigurnije određenje dobroga zakona, ili da Crkva i država postoje kao odvojene pojave, ili da je poligamija neprihvatljiva, tragove kršćanstva pronaći ćemo na Zapadu baš posvuda. Čak i pisati o tome na nekom jeziku Zapada znači služiti se riječima prožetima kršćanskim konotacijama. „Religija“, „sekularnost“, „ateizam“: nijedna od tih riječi nije neutralna. Sve one, iako potječu iz klasične prošlosti, dolaze nam opterećene naslijeđem kršćanstva. Ne prepoznate li to, uvijek će postojati opasnost od anakronizma. Zapad je, koliko god crkve možda bile sve praznije, i dalje čvrsto usidren u svojoj kršćanskoj prošlosti. Neki će zbog toga slaviti, neke druge to će užasnuti. Kršćanstvo je možda i najtrajnije i najutjecajnije naslijeđe drevnoga svijeta, a njegova pojava bez konkurencije najveća transformacija u povijesti Zapada, ali je i najveći izazov povjesničarima koji o njemu pišu.

***

Cilj je knjige Vladavina pratiti tijek onoga što je jedan kršćanin, pišući u 3. stoljeću poslije Krista, nazvao „Kristovom plimom“: kako se vjerovanje u to da je Sin jedinoga Boga Židova bio do smrti mučen na križu počelo održavati toliko trajno i rašireno da većina nas na Zapadu danas uopće ne pomišlja na to koliko je u početku zapravo bilo skandalozno. Ova knjiga istražuje po čemu je kršćanstvo bilo toliko subverzivno i destruktivno; kako je potpuno počelo prožimati mentalni sklop latinskoga kršćanskog svijeta te zašto su, na Zapadu koji je često sumnjičav prema vjerskim tvrdnjama, toliki instinkti i dalje – bilo to dobro ili ne – u cijelosti kršćanski. Riječ je o – da se poslužimo posve originalnim izrazom – najvećoj priči ikada ispričanoj.

Knjigu Vladavina Toma Hollanda možete naručiti na ovom linku.

Foto: Verbum

* Sponzorirani članak