O Tolkienovoj katoličkoj vjeri toliko se pisalo i govorilo da zvuči pomalo nevjerojatno da smo tek u rujnu prošle godine dobili knjigu koja je posvećena ovoj temi. Tolkienova vjera (Tolkien’s Faith), autorice Holly Ordway prva je knjiga čiji je glavni zadatak osvijetliti duhovni život autora Gospodara prstenova. Nije nebitno naglasiti da je izdavač katolička medijska organizacija ‘Word on Fire’, što je možebitno utjecalo na činjenicu da knjiga ima i izraženu evangelizacijsku notu. Naime, autorica ne pretpostavlja da je čitatelj upućen u temeljne istine kršćanstva ili molitve koje su bile dio Tolkienove pobožnosti (poput krunice ili Psalama), pa svaki puta kada se nešto od toga spomene Ordway nudi katoličko objašnjenje vjerske istine ili molitve. Iako se čini da bi spomenuto moglo biti zamorno za onoga tko je upoznat s osnovama vjere, to začudo nije slučaj.

Priča o Tolkienovom djetinjstvu dovoljno je poznata svakome tko se zanimao za engleskog genija: od prerane smrti oca Arthura kada je Tolkienu bilo samo tri godine, do majčinog (Mabel) obraćenja na katoličanstvo te njene smrti kada je imao dvanaest godina, nakon čega brigu za njega preuzima oratorijanac vlč. Francis Xavier Morgan. Naglasak prvog dijela knjige stavljen je na detaljan prikaz ozračja u kojem su živjeli katolici u Engleskoj na početku 20. stoljeća, koje je dovelo do toga da je Mabel Tolkien zbog svog obraćenja ostala bez potpore šire obitelji. O vjeri ove žene svjedoči i to da se više puta selila po Birminghamu, sve dok nije našla prikladnu (oratorijansku) župu u kojoj su njezini sinovi mogli dobiti kvalitetno katoličko obrazovanje. Koliko je to bilo zahtjevno za samohranu majku, i koliko bi današnjih vjernika bilo spremno seliti se u potrazi za boljom katoličkom formacijom, možete i sami pretpostaviti. U svakom slučaju, Tolkien je kasnije ustvrdio da je njegova majka umrla kao mučenica vjere “koja se ubila od rada i nevolja kako bi osigurala da ostanemo [on i njegov brat] u vjeri”.

Ono što je manje poznato jest da je i sam Tolkien bio obraćenik. Naime, barem u to vrijeme, djeca nakon sedme godine života nisu mogla biti krštena u vjeri svojih roditelja. Budući da je Tolkien postao katolikom s osam godina, on je sam morao izraziti želju za obraćenjem. Možda se to može činiti trivijalnim za mališana čija majka prelazi na katoličanstvo, ali zasigurno je kao napredan dječak imao određenu svijest o tome da će mu napuštanje anglikanstva u svjetovnom smislu donijeti samo poteškoće.

Vjerojatno niti jedna druga knjiga posvećena Tolkienu ne donosi tako detaljan osvrt na značaj koji su oratorijanci ostavili na Tolkienov život, počevši od njihovog utemeljitelja sv. Filipa Nerija, sve do pojedinih svećenika koji su se nalazili u birminghamskom oratoriju od kojih su neki ostali Tolkienovi dugogodišnji prijatelji. Od smisla za humor i važnosti praštanja do pobožnosti prema Djevici Mariji i Presvetom Sakramentu, upravo se kod oratorijanca kovao Tolkienov karakter i pogled na svijet koji će se uvelike odraziti i u Gospodaru prstenova. Nema sumnje da je najveću ulogu u tome odigrao Tolkienov skrbnik od dvanaeste do dvadeset i prve godine, vlč. Francis Xavier Morgan. Koliki je njegov utjecaj bio u duhovnom smislu, možda najbolje govori citat iz Tolkienovog pisma sinu Michaelu u kojem je otvorio srce vezano za probleme unutar Crkve s kojima se susretao „Puno sam trpio u životu zbog glupih, umornih, otupjelih, čak i zlih svećenika”, napisao je Tolkien dodavši da unatoč tome za njegovu vjeru “jedan vlč. Francis ima veći utjecaj od svih njih”.

Nema smisla ovdje kronološki navoditi sve što se kasnije događalo u Tolkienovom životu, ali valja istaknuti da on sam priznaje kako je postojalo razdoblje od oko deset godina kada je njegov vjerski život zahladio tijekom kojega je “gotovo prestao prakticirati svoju vjeru”.

“Od početka sam bio zaljubljen u Presveti Sakrament — i milosrđem Božjim ta ljubav nikada nije prestala, ali nažalost nisam živio u skladu s time. Zbog izopačenosti i lijenosti gotovo sam prestao prakticirati svoju vjeru – osobito u Leedsu i Northmoor Roadu 22. Nije me nazad vratio Nebeski pas[i], nego neprestana tiha privlačnost svetohraništa i osjećaj skapavajuće gladi”.

Ordway spekulira da je osim privlačnosti svetohraništa jedan drugi faktor utjecao na Tolkienovu oživljenu strast prema vjeri, a to je druženje sa C.S. Lewisom koji je u trenutku kada su se upoznali bio agnostik. Iako zvuči paradoksalno da bi druženje s nevjernikom katolika vratilo na put, Lewisovi inteligentni izazovi koje je kao agnostik postavljao ohladnjelom vjerniku Tolkienu, možda su utjecali na to da dublje promisli o svojoj vjeri i shvati je ozbiljnije. Ruku na srce, atmosfera na Oxfordu koji je još uvelike bio obilježen antikatoličkim sentimentom nije išla na ruku čovjeka koji je želio ozbiljno živjeti svoju vjeru. Ta se atmosfera prelijevala i na poznatu književnu skupinu Inklings kojoj su Tolkien i Lewis pripadali. Iako su brojčano dominirali anglikanci, prisustvo nekolicine katolika navelo je jednog od članova da ustvrdi da će u slučaju da se skupini pridruži još ijedan katolik prestati dolaziti na sastanke. Udarci su bili još bolniji kada su dolazili od bližih ljudi poput Lewisa, koji je zbog odgoja u protestantskom dijelu Sjeverne Irske nekada i nehotice znao povrijediti Tolkiena komentarima koji su za katolika bili uvredljivi.

Upravo je pažnja na atmosferu u koju je bio uronjen katolik koji je djelovao kao profesor na Oxfordu ono što knjizi daje realističan i životan ton i otkriva ozbiljnost Tolkienove vjere koja je bila vrlo ozbiljno življena, i što se tiče sakramentalnog života, i što se tiče svjedočenja vjere. Osim spomenute ljubavi prema Isusu u hostiji, Tolkien je posebnu pobožnost pokazivao sakramentu ispovijedi. Doduše, čak i pomalo skrupulozno, u skladu sa svojom naravi, što se odražavalo u tome da je na pričest išao samo ako se kratko prije toga ispovjedio. Posebno poglavlje je posvećeno i Tolkienovom omiljenom obliku molitve, a to su hvalospjevi. Pomalo u skladu s Chestertonovom rečenicom da je “hvala najviši oblik misli”, Tolkien je isticao kako ih često koristi u molitvenom životu. “Glavna svrha života, za svakoga od nas, jest povećati svoju spoznaju o Bogu, u skladu s našim mogućnostima, svim sredstvima koja imamo, i biti potaknut time na hvalu i zahvaljivanje”, zapisao je.

Kada smo kod ove teme, vrijedi istaknuti da je bogatstvo knjige što u dodatku donosi svojevrstan “Tolkienov molitvenik”, u kojem su uvršteni hvalospjevi i ostale molitve koje su Tolkienu bile drage. Molitve su donesene i na engleskom i na latinskom koji je bio uobičajeni jezik Crkve u ono vrijeme. Spomen na latinski dovodi nas i do teme liturgijskih promjena koje su uključivale uvođenje narodnog jezika u svetu misu. To se Tolkienu kao čovjeku s istančanim osjećajem za jezik nije svidjelo, pa knjiga donosi i svjedočanstvo njegovog unuka da je i nakon uvođenja engleskog u liturgiju njegov djed tvrdoglavo nastavljao odgovarati na latinskom. Premda to jest određeno svjedočanstvo njegovog liturgijskog konzervativizma, daleko od toga da je Tolkien bio buntovnik koji bi radi toga ograničavao svoju pripadnost crkvenoj zajednici. Ordway ističe kako je nakon što je dopušteno da laici čitaju na sveti misama Tolkien redovno čitao čitanja u svojoj župi, što svjedoči činjenici da nije imao refleks automatskog odbijanja novina u Crkvi.

Jedna od osobina Tolkienovog ljudskog i vjerskog karaktera ističe se i u njegovom odnosu prema propovijedima. Nikakvo čudo da pisac talenta poput Tolkienovog nije bio zadovoljan uobičajenom kvalitetom propovijedi ustvrdivši da su većinom “loše”, ipak unatoč takvom stavu piše: “propovijed, koja nije nimalo originalna, koja nikome ne daje svježu hranu za razmišljanje, ne mora zbog toga biti neučinkovita. Ona je dio velike institucije [tj. Crkve] koja nam prenosi Božju Riječ, koja nije mrtva stvar, nego živa utjelovljena milost.” Ovakvo ponizno držanje, podupire Tolkienov opis samoga sebe izražen u rečenici da se smatra “hobitom po svemu osim po veličini”

Spominjanje hobita dovodi i do Tolkienovog najvećeg djela: Gospodar prstenova, koje i u ovoj knjizi zauzima značajno mjesto, iako ne nesrazmjerno ostatku njegovog života. Naglasak je, dakako, stavljen na one elemente koje povezuju Gospodara prstenova s autorovom katoličkom vjerom. Tolkien je kazao kako je Gospodar prstenova “u temelju vjersko i katoličko djelo; isprva nesvjesno, ali svjesno u reviziji”, ali ne po paralelama koje se vole povlačiti između pojedinih biblijskih likova i onih iz Gospodara prstenova, nego jer je “religijski element apsorbiran u priču i simboliku”.

Vrijedi istaknuti kako Tolkien priznaje da nije imao plan napisati “katoličko djelo”, ali ga je nesvjesno napisao. Njegova su se životna uvjerenja spontano našla u knjizi jednostavno zato što je u nju uložio sav svoj kreativni potencijal koji je bio duboko impregniran katoličkim odgojem i životom. Iz tog razloga knjiga Tolkienova vjera – duhovna biografija, iz većih dubina progovara o jednom od najznačajnijih djela 20. stoljeća od mnogih knjiga koje mu posvećuju stotine stranica. Bez vlč. Francisa koji je Tolkienu prenio značaj praštanja, Frodo vjerojatno ne bi zadržao ruku da usmrti Golluma, a bez njegove majke Mabel koja je dala život kako bi njen sin postao katolikom i Samova požrtvovnost ne bi bila toliko izražena. To bi Tolkienovoj priči i životu dalo značajno drugačiji smjer, zbog kojeg bi Gospodar prstenova bio lišen specifične atmosfere koja i danas privlači milijune čitatelja. Stoga se knjiga koju je napisala Ordway može smatrati svojevrsnim uvodom u Gospodara prstenova, koji bi svaki ljubitelji Tolkienovog remek-djela trebao pročitati.

[i] Aluzija na pjesmu Francisa Thompsona