U ove dane kada su jutra i večeri zavijene mističnom maglom, javlja se misao na Narniju. Narnijske kronike, BBC-jevu seriju snimanu od 1988. do 1990. u 24 epizode, HTV je prikazivao ranih devedesetih, u zimsko doba, dok smo bili na praznicima. „U početku nije bilo priče. Imao sam šesnaest godina kada mi se javila slika fauna s hrpom paketa i kišobranom u snježnoj šumi. Odjednom sam imao gotovo četrdeset godina i rekao sam: hajde da ispričamo tu priču“, zapisao je oksfordski profesor i pisac C. S. Lewis (1898. – 1963.), čiji je prvi roman „Lav, vještica i ormar“, objavljen 1950., dozvao još šest knjiga u septalogiju Narnijske kronike.

Lewis nije znao da će nakon Ormara napisati još knjiga, nije ih bio planirao, što je pomalo neobično za tako racionalnog čovjeka. Očaravajuća bjeličasta svjetlost koja je s druge strane ormara djevojčicu Lucy uvela u čaroban svijet Narnije pratila me kroz život. Nedavni događaji u svijetu – od korone, rata, preko stampeda novih ideologija kroz institucije i medije – osvježili su brojne situacije i izjave likova iz Narnije, bremenite dubokim značenjem. Iz godine u godinu, sve sam više i dublje razumijevala što pojedina situacija iz Narnijskih kronika znači.

Jedno me ipak još uvijek intrigira; svojevrstan rascjep između razuma i osjećaja u Lewisovim djelima, rascjep proziv kojega je on sam napisao prvo poglavlje Ukinuća čovjeka. Sve što je napisao osim Narnije – od Pisma starijega đavla mlađem do Problema boli – izvrsna su djela, specifična po odanosti racionalnoj disciplini. Kao i Chestertonov otac Brown, Lewis uvijek daje prednost razumu i logici pred iskustvom. Čista razumska inteligencija uvijek ima prednost pred osjećajima, odnosno, oni se moraju pokoriti. Kada u romanu Lav, vještica i ormar Lucy prođe kroz ormar u zasnježenu Narniju i strene ondje fauna, g. Tumnusa, braća i sestre ne vjeruju joj. Kada i njezin brat Edmund posjeti Narniju, on pred ostalima tvrdi da Lucy samo izmišlja. Stariji brat i sestra, Peter i Susan, obraćaju se Profesoru u čiju su kuću evakuirani tijekom Prvog svjetskog rata, a on im iznosi poznatu trilemu. Naime, postoje samo tri mogućnosti: ili je Lucy luda, ili laže, ili govori istinu. Potpuno je očito da nije luda, a budući da inače uvijek govori istinu, nema razloga pretpostaviti da laže, dakle, mora se pretpostaviti da govori istinu. Na Peterovu primjedbu da ne može biti istina da ormar vodi u čaroban drugi svijet jer da bi se onda posvuda nalazili drugi svjetovi, Profesor odgovara: „Ništa nije vjerojatnije od toga“. To je humeovski argument; ako nešto nismo iskusili, to ne znači da nije moguće.

Test je li nešto moguće za Lewisa je logika. Njegov je zaključak o Kristovu božanstvu u djelu Kršćanstvo nije iluzija slijedio isti postupak; Isus iz Nazareta ili je bio umobolnik, ili varalica, ili je govorio istinu kada je tvrdio da je Sin Božji. Budući da se prvo dvoje mora odbaciti ako se želi izbjeći proturječje, preostaje treće – da je on doista Sin Božji. Iako je tvrdio da je njegovo obraćenje bilo racionalno, i dalje se pitam je li Lewisa iz ateizma kršćanstvu doista prevezla željezna logika, ili ono nešto neobjašnjivo čime je 1931. zračio J. R. R. Tolkien kada mu je rekao da je u krivu glede mitova, da mitovi nisu puke laži a priča o Kristu jedini je mit koji se doista dogodio. Čime, doista, susrećemo Boga – samo razumom, ili tu mora biti i intuicija i emocija? Bilo kako bilo, anglosaksonski racionalan i duhovit Lewis nikada nije puštao emocije da se bujno razlistaju u njegovim rečenicama – čak ni u Četiri ljubavi, a jedva i bojažljivo u svojoj autobiografiji.

Međutim, mjesto „između svjetova“ gdje je Lewisova mašta premošćuje razum i u čitatelja izaziva bujicu osjećaja upravo je mistična snježna šuma s romantičnom svjetiljkom oko koje se vrzma faun. „Aslan je krenuo“, rekla je gđa Dabar djeci i ta je rečenica izazvala žmarce, baš kao što je i u Narniji okovanoj stogodišnjom zimom zbog čarolije Bijele vještice uskoro započelo proljeće, zahvaljujući sve većoj blizini velikoga Lava. Lav Aslan, stvoritelj i kralj Narnije, koji je zamijenio izdajicu Edmunda na kamenom stolu dopustivši da Bijela vještica ubije njega umjesto onoga koji joj se svojevoljno pridružio, znao je da će, ako nevina žrtva bude žrtvovana kako bi spasila izdajicu, kameni stol prepući a smrt biti opozvana. Bijela Vještica nije to znala jer joj znanje nije dosezalo dalje od praskozorja vremena. Simbolika je očita. U došašću, kada iščekujemo dolazak Krista – „lava iz plemena Judina“ – Narnijske kronike pravo su štivo, kao što je izvrsna i stara BBC-jeva serija, koju novije Disneyjeve ekranizacije nisu mogle nadmašiti vizualnim efektima, sada dostupna na Youtubeu.

Dvije me misli vode kroz ovo došašće: Kada su djeca shvatila da ne mogu doći do Kamenoga stola prije Bijele Vještice jer ona putuje saonama, Lucy je pomislila da nema nade. Gđa Dabar pojasnila je da nade ipak ima: „Ne možemo stići prije Bijele Vještice, ali možemo ići putovima kojima nas ona ne očekuje.“ Druga je važna lekcija da će zlu vješticu Jadis pobijediti Aslan, a ne djeca. Oni tek trebaju surađivati. Iako se zlo u nama i oko nas čini nepobjedivim, možemo ići putovima na kojima nas ono ne očekuje, znajući da nismo mi ti koji ga moramo pobijediti. A posebna, meni draga pouka jest da tek magla omogućuje vidljivost zraka svjetlosti plinske svjetiljke; kako u Narniji, tako i u mojem gradu.