Prepoznatljivo obilježje odlične dječje književnosti jest to da se ona sviđa i odraslima. Moja djeca inzistiraju da im svakoga dana čitam, a ja inzistiram na tome da im čitam stvari u kojima i ja uživam. Nasreću, nije veoma teško pronaći takve knjige – one koje ja uistinu uživam čitati, i koje oni uistinu vole slušati. Blizu vrha popisa nalaze se „Kronike iz Narnije”  C. S. Lewisa, sedam knjiga u kojima pratimo pustolovine skupine engleske djece u zemlji Narniji. Moja djeca vole pustolovne priče o drugoj djeci, a ja uživam u dobrim praktičnim poukama i teologiji kojima je Lewis protkao svoje priče. Ovdje nudim tri vrijedne pouke iz romana „Lav, vještica i ormar”, prvoga dijela narnijske nizanke.

Prosuđivanje

U jednome od dojmljivijih poglavlja u knjizi Peter i Susan odlaze potražiti savjet profesora Kirka u vezi s Lucyjinim neobičnim ponašanjem. Dvoje starije djece ostaju posve zaprepašteni profesorovim tumačenjem situacije. On im kaže da nelogično razmišljaju ako pretpostavljaju da Lucy laže o čarobnome ormaru koji vodi u čarobnu zemlju Narniju, iako su Peter i Susan i sami pokušali (bezuspješno) doći do Narnije kroz taj ormar. „Postoje samo tri mogućnosti”, kaže profesor. „Ili vaša sestra laže, ili je luda, ili govori istinu. Vi znate da ona ne laže, a očito je da nije luda. Za sada, i osim ako se pojavi još dokaza, moramo pretpostaviti da ona govori istinu.” U tome je prizoru odlična „bodlja”, usmjerena na pogrešnu, ali ipak prevladavajuću ideju da je znanstveno znanje najviša razina znanja. Profesor više vjerodostojnosti pripisuje specifičnome i neznanstvenome znanju koje oni imaju o svojoj sestri nego empirijskome pokusu što su ga proveli u ormaru.

Tako profesor Kirk uči djecu nečemu o tome što znači ispravno prosuđivati. To nije pogrešna predodžba da ne bismo uopće smjeli suditi. On ih uči kako prosuđivati poput svetoga Josipa kada je otkrio da je Marija trudna. Mojsijev Zakon bi Mariju osudio kao grešnicu – a zar bi netko tražio dodatne dokaze osim trudnoće? Nije bila udana, a bila je trudna. Možemo samo zamisliti da je Josip primijenio svoje osobno poznavanje Marije, i da je bio dovoljno ponizan da shvati da se događaju neke stvari koje on ne razumije. Odlučio je potiho prekinuti zaruke, i zato je Josip u Bibliji nazvan „pravednim”. Na temelju onoga što Josip zna o činjenicama, učinio je razumnu stvar. Upravo je takvu logiku profesor primijenio na Lucy. Isprva se to može činiti poricanjem logike ili činjenica, no isto bi se moglo reći za svetoga Josipa. Lewis ovu epizodu koristi kako bi djecu počeo objašnjavati poteškoće prisutne u prosuđivanju djela drugih. Lewis nas u ovoj priči također uči kako se nositi s konceptom čuda, pa čak i onih nevidljivih i nedokučivih.

Vjera

Prva životinja koja govori, a koju djeca sretnu u Narniji, jest Dabar, koji ih vodi do svoje brane. Gospodin Dabar vjeruje u Aslana, Sina Kralja Onkraj Mora, i pravoga vladara Narnije. No Aslan je u tome trenutku samo uspomena. On u Narniji nije viđen naraštajima. Posljednjih stotinu godina u Narniji bile su godine tiranije i progona pod despotskom i oštrom vladavinom Bijele vještice. Mnoge su se životinje zaklele na odanost Vještici, koja zasigurno na svojoj strani ima moć, iako nije legitimna vladarica Narnije. No mnoge životinje ostale su odane pravome Kralju, i vjerovanju da će On doći i ispraviti sve.

Gospodin Dabar primjer je jedne od odanih životinja, a on svoju vjeru održava znanjem i recitiranjem pjesmica, ili kako ih on zove – „starih rima”.

Kad Aslan se pojavi, zlo će se ispraviti,
na zvuk njegove rike više neće biti tuge.
Kada on pokaže zube, umire zima,
a kada on zatrese svojom grivom, opet će nam doći proljeće.

Gospodin Dabar ima tihu i pouzdanu vjeru da će se Aslan vratiti, kao što kažu pjesme. On se usredotočuje na obećanje o Aslanovu povratku, a ne na užasna vremena u kojima se nalazi. Dabar je spreman za Aslana jer ga je cijeloga svojega života tjeskobno iščekivao. No gospodin Dabar ponajviše ga je očekivao zbog svoje vjere u stare pjesme i uzrečice, i znanje istih. Jednako tako, i mi moramo znati „stare uzrečice” i naizgled jednostavne rime svoje vjere, mudrost kojom su protkane molitve i katekizamska pitanja što se uče napamet, i dopustiti da nas ti ponizni vodiči vode kroz teška i mračna vremena u našemu životu. Slijedeći primjer gospodina Dabra djeca i odrasli mogu naučiti kako pronaći snagu i izdržljivost koje se stječu vjerom.

Grijeh i odgovornost

Lewis je divno prikazao postupan, ali brz Edmundov pad. Edmund je zločest dečko, ali nije posve zao. On služi kao moralna pouka onima koji se misle poigravati grijehom. Na početku knjige on se izrazito zanima za pronalaženje zmija, i Peter natukne da je Edmund nasilnik u školi. To znači da je Edmund već donekle sklon zlu. No kada prvi put vidi Bijelu vješticu, boji je se. Tek kada joj se približi i pojede njezinu hranu, postaje komotniji. Njegova želja za njezinim odobravanjem i njezinim slatkišima učine da on ignorira savjest što mu prigovara. A kada je te slasti jednom okusio, mora imati još, čak i ako to znači udružiti se s Vješticom.

Edmundovo putovanje do zla dostiže svoj vrhunac kada se on iskrade do Dabrove brane, i sam polazi do Vještičine kuće. On jako dobro zna da je ono što čini pogrešno. Sama ga zemlja pokušava spriječiti, i njegov je put do palače veoma težak i bolan. Jedino zbog čega ustraje jest pomisao da bi mogao postati Kraljem i „naplatiti” Peteru što se ljutio na njega. Edmund počinje proždrljivošću, ali taj jedan grijeh ubrzo „metastazira” u laganje, oholost, a na kraju i izdaju svojih sestara i brata, i Aslana. Pouka je ovdje očita: možemo misliti da se možemo kontrolirati, ali grijeh neizbježno vodi u više grijeha, i gore grijehe. „Lav, vještica i ormar” svojim čitateljima pruža dramatičnu i pristupačnu ilustraciju toga kako je lako pasti u grijeh, i kako brzo to palo stanje može postati stanjem ropstva, kako se doslovno dogodilo jadnome Edmundu.

Druga zanimljiva točka u Edmundovu padu jest Peterovo iznenađujuće suučesništvo. Lewis želi da njegovi čitatelji shvate da Edmund vjerojatno ne bi sproveo izdaju do kraja da ga na to nije poticao žalac želje za osvetom Peteru. Možda da je Peter bio strpljiviji s Edmundom, stvari bi bile drugačije, kako sam Peter priznaje Aslanu kada ga upozna. Naši grijesi (ali i naša dobra djela) imaju dalekosežne i nenamjerne posljedice.

Završna misao

„Lav, vještica i ormar” djelo su koje se često navodi kao klasičan primjer književne figure alegorije, u kojoj likovi i situacije u priči izravno predstavljaju nekoga ili nešto drugo, no mislim da se tu oznaku ovdje možda pogrešno primjenjuje. Na primjer, Aslan ne predstavlja Krista – Aslan jest Krist. To se u romanima više puta izrazito sugerira (na kraju „Kraljevića Kaspijana”, kada Aslan govori Peteru; kada Aslan govori s vozačem taksija u „Čarobnjakovu nećaku”; kada se Aslan pojavljuje kao janje u „Putovanju broda Zorogaza”). Koristan prvi korak jest vidjeti sličnosti između Kristove i Aslanove žrtve. Susret s poznatom pričom zaodjevenom u neobično ruho često pojačava razumijevanje, ili pak rasvjetljuje neki do tada zagonetan aspekt priče. No ja mislim da je Lewis za ovu priču htio da bude dublja od alegorije. Priča o Aslanovoj žrtvi, smrti i uskrsnuću u „Lavu, vještici i ormaru” nije alegorijska, nego arhetipska. Lewis nam otkriva nešto o Bogu koji je ljubav koja se sama razlijeva, i koji tu ljubav savršeno pokazuje na križu.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.