Ako je neki sadržaj, poput knjige ili filma, kršćanski, odnosno vjerski, često je nekvalitetan, neuvjerljiv, sladunjav, loše produciran – kao da autori smatraju da samim time što nešto nosi kršćanski svjetonazor nije potrebno ulagati nikakav trud. A time kao da se zaboravljaju sve one prekrasne gotičke katedrale, barokne bazilike, gregorijanski korali, kipovi, slike, freske, ikone u kojima uživa i vjernik i nevjernik zbog njihove ljepote.

Zato vjernici koji imaju, takoreći, potrebu za estetikom, za lijepim, često radije pristaju na kompromis te biraju ono što im je kvalitetnije formom, a takav je sadržaj nerijetko svjetovan. Tu se onda mogu naći veća ili manja veličanja grijeha, psovke, scene seksa. Ukratko, u takvim sadržajima nema Boga.

Ali kada don Camillo uđe u priču, onda nema kompromisa. I da ti se ne sviđa, mora ti se svidjeti ili barem šuti, jer don Camillo ima tešku šaku.

Je li to sa šakom šala koju treba staviti na stranu ili ne, znaju oni koji su čitali romane Giovannina Guareschija o don Camillu, njegovoj borbi s Pepponeom i općenito o Malom svijetu.

Skroz uvjerljiva neistinita priča

Jer Guareschijev „Don Camillo“ ima upravo ono što nedostaje suvremenim kršćanskim knjigama – uvjerljiv je, realističan, smiješan i zabavan, inteligentan, ali, najvažnije od svega – dirljiv i duhovan.

Guareschijeve priče toliko su uvjerljive da se uopće ne dovodi u pitanje da tamo neki svećenik golim rukama nosi bombu tešku nekoliko tona ili da neki lokalni snagator, načelnik općine i župnik zajedničkim snagama u pola noći po četvrti put rotiraju kip antičkog božanstva kako bi se izbjegao sukob dvaju mjesta – iz razloga koji je zaista teško objasniti u kratkim crtama.

Radnja tog niza romana smještena je u Italiji u godinama nakon Drugoga svjetskog rata. Don Camillo je župnik u istom mjestu gdje je njegov najveći suparnik Peppone predsjednik općine, ali i mjesnog ogranka Komunističke partije.

Osim njih dvojice, treći glavni lik u romanu je Isus na oltaru kojemu se don Camillo često jada, ali i kojega često sluša kada sagriješi ili ne zna što činiti. Zapravo, lik Isusa je onaj koji je pomalo neupadljiv, ali uvjerljivo dominantan – Njegova je riječ zadnja.

Ono što je u tim romanima fascinantno je dubina duhovne poruke s jedne strane, ali i univerzalnost humora s druge strane. Sama činjenica da su te knjige prevedene na hrvatski već krajem 60-ih godina prošloga stoljeća govori dosta o tome da je, premda je Guareschi u knjizi poprilično kritizirao komunizam, knjiga toliko dobro i zabavno napisana da se čak ni oni koji su bili ismijavani nisu osjećali uvrijeđeno.

Nimalo ne treba čuditi da su o „Don Camillu“ papa Franjo i Benedikt XVI. također lijepo govorili.

Don Camillo i Peppone ljudi su od krvi i mesa

Ako, primjerice, tražite nešto vjersko što biste preporučili ili poklonili nekome tko nije prakticirajući vjernik, a želite da mu se to zapravo i svidi i da se pritom ne osjeća kao da ga se želi indoktrinirati, „Don Camillo“ je prava stvar.

A zašto je tome tako? Njih dvojica međusobno se mrze, imaju u potpunosti drugačije poglede na svijet, često se i potuku – ali ipak oni žive jedan uz drugoga. To si, naravno, neće priznati, ali čak su i poprilično slični.

Možda je dobar primjer ona scena kada se don Camillo i Peppone sudare dok obojica bježe od lovočuvara. S jedne strane obojica žele likovati što su onog drugog uhvatili s prstima u pekmezu, ali onda shvate da su prsti u pekmezu – obojici.

Ipak, oni su ljudi od krvi i mesa, ljudi koji mogu biti i ranjivi. Dirljiva je scena na kraju prvoga romana u kojoj njih dvojica sjede jedan kraj drugoga i svojim golemim rukama boje figurice iz božićnih jaslica.

Beskompromisan je, nije naivčina, a zna i evangelizirati

Nadalje, u kršćanskim filmovima i romanima svećenici su često prikazani kao naivne dobrice koje su, ovisno od djela do djela, u većoj ili manjoj mjeri glupi i žrtve. Don Camillo, usprkos nekim drugim ograničenjima, definitivno nije glup, a kamoli žrtva.

Osim kad mu jednom ukradu bicikl, ali on je to brzo riješio. Ili onaj jedan put kad se kupao u rijeci misleći da nikoga nema pa su ga opkolili sa svih strana da bi osramotili svećenika u gaćama. Čak i tada se izvukao, a uz Božju pomoć nije bilo ni ljudskih žrtava.

Usprkos tome što ponekad ide glavom kroz zid, pri čemu ne mari ni za glavu ni za zid, don Camillo je čovjek koji ni pod prijetnjom puške neće zatajiti Isusa. Isusa zataji indirektno samo u afektu, što je, mora se priznati, dosta često.

Uglavnom, don Camillo neprestano evangelizira. On nikada nije popustio brojnim komunistima koji žive na području njegove župe, nikada nije činio kompromise.

Kao onaj put kad su mu mjesni komunisti prijetili da će biti svega jer je odbio da se u tradicionalnom godišnjem blagoslovu rijeke tijekom procesije vijore njihove zastave. Rezultat: rijeka je bila blagoslovljena, ali zastave se nisu vijorile.

A ima i ona jedna poduža zgoda kada se dotični župnik prikrpao Pepponeu i, prerušen u komunista, otišao u Sovjetski Savez. Tamo je isto evangelizirao. No, to je zaista duga priča.

Usprkos njegovoj izravnosti i iskrenosti, jer don Camillo zaista nikada ne taji ako se u nečemu ne slaže s Pepponeom, komunisti (premda mrze don Camilla) redovito dolaze na misu, krste djecu i brak sklapaju u crkvi. Ako već jedan od supružnika to i ne želi, tu je ovaj drugi da ga preusmjeri na pravi put. A i župnik je u takvim situacijama uvijek spreman pomoći.

Pravi glavni lik je Isus – a on pobjeđuje u svakoj raspravi

Najbolje, naravno, dolazi na kraju, kao i slatkiš nakon ručka. Jer zaista, glavni lik u „Don Camillu“, onaj koji uvijek ima zadnju riječ, onaj koji sve usmjerava i vodi je Isus Krist.

Guareschi je dirljivo prikazao kako prisan odnos s Isusom ima taj krkanski svećenik. Don Camillo, naime, ima običaj svakoga dana doći do Isusa na oltaru i s njime podijeliti kako mu je prošao dan, što je sve toga dana radio, što ga muči…

Ponekad se Isus naljuti i ukori don Camilla. To se često dogodi zato što je don Camillo strog prema drugima, a popustljiv prema sebi. No, Isus ga uči da treba biti milosrdan, strpljiv i blag.

Bude tu svega i svačega, svakakvih se dogodovština nađe u Malome svijetu. Kao u onoj jednoj zgodi kada se Peppone hvalio novim ruskim traktorom, da bi na kraju ispalo da se taj traktor prečesto kvario. Traktor bi odvozio par metara pa bi stao, a nakon samo pola sata popravljanja opet bi proradio. Svi su mu se rugali, postao je predmet podsmijeha. Na kraju je siroti Peppone iz očaja zamolio don Camilla da blagoslovi traktor – a nakon toga se dogodilo malo čudo (ako već nije čudo što je Peppone pitao za takvu vrstu pomoći).

Da se razumijemo, ima u Malom svijetu i tužnih priča o dugotrajnim i bolnim sukobima, tragedijama, bolnim ratnim sjećanjima koja ožive u nezgodan trenutak…

No, uza sav taj humor, ali i uza sve te suze, kroz političke svađe i vjerničko zajedništvo, priča o don Camillu uvijek se na kraju vraća na Isusa, na milosrdnog i svemogućeg Boga koji i tog svog osebujnog i blago problematičnog svećenika, ali i tog svog tvrdoglavo-priglupog komunističkog predsjednika ljubi baš jednako – silno.