Prošlo je gotovo deset godina otkako je obilježena 400. obljetnica smrti Miguela de Cervantesa Saavedre, najpoznatijeg autora u povijesti španjolske književnosti. Iako je napisao i niz drugih impresivnih djela, među kojima se posebno ističu “Uzorne priče”, upravo je “Don Quijote” knjiga po kojoj ga pamtimo. Ovo remek-djelo, objavljeno u dva dijela (1605. i 1615.), pripada onoj rijetkoj skupini djela koja nazivamo klasicima svjetske književnosti. Nema sumnje da “Don Quijote” itekako zaslužuje svoj uzvišeni status. No začudno je da se tako slavna knjiga danas rijetko čita u cijelosti — ne samo u prijevodu, nego čak i među studentima i ljubiteljima književnosti koji je čitaju na izvornom španjolskom. Time se, među ostalim, pridonosi činjenici da se djelo uporno pogrešno čita i pogrešno razumije.

Malo je djela koja su potaknula toliko pretjeranih tumačenja. U svojoj knjizi Quixote: The Novel and the World (2015.) Ilan Stavans otvoreno priznaje vlastitu opsjednutost romanom, nazivajući ga “zastavom, prisegom na vjernost i ustavom španjolske civilizacije — uključujući i onaj njezin dio, naciju unutar nacije, koja živi sjeverno od Rio Grandea”. Ni za jedno drugo djelo na španjolskom jeziku nije izrečena tako raskošna tvrdnja.

Rano moderno razočaranje?

Ni William Egginton ne zaostaje. U svojoj novoj knjizi The Man Who Invented Fiction tvrdi ne samo da je Cervantes “izumio fikciju”, nego da je zapravo “uvela moderno doba”. Takvo što, smatra, mogao je postići jer je živio u povijesnom trenutku u kojem je fikcija počela “kršiti državnu kontrolu nad maštovitim izrazima individualne subjektivnosti”. Prema tom tumačenju, Cervantes je pokušavao potkopati izvore religijske i političke vlasti u društvu koje je nekoć prihvaćao, ali potom odbacio. Činio je to prikriveno, služeći se fikcijom kao velom:

“Pred izazovom da prikaže svijet prema diktatu društva čiju je verziju istine nekoć prihvaćao, a sada je znao da je pogrešna, Cervantes je pronašao briljantno rješenje: ponudit će savršeno uvjerljive, ali međusobno suprotstavljene prikaze svijeta i pojedinaca koji među njima pokušavaju izabrati. Tako je mogao potkopati državnu verziju stvarnosti, a pritom zadržati potpuno poricanje da je učio ikoga išta drugo doli primjerom.”

Egginton je uvjeren da je Cervantes, kada je pisao “Don Quijotea”, izgubio vjeru u vrijednosti koje je u mladosti tako gorljivo prihvaćao:

“Kao mladić, Cervantes je kupio paket tadašnjih političkih i religijskih doktrina. Borio se u dvoboju zbog časti, riskirao život za domovinu, proveo godine u zarobljeništvu i vratio se kući pun nade da ga čeka ugodna i časna starost. Te su se nade raspršile kada je shvatio da ga društvo i država smatraju tek ostarjelim bogaljem kojeg bi se radije riješili nego nagradili.”

Drugim riječima, prema Eggintonu, Cervantesova je fikcija klasični izraz razočaranja i deziluzije ranoga novog vijeka, na samom pragu prosvjetiteljstva.

Duboko religiozan čovjek

No tako odvažna tvrdnja lako zaobilazi nekoliko tvrdokornih činjenica. Tek pred kraj života Cervantes je doista počeo uživati slavu vlastitog književnog rada — a tada je živio kao iznimno pobožan i posve pravovjeran katolik. Egginton to i sam opisuje:

“Posljednjih pet mjeseci života ovaj slavni, ali i dalje siromašni pisac provodio je u svojoj sobi, radeći na posljednjem romanu… Vjerojatno se vukao do mise u samostanu trinitarijanaca, poduprt Catalinom, jer su mu noge bile toliko natečene da ga redovnici nisu mogli u cijelosti odjenuti u habit Trećeg reda sv. Franje.”

Je li to slika čovjeka koji se “odmaknuo od religije svoga vremena”? Čovjeka koji je pisao fikciju samo da pobjegne gorkoj praznini nihilizma?

Poznato je da je Cervantesov život bio satkan od kušnji: dvoboj koji ga je otjerao iz Španjolske, gubitak ruke u Lepantu, pet godina zarobljeništva u Alžiru, optužbe, zatvori. Da je želio odbaciti vjeru iz gorčine, imao je dovoljno razloga. A ipak — ostao je duboko pobožan. Trabajos de Persiles y Sigismunda, njegovo posljednje djelo, otvorena je kršćanska alegorija. Sam je izabrao da bude pokopan u samostanu trinitarijanaca, kojima je zahvaljivao ne samo za otkup iz ropstva, nego i — sasvim je moguće — za duhovno “spasenje”. To nisu geste otpadnika.

Zalutala i uznemirena duša

Ne smijemo zaboraviti: Cervantes, rođen 1547., živio je u razdoblju nakon Tridentskog sabora. Katolička obnova oblikovala je kulturni i intelektualni pejzaž Španjolske i Italije kroz cijeli njegov život. Umjetnost toga vremena — El Greco, Bernini — odiše tim duhom. “Don Quijote” također.

Gledano kroz tu prizmu, roman nudi protagonistu kao negativan primjer duboko zalutale, poremećene duše — čovjeka čiji su razum i volja izopačeni pretjerano samostalnim čitanjem.

Već u trećem poglavlju prvoga dijela (u epizodi u kojoj Don Quijote biva proglašen vitezom) vidimo kako se jedan vjerski obred izobličuje do neprepoznatljivosti. Krčmar Don Quijoteu kaže da se obred ne može održati u kapeli jer je srušena kako bi se mogla izgraditi nova. Potom ga obavještava da su se pravila promijenila: sada se svečani vjerski obred može obaviti izvan zgrade, u toru. Krčmar zatim, umjesto Biblije, uzima svoju knjigu dugovanja i njome izvodi prividni obred. Dok Don Quijote kleči, krčmar promrmlja nešto što zvuči poput pobožne molitve (como que decía alguna devota oración) kako bi dovršio čin. Osim dječaka koji je donio malu svijeću, jedine druge sudionice su dvije prostitutke.

Svaki bi čitatelj u Španjolskoj ranog 17. stoljeća itekako razumio težinu ove scene. Kad se pravila vjerske prakse ne slijede do najsitnijeg slova, njihove prizemne i groteskne zamjene vrlo brzo zauzmu mjesto prihvaćenih, svetih oblika.

U 19. poglavlju Don Quijote napada skupinu svećenika koji nose tijelo na ukop i biva ekskomuniciran. Kada mu svećenik citira latinsku formulu, Don Quijote priznaje da ne razumije latinski — službeni jezik Crkve. Ne poznaje vlastitu tradiciju.

U 22. poglavlju oslobađa osuđenike koje kraljevom naredbom vode na galije, stvarajući nered i opravdavajući se “nebeskim poslanjem”. Takvo privatno tumačenje Biblije bilo je izričito osuđeno na Tridentskom saboru.

Sljepoća oholosti

Na kraju drugog dijela roman završava time da se Don Quijote vraća zdravom razumu, priznaje svoj pravi identitet i želi se ispovjediti prije smrti. To je logični svršetak djela: priznanje grijeha i sljepoće.

No suvremeni čitatelji — osobito španjolski i hispanoamerički — gotovo nikada ne čitaju roman u tim kategorijama. Umjesto toga nasljeđujemo romantičarsko i modernističko čitanje, iskrivljeno kasnijim idejama o “nemogućem snu”.

Za Cervantesa, međutim, Don Quijote nije bio tek smiješni idealist. Bio je duboko zaveden kršćanin, čovjek čiju su percepciju izopačili vlastita mašta, volja i ponos. Bio je živuća ilustracija činjenice da čitanje nije bezopasna razonoda, nego ozbiljan čin koji oblikuje dušu.

Njegov grijeh nije bio idealizam — nego oholost. Oholost ga je zaslijepila: zato je vjerovao da može preoblikovati svijet prema vlastitoj mjeri. Ishod je bio tragičan — primjerice, oslobođeni osuđenici okreću se protiv njega, dobro znajući da ih sada čeka još teža kazna. Don Quijote ne shvaća što je pošlo po zlu jer ga oholost sprječava da vidi.

Paradoksalno, suvremeni sekularni čitatelj, koji nikada nije ni razmotrio mogućnost da je Cervantes sam smatrao “Don Quijotea” ponajprije djelom o religiji, možda pati od iste sljepoće.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Touchstone Magazine.