DUHOVITA PRIČA

Stjepan Lice o ‘Kad župniku prekipi’: Knjiga koja će vas nasmijati, ali i duboko ganuti

Ovu knjigu – prvu knjigu Jeana Merciera – mnogi uspoređuju s knjigama Giovannija Guareschija o župniku don Camillu i komunističkom gradonačelniku Pepponeu

U knjizi „Kad župniku prekipi“ Jeana Merciera susrećemo Benjamina Bucquoya, župnika župe Sainte-Marie-aux-Fleurs u Saint-Germain-la Villeneuveu, u trenutku kad mu se nakupi odviše toga i on to više ne može podnijeti. Na različite načine neumorno ga iscrpljuju župljani, nebrojene administrativne obveze, crkvene strukture sa svojim zahtjevima, očekivanjima i neosjetljivošću, ali – uza sve to – i on vrlo temeljito iscrpljuje sam sebe.

Zbog svega toga on odlučuje ‘nestati’. Njegov ‘nestanak’ pokreće niz zbivanja i iznenađujućih promjena. No iz poštovanja prema čitatelju i knjizi, u ovom ću trenutku zastati s prepričavanjem, kako čitatelju ne bih umanjio zadovoljstvo čitanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jedna napomena: nemojte na zemljopisnoj karti – ili gdje drugdje – tražiti župu Sainte-Marie-aux-Fleurs u Saint-Germain-la Villeneuveu, jer u Saint-Germain-la Villeneuveu je nema. No zato ćete je lako naći bliže, mnogo bliže, možda i u župi čiji ste Vi župljanin. I moguće da ćete lako prepoznati – u određenom smislu – usporedive likove. Ipak, bit će da bi bilo vrednije i životnije da među likovima u ovoj knjizi prepoznate lik usporediv s Vama osobno. I pratite njegov put.

Ovu knjigu – prvu knjigu Jeana Merciera – mnogi uspoređuju s knjigama Giovannija Guareschija o župniku don Camillu i komunističkom gradonačelniku Pepponeu. (U nas su prevedene knjige: „Don Camillo“, „Don Camillo i njegovo stado“, „Don Camillo i mladi“, te „Drug don Camillo“.)

Usporedba s nizom odličnih i svojedobno rado čitanih knjiga o don Camillu je posve primjerena, s jednom napomenom: don Camillo i Peppone predstavljaju dva suprotstavljena svijeta, odnosno pristupa životu i svijetu, s time da se don Camillo i Peppone gotovo redovito susreću i – nakon svega i unatoč svemu – razumiju na razini ljudskosti i ljudske solidarnosti.

U knjizi Jeana Merciera granice su razlivene. Manje se, pa čak i samo uzgred, govori o razlikama i napetostima između Crkve i svijeta, mnogo više o razlikama i napetostima unutar Crkve. Pritom se ‘rovovi’ iskopani u Crkvi nerijetko čine teže prelaznima od onih uokolo nje.

Benjamin Bucquoy doživljava da u njegovoj župnoj zajednici nedostaje i osjećaja za svetost, i istinske želje za zajedništvom, i poštovanja i samopoštovanja. Primjećuje da je mnogima neugodno pokazati da im je stalo pa se sklanjaju u općeprihvaćenu mlakost. Kao da im je razumljivije živjeti u sjeni Evanđelja nego u njegovu srcu.

Zajedničkom odrednicom – odrednicom koja, dakako, ne povezuje, nego dijeli – očituje se posvuda prisutna oholost. Oholost koja – kroz uspoređivanje, podcjenjivanje i samopodcjenjivanje, kao i kroz precjenjivanje i samoprecjenjivanje, nesuradnju i isključivost – okrada vjernički život, život zajednice.

Za ovu knjigu u svim prikazima s razlogom navode da će čitatelja nasmijati ali i duboko – sve do suza – dirnuti. No između ova dva ‘sloja’ – smijeha i ganuća, kao što se iz prethodno navedenog može zaključiti, ‘skutrio’ se još jedan ‘sloj’, koji bi se pojednostavljeno mogao nazvati tugom.

Benjamin Bucquoy na svim stranama – u svojim nastojanjima i odnosima – nailazi na nevidljive zidove koji dijele i uvode u osjećaj napuštenosti i bespomoćnosti. Zaključuje da vrijeme provodi slaveći sakramente s ljudima koji zapravo uopće ne žele promijeniti život, nego samo žele osjetiti da su izvršili dužnost pred nekim magijskim Bogom. Otkriva da je lako voljeti neznance koji mu dolaze, ali da je nesumnjivo bolje voljeti ljude onakvima kakvi jesu, tijekom duga vremena, sa svim njihovim nepopravljivim manama. Pritom mu se u misli uvijek iznova vraćaju riječi Jeana Vaniera, utemeljitelja Arke: „Ne znamo što znači voljeti dok nismo prisiljeni voljeti ljude koje je teško, da ne kažemo iznimno teško, ako ne i nemoguće voljeti.“

Negdje u tome je sadržana i tiha namjera ove knjige: da ne bježimo od zapovijedi ljubavi nego da u njoj prepoznamo i svoju svrhu i svoj put i svoj dom.

Knjiga „Kad župniku prekipi“ Jeana Merciera pisana je jednostavno i dojmljivo, moglo bi se reći – s osmijehom, i, svakako, s ljubavlju, s čežnjom za novošću života i zajedništva, s nenametljivo ali jasno izraženim pouzdanjem da u svakome od nas ima dovoljno snage i žara da se izborimo za svoj identitet. I da ga živimo.

Premda je ova knjiga lagana za čitanje, ne bi bilo dobro prebrzo pretrčati preko njezinih stranica. Napose, ne bi bilo dobro da ju tko zbog nestrpljivosti, tko zna – možda i zbog povrijeđenosti, zaklopi i od nje odustane jer će tako propustiti jedan izrazito vrijedan doživljaj.

Knjigu je s francuskoga lijepo i tečno prevela književnica Ivana Šojat. Uočljivo je da se književnost kršćanskoga nadahnuća, kao i knjige kršćanske duhovnosti, izvorno pisani na francuskom, rjeđe prevode na hrvatski. U tom smislu, ova je knjiga i svojevrsno ohrabrenje i najava da ćemo se ubuduće češće susretati s knjigama – primjerice – Éloia Leclerca, Madeleine Delbrêl, Abbé Pierra…

Hit roman “Kad župniku prekipi” potražite u svim knjižarama Verbum ili naručite preko web knjižare verbum.hr, a više o njemu možete saznati na linku ovdje.

Stjepan Lice | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. studenoga 2017.

Možda vam se svidi