„Knjiga koja se ne čita, već guta,“ napisala je za knjigu „Ne dam te od sebe“ Marija Musladin iz Dubrovnika. Dok doktorica Zora Jurčević zbog intenzivnog dojma knjige nije mogla spavati „Navečer sam pročitala pola knjige u jednom dahu i legla spavati. U noći me je nešto probudilo i morala sam je pročitati do kraja.“ Vlado Kudić i sam autor jedne  knjige je napisao sljedeće: „Isti dan kad su stigle, knjigu sam počeo čitati, sutra nastavio i završio. S ovom knjigom je tako, uopće nije pitanje hoće li je netko pročitati, pitanje je samo hoće li doći do nje. Kad se pođe čitati jednostavno, sadržaj i stil pisanja ne dopuštaju zaustavljanje.“

Ovo je samo maleni dio dojmova koje ćemo nastojati sažeti kroz nekoliko sljedećih redaka.

Marijan Krajinović je napisao knjigu „Ne dam te od sebe“. I ako je knjiga stara svega sedam mjeseci već se prevodi na njemački, engleski, francuski i španjolski. S tim da su neki prevodioci poput Marije Ivanović, Suzane Šimunčić, Nataše Peštić i Angelike Bosch inzistirali da rade besplatno, jer smatraju da rade na nečemu jako bitnom pa daju tome svoj doprinos.

Radnja knjige već počinje na prvoj stranici knjige i kroz sljedeće desetke stranica jedva se diše dok se čita i čovjek se pita pa je li to moguće, zatim radnja se umiruje, da bi na kraju prvog dijela knjige radnja se strahovito ubrzala. Dok u drugom dijelu knjige radnja eksplodira. Već po tome se vidi da knjiga ne odgovara standardnim okvirima knjige.

Kroz knjigu mijenja se raspoloženje čitatelja, kao što kaže u svom osvrtu Melita Vadas: „Čitajući istovremeno sam osjećala pritisak u prsima, ali i olakšanje. Zašto? Objasniti ne znam.“ Raspoloženje se mijenja od pritiska u prsima, olakšanja, pa ponegdje čak i smijeha, pa do boli i suza.

Još nema niti jednog čitaoca koji se nije pronašao u knjizi na više mjesta, a to potvrđuje i Ivan Mustapić, hrvatski olimpijac, rekorder i privatnik kada kaže za knjigu: „U knjizi sam se pronašao na stotinu mjesta. Ovu knjigu svatko mora pročitati još dok je na zemlji.“ Knjiga probija oklope. A to je upravo za knjigu napisala Branka Trkulja. Knjiga i ako piše o ovozemaljskim stvarima daje i lako razumljivo tumačenje kao što je napisao Josip Živić: „Pročitao sam Bibliju i nisam puno toga razumio. Pročitao sam ovu knjigu, tek sada mi je jasno.“ Da li je ova knjiga tumačenje Biblije? Možda se djelomično odgovor na to pitanje može otkriti u riječima magistrice medicinske biokemije Petre Ivković kada kaže: „Knjiga koja će mnogima otvoriti oči, srce i otvoriti mnoštvo pitanja za ono najvažnije.“

Tko je autor ove knjige?

Nisam siguran da je autor samo čovjek i da je autor samo Marijan Krajinović? Pa čak sam i pisac, povremeno u knjizi spominje da je njegov zadatak samo natipkati slova. A što Vlado Kudić u svojoj recenziji i primjećuje: „Poslije nekog vremena je, vjerujem, potaknut i vođen Duhom Svetim, krenuo u pisanje stranica ove knjige. Sam autor opisuje da je, nakon što je prihvatio spoznaju da treba napisati knjigu, sve išlo relativno brzo, s obzirom na činjenicu da se nikad prije nije bavio spisateljskim radom. Ponekad mu se činilo, da je on samo medij, dodao bih Božji medij, preko čijih prstiju netko drugi tipka riječi, rečenice, knjigu. Treba odmah reći da je nešto takvo i moguće i nije. Moguće je zbog Božje svemogućnosti, a opet nije jer Bog ne želi ništa na silu i ništa bez slobodne volje, u ovom slučaju – odluke Marijana da se kao jedan konac utka u Kristovu haljinu.“

Vlado Kudić dalje pojašnjava: „Kad sam spomenuo Božji medij, poznato je da je na sličan način nastao veliki svezak knjiga ‘Spjev o Bogočovjeku’ preko katoličke mističarke Marije Valtorte koja je do u detalje i točno opisivala njoj mnoge nepoznate stvari, a to je činila jer je bila takav medij ili kako je sama govorila bila je ‘pero u Božjim rukama’, ponekad ni sama ne razumijevajući ono što piše. Bolešću prikovana za krevet, kroz ’svoja viđenja i diktate’ ispisala je 15 tisuća stranica u 122 bilježnice, što je objavljeno u 10 svezaka bez posebnih naknadnih korekcija. Kad sam čitao neke njezine knjige, činile su mi se kao prošireni dijelovi Evanđelja.“

Don Josip Krpić upit nad autorstvom je izrazio sljedećim riječima: „S jedne strane mogao sam samo zavapiti: „Velik si, Bože naš! Jer si ovo sakrio od mudrih i umnih. Da Bože tako se tebi svidjelo.“, dok s druge strane čovjek ostane zgranut  nad količinom i različitošću iskustava koja se mogu sresti u životima onih koji su se prepustili Gospodinu, a to nije lako.“

Časna sestra i teolog Barbra Čavlina je slično zapazila u knjizi: „Sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj” Ps 139, 16. Mi smo slobodni koautori, ali nismo mi ti koji pišu vlastite životne priče, i Marijan je zapisao ono čega je sam Bog autor. To i jest ono što knjigu čini posebnom, jedinstvenom i neponovljivom.“

„Primjećuje se autentična, iskrena Marijanova misao u stilu pisanja koji jednostavno, bez uljepšavanja sebe, skromno piše svojom rukom ono čega je Bog autor. Razotkriva sebe, vlastiti život i prilike, izlaže se pred drugima kako bi došao k drugima, bio „konac u Isusovoj haljini”, šireći Božje djelo i radosnu vijest,“ sve to vješto recenzira sestra Čavlina.

Sestra Čavlina u svojoj recenziji dalje razrađuje knjigu kroz 2 razine: osobnu dimenziju, te načelnu odnosno fenomenološka dimenzija koja pred svakog od nas stavlja pitanje, kakve refleksije ili kakav utjecaj knjiga može imati na život nas, na životnu priču svakog od nas?

Je li knjiga „Ne dam te od sebe“ fenomen? 

U knjizi je nekoliko stilova: najprije je zagonetna i ako nema tu namjeru – pa se s vremenom razotkriva, knjiga je pripovijetka, drama, knjiga u par rečenica nekada govori i o samoj sebi i kako nastaje, govori o Isusovim čudesima i ukazanju, govori o ljubavi, apsolutnoj sigurnosti, radosti i miru, smislu života, konačnom cilju. Knjiga govori o monaštvu, ekumenizmu, čudima u današnjim danima, eshatonu, neopisivoj boli i vjeri.

Ona je prije svega pripovijetka, pa se stoga lako čita, kao što se primjećuje u većini recenzija i osvrta na knjigu.

Knjiga je fenomen jer je uspoređuju s dijelovima Biblije, kao na primjer: Job, Tobija, Jeremija, knjiga Brojeva, s Mojsijom, pa čak i s dijelovima Evanđelja. Knjiga nema tu namjeru, ali je tako ispalo, čega sigurno ni autor nije svjestan. A niti je autor na to mogao utjecati.

Pa tako časna sestra i teolog Marina Jurišić piše: „Kada bismo išli sastavljati neku suvremenu Bibliju ispunjenu čudima što ih danas Bog čini, ova knjiga zauzela bi, između ostalog i mjesto Knjige Brojeva.“

Sestra Marina uspoređuje i knjigu s knjigom o Jobu: „Kao što je u knjizi o Jobu, Bog bio ponosan na svoga pravednika, a Satan ipak zatražio da ga iskuša, tako je i naš autor imao priliku proći kroz kušnju gubitka.“

Vlado Kudić te usporedbe radi na slijedeći način: „Podsjeća to ponekad na previranja i prijepore starozavjetnih proroka Mojsija, Joba, Jeremije… s Bogom, a s druge strane, opet, tu je Tobijevska strpljivost i pokornost u patnji i pouzdanju u Božju providnost.“

Kada diplomirana ekonomistica, teolog i časna sestra Mirjam Manuela Jerković uspoređuje knjigu s Evanđeljem čini to na sljedeći način: „Glavna poruka tog prvog izdanja bila je o Bogu u Marijanovom životu, ali Bogu koji je živ, silan, moćan, koji čini čudesa, koji ozdravlja, koji se objavljuje, pokazuje, koji u sebi sadrži svu istinu, koji oduševljava mnoge koji su nakon što su ga iskusili bili spremni sve ostaviti i slijediti ga! Poruka o Bogu koji je silno velik! Zar nisu to opisi i prvih dijelova Evanđelja četvorice evanđelista koji opisuju Isusov život? Isusa koji je silan na riječima i djelima kako ga opisuju!

Knjiga je umalo ostala izgubljena

Da je malo falilo da knjiga ne ugleda svjetlo dana jasno je iz svjedočenja sestre Mirjam Manuele Jerković: „Nakon teškog događaja, Marijan mi je rekao: „Ima li išta smisla, ima li ova knjiga ikakvog smisla?! Ne vidim razloga zašto je izdati! Još manje razloga vidim zašto je dalje proširiti i izdati! Mirjam, ja ni nemam snage išta više pisati.“ A sada vama, kao i tada Marijanu odgovaram! Tek sada ima smisla! Tek sada ova knjiga ima pravu vrijednost! Tjeskoba, strah, srce koje se čupa iz grudi, patnja, bol, križ, muka, pitanja, tišina, smrt, gubitak najdragocjenijega… i Marijan koji ostaje vjeran svome Bogu! Sada je to priča o ljubavi… uzajamnoj ljubavi! Ne samo o Bogu koji ljubi čovjeka nego i o čovjeku koji ljubi Boga! Priča o životu koji govori da je dar samoga Boga veći od bilo kojeg dara kojeg on daruje!

Što bi se dogodilo da su evanđelisti opisali samo Isusova čudesa?! Zar nas je On samo svojim čudesima otkupio? Rijetko bi tko od nas u strašnoj patnji i sumnji u Njegovu ljubav išao poistovjetiti se s nekom iz scena gdje Isus čini neko čudo… zar u tjeskobi nećemo radije čitati o Getzemaniju, u patnji o Golgoti, a u sumnji u Božju ljubav razmotriti Križni put i uprijeti pogled u Razapetog te zaključiti: „Ipak me ljubi moj Bog!“ Da… knjiga sada ima vrijednost! Ona govori o ljubavi, uzajamnoj ljubavi Boga i čovjeka… Ipak ova priča Marijanova života još nije dovršena…“

Recept je jednostavnost

Tin Ivković piše o jednostavnosti pripovijetke: „Ono što se mene posebno dojmilo …zbog čega mislim zapravo da je ova knjiga strahovito bitna za sve vas i ono što … on (pisac) to opisuje na jedan vrlo autentičan način, bez previše teološkog, religijskog govora. Na način na koji, može ga svaki čovjek razumjeti, od onog teenager-a od šesnaest godina do bake od sedamdeset i pet.“

U opsežnoj recenziji dr. sc. Stjepan Razum o tom je napisao sljedeće: „Želja je svakoga pisca, da mu knjigu netko pročita. Svi znamo, kolika je ponuda knjiga na Interliberu, pa se čovjek mora u svojem ograničenu dobu odlučiti za ovu ili onu. Kako bi me Marijan potaknuo na čitanje svoje knjige, rekao mi je, da za nju odvojim dajbudi jednu minutu. Ako to učinim, da ću ju tada sigurno nastaviti čitati i dočitati. Tako je i bilo. Počeo sam ju čitati iste subote navečer, nastavio u nedjelju popodne i u ponedjeljak dovršio čitanje. Čitam uvijek tako, da u knjigu bilježim svoje zapažaje i podcrtavam lijepe misli i opise. Tako je i taj primjerak darovane knjige sav podcrtan i ispisan.“

Kako ne možemo prenjeti sve od recenzije dr. Razuma, prenijeti ćemo jedan neobičan dio o ekumenizmu: „Tako za dvije najveće kršćanske Crkve, za Pravoslavnu i Katoličku crkvu piše, da su to dvije latice istoga cvijeta (str. 239). To je zaista lijepa slika, koju do sada nisam susreo kod drugih pisaca!“

S ovom knjigom i Crkva će imati koristi, a nije na to računala

To je odmah primijetio dr. sc. Franjo Komarica, biskup banjolučki pa je napisao ono što većina ljudi u svom životu želi doživjeti: „Zahvaljujem Bogu što sam doživio da na stranicama ove knjige, otkrijem prikazan neuobičajen Božji milosni zahvat u život jednog našeg domaćeg intelektualca – vjernika laika i njegovu spremnost da se stavi u službu Božjeg milosrđa koje je namijenjeno svim ljudima.“

Završit ćemo pisanje o ovoj knjizi s pitanjem: „Tko je računao na ovu knjigu?“

Kao što je napisala Suzana Šimunčić: „Knjiga mi se na prvi pogled činila jednostavna, ali ulazeći u bit njenih poruka, shvatila sam da u sebi nosi ne samo jednu poruku, nego više dubokih poruka. Dotaknut može svako srce, pa i ono najtvrđe. Knjiga je specifična, u njoj su skrivene poruke za sve nas.“

Antonija Bevanda je zapisala sljedeće: „Knjigu sam pročitala više puta i podijelila bi osvrt na dva dijela, jer je knjiga na dva načina djelovala na mene. Prvi dio knjige me oduševio. Uživala sam isčitavajući, vraćajući se ponovo na neka poglavlja… Drugi dio knjige me slomio. Osjećaji koji su se javili su različiti. Ovo je knjiga herojstva, ljubavi i žrtve. Malo je reći da sam plakala, naricala sam. Ono što je najviše djelovao na mene, što mi neprestano zvoni u ušima su riječi njegove supruge: „Pusti je, pusti je da ide. Nisi li i ti rekao da se ne bi vratio.“

 Jasno je iz čitanja ove knjige da autor knjige nije računao na knjigu „Ne dam te od Sebe“.

Možemo odgovoriti: „Na ovu knjigu je računao samo onaj tko ima višak ljubavi za čovjeka. Na ovu knjigu je računao Onaj tko ima veće znanje od ljudskog. Onaj koji je iznad vremena. Onaj koji je stvorio vrijeme.“

Kao što inženjer Josip Živić primjećuje: „Ne znamo što je to vrijeme, ali intenzivno osjećamo njegov protok.“

A što je to vrijeme, od kuda dolazi i kuda ide? Zašto smo svjesni brzog prolaska vremena, a ne znamo od kuda je? Znamo i kako ga računati, ali ne znamo što je to?

Je li odgovor u knjizi „Ne dam te od Sebe“?

Marijan Krajinović ˇ| Bitno.net