Kada je Dostojevski pisao svoj posljednji i najveći roman, „Braću Karamazove”, revolucionarni pokret koji će dovesti do boljševizma bio je uvelike u tijeku. Teroristička organizacija „Narodna volja” – jedna od prvih takvih organizacija u svijetu – izvodila je smione atentate, i uskoro je trebala ubiti najliberalnijeg ruskog cara, Aleksandra II. U romanu „Bjesovi” Dostojevski je prvi – sa zadivljujućom točnošću – opisao ono što smo nazvali totalitarizmom. Sada se obvezao braniti njegovu kršćansku alternativu.

Zašto to učiniti u romanu, a ne u raspravi? Dostojevski – i ruski pisci općenito – smatrali su da je realistički roman više od književne forme. Bio je to filozofski instrument, sposoban demonstrirati istine koje su rasprave mogle samo ustvrditi. Kako je Dostojevski objasnio u svom članku „Gospodin D-bov i pitanje umjetnosti”, zahtjev toga žanra da događaji i likovi budu uvjerljivi može se koristiti za razotkrivanje lažnoga i otkrivanje plitkoga. Ako, primjerice, seljaci u djelu radikalne fikcije nalikuju Francuzima koji nose ruske ovčje kože, to samo pokazuje da pisac nije uspio shvatiti stvarnost. Nasuprot tome, kada bi romanopisac mogao uvjerljivo opisati kršćansku ljubav prema neprijateljima – kao što je Tolstoj učinio u „Ratu i miru” i „Ani Karenjinoj” – tada bi pokazao da je takvo stanje duše, iako rijetko, psihološki moguće.

Realistička vjerodostojnost pokazuje stvarnu mogućnost: ova ideja objašnjava zašto su najveći ruski mislioci bili pisci beletristike. Dostojevski je oblikovao „Karamazove” kako bi dokazao da kršćansko gledište, koje su pripadnici ruske inteligencije ismijavali kao nesofisticirano, pruža najdublje dostupno razumijevanje etike i psihologije.

Sovjeti su, naravno, smatrali religiju, a posebno kršćanstvo, svojim glavnim neprijateljem, i od samoga početka pokušavali su je izbrisati na bilo koji način, ali njihovo shvaćanje vjere nikada nije prestalo biti primitivnim. Kada je sovjetski kozmonaut Jurij Gagarin postao prvim čovjekom u svemiru, sovjetske su vlasti bile uvjerene da će njegov neuspjeh da se susretne s Bogom ili anđelima uvjeriti kršćane da odustanu od svojih uvjerenja i usvoje „znanstveni” svjetonazor marksizma-lenjinizma.

U „Karamazovima” samodopadni Rakitin, koji planira unosnu karijeru u radikalnom novinarstvu, iznosi progresivne klišeje koji anticipiraju boljševički stav prema vjeri. Također zvuče nevjerojatno slično izjavama današnjih „novih ateista”. Posjećujući Dmitrija Karamazova, zatvorenog zbog lažne optužbe za oceubojstvo, Rakitin parafrazira ideje velikoga ruskog fiziologa Ivana Sečenova, čija je knjiga „Refleksi mozga” (1863.) svela ljudsko razmišljanje na aktivnost mozga. Apstraktna misao i mučni izbor u načelu se ne razlikuju od jednostavnih refleksa, poput sužavanja zjenica pri jakom svjetlu. Dmitrija ovi argumenti više uznemiruju nego izgledi za Sibir, pa uzvikuje svom bratu: „Prekrasna je, Aljoša, ta nauka! […] A ipak mi je boga žao!”[1]

Rakitin planira započeti svoju književnu karijeru ne dokazivanjem Dmitrijeve nevinosti, već tvrdnjom – na doista radikalan način – da Dmitrij „nagrižen od okoline, nije mogao da ne ubije”[2]. Na Dmitrijevo pitanje odakle moral ako ne od Boga, Rakitin odgovara da je „pametnom” sve dopušteno i da „može činiti što hoće”, samo da pazi da ga ne uhvate. Društvo se štiti zakonima, ali ti se zakoni temelje isključivo na njihovoj praktičnoj korisnosti. Samo naivni vjeruju u moral utemeljen na nečemu što nadilazi društvene konvencije.

Intelektualni junak romana, Dmitrijev brat Ivan, shvaća ta pitanja mnogo dublje od Rakitina. Student je prirodnih znanosti, i razumije implikacije svjetonazora koji ne dopušta ništa osim moralno neutralnih zakona prirode. Nije ni moralno ni nemoralno da ispušteni novčić ubrzava brzinom od 9,8 metara u sekundi, a budući da ljudi nisu manje objašnjivi prirodnim zakonima od novčića što padaju, moral mora biti – kako danas kažemo – samo društveni konstrukt. Ivan ne vidi izlaz iz toga zaključka – ali za razliku od Rakitina, njega to uznemiruje, jer ne sumnja da je ljudska okrutnost – osobito prema djeci – apsolutno zlo.

Razdiran tom kontradikcijom, povlači se od drugih. Na sveučilištu se uzdržava pisanjem članaka pod potpisom „Promatrač”, odnosno onaj koji gleda, ali ne sudjeluje. Uz vrtoglavi niz rupa u zakonu izbjegava odlučiti se bilo kakvom mišljenju. Bez obzira što se činilo da govori, može tvrditi da nije bio ozbiljan. Kada ga je Aljoša jednom pitao šali li se on, šaljivim je tonom odgovorio: „Ja da se šalim?” Ispostavilo se da su čak i njegovi članci napisani šifrom koju malo tko, ako itko, može dešifrirati. Jedni ga smatraju da je on s jedne strane pitanja, drugi da je s druge, dok „neki mudri ljudi” tu nalaze svojevrsnu „burlesku”.

Kada roman počinje, Dmitrij, vojni časnik opasne naravi, svađa se sa svojim ocem, Fjodorom Pavlovičem Karamazovim, jednim od najodvratnijih likova svjetske književnosti. Fjodor Pavlovič  ne vjeruje ni u što, i uživa u vještom ruganju svemu što bi ikome moglo biti sveto. Smijući se predodžbama o osobnom dostojanstvu, voli glumiti lakrdijaša i ponižavati se u javnosti kako bi pokazao svoj potpuni prezir prema tuđem obziru.

„Lako možete zamisliti kakav bi otac bio takav čovjek”, primjećuje pripovjedač. „sasvim i potpuno napustio svoje dijete, što ga je imao s Adelaidom Ivanovnom [Dmitrija], ali ne zato, što ga je mrzio ili zbog nekih povrijeđenih supruških osjećaja, već naprosto zato, što je posve zaboravio na nj.”[3] Doslovno zaboravljanje postojanja nečijega djeteta nadilazi obično maltretiranje, i postaje nešto gotovo nadnaravno grozno. Kada mu Mijusov, rođak Dmitrijeve majke, ponudi da ga riješi dječaka, Fjodor Pavlovič prepusti se svojoj sklonosti „[…] da se prenemaže cijeloga svog života, da iznenada odigra pred vama neku neočekivanu ulogu i, što je glavno, ponekad bez svake potrebe i, štoviše, na očitu štetu […]”[4], kao u ovom slučaju. „Fjodor [se] Pavlovič, kad je poveo s njim riječ o Mići, neko vrijeme držao kao da nikako ne razumije, o kakvu je to djetetu govor, i čak se začudio, da ima negdje u kući malog sina.”[5] Priča je možda bila pretjerana, ali je ipak morala biti nešto poput istine.” Fjodor Pavlovič tako se ponaša i prema Ivanu i Aljoši, sinovima njegove druge žene, pa su sva tri brata odgajali drugi, i kako roman počinje, tek su se upoznali.

Dmitrij otkriva da je njegov otac protratio ono što je trebalo biti nasljedstvo od Dmitrijeve bogate majke. Još ga više ljuti što njegov otac koristi svoje nelegalno stečeno bogatstvo kako bi namamio Grušenjku, ženu sumnjivog ugleda, kojom je Dmitrij postao erotski opsjednut. U šali, Fjodor Pavlovič predloži da se obrate svetom ocu Zosimi da riješe sukob, i tako, kako radnja počinje, Fjodor Pavlovič, njegova tri sina i Mijusov susreću se u monaškoj ćeliji. Aljoša, koji obožava Zosimu, i živi u samostanu kako bi mu bio blizu, boji se da će njegov otac lakrdijaš, njegov brat ateist Ivan, ili snishodljivi, pomodni liberal Mijusov pokazati nepoštovanje.

Dmitrij kasni, pa Fjodor Pavlovič ima priliku glumiti budalu i isprovocirati Mijusova na nedolično ponašanje. Zamjerajući Ivanovu nepristojnost prema njemu, Mijusov parafrazira šokantan govor koji je Ivan održao „u društvu dama”, na mjestu koje daje naslutiti da je Ivan možda bio manje ozbiljan. Prema Mijusovu, Ivan je tvrdio da budući da ne postoji zakon prirode koji tjera ljude da brinu za druge, ako im je stalo, to je samo zato što vjeruju u nešto što je izvan tih zakona, kao što je besmrtnost. Kad bi se to uvjerenje uništilo, zaključio je Ivan, „svaka živa snaga” koja održava svijet presušila bi. Smisao bi se pokazao iluzornim, kao i dobrota, i „onda neće više biti ništa nemoralnog, sve će biti dopušteno, čak i antropofagija”[6]. Kako se ovaj poznati argument često parafrazira: „Ako nema Boga, sve je dopušteno.”

Monasi također raspravljaju o Ivanovu članku o naizgled opskurnoj temi – pravoj nadležnosti crkvenih i državnih sudova. U članku je kodirana meditacija o pitanju koje opsjeda Ivana: Zašto ne činiti zločine ako je to u vlastitu korist? „Državni sudovi” predstavljaju svjetovni razlog: ako netko bude uhvaćen, bit će kažnjen. Ali što ako ne postoji mogućnost da budete uhvaćeni? „Crkveni sudovi” vjerski su razlog: Zločini se ne čine jednostavno zato što je to pogrješno. Moralni zakon upravlja svemirom jednako sigurno kao i prirodni zakon.

Na Ivanovo iznenađenje, Zosima, jedan od briljantnih psihologa Dostojevskog, dešifrira i Ivanov članak i njegov govor šokiranim damama. Primjećuje da je Ivan ili blagoslovljen jer vjeruje da je sve dopušteno, ili pak vrlo nesretan. „Zašto nesretan?” smiješi se Ivan. Zosima objašnjava: Zato što „ne vjeruješ u besmrtnost svoje duše, niti u ono što si napisao u članku o jurisdikciji Crkve“. Zadivljen što su ga razumjeli, Ivan tvrdi da se „nije šalio”. To je istina, Zosima odgovara:

„Niste se sasvim šalili, i to je istina. Ideja ta još nije sazrela u vašem srcu i muči ga. Ali i mučenik se voli ponekad zabavljati svojim očajem, također iz očaja. Zasad se i vi zabavljate očajem i novinarskim člancima i svjetskim sporovima, ali ni sami ne vjerujete svojoj dijalektici, i bolna se srca smješkate u sebi. U vama nije to pitanje riješeno, i u tome je vaša nesreća, jer upravo zahtijeva rješenje…”[7]

„A možda je u meni riješeno? Pozitivno riješeno?”, pita Ivan, misleći: ‘Mogu li naći vjeru i smisao?’ — Ako se ne može riješiti pozitivno, onda se neće nikad riješiti ni negativno”, odgovara Zosima. To jest, ako Ivan ne može pronaći vjeru, nikada neće postati zadovoljnim ateistom, ali nastavit će tražiti vjeru. „Ta vi sami poznajete tu osobinu svog srca; […] Ali zahvaljujte tvorcu, što vam je dao uzvišenije srce, sposobno da se muči takvom mukom.”[8]

Kao što su čitatelji Dostojevskog stoljeće kasnije shvatili, Sovjeti su ideju da je „sve dopušteno” – ako se radi u ime Partije – shvatili sasvim doslovno. Njihov stav nije bio da treba koristiti silu u mjeri u kojoj je to potrebno. To gledište implicira da treba barem pošteđivati, ne ubijati više nego što se mora, i tako implicitno prihvaća kršćansko gledište da je život svet. Lenjin i Trocki inzistirali su na tome da nijedan pravi materijalist ne može vjerovati u to. Oznaka pravog boljševika bila je, dakle, sklonost najnasilnijim metodama. Ivan se poziva na kanibalizam – ljude na koje se gleda kao na meso – kao na logičnu posljedicu materijalističkog svjetonazora, a Sovjetski Savez postao je, koliko ja znam, prvo društvo koje je prakticiralo autokanibalizam na masovnoj razini. Za razliku od zapadnih progresivaca, koji su zamišljali da je moguće zadržati ideju svetosti ljudskog života uz uvjerenje da su ljudi samo složeni materijalni objekti, boljševici su shvatili što „sve je dopušteno” doista znači.

Radnja romana ne ispituje samo „znanstveno” uvjerenje da moralnost, kako je rekao radikalni kritičar Dmitrij Pisarev, nalikuje preferiranju hrane – ja ne volim senf, a ti ne voliš ubojstvo – ona također pokušava dokazati specifično kršćansko shvaćanje života. I opet je Ivan taj koji artikulira suprotno stajalište.

Pogrješno zamišljajući da je Grušenjka u posjetu njegovom ocu, Dmitrij upada u kuću i napada Fjodora Pavloviča, kojeg Ivan štiti. Raspravljajući o ovoj epizodi s Aljošom, Ivan hladno primjećuje: „[…] jedan gad proždre drugoga gada” Užasnut, Aljoša pita je li itko „dostojan” željeti nečiju smrt. Ivan nudi dva odgovora. Prvi, već poznat, jest da pitanje nema znanstvenog smisla: „Stvar se najčešće odlučuje u ljudskim srcima na drugim, mnogo prirodnijim osnovama.” Pod „prirodnim” Ivan misli na zakone prirode, koji ne dopuštaju moralno prosuđivanje. Zatim nudi potpuno drugačiji odgovor. Pretpostavimo da dobro i zlo stvarno postoje, i da moralno prosuđivanje ima smisla. Takve bi se prosudbe, tvrdi on, odnosile samo na djela, a ne na puke želje. „A što se tiče prava – tko nema pravo željeti?”

Kao što je Aljoša dobro svjestan, Govor na gori moralnu prosudbu proširuje s djela na želje. Ako žudiš, učinio si preljub u svom srcu, a ljutnja, želja za ubijanjem, sama je po sebi grijeh, čak i ako je manje težak od stvarnog ubojstva. Ideja da su želje radnje i da se kao takve mogu prosuđivati ​​karakterizira kršćanstvo, i razlikuje ga od svjetovnog ili starozavjetnog razmišljanja.

Po mišljenju Dostojevskog, kršćanski pogled na želje odražava razumijevanje ljudske psihologije daleko sofisticiranije od alternativâ, a radnja romana pokazuje zašto. Pokazivanje psihološke dubine kršćanstva zasigurno ne dokazuje Isusovo božanstvo, ali otežava odbacivanje kršćanstva kao primitivnoga.

Ivan mrzi svojega oca možda čak i više nego Dmitrij. Toliko je vidljivo liku koji je zapravo počinio ubojstvo za koje se sudi Dmitriju, onom koga sva tri brata zovu „sobar Smrdljakov”. Smrdljakov (čije ime znači „onaj koji smrdi”) zapravo je sin Smrdljive Lizavete, jurodive koju je Fjodor Pavlovič silovao iz oklade. Smrdljakov je, dakle, nepriznati polubrat Ivana, Dmitrija i Aljoše, a njegovu ogorčenost možemo osjetiti kada ga čak i Aljoša pita je li vidio „moga”, a ne našega „brata Dmitrija”. Briljantan psiholog, Smrdljakov konstruira plan kako uništiti svoju obitelj i, s iznimkom Aljoše, uspijeva.

To čini namamljujući Ivana u zavjeru da mu se ubije otac. Tek kasnije Ivan shvaća da je pristao na taj plan, koji je Smrdljakov predstavio u lako dešifriranoj šifri (tehnika koju je Smrdljakov naučio od samog Ivana). Ivan je odlučio ostaviti šifru nedešifriranom, upravo zato što želi da njegov otac umre. U poglavlju pod naslovom „Zasad još jako nejasno”, Ivan se, na vlastito iznenađenje, nalazi kako razgovara sa Smrdljakovom, koji mu je, kako mu se čini, počeo govoriti s previše familijarnosti, kao da — „Bog zna zašto! […] među njima je postojalo nekakvo razumijevanje”. Savjetujući Ivana da napusti grad zbog nekog očevog posla, Smrdljakov daje Ivanu dovoljno informacija da zaključi da će, ako ode, ili Dmitrij ubiti starca, ili će Smrdljakov ubiti njega i smjestiti Dmitriju. Ako Ivan ode, prešutno će pristati na ovaj plan.

Osjećajući da ga je Smrdljakov duboko uvrijedio, Ivan ima potrebu pretući ga. Da je to učinio, ili čak razmislio zašto je to htio, ubojstva ne bi bilo. Umjesto toga, Ivan odabire „ne misliti”. I ovo je jedan od načina na koji se zlo događa: dogovorimo se da ne znamo nešto što bi nas prisililo na djelovanje. Naše se želje ostvaruju „i protiv naše volje”, ali mi smo htjeli upravo tu situaciju. Kada god se naše misli približe neželjenoj informaciji, uključe se zvona za uzbunu, i usmjerimo pozornost negdje drugdje. Tako sebi osiguravamo lažni alibi. Kad Ivan idućeg dana odlazi iz grada, uhvati se kako govori: „Ja sam nitkov!”, ali opet ne pita zašto.

Fjodor Pavlovič je doista ubijen, a svi dokazi upućuju na Dmitrija. Zapravo, u posljednjem mogućem trenutku Dmitrij se opire porivu za ubojstvom, a Smrdljakov je taj koji dovršava posao. Kad se Ivan vrati, osjeti nešto sumnjivo u optužbi protiv Dmitrija, i zahtijeva da Smrdljakov dešifrira njihov raniji „opskurni” razgovor. Smrdljakov to čini, ali u drugoj šifri, tako da se otkriva samo dio strašne istine, a isto se događa tijekom drugog razgovora. Svaki put Ivana sve više obuzima nepodnošljiva krivnja. U trećem razgovoru Smrdljakov napokon govori Ivanu da je on „pravedni ubojica”. Vidjevši kako Ivanu drhte ruke, Smrdljakov mu se ruga tvrdnjom da je „sve dopušteno”. Ivan poludi.

Romani ideja stvaraju ironiju ishoda: junakovo iskustvo pobija njegovu teoriju. U ovom slučaju više od jedne teorije pada na testu. Za početak, osoba koja je tvrdila da je „sve dopušteno” pati od užasne krivnje. Štoviše, njegova krivnja pokazuje da, kako Evanđelje uči, želje imaju moralnu vrijednost.

U konačnici, većina zla dolazi od želja prema kojima ne djelujemo i nikada ne bismo djelovali. Za razliku od determinista, Dostojevski je vjerovao da se u svakom trenutku može dogoditi više od jedne stvari. Svaki trenutak sadrži oblak mogućnosti – nekih vjerojatnijih, a nekih manje vjerojatnih – od kojih će se samo jedna ostvariti, a tada se pojavljuje novi oblak mogućnosti. Želje oblikuju oblak mogućnosti. U atmosferi ispunjenoj mržnjom veća je vjerojatnost da će se dogoditi zlo, čak i ako ga nitko ne bi svjesno počinio. Naše želje stvaraju zlo oblikujući oblak.

Ruski filozof Aron Katsenelinboigen ispričao je priču o planu svojega sina da u ljetni kamp ponese skupocjeni i osjetljivi komad fotografske opreme. „Nećeš se vratiti s njim”, savjetovao je Katsenelinboigen, ali njegov sin je odgovorio: „Ne brini, postoje ormarići, i kad god ne budem koristio kameru, držat ću je tamo.” Tijekom ljeta iznenadna poplava uništila je sve u ormarićima. „Još uvijek nisi u pravu”, tvrdio je dječak, „jer nisi mogao znati da će biti poplava”. „Naravno da nisam predvidio poplavu”, odgovorio je Katsenelinboigen, „ali znao sam da će se u situaciji prepunoj opasnosti koje ne možete kontrolirati – situaciji u kojoj se nadvija tamni oblak mogućnosti – dogoditi nešto neželjeno”.

Otac Zosima objašnjava da se većina zla događa jer inače dobri ljudi – zapravo svi mi – to želimo. To je duboki smisao, moralni i psihološki, Isusove pouke o željama, što pokazuje i radnja romana. To objašnjava zašto je, Zosiminim riječima, „svatko odgovoran za svakoga i za sve.”

Na putu na treći razgovor sa Smrdljakovom, Ivan nailazi na pijanog seljaka koji će se prije jutra smrznuti nasmrt. Uvijek „promatrač”, koji se ne miješa, Ivan prolazi, što aludira na prispodobu o dobrom Samarijancu. Nakon što je Smrdljakov pokazao svoje suučesništvo u ubojstvu, Ivan se vraća i spašava seljaka. Prepoznao je lažnost svoje ideje da nesudjelovanje daje moralni alibi. U njegovom slučaju ta je ideja dovela do toga da nije otkrio vlastitu upletenost u zavjeru.

Sve je dopušteno, želje nemaju moralnu vrijednost, a samo su aktivni sudionici moralno odgovorni. Zaplet romana pokazuje lažnost sve tri teorije.

Bilješke F. M. Dostojevskog za peto poglavlje romana “Braća Karamazovi. | Izvor: Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=179960

„Braća Karamazovi” nije samo kršćanski roman, nego i specifično trojstven. Duh Sveti, ni manje ni više nego Bog Otac i Bog Sin, igra ključnu ulogu u argumentaciji romana.

Poglavlja posvećena Trojstvu uključuju njegove najpoznatije odlomke, posebno niz od tri poglavlja, „Braća se upoznavaju”, „Buna” i „Veliki Inkvizitor”. U prvom od ovih poglavlja, Aljoša i Ivan, željni međusobnog upoznavanja, sastaju se u smrdljivoj krčmi kako bi saznali i otkrili (Ivanovim riječima) „što je prije moguće moju suštinsku prirodu […] u što vjerujem i čemu se nadam.” Budući da su Rusi, slažu se, to znači razgovarati o „vječnim pitanjima”.

Ivan objašnjava da ne odbacuje Boga, nego svijet koji je On stvorio. Taj svijet postoji, naravno, ali je moralno neprihvatljiv. Zaoštravajući Jobovu optužnicu, „Buna” nudi najjači argument protiv Boga ikada iznesen.

Češće nego ne, ljudi brane svoja uvjerenja pobijajući najslabije argumente svojih protivnika, pokazujući da im je istina manje važna od pobjede. Dostojevski je to odbio. Ponosno je formulirao jače argumente protiv Boga od svih ateista. I tako se najjači argumenti protiv kršćanstva pojavljuju u jednom kršćanskom romanu!

Biblijski Job navodi mnoge nepravde, ali Ivan tvrdi da „slabi (svoj) slučaj” usredotočujući se na samo mali dio njih, patnje nevine djece. Taj fokus, naravno, zapravo ojačava njegov argument, jer se ne može reći da su mala djeca na neki način zaslužila svoju kaznu. Ono što slijedi je katalog zlostavljanja djece koji je toliko potresan da ga je teško čitati – tim više kada shvatimo, kao što bi čitatelji Dostojevskog shvatili, da su primjeri bili stvarni, i da je Dostojevski, koji je također bio najveći svjetski kriminalistički reporter, pisao članke o njima. Nakon svakog primjera Ivan nudi neku standardnu ​​teodiceju: Adam i Eva jeli su jabuku, nismo mogli upoznati dobro bez zla, patnje djece bile su nužne da bi se utro put u raj, naizgled nevine žrtve bi odrasle i griješile. Ivan se ne protivi ovim izuzećima. On samo traži da ih usporedimo sa stvarnom patnjom pojedinoga djeteta. Koja bi osoba smatrala apstraktni argument uvjerljivijim? Ovom metodom on pobija ne samo sve obrane Boga koje su bile iznesene, nego i sve one koje bi ikada mogle biti.

Nakon što je opisao majku kmetkinju koja je bila prisiljena gledati kako joj dijete rastrgaju vlasnikovi psi, Ivan ističe da ona nema pravo oprostiti, čak i ako je dijete to učinilo. On zahtijeva: Može li postojati netko tko bi mogao oprostiti takve strahote? Duboko potresen Ivanovim „katalogom činjenica”, Aljoša se napokon prisjeća da postoji takvo biće, i da može oprostiti, jer je dao svoju nevinu krv. Odnosno, Ivan je u pravu da je problem teodiceje nerješiv ako imamo samo Boga Oca, kao što imaju Židovi i Muslimani, ali upravo zato kršćanstvo ima i Boga Sina. No ispada da je Ivan potaknuo ovaj odgovor kako bi pripremio pozornicu za svoju kritiku Isusa.

Ako možete izgubiti još nekoliko minuta, smiješi se, recitirat ću ovu pjesmicu koju sam napisao, „Veliki Inkvizitor”. Smješten u Španjolsku za vrijeme Inkvizicije, počinje s Velikim Inkvizitorom, koji spaljuje heretike u auto da féu. Petnaest stoljeća je prošlo otkako je Isus obećao „brzo doći”, a ljudi žude za njim. U svom beskrajnom milosrđu, odlučuje se pokazati. Svi ga odmah prepoznaju, jer se savršena dobrota nepogrješivo prepoznaje. Međutim, umjesto da mu se pokloni, Inkvizitor naredi stražarima da ga uhite. Kristov namjesnik baca samog Krista u tamnicu! Zašto? A zašto se čuvari i obični ljudi pokoravaju?

Posjećujući Isusa u njegovoj zatvorskoj ćeliji, Inkvizitor iznosi svoju filozofiju. Kroz povijest su se, tvrdi on, borila dva pogleda na život. Jedan pripada Isusu, drugi Inkvizitoru. U naše vrijeme, Dostojevski daje naslutiti, Inkvizitorovo gledište poprima oblik socijalizma.

Ljudi govore da žele biti slobodni, ali zapravo „ništa nikada nije bilo nepodnošljivije za čovjeka i ljudsko društvo od slobode”, jer ona za sobom povlači krivnju, žaljenje i nerazrješivu sumnju ima li život uopće smisla. Odrasli – ništa manje od djece – mnogo su sretniji kada drugi odluče umjesto njih i uvjere ih da su životni problemi riješeni. Ali Isusova istina potvrđuje suprotno: ljudi su slobodni, i moraju slobodno birati dobro ili zlo, zadržavajući vjeru unatoč sumnji. Sumnja je doista bitna za vjeru, što isključuje sigurnost i dokaz. U Pitagorin poučak ne vjerujemo. Povećavajući slobodu ljudi, Isus je povećao njihovu nesreću, pa smo, Inkvizitor jezivo objašnjava, „ispravili tvoje djelo”.

Kako bi objasnio svoje razmišljanje, Inkvizitor tumači priču o tri iskušenja, koja, u njegovom čitanju, sadrže „cijelu kasniju povijest čovječanstva” i „sva nerazriješena povijesna proturječja ljudske prirode”.

„Mudri i strašni Duh” prvo je rekao da nahraniš čovječanstvo pretvarajući kamenje u kruh, ali ti si odgovorio: „Ne živi čovjek samo o kruhu.” Ali upravo zato si trebao prihvatiti iskušenje, tvrdi Inkvizitor. Ljudi iznad svega žele sigurnost, slobodu od sumnje. Pokušavaju nasiljem nametnuti svoje bogove drugima, kao da bi opća suglasnost predstavljala dokaz. Zaboravljaju da se u svaku ideju može sumnjati. Jedina stvar u koju se ne može sumnjati je fizička: nitko koga boli ne pita se postoji li bol doista. U tom smislu, materija je izvjesna, zbog čega je materijalizam tako privlačan. Paradoksalno – ljudi biraju materijalizam iz duhovnih razloga!

Đavao je zatim iskušavao Isusa da dokaže svoje božanstvo tako što će se baciti s Hrama kako bi ga Bog spasio čudom, ali „Ti ne bi čudom porobio čovjeka”. Jer čuda odagnaju sumnju, a time i vjeru. Oni koji vjeruju zbog čuda obožavaju slijepu silu. Poanta Dostojevskog je da, iako je Isus činio čuda, nijedan pravi kršćanin ne temelji svoju vjeru na njima. Za Inkvizitora upravo zato njegova crkva, koja je prihvatila đavolska iskušenja, svoju vjeru temelji na čudima. To čini ljude sretnima.

Isus također odbija đavolovo iskušenje da zavlada svim kraljevstvima i tako ujedini čovječanstvo u ono što Inkvizitor naziva „jednim skladnim mravinjakom”. (Mravinjak je za Dostojevskog bio slika socijalizma.) Samo šačica može podnijeti teret slobode, tvrdi Inkvizitor, što znači da je Isus došao samo zbog nekolicine, a ne zbog nebrojenih milijuna. „Jeste li jednostavno mogli doći […] za izabrane?” zahtijeva on.

Inkvizitor zna da će biti proklet jer je izdao Krista, ali spreman je podnijeti žrtvu. U najvećem paradoksu priče on nadmašuje Krista, koji je dao svoj zemaljski život za čovječanstvo, dajući svoj vječni život.

Aljoša uzvikuje da je Ivanova pjesma zapravo u slavu Isusa, „a ne u njegovu krivicu, kao što ste mislili”, i djelomično je u pravu. I jedno je i drugo. Nerado se obvezujući, Ivan je sastavio optužnicu koja je ujedno i hvalospjev. Ali kako, može se pitati, neumorni napad može predstavljati pohvalu? Zapitajte se: Biste li prihvatili ponudu sreće na račun inteligencije i izbora? Biste li dopustili drugima da donose sve odluke umjesto vas? Nisam naišao na nikoga tko bi se tako cjenkao.

Ako se u „Buni” Boga smatra Ocem, a „Velikom Inkvizitoru” Bogom Sinom, gdje je Duh Sveti? Odgovor se pojavljuje na početku razgovora braće. U „Braća se upoznavaju” Ivan priznaje da bi čak i u slučaju najdubljeg razočaranja čista, biološka životna snaga u njemu spriječila samoubojstvo, barem dok se ona s godinama ne smanji. Ivan tu silu smatra niskom, kao i očevu neugasivu putenost, ali Aljoša, poučen od oca Zosime, otkriva prisutnost Duha Svetoga u ljubavi prema životu radi njega samoga.

Unatoč svojem očaju, Ivan objašnjava: „Volim ljepljivo lišće u proljeće. […] To nije stvar intelekta ili logike, to je ljubav što dolazi iznutra, kada ljubiš svojom utrobom.” Aljoša odgovara da – daleko od toga da je niska – takva ljubav je mjesto gdje počinju vjera i osjećaj smisla života: „Mislim da život treba voljeti više od svega na svijetu.” „Voljeti život više od njegovog smisla?”, pita Ivan. „Svakako”, odgovara Aljoša, „volite to bez obzira na logiku kao što kažete, to mora biti bez obzira na logiku, i tek tada ćete shvatiti značenje toga.” Takva je ljubav bez obzira na logiku dar Duha.

Ranije u romanu, histerična dama iz društva, Madame Hohlakova, zahtijeva da Zosima dokaže postojanje Boga. Nema dokaza, odgovara on, ali možete se uvjeriti u to i u smisao života ako živite život „djelatne ljubavi”. Vjera ne dolazi iz teorije, već iz iskustva, odozdo prema gore, življenjem ispravne vrste života iz trenutka u trenutak.

Za Zosimu to znači posvetiti se svakodnevnome. Čovjek mora zgrabiti i najmanju priliku za dobrotu, i mora brinuti o osobi pred sobom. Vjera zahtijeva prisutnost. Radikalna inteligencija, kao što je znao svaki ruski čitatelj, tvrdila je suprotno – da se sadašnji ljudi moraju žrtvovati za buduću sreću. Inteligencija je tražila svjetovno čudo, koje je nazivala „revolucijom”, kao da se svijet može transformirati u jednoj dramatičnoj radnji, i kao da će ljudi koji troše svoje živote na terorizam i nasilje postati humani kada budu na vlasti. Nisu mogli više pogriješiti.

Čovjek stvara bolji svijet onim što je Dostojevski volio nazivati „mikroskopskim radnjama”. Kada hodate ulicom, Zosima govori ostalim monasima, nemojte se mrštiti. Ljubazan pogled može promijeniti nečije raspoloženje, i utjecati na njegov sljedeći susret, u sve većem lancu učinaka, koje nikada nećete vidjeti. Baci malo kruha na vodu.

Na početku romana Aljoša još uvijek nije usvojio ovu lekciju. Iako vjernik, on dijeli psihologiju materijalističkih radikala svojega naraštaja. On također žeđa za „trenutačnom akcijom” i „brzim postignućem”, vidljivim svima. Kad otac Zosima umre, Aljoša čvrsto očekuje čudo koje tradicionalno potvrđuje svetost: njegovo tijelo neće smrdjeti, nego će izlučivati ​​ugodan miris. Događa se upravo suprotno: kao da se ruga Aljošinoj vjeri, Zosimin se leš brže raspada i smrdi gore nego inače. „Nikad ne bih od njega očekivala takav postupak!”, apsurdno primjećuje Madame Hohlakova. Ipak, ne možemo a da ne pomislimo da bi Zosima izabrao upravo ovaj način da nauči Aljošu da svoju vjeru ne temelji na čudima.

U očaju, Aljoša dopušta Rakitinu da ga odvede Grušenjki, koja ga je htjela zavesti iz čiste kivnosti na njegovu moralnu čistoću. U tom trenutku, međutim, i Grušenjka prolazi kroz moralnu krizu, a dvoje patnika suosjećajno slušaju jedno drugo. Ona prepričava rusku narodnu priču koja prenosi važnu teološku poruku. Zla žena umire i nalazi se u ognjenom jezeru. Njezin anđeo čuvar, uznemiren njezinim patnjama, prisjeća se da je žena učinila jedno dobro djelo u svom životu: prosjaku je dala luk – tako mali dar koliko se može zamisliti. Dobro, odgovara Bog, ti uzmi taj luk i izvuci je s njim iz pakla. Radosni anđeo pruža luk, a žena ga hvata i polako se podiže iznad jezera. U nadi da će se spasiti s njom, drugi grješnici je zgrabe za noge, ali ona ih šutne, govoreći: „To je moj luk, ne tvoj!” U tom trenutku stabljika luka pukne, a žena se od tada peče u paklu.

Ta priča ima nekoliko pouka, od kojih je najvažnija ona da i najmanje dobro djelo može biti važno. Kada se Aljoša, iscrpljen, ali s obnovljenom vjerom, vraća u samostan, sluša monaha kako čita Evanđelje nad Zosiminim mrtvim tijelom. Roman uključuje riječi koje Aljoša čuje – temeljnu pouku romana – ispresijecane njegovim bunovnim mislima o njima. Iznenađuje da je tekst koji Dostojevski bira kao bit kršćanstva nije – kao u „Zločinu i kazni” – uskrsnuće Lazara ili bilo koji drugi dramatičan trenutak. Upravo suprotno: on odabire brak u Kani – priču koja se pojavljuje samo u Evanđelju po Ivanu, govori o trenutku za koji Isus smatra da je izvan njegove misije („još nije došao moj čas”), i opisuje čudo skriveno od svih osim nekolicine. Ravnatelj gozbe to ne primjećuje.

Poenta Dostojevskog je da ono što je najvažnije nije velika drama, već obična dobrota; ne iznimni trenuci, već obični. Abraham Lincoln navodno je rekao: „Bog sigurno voli obične ljude kada je stvorio toliko njih”, a Dostojevski bi rekao isto za obične trenutke. Isus, razmišlja Aljoša, čini svoje prvo čudo za obične ljude, toliko siromašne da si nisu mogli priuštiti vino na vjenčanju. „I doista,” pita se Aljoša, „je li on sišao na zemlju da bi na vjenčanjima siromašnih bilo vina u izobilju?” U određenom smislu, jest. Najvažnije čudo je skriveno, i nimalo ne nalikuje čudu: prisutnost Duha Svetoga u svakome svakodnevnome trenutku, koja nam omogućuje da živimo ispravno. I radost je, kako objašnjava neasket Zosima, također dar Duha Svetoga.

Dok drijema, Aljoša zamišlja da prisustvuje vječnom, nebeskom vjenčanju u Kani, gdje je otac Zosima jedan od gostiju. Svi su tamo dali luk, „samo jedan mali luk”, objašnjava Zosima, a vi ste ovdje jer ste ga i vi danas dali. Isus je također prisutan, ne strašan kao što Aljoša isprva pretpostavlja, već dijeli jednostavnu radost običnih ljudi. Kada se Aljoša probudi, svjestan da je „nešto čvrsto i stalno, kao ovaj svod nebeski, silazi u dušu”[9]. Odjednom se „bacio na zemlju. Nije znao zašto ga je prihvatio.” Sluti blagotvornu univerzalnu povezanost svih stvari, kao da su „konci svih tih bezbrojnih božjih svjetova” u zvijezdama povezali njegovu dušu sa svim živim: „Želio je da oprosti, da oprosti svima i za sve, i da moli oproštenje […]”. „Netko je posjetio u tom trenutku moju dušu”, govorio je kasnije, s implicitnom vjerom u svoje riječi.” Dao je luk, i dotaknuo ga je Duh Sveti.

U rukama Dostojevskog roman je postao teološkim instrumentom, načinom da se razjasni egzistencijalno značenje ideje o Presvetom Trojstvu. U „Braći Karamazovima” iznose se tvrdnje koje se čine jednostavnima, ali se često poriču. Kršćansko shvaćanje etike i psihologije najprofinjenije je koje je ikad razvijeno. Bog nas je oslobodio, a vjera mora biti slobodan izbor, usprkos sumnji. I najmanja djela dobrote čine svu razliku. A jedini način da dokučite smisao života jest da živite ispravno, trenutak po trenutak.

Ako je dvadeseto stoljeće išta pokazalo, onda je to da suprotno gledište za sobom povlači najveće zlo. Moramo vjerovati u postojanje i vrijednost individualnog odabira. Dobro i zlo moramo prihvatiti ne kao društvene konvencije, nego kao apsolute, i moramo priznati, kako kaže Zosima, da je „svatko odgovoran za sve i svakoga”. Iznad svega, nikada ne smijemo vjerovati u revolucionarno nasilje ili bilo koje drugo svjetovno čudo. Umjesto toga trebali bismo otkriti pravi život i istinsku priliku za dobrotu u svakodnevnome. Uvijek se može prisustvovati vjenčanju u Kani.

Gary Saul Morson profesor je umjetnosti i humanističkih znanosti na katedri Lawrence B. Dumas Sveučilišta Northwestern.

Izvor: First Things | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1-9] Citati preuzeti iz prijevoda Veljka Lukića.