„Tako mi svega!“ zaustila je zapanjeno jedna kolegica. Stajala je ispred jednoga od prozora na pročelju zgrade koji gledaju prema ogradi.

„Što je?“ upitala sam. „Redovnica. Redovnica u habitu stoji na prilazu.“

Prišla sam prozoru da pogledam i ubrzo nas je još nekoliko zurilo kroz prozor. Toga je dana temperatura bila blizu 38 stupnjeva, a tamo je pod vrelim suncem stajala redovnica u teškutamnosmeđem habitu koji se vukao po tlu. Glava i kosa bile su joj potpuno pokrivene i vidjelo se samo njezino lice, podignuto prema nebu i sklopljenih očiju, očito u molitvi. Vjerovali ili ne, nikada prije nisam vidjela redovnicu u habitu – barem ne uživo. Nisam mogla ne pomisliti na nadstojnicu samostana iz filma Moje pjesme, moji snovi, iako je ova redovnica očito bila mnogo mlađa i vjerojatno imala četrdesetak godina.

„Ima tako dobrodušno lice“, rekla je jedna zaposlenica klinike. „Ali puno boli.“

Zavladala je nelagodna tišina. U taj je čas jedna od naših volonterki ispraćala klijenticu koja je upravo pobacila do njezina auta. Netremice smo gledali u redovnicu koja se, neprestano promatrajući klijenticu, pomaknula iz sredine prema rubu prilaza kako bi klijentičin auto mogao izići iz klinike. I tada je
počela plakati. Pala je na koljena i plakala toliko tužno, s toliko iskrene osobne boli da nisam mogla, a da ne pomislim: Ona osjeća nešto puno dublje nego što ću ja ikada osjetiti. Ona zaista osjeća bol. Ovo je za nju bolno stvarno – to saznanje da je klijentica upravo pobacila. Preplavio me osjećaj srama. Pokušala sam ga se riješiti, ali nisam mogla prijeći preko toga da je jedna redovnica tugovala zbog nečega što se događalo u mojoj klinici.

Neko smo vrijeme svi ostali u tišini. Nekoliko zaposlenika naše klinike bili su katolici, ali čak i oni koji nisu bili katolici osjećali su zajednički nemir: kao da smo svi osjećali nelagodu ili sram. Pokušali smo se vratiti na posao, ali svakih bi nekoli ko minuta netko pogledao kroz prozor i objavio što se zbiva sa sestrom: „Još uvijek plače“ ili: „Gle, jedan je pro-life aktivist sad tješi.“ Bilo je mučno već samo saznanje da se ona nalazi tamo vani.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci saznali smo da se ta redovnica zove Marie Bernadette. Dolazila je pred ogradu iz tjedna u tjedan na dane kada smo izvodili pobačaje. Jedna mi se zaposlenica koja se često znala šaliti kako se „oporavlja od katolicizma“ požalila za vrijeme ručka. Planirala je toga dana
otići van na ručak, ali sada nije bilo šanse da napusti zgradu jer nije željela da je redovnica vidi. Jednostavna prisutnost i molitva te redovnice smetala je većini nas – katolicima, bivšim katolicima, protestantima i nevjernicima – kao da je ona na neki način predstavljala našu savjest. Sestra je bila niska, živahna i puna radosti. Imala je osmijeh koji zrači, ali smo tijekom više mjeseci svjedočili tome da je pobačaji duboko i osobno žaloste. Koliko još ljudi plače pred mojom klinikom zbog onoga što u njoj radim?, pitala sam se. Pitanje mi se nije svidjelo.

S vremenom smo počeli zadirkivati jedni druge da sestra Marie Bernadette ima „moć“ jer smo shvatili da svi izbjegavamo izlaziti dok je ona tamo. Bilo mi je pomalo jezivo kako nje zina prisutnost kao da prožima čitavu kliniku svaki put kada se pojavi kod ograde.

Njezina bi me jednostavna prisutnost uvijek podsjetila na ispovijed.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Neplanirano“. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Više o Abby Johnson možete pročitati OVDJE, a o svjetskom bestseleru “Neplanirano” OVDJE.

Bitno.net