PRIČA O OBRAĆENJU

‘Nekada sam bila ravnateljica klinike za abortuse, a sada se borim da ih sve zatvore’

Abby Johnson američka je pro-life aktivistica. Osam godina bila je direktorica klinike za pobačaje Planned Parenthood. Nakon što je 2009. prvi put prisustvovala zahvatu pobačaja i vidjela čitav proces na ultrazvuku, dala je otkaz i krenula u borbu protiv pobačaja. Danas je Johnson voditeljica inicijative Live Action, pro-life organizacije koja se bori protiv opstanka klinika za pobačaje. Godine 2010. izdala je knjigu “UnPlanned“ u kojoj opisuje svoj put obraćenja.

Cheryl je provirila glavom u moj ured: “Abby, trebaju dodatno osoblje u sobi za preglede. Jesi li slobodna?” Iznenađena, podignula sam glavu s nekih dokumenata i odgovorila: “Naravno!” Usprkos činjenici da sam osam godina bila na čelu klinike Planned Parenthood (planirano roditeljstvo), nikad za to vrijeme nisam sudjelovala u operacijskoj sali za abortuse. Medicinske su sestre bile te koje su asistirale kod pobačaja, a ne ostalo osoblje klinike. Kao direktorica klinike u Bryanu u Texasu, bila sam u poziciji da mogu mijenjati bilo kojeg člana osoblja, osim naravno liječnika i sestara koji su izvodili direktan zahvat.

Čak sam u nizu slučajeva sudjelovala u hrabrenju i savjetovanju žena koje su trebale pristupiti pobačaju, ali nikada nisam direktno sudjelovala u samome zahvatu.

Ali danas to nije bio slučaj. Uskoro sam saznala zašto su me trebali. Ginekolog koji je danas izvodio pobačaj bio je tek dva ili tri puta kod nas, inače je vodio vlastitu privatnu praksu oko 160 kilometara udaljenu odavde. Dok smo prije nekoliko tjedana telefonski razgovarali rekao mi je kako izvodi pobačaje isključivo uz pomoć ultrazvuka jer je tako smanjena mogućnost komplikacija. Kako njegova metoda omogućava direktan “pogled” u sve što se zbiva u maternici, manja je mogućnost perforacije stijenke maternice, koja je učestala kod ovakvih zahvata. Poštovala sam ga zbog toga. Kao klinika dužni smo poduzeti sve što je moguće kako bismo sačuvali ženino zdravlje. Ipak takva praksa nije bila nešto uobičajeno kod nas. Radili smo abortuse svake druge subote, a prosjek je bio 35 zahvata u danu. Tipični postupak je trajao desetak minuta, ali uz ultrazvuk još dodatnih pet. Stoga sam zbog gužve toga dana bila primorana “uskočiti”.

Nisam se osjećala ugodno ulazeći u salu. Čim sam ušla vidjela sam pacijenticu već pomalo mamurnu zbog sedativa, ali unatoč tomu još uvijek pri svijesti. Sve je bilo spremno za početak; žena je ležala na operacijskom stolu, instrumenti su stajali uredno poslagani na stoliću pokraj ginekologa, a medicinska sestra je upravo postavila aparat za ultrazvuk.

“Izvest ću pobačaj vođen ultrazvukom tako da će mi trebati vaša pomoć, pridržavat ćete ultrazvučnu sondu”, objasnio je doktor. Kako sam uzela sondu u ruke, pomislila sam u sebi: “Ne želim biti ovdje, ne želim sudjelovati u pobačaju! Moram se psihički pripremiti za ovo.“ Duboko sam udahnula pokušavajući se koncentrirati na glazbu koja je dopirala iz pozadine… “Ovo je dobro i poučno iskustvo!” hrabrila sam samu sebe. “Možda će mi ovo pomoći kad budem radila u savjetovalištu za žene prije pobačaja. Iz prve ruke ću naučiti sve o ovoj sigurnijoj metodi. Ionako će biti gotovo samo za nekoliko minuta…”

Nisam ni sanjala da će se u sljedećih desetak  minuta ozbiljno poljuljati sve ono u što sam do tada čvrsto vjerovala, moj kompletan sistem vrijednosti i tijek moga života… Stavila sam lubrikant na pacijentičin trbuh, a onda sam manevrirala sondom da “uhvatim” sliku djeteta. Očekivala sam da ću vidjeti samo nogu, glavu ili dio torza, ali na moje veliko iznenađenje vidjela sam kompletnu sliku djeteta. Mogla sam vidjeti cijeli profil. “Izgleda baš kao Grace s 12 tjedana!” pomislila sam, sjećajući se kako su izgledale ultrazvučne slike moje trogodišnje kćeri.

Slika na ekranu djelovala je tako stvarno, noge, ruke, glava, prsti, sve je bilo savršeno jasno vidljivo.

“Što ću sada vidjeti?!”  Želudac mi se stisnuo. “Ne želim da se to dogodi!”

Mislim da će zvučati čudno kad kažem da nikad nisam bila ZA pobačaj. Kao prava profesionalka koja je vodila kliniku za abortuse, sastavlja sam rasporede, savjetovala žene u krizi, obučavala osoblje. U kliniku sam došla prije osam godina vjerujući da joj je jedini cilj zaštita žena od neželjene trudnoće. Smatrala sam da je za zdravlje žena bolje da imaju “sigurno” mjesto gdje će obaviti pobačaj, nego da su prisiljene ići kod lokalnih “mesara”, koji im samo mogu izazvati komplikacije. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam pažljivo držala sondu na trbuhu.

“Trinaest tjedana“, rekla je sestra nakon mjerenja, ustanovivši djetetovu dob.  “U redu”, rekao je doktor gledajući me, “samo držite sondu na mjestu da mogu vidjeti što radim”.

Moj je pogled još uvijek bio fokusiran  na sliku savršeno oblikovanog djeteta na ekranu. Promatrala sam kako se strano tijelo pojavljuje na ekranu, bila je to cjevčica koja služi za sukciju, usisavanje djeteta, nalik na slamku. Instrument je izgledao poput uljeza na ekranu. Sve skupa doimalo se jako pogrešno. Srce mi je ubrzalo otkucaje, a vrijeme je usporilo. Nisam željela gledati, ali istovremeno nisam htjela svrnuti pogled da vidim što se događa. Kao promatrač koji prolazi pokraj stravične automobilske nesreće i, ne želeći gledati, pogled mu ipak zastaje. Pacijentici su oči bile pune suza dok joj je sestra govorila da polako diše. Njezina je bol bila vidljiva. “Još samo malo i gotovo je”, kroz šapat sam rekla.

U početku dijete nije bilo svjesno cjevčice. “Pa naravno!” rekla sam u sebi. “Fetus ne osjeća bol!” Sada sam samu sebe uvjeravala, kao što sam svakodnevno uvjeravala žene koje su čekale pred salom. “Saberi se, Abby, to je jednostavan medicinski zahvat.”

Sljedeći je pokret bio nagli trzaj malenih stopala, kad je beba počela udarati, pokušavajući odmaknuti sondu koja joj je prijetila. Kako se cijev počela utiskivati, beba se počela okretati i odmicati, želeći pobjeći. “Uključi pogon da mogu izvršiti usisavanje!” glasno je rekao doktor sestri.

Imala sam snažan poriv zavikati da stanu s postupkom, protresti ženu i reći joj: “Vidi što se događa s tvojim djetetom. Zaustavi ih!” Dok su mi te misli prolazile glavom gledala sam vlastitu ruku koja drži sondu na trbuhu. Ja sam bila jedna od “njih” koji izvode ovo monstruozno djelo.

Pogled mi je ponovno zastao na ekranu. Mogla sam vidjeti kako se maleno tijelo grči i stišće dok je polako nestajalo usisano u cijev. Zadnje što sam uspjela vidjeti od djeteta bila je malena savršeno oblikovana kralježnica.

I na kraju ostala je potpuno prazna maternica. Ostala sam u šoku i nevjerici. Srce mi je tolikom jačinom lupalo da sam mislila kako će iskočiti. Buljila sam u ekran na kojemu više ništa nije bilo prikazano. U pozadini sam čula kako ginekolog i sestra opušteno čavrljaju.

U mislima mi se vrtjela jedna od mnogobrojnih rasprava s mojim mužem o pobačaju. “Kad si ti bila trudna  tada to nije bio samo fetus nego dijete!” rekao je Doug. I sad mi je sinulo. Bio je u pravu! Ono što se događalo u utrobi ove žene samo nekoliko sekundi prije bila je prava borba za život! Bitka izgubljena u času. Sve što sam godinama promicala bila je laž.

Prisjećajući se tog rujna 2009., shvaćam kako je Bog mudar jer nam ne otkriva budućnost. Da sam samo znala koju ću oluju proći nakon onoga događaja, možda ne bih imala hrabrosti uopće ući u operacijsku salu. Sada pokušavam razumjeti kako mi se dogodilo to da živim laž, da širim laž i da nanosim štetu svakoj ženi kojoj sam zapravo samo htjela pomoći.

Abby Johnson

Preuzeto iz knjige UnPlanned

Prijevod: J.J. | Bitno.net

Objavljeno: 21. srpnja 2016.

Možda vam se svidi