U ponedjeljak 4. travnja, odmah nakon smrti Ivana Pavla II., naslov je bio: „Oči uprte u Talijana Tettamanzija i Arinzea, crnoga autsajdera“; sljedeći dan: „Arinze na čelu, Maradiagina zvijezda uzlazi“; 6. travnja prvi put se javlja pročelnik: „Rastu Ratzinger i Južnoamerikanaci“. Zatim nestaje na tjedan dana sve dok 13. i 14. nije bio naveden kao „dekan“ („Oči uprte u dekana. Sodano raste“ i „Utrka u dvoje između dekana i jednoga progresista“); sljedećega se dana mišljenje mijenja radikalno: „Talijanski savez (bez Ruinija) protiv Ratzingera“, da bi se zatim ponovno pojavio tek na dan ulaska u Sikstinsku kapelu: „Dekan je favorit. Sodano se pojavljuje kao treći pol“. (…)

Ako je postojala i najmanja sumnja u Ratzingerovu spremnost da se povuče iz „utrke za pontifikat“, propovijed koju je izrekao tijekom mise „pro eligendo Romano Pontifice – za izbor novoga pape“, ujutro 18. travnja, radikalno je prekinula svako nagađanje. Čvrstoća iskazanih uvjerenja i snažno ponovno predstavljanje vlastitih „bojnih konja“ osigurali su mu to da će značajan broj subraće raditi na tome da se izbjegne njegov izbor. Naime, u toj konklavi bilo je dovoljno 39 od ukupno 115 glasova da se organizira „blok“ koji bi onemogućio postizanje dvije trećine glasova potrebnih za propisanu većinu. (…)

Tijekom prva dva kruga konklave, poslijepodne 18. i ujutro 19., nisam imao posebnih zadataka. Držao sam kardinala na vidiku, ali on me nijednom nije zatrebao. Vrijeme sam provodio moleći se, čitajući i razmjenjujući nekoliko riječi s papinskim liječnikom Renatom Buzzonettijem i s ponekim od papinskih ceremonijara.

Za večerom 18. travnja primijetio sam uznemirenost među kardinalima: vjerojatno je prvi krug glasovanja probudio svijest o važnoj zadaći na koju su pozvani. Na ručku 19. travnja, naprotiv, činilo mi se da je ozračje postalo opuštenije. No neočekivano, dok je hodao do dizala kako bi se vratio u svoju sobu, Ratzinger me je pitao bih li bio voljan poći s njim pješice do Sikstinske kapele (prije je uvijek koristio minibus); naravno da sam odgovorio da. Prvo poslijepodnevno glasovanje bilo je zakazano za 16.00 pa mi je zakazao termin u predvorju Svete Marte u 15.30.

Vrijeme je bilo promjenjivo, a kad smo krenuli ulicom Via delle Fondamenta, koja se proteže duž stražnje strane bazilike svetoga Petra i uvijek je pomalo vjetrovito, sjećam se kako sam drhtao na svježem zraku. Kardinal mi je rekao da mu je ujutro u Sikstinskoj kapeli bilo hladno pa je obukao džemper ispod ljubičaste reverende i bijele rokete koje predviđa obrednik.

Bio je jako zamišljen i očito nije želio razgovarati tako da sam samo hodao pokraj njega, promatrajući ga i moleći se za njega. Psihološki, bila je to najduža i najumornija šetnja u životu. Osjetio sam da živim u povijesnom i gotovo dramatičnu trenutku, s Ratzingerom koji je ostavljao dojam kao da hoda prema ponoru.

U blizini nije bilo praktički nikoga, osim švicarske garde i žandara koji su provjeravali prolaze, zapečaćene zbog konklave. Prešli smo dvorišta koja vode do dizala sv. Damaza, popeli se na Prvu ložu, a ja sam ga otpratio do Dvorane blagoslova, gdje su se kardinali trebali okupiti prije nego što krenu prema Sikstinskoj kapeli. Zatim sam se pridružio dr. Buzzonettiju i proveo neko vrijeme s njim, polako se krećući kroz Sala Ducale, Sala Regia i Dvoranu blagoslova, gdje su se zadržavali neki ceremonijari, ispovjednici i medicinsko osoblje.

Kako bih prekratio te beskrajne minute, ponio sam nekoliko knjiga i nekoliko listova bilježaka. (…) Odjednom, oko 17.15, u mukloj tišini tih velikih prostorija, začuo se lagan pljesak, koji nije dugo trajao. Pogledali smo se i svi smo shvatili da je papa zacijelo izabran. No čekanje je još potrajalo jer je, brzo sam se usredotočio, ono prvo pljeskanje odjeknulo kad se stiglo do 77 glasova potrebnih za izbor, ali onda je počelo prebrojavanje glasačkih listića, s naknadnim ispunjavanjem proceduralnih provjera i prihvaćanjem od strane izabranoga.

Dvadesetak minuta kasnije, kada je Sikstinskom kapelom odjeknuo drugi pljesak, bili smo sigurni da je sve gotovo. Uistinu, nakon nekoga vremena čuli smo zvuk zasuna i vidjeli kako se pojavio Attilio Nicora (bio je zadnji po redu prvenstva među kardinalima đakonima i stoga je imao zadatak otvarati i zatvarati vrata Sikstinske kapele), koji nas je ponovno ostavio bez daha jer se ograničio samo na potvrdu izbora pape, ne otkrivajući njegovo ime.

Poput bljeska u tom mi je trenutku u misli došla slika crnoga džempera koji je Ratzinger nosio ispod reverende. Odmah sam došao do monsinjora Francesca Camalda, koji je bio dekan ceremonijara, te mu rekoh: „Ako je novi papa Ratzinger, molim vas, pobrinite se da mu glavni ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja (nadbiskup Piero Marini, nap. aut.) skine džemper ili barem zasuče rukave.“ Uvjeravao me da će se za to pobrinuti, ali je nažalost u vrevi sljedećih trenutaka na to zaboravio. I tako su se kasnije, za vrijeme blagoslova s balkona novoga Pape, ispod misnoga ruha pojavili ti crni rukavi koji su u izravnom televizijskom prijenosu obišli svijet.

Drhtanje se pojačalo. Ispod Posljednjega suda mogla se vidjeti bijela figura kako sjedi na malenu prijestolju, ali zbijeni blok kardinala koji su mu prilazili kako bi iskazali poslušnost Svetom Ocu onemogućio je da se jasno vidi tko je to. Malo-pomalo počeo se širiti šapat: „Ratzinger, Ratzinger, Ratzinger… Benedikt, Benedikt, Benedikt…“ i sve mi se odjednom zamaglilo pred očima od mješavine ganuća i strepnje.

Čim sam čuo ime Benedikt, pomislio sam na sveca iz Norcie, puno više nego na njegova prethodnika papu s početka dvadesetoga stoljeća. Samo nekoliko dana ranije u Subiacu Ratzinger je ustvrdio: „Potrebni su nam ljudi poput Benedikta iz Norcie koji je, u vrijeme rasula i dekadencije, utonuo u krajnju samoću i nakon svih pročišćenja koja je morao proći uspio se je popeti k svjetlu, vratiti se i osnovati Montecassino, grad na gori koji je, s tolikim ruševinama, spojio snage iz kojih je nastao novi svijet.“ (…)

U međuvremenu se s Trga svetoga Petra podigla vika mnoštva koje je, nakon što je u 17.50 ugledalo bijeli dim iz sikstinskoga dimnjaka, u 18.43 čulo od kardinala protođakona Jorgea Artura Medine Estéveza službenu vijest o identitetu i imenu koje je izabrao novoizabrani papa. Kako su minute prolazile, dok se je formirala procesija da ga isprati do vanjskoga balkona Dvorane blagoslova vatikanske bazilike, promatrao sam Benedikta XVI. kako mu se vraća boja i opuštaju mu se crte lica.

Očito se je napetost smanjivala, što je ubrzo nakon toga očitovala vedrina kojom je u 18.48 izgovorio kratak pozdrav, prije apostolskoga blagoslova: „Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II., kardinali su izabrali mene, jednostavna i ponizna radnika u vinogradu Gospodnjem. Tješi me činjenica da Gospodin zna raditi i djelovati i s nedovoljnim alatima, a iznad svega se povjeravam vašim molitvama. U radosti uskrsloga Gospodina, uzdajući se u njegovu trajnu pomoć, idemo naprijed. Gospodin će nam pomoći i njegova presveta Majka Marija bit će na našoj strani. Hvala vam.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige Samo istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.