Djeci činimo nužnu medvjeđu uslugu kada im objašnjavamo razliku između zemlje mašte i stvarnoga svijeta. To je potrebno jer, praktično govoreći, postoji razlika. Ipak, to je medvjeđa usluga, jer, zapravo govoreći, nije istina. U zemlji mašte sunce sja svakoga dana, i svaka avantura, koliko god zastrašujuća bila, završava trijumfom i smijehom. U međuvremenu, prema svim autoritetima, sve do autoriteta vjere, ovaj svijet je dolina suza. Ali opet, ova suzna dolina je ta koja će nestati, a novo nebo i nova zemlja, koja je već započela, u kojoj nema ni smrti ni tuge ni plača, jest ono što će ostati. Zemlja mašte je na neki način stvarnija od našega stvarnog svijeta jer je sličnija najstvarnijem svijetu.

„Osobna sjećanja na Ivanu Orleansku” Marka Twaina savršen su primjer ovog paradoksa od tri dijela, jer je riječ o doslovno istinitoj romansi koja je priča o svetici. Istinita je u doslovnom smislu jer opisuje ženu koja je doista živjela na ovome svijetu, a ujedno je i romansa, budući da je riječ o pustolovnoj priči koju je napisao ljudski autor. No, ne govori samo o nekoj svetici, već o jednoj od najznamenitijih svetica svih vremena.

Prvo razmislite o romansi. Ona ima nekoliko oznaka. Jedna oznaka: heroj plemenitog držanja. Njegova radnja sadrži nekoliko drugih karakteristika. Jednostavan je to sukob dobra i zla. Uključuje opasna putovanja, žestoke bitke s nevjerojatnim izgledima, i vesele međuigre. Događaju se tajanstveni, čak magični događaji. Maleni ruše velike, nevini neznalice pobjeđuju mudre zle, istina pobjeđuje laž. Svijet je prikazan kao divan. Ljepota i prijateljstvo opravdani su kao vrijednosti za koje vrijedi umrijeti, iako protagonisti obično ne završavaju umirući.

Sve ove stvari zvuče lijepo, ali zvuče nevjerojatno. Da nije bilo života Ivane Orleanske, teško bismo vjerovali da su takve stvari moguće. Umjesto toga vjerovali bismo modernim povjesničarima, koji pedantno razlažu kako je romantični srednji vijek čista izmišljotina ljudi poput Howarda Pylea i Sir Waltera Scotta. Odbacili bismo priče o seljacima koji se uzdižu do veličine. Upoznati sa seksizmom tog razdoblja, rugali bismo se pričama o junačkim ženama, najboljim anakronim izumima modernih autora, a u najgorem slučaju fantazijama ugnjetenih muškaraca. Rekli bismo da je srednji vijek bio kao i svako doba – vrijeme kada su pragmatični, okrutni i moćni dominirali nad svima. Pa ipak, kao što je Mark Twain shvatio, i kako je od tada čitatelje doveo do spoznaje, u srednjem vijeku dogodila se prava romantična avantura od krvi i mesa, a to je priča o Ivani Orleanskoj.

Kako bi bolje razumio ovu stvarnu osobu, Mark Twain koristi umjetničke slobode i izmišlja nekoliko ljudi i nekoliko događaja, ali njegovo pravo majstorstvo pokazuje se u tome što je pustio da se povijest preobrazi u priču. Počinje s nacijom prepuštenom na milost i nemilost svojim neprijateljima, poraženom, izdanom, a sve njezine svjetovne nade usredotočene su na mladog, taštog, kukavnog monarha. Od svih njezinih građana samo je jedna mlada seljanka uvjerena da će Francuska ponovno ustati. Ne samo da je uvjerena u nemoguće, nego je uvjeravaju i nematerijalni glasovi. Čak i čitatelj koji je upoznat s osnovnim crtama iz života sveca može početi osjećati sumnje. Ipak, glasovi se uvijek iznova dokazuju istinitima. Ivana kaže nevoljkom guverneru da ne samo da će imati ljude s oružjem koji će je otpratiti do kralja, već da će joj ih on dati. I on to čini. Ivana opetovano izbjegava osvetu Engleza, pobjeđuje kukavičluk svojih sunarodnjaka, i osujećuje planove i lukavstva crkvenjaka koji se protive Božjoj želji za spasenjem Francuske.

Kroz knjigu se događaju i druge čudne i divne stvari. Proročanstvo samog Merlina ispunjava ova mlada djeva. Ispod oltara pronađen je drevni mač. Hrabra žena baca se u bitku iznova i iznova, ali svoj mač ne koristi za krvoproliće. Cijela je vojska uvjerena da se riješi ne samo svojih raspuštenica, već i usta koja bogohule. Roditelji se pomire sa svojom kćeri. Vitez kukavica postaje hrabar. Kukavni princ je na putu da postane hrabrim kraljem. I možda najdivnije od svega, junakinja ove bajke žalosno objavljuje: „Ali doista, radije bih tkala sa svojom bijednom majkom, jer ovo nije moj poziv, ali moram otići i učiniti to, jer to je volja moga Gospodina.”

Uzimajući u obzir kontrast između Ivanine iskrene želje za mirnim životom i aktivne misije koju je prisiljena slijediti, ovdje bi mogla biti prikladna kratka digresija – spomenuta razmatranja pokazuju jedan način gledanja na pustolovnu priču koja je ujedno i život sveca, odnosno, razmotriti koliko je ta kombinacija jedinstvena i koliko milosti zahtijeva. Još pronicljiviji način razmišljanja o ovome životu jest vidjeti da nam pomaže shvatiti kako je svaki život milosti (i, na neki način, svaki život) pustolovina. Većina ih je tiša od Ivanine, ali nisu ništa manje pustolovni. Tu je sveti Ivan od Križa, koji brani kontemplaciju ne samo pred vlastitim Redom, nego čak i vlastitom Crkvom. Tu je sveti Pio X., koji neprestano čezne za seoskom župom dok se korak po korak uzdiže do pontifikata. Kada primijetimo paradoks u književnosti, to je zato što nas takvi paradoksi okružuju u životu. Jedno samo budi svijest o tome što je dovoljno u drugome.

Da se vratimo Twainovu prikazu Ivanina života i njegovoj sretnoj podudarnosti s poviješću i hagiografijom, treba spomenuti još jednu stvar. Možda je jedna od mana većine romansa to što rijetko idu dovoljno daleko u odgovoru na pitanje koje oblikuje sve romanse – je li ljubav stvarno jača od smrti? Većina romansa vodi nas u dolinu smrti, ali junak ili junakinja bit će spašeni. Ovaj put nije bio otvoren Marku Twainu. Potaknut svojom vjernošću povijesti, on prati svoju junakinju na putu kojim većina romanopisaca nikada ne krene, i gleda kako njegova protagonistica podnosi dugo suđenje i okrutno mučeništvo. Možda je zbog toga ovaj roman uvijek zauzimao nezgodno mjesto među Twainovim djelima. Iako obustavlja svoj poznati skepticizam kroz veći dio posla, pa čak brani i samu Katoličku Crkvu, koju je prezirao, sve je to radi Ivane, a s Ivaninim odlaskom sa scene sve što Twain može ponuditi kao sretan kraj jest da je sjećanje na Ivanu rehabilitirano, i da je njezina „čistoća od svih primjesa sebičnosti, koristoljublja, [i] osobnih ambicija” jedinstvena u „profanoj povijesti”. Ipak, za one koji vole ne samo Ivanu, nego i Boga koji ju je učinio tako dragom, bit će manje gorke slatkoće, a više žarke nade da će ovu veliku ženu upoznati na nebu.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.