Na kraju smo 1223. godine, u srcu Italije, u jednom malom selu u brdima. Selo se zove Greccio. Pao je prvi snijeg. I selo je poprimilo svoj zimski izgled. Kuće su se zgurile pod svojim bijelim kapama. Vanjski radovi su se prorijedili.

Potok koji se spušta s brda stegnuo je led, pa je prestao teći. Mlin se više ne okreće; s drvenog kola, sada bezglasnog, vise duge ledenice zbog kojih je nalik beskrajnom plaču.

Život se povukao u unutrašnjost kuća: žene predu vunu; muškarci prešaju masline ili pletu košare od vrbova pruća. I kad dođe večer, svi se okupe pred ognjištem, u tišini promatraju vatru koja ih uvodi u sanjarenje. Oni čekaju. Koga oni čekaju?

Tada se po cijelom kraju mnogo govorilo o jednom čovjeku imenom Franjo. Zvali su ga također Asiški siromašak. Širio se glas o njegovoj svetosti. Sin bogatog trgovca tkaninama, obratio se na Evanđelje, nakon bezbrižne i lagodne mladosti. Odrekao se novca, časti, oružja i moći. Postao je siromašan iz ljubavi prema Kristu. Siromašan sa siromašnima.

Oko njega su se okupili deseci braće, potom stotine. Franjo ih uči živjeti po Evanđelju, u siromaštvu i poniznosti. U istinskom bratstvu sa svima. Otkriva im pravo Božje lice. On je Bog siromašnih, njegov dolazak se događa u blagosti. „Gledajte Božju poniznost!“ volio je reći.

Te godine Franjo je poželio Božić proslaviti na osobit način. Ponovno otkriti Božić, Božju ljudskost, Božju blagost i siromaštvo! Evo što Franjo želi za sebe i svoju braću: postaviti žive jaslice. I tko to može bolje razumjeti od siromašnih ljudi s brda? Kao nekada pastiri, oni su bili prvi koji su čuli radosnu vijest.

Franjo je požurio obavijestiti o svom naumu svoga prijatelja Ivana: „Ako želiš, proslavit ćemo Božić u Grecciu na jedan osobit način. Pođi sada i potrudi se da sve pripremiš.“ Oduševljen, Ivan je požurio prema malom selu u brdima i neumorno tražio jednu prikladnu spilju. Franjo želi pripraviti jednu štalu poput one u Betlehemu, s jaslama napunjenima slamom, s magarcem i volom!

Odjednom, cijelo je selo oživjelo. Svatko nudi svoga magarca ili vola. Djeca skaču od radosti, s glavama punima ideja: ona također žele pripraviti proslavu. Jednako tako i ovce u ovčinjacima, što se čuje u njihovom radosnom blejanju.

Konačno, evo nas uvečer 24. prosinca. Sve je spremno. Noć je lijepa, svijetla. Snijeg je prestao padati. Ljudi iz Greccia i okolice, kao i braća iz obližnjih samotišta, krenuli su na put sa svjetiljkama i bakljama.

Svjetlila se pojavljuju pomalo posvuda po hrptu brda. Dolaze sa svih strana. Brdo se osulo zvijezdama. Sva ta pokretna svjetla kreću se prema istom mjestu. Sada šumom odjekuju pjesme; i brda uzvraćaju radosnim odjecima.

Na ulazu u spilju koja ulazi duboko u brdo, Franjo je ondje, dočekuje svakoga s osmijehom. Svi se trude da ga vide prije drugih, jednostavno i bratski. Kad uđu pod stijenu, prvi pogled svih pridošlica pada na magarca i vola. Dvije životinje, posve krotke, posve poslušne, sjajnih očiju, uključene su u tajnu događaja. Franjo je želio da one budu prisutne ne samo zbog spomena na magarca koji je nosio majku i Dijete, nego i zbog toga što se Spasiteljevo rođenje tiče svih stvorenja: „u toj svetoj noći“, rekao je, „sva su se stvorenja osjetila povezana jednom velikom nježnošću.“

U spilji se svi stišću, guraju, jer svatko za sebe traži mjesto. Djeca se provlače sve do prvih mjesta; i tamo su širom otvorenih očiju.

Sve je u ovom noćnom okupljanju čudesno i zadivljujuće: svjetla, životinje, jasle, kameni svod, usjekline i brežuljci po kojima se u čudesnoj noći kreću ljudi i životinje, napokon kameni stol na kojemu se poput zlatnog cvijeta rascvjetao kalež za misu. Tada započinje noćno bdijenje.

Franjo stoji pred jaslama, ispunjen dubokom radošću, kao da bi stvarno želio vidjeti Dijete položeno u jasle. On pjeva Evanđelje. Svojim glasom, potresenim i nježnim, jasnim i zvučnim, navješćuje radosni događaj: „U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta… Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, pođe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu…“

Nakon što je otpjevao Evanđelje, Franjo se, zažarenog lica, obrati okupljenima: „Prijatelji moji, čuli ste: ‘Prepoznat ćete znak: to je novorođeno dijete, položeno u jasle.’ Gospodar slave postao je maleno dijete: uzeo je naše krhko ljudsko tijelo. Štoviše, on koji je bio bogatiji od svih, poželio je sa svojom majkom, blaženom Djevicom, odabrati siromaštvo: on je položen na slamu, poput djece najsiromašnijih, najneuglednijih ljudi.“

Svi su na trenutak uronili u tišinu i sabranost. Ali što se to iznenada događa? Na rukama malog Siromaška koji stoji pred jaslama, ugledali su novorođeno dijete neopisive ljepote: dijete se budi i smije. Ovo je posve osobit trenutak. Svi razumiju da se dogodilo veliko čudo.

Misa je sada završila. Ali ljudi ne žure izići iz spilje. Ovdje vlada prelijepo bratsko ozračje. Govori se, smije se. Istinsko ozračje obiteljskog slavlja.

Na povratku seljani nastavljaju pjevati. Te božićne noći 1223., usred snijegom pokrivene prirode i u oštroj ljudskoj zimi, nježnost Božjeg milosrđa utrla je novi put do srca siromašnih.

Ti muškarci i te žene ponovno su našli skriveni izvor djetinjstva i radosti. Selom sada odjekuju radosni zvukovi frule. U ovčinjacima, janjci bleje. Jedan pijetao, koji je probuđen prije vremena, pozdravlja sjaj zore koja je još daleko. Životinje kao i ljudi osjećaju da je u ovoj svetoj noći već zasjalo svjetlo.

Prijevod: Stjepan Lice