12 bitnih knjiga luka tripalo

Završetak godine redovito je vrijeme osvrtanja na pretekle plodove; književnost u tome nije nikakva iznimka. S toga motrišta, književna je godina bila obilna, no autoru ovih redaka čini se da je od tog obilja u javnosti – pa tako i u svijesti – izronilo tek nekoliko redom istih naslova i imena.

Popis koji slijedi stoga je pokušaj da se uz dva skromna vodiča – čitalačku znatiželju i žeđ duha – dopre malo dublje od površine književne svijeta. Vjerujem da su plodovi koji nas ondje čekaju, iako tiši i skrovitiji, možda upravo zato i bitniji.

 

PROZA

1. Joris-Karl Huysmans: Katedrala (Verbum)

Durtal je poznavao onaj prekrasni trenutak kad čovjek, još zaglušen naglim prolaskom oštra sjeverca, odahne pri baršunastu milovanju zraka.

Na vrh ovogodišnjeg popisa proznih uspješnica svakako valja staviti ovaj klasik na koji je naša književnost čekala punih 120 godina. Nakon Pakla i Na putu, prvih dvaju Huysmansovih romana koji prate na autoru utemeljen lik Durtala, na policama knjižara sada se u prijevodu Božidara Petrača može pronaći i treća knjiga tetralogije o lutanju i traganju, obraćenju i preobraženju kojom je Joris-Karl Huysmans stvorio živopisnu sliku nutarnjeg čovjeka na prijelazu stoljeća.

Naime, nakon doseljenja u Chartres, Durtalova se potraga za Bogom nastavlja u neraskidivoj vezi s ondašnjom katedralom. No, katedrala iz naslova neće biti tek mjesto radnje, raskošna u svojoj nesagledivosti; u ovoj profinjenoj himni svemu bogatstvu sakralne estetike ona postaje i očitovanje čovječjeg stremljenja Bogu, metafora onog pravog mjesta svakog bitnog zbivanja: duše. Poetična i poučna, osobna i univerzalna, Katedrala bez sumnje opravdava status ne samo najpoznatije knjige jednog od najvećih katoličkih pisaca nego i sasvim osobita vodiča kroz katedralu – i onu u Chartresu i onu u nama.

2. Petar Gudelj: Imotska knjiga (Školska knjiga)

Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi.

Mada se ova iskonski pjesnička knjiga nepravedno našla u kategoriji proze, od nepravde je donekle izbavlja činjenica da ovakve knjige-čudesa zabljesnu toliko rijetko da i nemaju svoju zasebnu kategoriju. Poslije dvadesetak knjiga posve samosvojne poezije koja je nicala mahom u književnoj prešućenosti – ali uz strahopoštovanje svih onih koji su je upoznali – Petar Gudelj svom je zavičaju podno planine Bijakove načinio pravi spomenik od riječi, knjigu za pisanje koje je – nije pretjerano reći – potrebno u sebi proživjeti više od jednog, vlastitog života.

Doista, na više od 500 stranica ove poetske proze posvećene Imoti kao duhovnom i materijalnom ishodištu ne srazuju se tek stihovi i rečenice nego i činjenice i legende, ljudi i krajolici, životi i smrti: svi ti otprije poznati Gudeljevi vuci i poskoci dobivaju svoje konačno mjesto pripravljano čitavim njegovim dosadašnjim djelom. Neobuzdan u svojoj stvaralačkoj stezi, Gudelj je u Imotskoj knjizi ponudio ono što u svom najizvornijem značenju nosi riječ povijest: kazivanje koje svijet oko nas čini nanovo vidljivijim i omogućuje nam da doista živimo u njemu, a ne tek na njemu.

3. Antoine de Saint-Exupery: Utvrda (Naklada Jurčić)

Ti znaš za svadbenu gozbu, čim su ju ostavili gosti i ljubavnici. Osvit dana izlaže nered što su ga ostavili. Porazbijane žare, prevrnuti stolovi, ugasla žeravica, sve zadržava trag nereda koji se stvrdnuo. No čitanjem tih znakova ništa nećeš naučiti o ljubavi.

Svakako najpoznatiji po Malom princu, Antoine de Saint-Exupery s ostatkom je svog djela u nas relativno donedavno ostao u sjeni nevinog dječaka s asteroida B 612 i njegove voljene ruže. Utvrda, njegovo posljednje i postumno objavljeno djelo, još jedno u prijevodu Božidara Petrača, donosi nam ovog pustolovnog autora u svjetlu nepatvorena razmatranja o ljudskoj odgovornosti za sudbinu svijeta – svjetlu koje je Mali princ tek dao naslutiti.

Opsežna i nažalost nedovršena, Utvrda donosi bilješke pripovjedača – mladića koji se uz svog oca, gospodara fiktivnog pustinjskog carstva, uči vladanju nad njegovim podanicima. Motivi pustinje i prinčevskog poslanja, poznati iz Malog princa, postaju tek okvir unutar kojeg se u mnoštvu prispodoba neodoljivo biblijskog nadahnuća oblikuje autorovo viđenje istinski duhovnog uređenja života pojedinca i društva. Meditativna, ali nimalo daleka, utopijska, ali nimalo obeshrabrujuća, ova Exuperyjeva proza iskrenošću svoje potrage opravdava sva svoja žanrovska skretanja.

4. Gilbert Keith Chesterton: Drvlje oholosti (Zagrebačka naklada)

Nego, vlasteline, što se tiče tog vašeg sablasnog drveća, vjerujem da ne znate ni polovicu priča koje se o njima ovdje pričaju. Čini se da često znaju jesti stvari. Nije da imam neku etičku zamjerku jedenju stvari, ali imam više-manje, općenito govoreći, zamjerku jedenju ljudi.

Novoizdana knjiga nesumnjivo najpopularnijeg kršćanskog pisca 20. stoljeća potvrđuje sve glasove koji ga prate: i onaj da ga se čita bez obzira na vjeroispovijest (što pokazuje tek letimičan pogled na raznolikost njegovih izdavača u Hrvatskoj) kao i onaj da bez obzira na žanr ili temu Chesterton svojim šarmom i dovitljivošću među čitateljima redovito nalazi i poklonike. No, Drvlje oholosti, kako je Maja Tančik prevela The Trees of Pride, nikako se ne može smatrati tek jednim u nizu detektivskih romana princa paradoksa.

Naime, Drvlje oholosti donosi priču o vlastelinu na čijem su posjedu zasađena tri naslovna drveta, na koja se mještani žale kako šire bolesti i jedu ljude. Naravno, vlastelin će spomenute glasine sam poći provjeriti; naravno, pritom će i sam nestati, a u potrazi za njim otkrit će se opasnost mnogo stvarnija i strašnija od ljudožderskog drveća. U nevelikom opsegu ovog romana Chesterton uspijeva razviti pravu intrigu utemeljenu na vječnom sukobu hladne racionalnosti i vjere u nadnaravno, a da pritom posve nehajno razvije još intrigantniju priču o drvlju oholosti koje raste neumorno, bez obzira na to radi li se o jednom posjedu ili čitavu svijetu, stvarnosti ili fikciji.

POEZIJA

1. Drago Čondrić: Posljednji prorok: roman u stihovima (Naklada Bošković)

Proroci stigoše daleko, ali on pođe još dalje,

Očekujući da će mu Nebeski šaptač

Pri tome, brižno, došaptavati stazu.

Je li još prije spoznao vremenske međe?

Je li mu bilo dopušteno te međe prelaziti?

Ne znam.

Al’ znam da je govorio javno, propitujući (…)

Kao da oduvijek gleda u carstvo bezvremena.

Svojom novom knjigom stihova – ovaj put podnaslovljenom romanom u stihovima – Drago Čondrić još je jednom dokazao da je njegova iznenadna pjesnička pojava sve samo ne predvidiva i uobičajena. Posljednji prorok u 16 pjevanja ispjevava sudbinu Ivana Krstitelja i to dražju poznatom samo iz srednjovjekovnih hagiografskih spjevova – dražju koja proizlazi iz udivljenog raskrivanja svih dimenzija odnosa proroka i njegova vremena, zemaljskog i nebeskog zavičaja.

Međutim, Čondrićeva poema nije ni hagiografija ni biografija, ni puki tematski ciklus ni tipična poema: ova knjiga-pothvat pjesnikovo je uranjanje koliko u biblijsku, toliko i u poetsku povijest, koja je oduvijek bila poviješću proroka: glasova koji se, Čondrićevim riječima, ore u pustinji ljudskih duša. Misaona prodornost i hrabrost, izvorna dubina urona u općepoznat narativ, obilje poetskih citata tek su neki od uresa obilja koje stvaralaštvu ovog dugo zrijućeg pjesnika osigurava trajno i posebno mjesto u vrhu hrvatske poezije ovog stoljeća – i u rukama čitatelja koji ga tek otkrivaju.

2. Jasminka Domaš: Duša je nebo (Litteris)

“Za staru dušu koliko

tražiš? ako želiš, dat ću ti mlađu.”

I stavih ruku na mjesto s kojeg se duša javlja.

I ćutim kako svaki njezin otisak svoju težinu ima.

“Na tezgu tvoju ja dušu svoju položiti neću”,

rekoh prodavaču. “Jer ona, ne meni nego Kralju

svih kraljeva nad kraljevima pripada.”

Iz knjige u knjigu Jasminke Domaš sve se više nazire kako se njezin poetski razvitak odvija u sve više smjerova. Duša je nebo tako kao da nakon duga iščekivanja odgovara na sva ona prazna ili prozirna mjesta domaćeg pjesničkog pisma: u njoj se sukobljavaju i usklađuju iskustvo ženskoga i borbenoga, kontemplativnoga i ispovjednoga, mističnoga i proročkoga. Ova zbirka jezgrovitih i jedrih zapisa ipak po mnogočemu odudara od tipičnih, istokom – u ovom slučaju židovstvom – nadahnutih potraga za Jednim i Beskonačnim: Gospodinom Nad Vojskama.

Naime, Domašičina se potraga ne odvija daleko od stvarnosti svijeta ili u umjetnom vremenu koje bi trebalo tek podsjetiti na vječnost umjesto da otvori vrata do nje: upravo bljeskovi pjesnikinjine svakodnevice i uspomena, bliskosti i rastanaka, kao i čitavom zbirkom rasuti fragmenti židovskog identiteta postaju sidrišta autentičnosti ovih duhopjeva koji nas bez iznimke podsjećaju: Duša u tišini odbacuje / odjeću ovog svijeta. U molitvi / zaogrnuta baršunastim velovima / bešumno se uspinje. Podsjećanje je to za koje doista vrijedi odvojiti vrijeme tišine.

3. János Pilinszky: Čovjek je ovdje nedostatan za ljubav (Hrvatsko društvo pisaca)

Samo janje koga su ubili,

jedino ono u nas nema straha.

Topotom prolazi kroz more stakleno,

sjedne na prijesto i knjigu otvara.

Prijevod Pilinszkyjevih pjesama iz vještog pera Dinka Šokčevića iz mnogo je razloga značajan književni događaj: riječ je o u nas posve nepročitanoj gromadi mađarskog pjesništva kršćanskog nadahnuća u 20. stoljeću, ali – još i više – o prisutniku najveće tragedije tog vremena, užasa Drugog svjetskog rata u koji se otputio opremljen Novim zavjetom, o pjesniku po pozivu koji je svojom dužnošću, poimanom odista asketski, smatrao popravljanje onoga što se dogodilo… Pjesništvo za mene upravo to znači, ili barem, skoro: popravljanje nepopravljivoga.

Šokčevićev prijevod uz znalački predgovor donosi izbor iz 5 pjesnikovih zbirki, kao i pojedine pjesme neuvrštene u zbirke ili preostale u rukopisima u kojima pjesnik širinom svog zahvata sriče bolan i očajan, ali i bujan i odvažan odgovor na pitanja koja postavlja sva banalnost ljudske zlobe, očitovana koliko u logorima smrti, toliko i posvemašnjoj napuštenosti pojedinca, njegovoj ovdašnjoj nedostatnosti za ljubav. Ipak, Pilinszkyjeva vizija čovjeka koju pruža ova nevelika, ali golema knjiga ne hini prostranstvo nade koje tek provire iz njegovih pjesama: Na kraju sam ipak božji put slijedio, / iako sam crne boje.

 

4. Ljerka Car Matutinović: Dok su ti ruke u pokretu (Alfa)

život izbušen čavlom

jednim od onih

što probiše Kristove ruke

Ljerka Car Matutinović već četrdesetak godina redovito iznosi nove plodove svoje pjesničke skrovitosti: i ovaj put radi se o zbirci prodahnutoj probranošću pjesnikinjina jezika i ugodnim prizvukom tradicije koju prizivaju kako nagovještaji pravilnijih pjesničkih formi, tako i poznati, ali u autoričinu izrazu nimalo prazni motivi mora i zvijezda, duše i anđela. No, bilo bi krivo zaključiti da ovakvo crtanje obrisa zbirke Dok su ti ruke u pokretu iscrpljuje ma i djelić potrebne novine koju ona donosi na obzor pjesništva.

Zaista, iako se Matutinović tematski, motivski i formalno kreće u poznatim koordinatama – od hrabra duhovna traganja do ranjiva govora ljubavnika – iz njezina poetskog govora počinju izbijati izdanci tjeskobe naših mehaničkih odnosa, kao i slutnje o bliskosti apokalipse suvremenog svijeta koja ne započinje gromovito, već lomom između čovjeka i njegova bližnjeg. Stoga i ne čudi da ova zbirka započinje i završava pjesmama koje izriču osjećaj suraspetosti s Kristom; osjećaj koji i čitatelja podsjeća na neugasivu čežnju za onim gore: Ostavi pritvorena / vrata, ljubavi, za anđela koji će doći.

 

PUBLICISTIKA

1. Sandor Marai: Knjiga o travama (oceanmore)

Ovo nije znanstvena knjiga, već je poput onih iz kojih se podučava u osnovnoj školi. Onaj tko ju je napisao ne poznaje bezuvjetnu istinu i često griješi u pojedinostima. Jer je čovjek. Ali traga za bezuvjetnom istinom i ne stidi se ako griješi u pojedinostima. Jer je čovjek. Takva će, dakle, biti ova knjiga – kao stare knjige o travama koje su jednostavnim primjerima htjele odgovoriti na pitanja što li treba učiniti ako nekoga boli srce ili ga je napustio Bog.

U poplavi self-helpa i raznoraznih knjiga koje u središte našeg bitka stavljaju samozadovoljstvo, sreću sadašnjeg trenutka i pozitivu u svakoj situaciji (što god sve to uopće značilo), pravo je osvježenje – ako ne i osupnuće – doživjeti istinski mudrosnu knjigu kakvu je iza sebe ostavio mađarski pisac Sándor Márai. Knjiga o travama, kao svaka doista velika knjiga, darovana je iz nepatvorene malenosti, iz iskrena suočavanja s čitavim iskustvom života, što se očituje ne samo u poniznom nastupu njezina autora, već i u pomnji kojom je odabrana svaka od 202 travke-poglavlja koja čine ovu knjigu.

Na prvi pogled, može se učiniti da se Marai šali s travkama naslovljenim primjerice O velikim šumama i borovima ili O naribanoj jabuci, no autorovo poštovanje prema misteriju ljudskog poslanja i veličanstvu njegova dostojanstva zahtijevalo je upravo takva bespogovorna i naoko beskorisna uranjanja u najsitnije pore bića zvanog čovjek. Izazovna i samokritična, pažljiva i zadivljena, ovo je knjiga kakvu žudi napisati ne samo svaki samosvjestan pisac nego i svaki samosvjestan čovjek; jer ova je knjiga jednostavno svjedočanstvo dobrog života na zemlji.

2. Elred Rivalenski: O prijateljstvu (Kršćanska sadašnjost)

Dok sam bio dječak, u školi me veselilo društvo mojih prijatelja te sam se, između običaja i slabosti koje se susreću u to doba, potpuno predao osjećaju i posvetio ljubavi: tako da mi ništa nije bilo slađe, ništa radosnije, ništa korisnije od biti ljubljen i ljubiti.

Sveti Bernard Sjevera – tako su za života nazivali autora ovog srednjovjekovnog klasika o duhovnom prijateljstvu, svetog Elreda Rivalenskog. Unatoč tome što nas od njegova vremena dijeli skoro čitavo tisućljeće, već se na prvim stranicama ovog dijaloga dvojice prijatelja – forme toliko suptilne koliko i zaboravljene u vremenu koje ju ne razumije unatoč neprestanom pozivanju na nju – očituje koliko je, bez obzira na sve promjene vanjštine svijeta i čovjeka, krajolik čovjekove nutrine ostao isti – a s njime i ljudske potrebe, porivi i poslanja.

U razotkrivanju tog krajolika Elred preuzima ulogu koju je na se mogao preuzeti samo srednjovjekovni redovnik: on će biti dragocjena posuda u kojoj će raskajano osobno iskustvo, vječna svježina antike, baština razboritosti otaca i besprijekornost Kristova primjera postati jedno, i to ne samo u obliku vrijedna književnog teksta ili korisna životnog priručnika, nego i kao zalog duhovnog razvoja čovjeka u njegovoj odnosnosti – onoj dimenziji u vapaju za kojom čitav svijet pokušava iznaći njene surogate. Nema sumnje: vrijeme u kojem nemamo vremena biti prijatelji upravo je vrijeme kojem je ova knjiga potrebna.

3. Radoslav Katičić: Naša stara vjera (Matica hrvatska)

Do riječi dakle dolaze tekstovi. Pisac nastoji biti tek njihov glas. Za to koliko je taj glas potpun i koliko je vjerno prenesen, samo je ovaj pisac i odgovoran. S tom odgovornošću na ramenima stupa pred čitatelje. Uzda se u autentičnost rekonstruiranih tekstova. Iz njih naime govori naša stara vjera sama. Govore naši stari svojim pravi jezikom, jezikom koji je još uvijek i naš. Upravo po tome i jest ta stara vjera i danas naša.

U posljednjoj knjizi svog (za sada) petoknjižja Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Naša stara vjera, filolog svjetskog glasa Radoslav Katičić ponudio je sintezu svih pojmova koji su kroz obilje svetih staroslavenskih tekstova prispjeli u vidno polje njegova istraživanja – i koji čitavo vrijeme naše povijesti nadiru u našu stvarnost kroz jezik, običaje, način života, pa čak i svjetonazor. Katičić još jednim kapitalnim filološkim djelom ovjerava ideju da je čovjek biće od riječi; ne samo ono koje stvara i otkriva značenja, nego i ono koje riječi neprestano stvaraju i otkrivaju.

Upravo zato teško je ukratko izdvojiti zašto je ova knjiga nasušna, premda govori o prežitcima vjere koja je davno nestala; možda baš zato što ti čitavi sustavi značenja i postojanja, koji su našem narodu kroz povijest bili jedinstven potporanj, nikad zapravo nisu iščezli, već su, zahvaljujući mudrosti Crkve, zaživjeli novim životom u njenu okrilju, gdje postoje sve do danas. Nenadmašan u istraživačkom žaru i filološki zaljubljen u riječ, Radoslav Katičić u ovoj je knjizi pružio svjedočanstvo vjekovne potrage za svetim kojoj upravo naš jezik čuva trajan spomen i nepresušno vrelo.

4. Dubravka Oraić Tolić: Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji (Naklada Ljevak)

Nijedno mjesto na svijetu, kaže fra Siniša, ne može se usporediti sa Svetom Zemljom. Nije to zato što je on sam ovdje ili što su drugi fratri ovdje, nego zato što je to prvo izvorište, pa ako se želimo napiti najbolje vode, trebamo doći na izvor. Naravno, voda može biti dobra i drugdje, i dobra je, ali ipak uvijek idemo na izvor da zahvatimo vodu. Ovo je prvo svetište i ovo je izvor. Završava efektnim pozivom na realizaciju metafore: “Nalazite se na izvorima naše vjere, pa eto, napijte se te vode.”

Posljednja knjiga na ovome popisu neuobičajen je putopis u kojem se prožimaju putositnice i portreti suputnika, lirski zapisi i biblijski citati, ali i svjedočanstvo susreta autorice s iskonskim dimenzijama ishodišta triju monoteističkih religija – Svetom Zemljom. Dubravka Oraić Tolić u Petom evanđelju ostala je vjerna obećanju danom u predgovoru ovoj knjizi: da će ona biti čitanje svetih mjesta biblijskih tekstova, sada više ne samo simbolično nego i stvarno.

Ne treba mnogo da se čitatelj uvjeri koliko je to čitanje dokumentaristički zbiljsko, koliko opet kulturnom potkom raskošno; koliko sveobuhvatno u uzusima svog žanra, a koliko opet posve individualno, omeđeno trima pripovjedačkim okosnicama – suputničke skupine, dvoje supružnika te same autorice; oblikovano koliko duhovnom introspekcijom, toliko i pomnim motrenjem, bogato i jezičnim razmatranjima i odrazima društveno-političke stvarnosti. Kad se sve to razmotri kroz prizmu razloga putovanja i čudesno slučajnog zajedništva koje je na koncu dalo obličje ovoj knjizi, zaključak se nameće sam: Dubravka Oraić Tolić napisala je pravi itinerar. Jer dobri putopisi – kao, uostalom, i sve bitne knjige – nisu tek dobri vodiči; oni su prave pozivnice na ono najveće putovanje: unutra.

Luka Tripalo | Bitno.net