Franz Jägerstätter u nas je jedva poznat, premda je riječ o čovjeku vrijednom dubokog poštovanja, sve do divljenja. Bio je jednostavan čovjek, austrijski seljak, oženjen Franziskom – ženom također vrijednom dubokog poštovanja, sve do divljenja, s kojom je bio otac tri djevojčice. Bio je pobožan katolik, te je uz rad na svome imanju, obavljao sakristansku službu u mjesnoj crkvi.

Evanđelje je prepoznao temeljnom istinom svoga života. Zbog toga je, kada je u veljači 1943. unovačen, uložio prigovor savjesti i odbio služiti u njemačkoj vojsci. Bio je duboko uvjeren da čovjek ne može istodobno biti i kršćanin i nacist. Zbog toga je bio uhapšen i zatočen. Nakon što je u zatvoru proveo nešto više od pet mjeseci, osuđen je na smrt te mu je odrubljena glava.

Mnogi su ga uvjeravali da njegova žrtva nema smisla, ali on nije mogao živjeti podijeljen u sebi. Smatrao je da, uzmakne li pred zahtjevnošću evanđelja, obezvređuje i sebe i život, odriče se Boga, te da takav ne bi mogao biti niti dobar čovjek, niti dobar kršćanin, niti dobar muž, niti dobar otac.

Premda je njegova žrtva isprva bila dijelom neprimijećena, dijelom zaboravljena, bit će i zbog toga što je on svojom dosljednošću za mnoge bio odviše zahtjevan ispit savjesti, njegov lik i život postupno su zasjali u svojoj snazi. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je 2007. godine blaženim. Činu proglašenja blaženim nazočila je i njegova supruga Franziska, tada već u dubokoj starosti. Ona mu je čitavoga života bila privržena te mu je u svojoj ljubavi iskazivala postojanu podršku.

U nas je o Franzu Jägerstätteru nedugo prikazan film „Skriveni život“, redatelja Terrencea Malicka, te u nakladi „Verbuma“ objavljena knjiga „Franz Jägerstätter – Pisma i zapisi iz zatvora“, temeljem kojega je taj film snimljen. No čini se da to, na žalost, nije osobito pridonijelo njegovoj prepoznatljivosti.

U Teatru &td 25. listopada ove godine premijerno je izvedena monodrama „Franz“, za koju je tekst, na temelju pisama i zapisa Franza Jägerstättera, napisao Tomislav Zajec. Predstavu je režirao Rene Medvešek, a u njoj glumi Dado Ćosić.

U predstavi je, kao što je to redovito kod Renea Medvešeka, sve svedeno na najosnovnije: i scenografija i gluma. I riječ i šutnja. Pritom sve postaje znak. Snažna poruka. Pa i sam naslov predstave – „Franz“ – sveden je na najosnovnije. Franz je vjerodostojan čovjek – vjerodostojan evanđeoski čovjek – koji je za svoju vjerodostojnost platio najvišu cijenu (da, ta je cijena pala i na njegove najvoljenije). Platio ju je da bi ljudskost opstala. Da Evanđelje ne bi bilo napušteno. Franz Jägerstätter vjerodostojan je poput svoga imenjaka Franje iz Asiza čije ime i život žare iz trinaestoga stoljeća. Njegovo je ime, jedva primjetno, uključeno u naslov predstave.

Predstava nam jasno tumači: da, mase usmjeravaju mnoga povijesna kretanja, ali samo osobe oblikuju povijest dostojnu čovjeka. Samo osobe prenose dah i dar života. I nema te tmine u kojoj ne diše njihova svjetlost. Svjetlost koja ne odustaje.

Tijekom predstave kroz prividna ponavljanja izriču se novi sadržaji, nove poruke. Dojmljivo je kako je u jednu takvu predstavu, u kojoj se nedužan i dobrohotan čovjek suočava s okrutnošću i olakošću svoga vremena, utkana očeva igra s kćerkom. Franz se sa svojom kćerkom igra skrivača i to tako da joj, ponavljajući pitanje: „Gdje je tata?“, susretljivo i nježno pomaže da ga nađe. Uz to, on se skriva iza predmeta koji ga ne može zakriti. Pri kraju predstave, kada je već sve odlučeno, kada se sve neumitno dogodilo, Franz stoji uspravan nasred pozornice i gotovo nečujno pita: „Gdje je tata?“ I odgovor je jasan: Franz je ondje gdje je istina, ondje gdje Evanđelje nadjačava svaku mlakost, svaku izdaju.

Životna priča Franza Jägerstättera priča je o čovjeku posred drugoga svjetskog rata koji se ne želi svrstati ‘kako se podrazumijeva’ nego ustrajava u vjernosti svojim životnim polazištima. Svojoj odlučenosti. Kakav bi bio ovaj svijet kada bi kršćani dosljedno živjeli u skladu s Evanđeljem u svim okolnostima svoga života, u svemu s čime se suočavaju? Kakav bi bio ovaj svijet kada bi svatko živio u skladu s onim što prepoznaje svojim vrijednostima? Bi li dobrota prepoznatljivije nadjačala? Ili bi lakše bila slomljena?

„Franz“ Tomislava Zajeca, Renea Medvešeka i Dade Ćosića govori nam u jednom širem – pa i općem smislu – o čovjeku koji se zatekne između svoje lomnosti i uspravnosti u bilo kojem trenutku osobnog, obiteljskog ili društvenog života. Pred zahtjevnošću da bude vjerodostojan, vjeran svojoj riječi, svojoj odlučenosti i u najmanjem, najosnovnijem, da bi to mogao biti i u svemu neslućenom pa i prezahtjevnom. Pritom svojom odlukom izriče ili potire sebe.

Da, odgovor na temeljna životna pitanja uvijek je osoban. Izostane li vjerodostojan odgovor, i osobnost će ublijediti, pa i utrnuti.

Franz i Franziska Jägerstätter