Kazališni mozaik Slika domovinskog rata u hrvatskom kazalištu 1990. – 2016.: Od svetišta do nametnute krivnje dr. sc. Sanje Nikčević (profesorice na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, teatrologinje i kazališne kritičarke) u Matici hrvatskoj 4. rujna 2018. bila je prava gozba za um, duh i sluh.

To je bilo predstavljanje njezine istoimene knjige (Alfa, 2018.), ali i završetak njezina istraživanja teme Domovinskog rata u hrvatskoj drami i kazalištu u sklopu kojeg je već objavila tri knjige u izdavačkoj kući Alfa (Antologija hrvatske ratne drame (1991. – 1995.)), Antologija hrvatske poratne drame (1996. – 2011.) i Kako prikazati ljudske rane na sceni (Alfa, 2016.).

U kratkom uvodnom govoru Božidar Petrač, urednik izdavačke kuće Alfa, istaknuo je da je to pravi pothvat, jer u današnje vrijeme kad je teško objaviti jednu knjigu, Sanja Nikčević i Alfa objavljuju četiri. One daju Hrvatskoj pregled svega što je nastalo unutar kazališta i dramskog stvaralaštva u Domovinskom ratu, koji se medijskim manipulacijama želi potisnuti iz svijesti i sjeća ga se tek prigodno uz važne datume i izbore.

Sanja Nikčević je, u svom poznatom stilu javnog nastupa kao profesora koji uživa u otkrivanju i prenošenju stečenog znanja, na zanimljiv i jasan način objasnila svima nama ono što intuitivno osjećamo, a do čega je ona došla ozbiljnim istraživanjem ove problematike. Izgleda da je tema o Domovinskom ratu ključ kojim se mnoge brave otključavaju i klupko u kojem se mnoge niti raspetljavaju. Dakle, što smo sve saznali u ovom neobičnom predstavljanju koje je doista bilo mozaik – riječi, slike, zvuka i scenske igre – i koji je trajao dva sata, ali je protekao u trenutku!

Kazalište kao svetište, sklonište, otpor…

Sanja Nikčević je za vrijeme rata radila kao novinarka i kazališna kritičarka Večernjeg lista, pratila kazalište, gledala predstave i shvatila da je kazalište za ljude tog vremena bilo – životno važno. Kazališta su napadana bombama (Vukovar, Osijek, Zagreb), ali su predstave uvježbavane i izvođene usprkos granatama, snajperima, bombardiranjima. Ono je bilo svetište i sklonište, simbol nacionalnog identiteta, ali i otpor agresoru na umjetničkom polju tako da se rugalo opasnosti kako bi je lakše prevladali (dva su kabarea nastala odmah nakon napada 1991.: zadarski „Kabare sklonište“ jer se igrao u skloništu i Senker/Mujičićeva „Bratorazvodna parnica“ koja je igrana po fronti).

Kazalište je u ratno vrijeme vjerovalo u život, budilo nadu, davalo smisao, afirmiralo istinske vrijednosti, a osim kulturnih programa umjetnici su prenosili istinu svijetu. Zato je Samostalni vod umjetnika u Zadru nazvan čuvarima duše grada, čuvarima ljepote jer je kazalište osnaživalo, podizalo, pročišćivalo, ohrabrivalo, donosilo nadu, vjeru, ljepotu usred straha, besmisla, rugobe. O svemu tome svjedoče drame iz dviju antologija u izboru Sanje Nikčević: Antologija hrvatske ratne drame (1991. – 1995.) u izdanju Alfe 2011. i Antologija hrvatske ratne komedije (1991.-1997.) u izdanju Privlačice iz Vinkovaca 2012. Nema u tim dramama mržnje, iako se jasno prikazuju napadač i žrtva, nema poziva na osvetu, nema veličanja Hrvatske ni davorija i budnica, što su kao zamjerku iznosili oni koji će nakon rata to vrijeme slave i ponosa, nadljudskih žrtava i patnji, prikazati u iskrivljenom zrcalu. Glavni lik drama je „slabi lik“ (izbjeglica, prognanik, napadnuti starci, žene, djeca, itd.), kojem pomažu sporedni likovi – branitelji, koje volimo i od kojih očekujemo pomoć. Puno se pisalo komedija koje pomažu pobijediti strah jer opuštaju napetost (Miro Gavran „Deložacija“, Zvonimir Zoričić „Tatarski biftek“), pišu se i drame sa sretnim krajem jer se problemi mogu riješiti (Nino Škrabe „Dvije sestre“), ali čak i u djelima s tragičnim krajem, kad junak pogine (Matko Sršen „Farsa od gvere“, Milan Grgić „Sv. Roko na brdu“, Miroslav Mađer „Srijemski put“), ostaje pozitivna emocija i katarza u toplim i plemenitim likovima (ljubav prema drugome, domovini, Bogu…).

Ratna drama „Sv. Roko na brdu“ ili kazališna slika dobrog svećenika

Za primjer smo poslušali isječak iz radiodrame „Sveti Roko na brdu“ Milana Grgića s duhovitim dijalogom u kojem se na fin način i kroz humor daje slika u pozitivnom smislu ljudski slaba i emotivna, ali dobra, plemenita i Bogu posvećena svećenika. On ne želi otići iz svoje crkve iako četnici nadiru i ruše sve pred sobom, ali tjera svoju domaćicu da ona ode, što je izazivalo smijeh u izvrsnoj izvedbi Marije Kohn kao domaćice i Ljubomira Kapora kao svećenika. Jedan je to od rijetkih dramskih tekstova s pozitivnim likom svećenika, ali premda je izveden na Hrvatskom radiju i u napadnutom Zadru 1993., kasnije se više ne igra jer se ne uklapa u suvremene trendove.

Unatoč važnom ratnom korpusu koji potvrđuju i dvije antologije, nakon rata se govorilo da nema ratne drame i nametale su se neke netočne i ružne slike (bezlično nasilje, a zatim hrvatske krivice) što je Sanju Nikčević potaknulo na istraživanje. Popisala je sve drame koje se direktno bave ratom, likom ili situacijom od 1990. do 2016. i došla do brojke od 127 drama i 13 autorskih projekata redatelja ili glumaca. Budući da se radi o profesionalno izvedenim, objavljenim i nagrađenim dramama i projektima, očito je više od polovice hrvatske kazališne produkcije okrenuto prema toj temi.

Čitajući dramska djela, prateći predstave, uočava da se poratne drame razlikuju od ratnih u estetskom, političkom, svjetonazorskom stavu. Posebice je uočljiv odnos prema nazivu rata, uzroku rata, žrtvi i agresoru koji pisce dijeli u dva različita tabora, lijevi i desni. Za prve je karakteristično da Domovinski rat definiraju kao građanski, uzrok rata vide u „hrvatskom nacionalizmu“, žale za Jugoslavijom i bivšim sustavom, dok drugi, desni, definiraju Domovinski rat obrambenim, uzrokovanim agresorskim napadom i vide krivce u komunistima koji su se infiltrirali i uništili hrvatsku samostalnost.

Svi se slažu da je suvremeno društvo najgore na svijetu pa tako poratna drama nema katarzu, nema olakšanja, nego se pokazuje mračan svijet bez smisla, bez izlaza. U ovom svijetu nema mjesta za prognanike i izbjeglice (Tena Štivičić „Fragile“, Slobodan Šnajder „Ines & Denise“, Amir Bukvić „Djeca s CNN-a“, opus Lade Martinac, Helene Peričić), a ni branitelji ne prolaze bolje, samo dok jedni prikazuju stereotip ludog branitelja, drugi kreću od branitelja koji je časno branio domovinu, ali je razočaran onime što sad vidi (opus Mire Međimorca, Vlatko Perković „Deus ex machina“, Igor Hamer „Jura samo jučerašnja vijest“, Hrvoje Barbir Barba „Telmah“). Sanja Nikčević tvrdi da joj je upravo ovo istraživanje osvijestilo da politička i svjetonazorska poruka postoji u svim dramama, ali da te poruke nisu dokaz njihove ne/kvalitete, one su objektivna karakteristika (kao i tema djela). Očito je da kvaliteta leži negdje drugdje, pa je zato u Antologiji poratne drame: (1996.-2011.) napravljen izbor pisaca i jedne i druge poruke.

Od tišine do hrvatske krivnje

Iako se često čuje da je umjetnost iznad društva i potpuno autonomna, Sanja Nikčević tvrdi da joj je upravo ovo istraživanje osvijestilo kako  kazalište i drama odražavaju vrlo konkretno političke promjene u Hrvatskoj. To dokazuje popis ratnih drama i predstava objavljen u knjizi koji se podudara sa stvarnim događanjima osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata, a naročito u takozvanim kazalištima „glavne struje“. To su ona kazališta o kojima se sluša u medijima i koja imaju najviše novaca i međunarodnih veza, autori za koje „znaju i tete na placu“, čak i ako ne idu u kazalište.

Za vrijeme rata u medijima su bila prisutna ratna kazališta i pisalo se o ratnoj drami dok se od glavne struje čula TIŠINA uz izgovore „da je to preblizu za umjetnički odgovor“ (osim iznimaka kao što su Nedjeljko Fabrio i Ivica Boban: „Smrt Vronskoga“, HNK Rijeka). Nakon rata se sve vratilo na staro i u medijima su ponovno zavladala kazališta glavne struje iz kojih su dolazile izjave da nema ratne drame. Budući da je pritisak i domaće i strane javnosti bio velik da upravo kazališta kažu nešto o ratnom vremenu i njegovu utjecaju na naš život, ona su počela postavljati tekstove koje bi proglašavali „ratnima“, iako su bili tek slike bezličnog nasilja ili disfunkcionalne obitelji uz obveznog „ludog“ branitelja.

To se uklopilo u europske trendove nove europske drame koja je također pokazivala bezlično nasilje na sceni, a bilo je i politički sigurno. Iako je Hrvatska vojno pobijedila 1995., kazališta glavne struje nisu bila sigurna što će biti s ratom, a ne treba zaboraviti da direktore i intendante državnih kazališta postavlja politika. Zato dominacija tema slijedi političke događaje pa se u repertoarima velikih kazališta vidi promjena tek nakon 2000. (Tuđmanova smrt, pobjeda SDP-a u Hrvatskoj, a u Srbiji pad Miloševića i odlazak u Haag), jer je tad bilo jasno da rata više neće biti, ali je i promjena politike pogodovala promjeni smjera. Naime, od 2000. postavljaju se tekstovi direktne hrvatske krivice, iako se na tim scenama nikad prije nije preispitivala ičija krivica. Na zaprepaštenje i negodovanje javnosti koja je od kazališta očekivala pročišćenje tuge žrtve, objašnjenje nepravde, umjetnici argumentiraju „da se moramo suočiti sa stvarnošću, s krivicom, da će nas istina osloboditi, da je kritika jedina funkcija vrijedne umjetnosti, a hrabrost umjetnika koji se s time suočava njegova najvažnija kvaliteta“.

Sanja Nikčević se slaže da su to legitimni argumenti (kritika društva koja će ga poboljšati, istina s kojom se društvo mora suočiti, hrabrost umjetnika koji spašavaju društvo) i da ih je ona uzela vrlo ozbiljno, ali se upravo na ovoj temi pokazalo da ti argumenti ne stoje. Ne oslanjajući se samo na svoje subjektivno sjećanje i proživljavanje rata, nego istražujući kako drame/kazalište tako i dokumente i ostale žanrove (ratnu prozu, ratne dnevnike), uviđa da te „hrabre kritičare društva“ istina ne zanima jer uzimaju pojedinačne primjere koje dižu na paradigmu krivice roda, ali nikako da pogode na primjer statističku većinu. Kritiku društva provode selektivno, tj. kritiku usmjeruju na samo jednu stranu pri čemu ta jedna strana (Hrvatska) nikako i ničim ne može iskupiti neki grijeh. Primjer Aleksandre Zec, čija je obitelj od hrvatske države dobila milijunsku odštetu, što znači da je Hrvatska priznala grijeh, dala javnu moralnu i materijalnu zadovoljštinu, ali to umjetnike ne zadovoljava nego se u predstavi Olivera Frljića (HNK Rijeka) i dalje proziva cijeli hrvatski narod dok četrdeset dvoje djece iz Slavonskog Broda ubijene u ratu, za koje nitko nije odgovarao, ne smatraju dovoljno poticajnom temom.

Na žalost, kao i nametanje bezlične slike nasilja, tako je i ovo nametanje krivice također slijeđenje europskih trendova jer se u Europi „nosi“ krivica vlastite zemlje, samo se teme mijenjaju: „nosila“ se homofobija, rasizam i nacionalizam pa se i ova naša „krivica“ lijepo uklopila. To više što je s promjenom političke vlasti u zemlji nakon 2000. napadanje nacionalne ideje postalo prosperitetno. Zaključak je da umjetnici koji glasno govore o hrvatskoj krivici nisu uopće hrabri nego, naprotiv, slijede trendove pa su zato i vrlo dobro nagrađeni: pozicijama, režijama u velikim kazalištima u zemlji i inozemstvu, pozivima na velike festivale… No, ono što nemaju je publika jer se radi o plakatnim dvodimenzionalnim predstavama koje svoju poruku bacaju u lice publici i nemaju više od nekoliko izvedbi. Upravo zato umjetnici idu na sve veću provokaciju jer bez pobune publike – ne samo da ne mogu dokazati da su „hrabri kritičari društva“ – nego gube vlastitu svrhu.

Gost iznenađenja ili kako glumiti normalnog čovjeka

Najavljivani gost iznenađena je doista iznenadio: Mario Filipi, branitelj i stopostotni invalid Domovinskog rata, otpjevao je pjesmu Zvonka Spišića Hrvatsko proljeće 1990. i ispričao nekoliko anegdota iz vlastitog života, što je dio njegove predstave „Kako glumiti normalnog čovjeka“ čiju je novu izvedbu najavio za 25. listopada 2018. u 19 sati u Vidri. Izazvao je oduševljenje vedrinom i optimizmom te pozitivnim stavom prema životu kojim je nadišao svoju tragediju. Njegov je nastup bio odlična potvrda istine i svjedočanstva ratnih drama o veličini duha, ljubavi i žrtve naših branitelja.

Sanja Nikčević istaknula ga je kao primjer kako su sami branitelji nezadovoljni slikom Domovinskog rata u kazalištima glavne struje krenuli i sami govoriti o tome na sceni i napravili odlične predstave. Osim Marija Filipija tu je i Damir Plavšić, vukovarski branitelj i heroj koji je nakon rata preživio i srpske logore, a koji je napravio veliki spektakl „Bitka za Vukovar“ ne bi li uz pomoć scenskog događanja rekao istinu o tome vremenu borbe za Vukovar. Stjepan Škvorc iz Međimurja napisao je dramu „Za domovinu“ koju su ove godine na festivalu amatera izveli Veseli Međimurci i osvojili nagrade. Budući da se radi o amaterima, Sanja Nikčević ih nije analizirala u knjizi, nego samo spomenula kao pozitivan primjer odnosa prema Domovinskom ratu – kao afirmaciju temeljenih vrijednosti i snage za život, temeljenu na istinitim događajima i proživljenim iskustvima.

Zašto nemamo sliku junaka?

Na kraju je Sanja Nikčević odgovorila na pitanje kako smo u kazalištu stigli od svetišta do nametnute krivnje kad je riječ o Domovinskom ratu i zašto smo izgubili pravo na sliku hrvatske žrtve i junaka. Naime, u cijelom opusu nema, kako je rečeno, budnica i davorija, dakle nema nametanja nacionalne veličine i raspirivanja mržnje prema drugima, ali iako ima toplih drama i slike plemenitog branitelja (Goran Tribuson „Doviđenja u Nuštru“, Katja Šimunić „Bluebanche, tango i rat“, Dubravko Mihanović „Žaba“), nema nas kao junaka u stilu „kaubojskih filmova“ ili „spašavanja vojnika Ryana“, nema naše pobjede, ali ima potresnih i plemenitih prikaza naše žrtve (Lydia Scheuermann Hodak „Slike Marijine“, Marijan Gubina „260 dana“). Ima različitih drama i prikaza branitelja i rata, ali je kazalište glavne struje uzimalo samo određene slike koje su se uklopile u lokalne političke i poetske europske trendove. Kao dokaz tome istaknuto je da je u cijelom opusu malo drama direktne hrvatske krivice pa su zato redatelji krenuli u autorske projekte (Oliver Frljić), što pokazuje namjernu odluku za upravo tom temom i tim pristupom slici Domovinskog rata.

Sanja Nikčević kaže da je ovo istraživanje osvijestilo i njoj samoj osnovnu razliku između ratnog i poratnog kazališta, a to je – katarza. Nju je  Aristotel u staroj Grčkoj definirao kao svrhu kazališta još prije dvije i pol tisuće godina, a radi se o pročišćenju negativnih osjećaja prilikom gledanja događaja na sceni. Zbog toga se publika nakon gledanja osjeća snažnijom, boljom, jačom, ali da bi se to dogodilo nužan je okvir svijeta koji podrazumijeva Boga i neki viši smisao. Zato je kazalište u Grčkoj, ali i kasnije u Europi, imalo katarzu da bi je suvremena umjetnost protjerala. Povezanost umjetnosti sa svetim uočljiva je od samih početaka kazališta jer je ono nastalo iz antičkog rituala (dakle iz svetog čina) i govorilo je svete stvari (mitološke priče) publici na pouku, a to se nastavilo i u srednjem vijeku. Kazalište je u dvije temeljne epohe naše civilizacije bilo sveto, lijepo, istinito, dobro (Platonove odrednice biti stvari i transcendentali Tome Akvinskog) i korisno (Aristotelova katarza). Kazalište je od samih početaka služilo afirmaciji vrijednosti, osnaženju pojedinca koji gleda, ali i poučavanju publike kako živjeti. Upravo zbog toga nije čudo da je kazalište povezano s društvom i uvijek odražava temeljni svjetonazor koji u njemu vlada.

Svjetonazor je najmanji zajednički nazivnik nekog društva (u ovom slučaju europske civilizacije) i definira odnos čovjeka prema onome iznad njega (Bog, život poslije smrti), oko njega (svijet, društvo, politika) i prema sebi samome (tko sam ja i što je smisao moga života). Kršćanski svjetonazor je vladao od srednjeg vijeka do iza II. svjetskog rata i u njemu nam vjera tumači svijet, Bog je predstavnik, ljubav temeljni osjećaj jer je Bog iz ljubavi stvorio, a onda je i sin iz ljubavi otkupio taj svijet. Odnos prema društvu opisuje dužnost prema drugima i društvu, predstavnik je kralj koji ima odgovornost prema svome narodu, a odnos prema sebi najbolje opsuje čast, gdje je otac predstavnik jer pojedinac pripada nekoj zajednici čija pravila uči i prihvaća. Budući da je cilj života spas duše, na svim razinama se govori o poslušnosti i služenju drugima, višem cilju, o pripadanju nekom svijetu koji imao smisao i o mjestu pojedinca u njemu.

U 19. stoljeću pojavio se novi svjetonazor, sekularizam, koji je vodio borbu sa starim upravo uz pomoć umjetnosti i književnosti, a onda je nakon 2. svjetskog rata pobijedio i zavladao u cijeloj Europi. Budući da je to ateistički pogled na svijet, Bogu nema mjesta, vjera u njega zamijenjena je vjerom u znanost. Znanstvenik je onaj koji nam tumači svijet, a istina je glavna vrlina, dok je vjera u Boga proglašena neznanstvenom i protjerana u privatne sfere. U odnosu prema društvu kritika je postala prevladavajući odnos, intelektualac kao glavni predstavnik, onaj koji bolje vidi i može bolje objasniti probleme društva, iz uvjerenja da će se društvo moći popraviti primjenom znanstvenih postignuća kroz kritiku toga društva i javno ukazivanje njegovih problema i mana. Na trećoj razini, odnosu prema samome sebi, sloboda i sreća pojedinca na zemlji postaju glavni cilj. Iako su te osnovne vrijednosti (istina, kritika, sloboda) izgledale kao pozitivne, prikazujući svijet bez Boga i bez smisla, umjetnost je završila u ovoj današnjoj slijepoj ulici. Ljepota se protjeruje kao kič, afirmativne priče (koje govore pozitivno o svijetu, o sretnom kraju, o smislu svijeta i života, o dobroti) proglašavaju se „nerealnima“, podilaženjem publici. Logično je da nema katarze jer nema priče o duši, a i nema u odnosu na što pročišćavati emocije izazvane događajem na sceni.

Danas je crna slika svijeta na pozornici na svom vrhuncu i to kako kod nas tako i u cijeloj Europi pa se vidi da su od želje za poboljšanjem društva upali u neku crnu rupu nametanja crne slike svijeta i besmisla. Problem je da su tim pristupom do osamdesetih u kazalištu izgubili publiku, pa zato predstave koje kritiziraju svoj „napredak“ imaju samo u intenziviranju crnila, šoka, vulgarizama, izazivanja, uvreda, pretvarajući područje umjetnosti u najniže političke ispade, prazninu i plakate. Loša vijest je da je takvo u cijeloj Europi kazališta glavne struje, ne samo kod nas. Dobra je vijest, smatra Sanja Nikčević, da na marginama imamo drugačije kazalište, sa smislom, katarzom, povjerenjem u dobro i plemenitim uzorima, s junacima-uzorima. I one su posjećene, ali na rubovima i medijski prešućene, ali i prezrene kao npr. dva glumačka autorska projekta nastala prema „Pričama iz Vukovara“ Siniše Glavaševića: Rene Medvešek i Pere Eranovića. Dobra vijest je i da se nakon ovog istraživanje prestalo govoriti da „nema ratne drame“, ali i da su neke predstave dobile prostor, iako prikazuju hrvatsku žrtvu (npr. Marijan Gubina „260 dana“, HNK Osijek).

Dobra vijest je da se u vrijeme rata nije mislilo na mode i trendove, a ni na politiku, nego se pisalo iz duše i odmah vratilo katarzi, a loša da se kad je došao mir, okrenulo trendovima. Zato Sanja Nikčević tvrdi da sadašnji književni, dramski i umjetnički kanon nije doista najkvalitetnije što imamo, nego je posljedica svjetonazorskog stava jer su iz kanona izbačene sve afirmativne epohe (srednji vijek koji se prezire, a imao je izvrstan kazališni život) i oblici (melodrama, pučki komadi, građansko kazalište), a ono što se nije dalo izbaciti (antika) se interpretira iz suvremenog stava (pa je tako Edip postao borac za istinu, iako mu se istina kaže u drugoj sceni). Stoga smatra da kanon treba proširiti i pustiti u njega i kvalitetne  afirmativne, katarzične predstave ne samo zato što su kazalište i drama i nastali zbog toga i takvi bili dvije i pol tisuće godina, nego i zato što jedino tako imamo mogućnost izbora. To bi nas i prisililo da razmislimo što je to doista kvaliteta djela jer danas u teoriji vladaju argumenti sekularističkog svjetonazora (istina, kritika, hrabrost) kao kvaliteta djela iako je, kako smo rekli, to objektivna kategorija autorskog izbora.

Na kraju ili – tko će se usuditi afirmirati?

Na kraju predstavljanja, nakon puna dva sata koja su držala pažnju posjetitelja ispunjene velike dvorane Matice hrvatske, profesorica Zrinka Jelaska imala je potrebu zahvaliti Sanji Nikčević u ime svih slušatelja. Naglasila je bit Sanjina izlaganja: objasnila nam je zašto smo prestali ići u kazalište čak i ako kazalište volimo, osim na predstave koje nam preporučuju ljudi koji znaju što želimo gledati. Zato što nas tamo čekaju scene koje nam ne daju zadovoljstvo, nego izazivaju otpor i mučninu jer se prikazuje besmislen svijet i apsurdne scene s čovjekom bez duše. A to nije istinski, zbiljski svijet, to nije svijet koji većina publike osjeća u svom srcu. Sanja Nikčević nam je otkrila ono što nas nisu naučili naši profesori u školi. Međutim, mogli bismo ih djelomično opravdati Sanjinom opaskom da smo svi mi na neki način pali pod utjecaj sekularističkog promicanja kritike kao potvrde naše intelektualnosti, pameti i hrabrosti. No, ne možemo ih opravdati ako i nakon ovako sjajno obrazloženog istraživanja strastvene tragateljice za istinom o čovjeku kroz istinu o kazalištu, ostanu gluhi i slijepi i ne potrude se slijediti istinu…

Završna je rečenica Sanje Nikčević bila: „Ne bih željela da ova knjiga služi samo kao argument protiv Frljića, jer on nije problem. On je samo netko tko je trenutačno na najmoćnijoj poziciji u kazalištu, on može sve i zato je tu kritiku doveo do kraja – do praznog krika i bijesa. Problem je da on time gubi onu pravu bit kazališta koje nas uzdiže i ojačava jer to može samo ako nam pokazuje probleme, ali unutar svijeta koji ima smisla, ako pokazuje i neka rješenja problema. Ono što bih željela da svatko od nas osvijesti: kada se zadnji put usudio nešto pohvaliti jer je lijepo ili dobro, afirmirati nešto u što vjeruje?… Jer samo to ima smisla to će nam vratiti i onu pravu bit kazališta, ali i ostale naše djelatnosti njihovoj biti.“

Matija Grgat | Bitno.net