Miro Gavran po mnogočemu je jedinstvena pojava u našoj književnosti. Više od domaćih i inozemnih nagrada (da spomenemo tek dvije, nagrade Central European Time te Europski krug), uredničkih potpisa u časopisima Plimi i Epilogu te popisa djela objavljenih na hrvatskom i u brojnim prijevodima o njegovu djelu govori broj ljudi koji svake godine gledaju predstave Teatra Gavran, broj izdanja koji doživljavaju njegovi romani, kao i broj ljudi koji su prošli kroz njegove škole dramskog pisma. Ukratko: Miru Gavrana gleda se, sluša i čita. A upravo je to sržno u književnosti: komuniciranje, uspostava odnosa, susret, ne samo sa svijetom ili s bližnjima nego i s nama samima; s onim najdubljim u nama i onim najvećim iznad nas. U tome smislu, 2017. godina za Miru Gavrana doista je godina vrijednih, novih susreta: njihova brojnost i vrijednost upravo su i povod našeg razgovora s njime.

Gospodine Gavran, mislim da vam odmah na početku možemo dati titulu najparadoksalnijeg hrvatskog pisca. Paradoksa u vašem slučaju ne nedostaje: prvi među njima svakako je činjenica da ćete u roku od mjesec dana imati četiri inozemne premijere na dva kontinenta (da i ne spominjemo češki festival GavranFest posvećen upravo vama), dok se s druge strane čini da se vaše predstave u Hrvatskoj izvan matičnog Teatra Gavran izvode samo iznimno. O čemu je ovdje riječ?

U proteklih dvadesetak godina sam često znao dobiti ovakvo ili slično pitanje od novinara, ali nikada, baš nikada, nisam upao u zamku u koju upadaju ljudi koji se bave umjetnošću i koji smatraju da ih njihova sredina nedovoljno cijeni. Dakle niti u jednom mome razgovoru za medije nećete naći niti jednu moju rečenicu koja bi dala naslutiti moje nezadovoljstvo recepcijom mog književnog i kazališnog rada u Hrvatskoj. Nemam prava na nezadovoljstvo jer imam veliku „vojsku“ svojih čitatelja i kazališnih gledatelja u svojoj domovini… Moje knjige su među najprodavanijim i najposuđivanijim već godinama, a i da me igra samo Teatar Gavran u Hrvatskoj, to „samo“ Teatar Gavran u brojkama znači oko osamdeset repriznih izvedbi godišnje koje pogleda oko dvadeset i pet tisuća gledatelja. S tom brojkom bi svaki pisac bio više nego zadovoljan, pa otkud meni pravo za nezadovoljstvo?

A uz to: u prošloj kazališnoj sezoni se dogodilo da sam u Kazalištu Komedija imao premijeru mjuzikla „Byron“, u Koncertnoj dvorani Lisinski premijeru mjuzikla „Pacijenti“, u Kerempuhu premijeru komedije „Traži se novi suprug“, a u Kazalištu Žar ptica premijeru igrokaza prema mome romanu „Kako je tata osvojio mamu“. Istina je da u ovih mjesec dana imam čak četiri inozemne premijere, što me istinski veseli… i istina je da se ovogodišnji GavranFest održao u Pragu u Češkoj… ali su se ljetos održali i četvrti Dani Teatra Gavran u Malom Lošinju, a za tri tjedna je u Novoj Gradiški treći Let s Gavranom, književna manifestacija posvećena mome radu, tako da i u ta dva meni iznimno draga grada imam istinsku naklonost kulturne javnosti, čitatelja i gledatelja.

Kulturom se svijet koji nas okružuje oplemenjuje, a mi postajemo mudrijima i senzibilnijima. Hrvatska kultura je doista samo jednom u povijesti bila promišljena i trasirana na sustavan način, a to je bilo u devetnaestom stoljeću u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda

Teatar Gavran ove godine slavi 15. obljetnicu rada protkana šarolikim dramskim repertoarom i ovjenčana brojnim nagradama. S kakvim ste se izazovima tijekom rada susretali? Što za cijelu vašu družinu zapravo znači raditi u vlastitom kazalištu, bez potpora i izvan struje?

Kada smo moja supruga Mladena i ja osnovali putujući teatar i krenuli u tu „avanturu“ nismo mogli znati hoćemo li izdržati duže od sezonu ili dvije. Srećom, publika je u Zagrebu a i diljem Hrvatske s naklonošću prigrlila naše predstave, a i naše suradnike. Usuđujem se reći da okupljamo ponajbolje glumce, redatelje, scenografe, kostimografe, glazbenike, teatarske tehničare. Doista je potrebna velika snaga i jaki nervi za voditi putujući teatar. Ponekad se našalim i ustvrdim da Mladena i ja nismo vlasnici putujućeg teatra, nego njegove sluge. Ali moram priznati da nas grad Zagreb podržava, imamo tu sreću da se naše zagrebačke izvedbe igraju u maloj dvorani Lisinski od tristo mjesta, a Lisinski je ipak hram kulture i dobro mjesto za putujući teatar našeg profila, a i Ministarstvo kulture kroz svoje programe parcijalnog sufinanciranja igranja predstava u siromašnijim mjestima, te kroz programe međunarodnih gostovanja znade podržati naša gostovanja i na tome smo im zahvalni i mi i publika do koje ne bismo doprli bez te potpore.

Rad u putujućem teatru je i glumcima naporniji nego nastupanje u statičnom repertoarnom teatru, ali i zadovoljstvo u susretu sa zahvalnom publikom željnom kazališnog čina je bitno veće. Ja sam proveo sedam godina u repertoarnom teatru, prije nego sam se otisnuo u slobodnjačke vode, tako da je to moj izbor i osjećam da je za dramskog pisca koji se ne boji svoju sudbinu vezati uz sudbinu svojih predstava to mnogo zdravija pozicija od institucionalne zavjetrine.

Lutka, koja je nedavno u Zagrebu doživjela svoju 100. izvedbu, tek je jedna od vaših komedija koje – unatoč smijehu ili upravo zbog njega – uspješno progovaraju o našem svijetu, ponajviše s gledišta muško-ženskih odnosa. Međutim, od nekih kritičara može se čuti kako su to ipak „samo komedije“. Kako odgovarate na to? Zašto nam je komedija uopće potrebna?

Kroz komediju se može progovoriti o najozbiljnijim egzistencijalnim pitanjima. Komedija je bitno zahtjevnija i složenija od drame i traži veću vještinu i preciznost i od glumaca i od redatelja. Proputovao sam jako puno svijeta i nisam pronašao zemlju u kojoj bi publika više voljela drame od komedija. A kada ste kazališni pisac i to znadete, a uz to želite osvojiti publiku, onda shvatite da i dramske priče možete umotati u odmjereni humor i dati ljudima ono što oni vole, a ne iznevjeriti sebe. Komedija nam je potrebna zbog njezina katarzičnog djelovanja.

Mudri Aristotel je odavno objasnio koliko nam je važna komedija i ja to ne znam izreći pametnije od njega. A iskreno: i meni su kao gledatelju draže komedije od drama, iako nikada nisam podcjenjivao drame i s radošću sam ih pisao. U zadnje vrijeme pišem tekstove koji su svojevrsni spoj drame i komedije, tako da bih u te kazališne tekstove ubrojio i spomenutu „Lutku“, ali i „Sladoled“ i „Pivo“ i „Zaboravi Hollywood“ i „Parove“. Svi su ovi spomenuti tekstovi na repertoaru Teatra Gavran i s njima gledatelji dobiju humor, ali i neka bitna pitanja o međuljudskim odnosima danas. A muško-ženski odnosi su mi i najdražom i najčešćom temom koja je atraktivna i za drame i za komedije i za romane.

Prije dvije godine s radom je započeo i Festival kršćanskog kazališta na kojem ste ove godine gostovali i vi. Promatrajući tu i slične manifestacije, valja mi pitati: treba li nam posebno, kršćansko kazalište i što bi to trebalo biti kršćansko u njemu?

Pošto se iz glavne kazališne matice u europskom a i u našem teatru nakon Drugog svjetskog rata duhovnost gotovo doslovno protjerala (sjetite se samo drame apsurda koja je dominirala pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa fizičkog teatra šezdesetih i sedamdesetih godina koji se na izravan način oslonio na hipi pokret, pa se sjetite drama „krvi i sperme“ s kraja devedesetih i s početka ovog stoljeća), onda će vam biti jasno zašto se pojavila potreba da se podsjetimo da postoji i neki drugačiji teatar, teatar u kome se čovjek prikazuje kao kompleksno misleće biće kome su važna i duhovna pitanja, teatar u kome se prikazuje svijet koji ima svoj razlog i svrhu i iz koga neće biti protjeran ni Bog ni onaj red koji on personificira. Potreban nam je teatar koji zagovara i humor i emociju i u kome se dade osjetiti afirmativni odnos prema svijetu koji nas okružuje.

Vratimo se paradoksima. Među malobrojnim ste hrvatskim autorima čiji romani dožive višestruka izdanja. Tako je i s vašim najnovijim romanom Nekoliko ptica i jedno nebo, koji je od prošlogodišnjeg tiskanja već doživio treće izdanje; situacija je slična i s vašim romanima za djecu. No, rijetko vas se spominje kao romanopisca. Što je tomu razlog? Koliko su književnost i kritika kao njezin dio danas zaista slobodne i istinite?

Istinski me obradovao uspjeh romana „Nekoliko ptica i jedno nebo“. U središtu priče je fra Didak Buntić koji je prije točno stotinu godina u vrijeme velike gladi u Hercegovinu poveo akciju spašavanja djece i prevezao ih vlakovima u Slavoniju i Srijem. Meni je ta povijesna pozadina dobro došla kako bih ispisao roman nabijen emocijama, pun dramatike i neke neobične sjete koja se očito svidjela čitateljima.

Iako je ovo moj deseti roman za odrasle, javnost me ipak više percipira kao kazališnog pisca ponajviše zato što kazališna predstava ima jači odjek u javnosti od prozne knjige, ali i pored toga moje se prozne knjige dosta čitaju pa je početkom godine izišlo deseto izdanje romana „Judita“, deveto izdanje „Zaboravljenog sina“, te drugo izdanje „Kafkina prijatelja“.

Postoje pisci koji nisu vjernici, a njihova literatura zrači duhovnošću i humanošću, baš kao što među praktičnim vjernicima ima pisaca čiji nas tekstovi ostavljaju hladnima, ne dopiru do našeg srca. Ja volim kada se etika i estetika zagrle i koračaju „rukom pod ruku“

Središnje mjesto u vašem romanesknom opusu zauzima biblijska trilogija: Judita, Krstitelj i Poncije Pilat, redom svojevrsna ponovna i nova iščitavanja života biblijskih likova. Što doista znači pisati roman s kršćanskom tematikom ili, bolje, kršćanski roman? Gdje su nestali hrvatski pisci nadahnuti kršćanstvom, (ili, možda i važnije, njihovi čitatelji)?

Te romane sam ispisao u velikom zanosu, s nadahnućem koje me držalo dobrih pet godina. Pišući te romane osjećao sam da se obraćam suvremenom čitatelju, i ma koliko bio svjestan odgovornosti i biblijskog izvora na kome sam se napajao, nastojao sam na tome da to budu uvjerljivi, životni, kompleksni romani u kojima se stvarnost prikazuje u svome totalitetu. Želio sam da to bude dobra književnost, da se ljudi kojima je Biblija sveta knjiga ne razočaraju mojim tekstovima, a opet da u njima mogu uživati i oni koji nisu vjernici.

Mišljenja sam da nam treba mnogo više literature koja tematizira čovjeka kao duhovno biće, biće sumnje i vjere, ali koja svoje junake ne svodi samo na jednu dimenziju, pa bila to i duhovnost. Literatura koja opisuje samo ono materijalno i površinsko ne može zadovoljiti zahtjevnijeg čitatelja. Općenito govoreći: za roman je opasno kada čovjeka oslikava jednodimenzionalno, što će reći, ako čovjeka opisujemo samo kao političko biće, dobit ćemo politički pamflet, ako ga prikazujemo samo kao seksualno biće, skliznut ćemo u pornić… Kompleksni, uvjerljivi čovjek od krvi i mesa je i obiteljsko i političko i seksualno i duhovno i poslovno biće… Nastojim na tome da to u svojim romanima pokažem. Užasava me literatura kojom se ljudi svode samo na jednu dimenziju, u kojoj junaci misle samo jednu misao.

Dotakli smo se veze književnosti i kršćanstva općenito. No, na osobnoj razini – može li se o(p)stati umjetnikom bez duhovnosti? Iz kojih izvora po vašem iskustvu vrijedi crpiti da bi se u umjetnosti moglo darivati druge?

Ne volim dijeliti savjete drugima, svaki pisac ima svoj put. Meni osobno i svakodnevna molitva i vjera pomažu da živim sretnije i ispunjenije nego bi to bio slučaj da nisam vjernik. Ali moramo biti oprezni kod uopćavanja, jer postoje pisci koji nisu vjernici, a njihova literatura zrači duhovnošću i humanošću, baš kao što među praktičnim vjernicima ima pisaca čiji nas tekstovi ostavljaju hladnima, ne dopiru do našeg srca. Ja volim kada se etika i estetika zagrle i koračaju „rukom pod ruku“ i nitko me neće uvjeriti da je to staromodno i „prevaziđeno“.

Malo tko je svojim sveukupnim književnim radom toliko zadužio suvremenu hrvatsku kulturu kao vi – kako u njezinu razvoju, tako i u međunarodnom promicanju. No, kao promatraču, izgleda mi da kao zajednica uopće nismo svjesni što je zapravo hrvatska kultura, a bez te predodžbe teško da možemo imati ikakvu viziju za nju. Kako uopće promatrate mjesto kulture u životu čovjeka i društva? Što nam je temeljno potrebno za opstanak i razvoj hrvatske kulture?

Da stari Grci nisu bili svjesni važnosti kulture, danas mi za njih ne bismo ni znali i svijet bi bio bitno lošije mjesto za život nego što je sada. Kulturom se svijet koji nas okružuje oplemenjuje, i čini ljepšim i atraktivnijim, a mi postajemo mudrijima i senzibilnijima nego što bismo bili kada bismo život sveli samo na materijalno. Hrvatska kultura je doista samo jednom u povijesti bila promišljena i trasirana na sustavan način, a to je bilo u devetnaestom stoljeću u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda… Po onom Sokratovom „znam da ništa ne znam“, naši preci su u tome trenutku prvo posvijestili što nam sve nedostaje želimo li postati „kulturnim narodom“, a ubrzo potom su krenuli graditi institucije nužne za ostvarenje toga cilja. Vjerujem da bismo i danas mogli pronaći nadahnuće za budućnost, kada bismo temeljitije proučili to razdoblje i desetljeća koja su potom uslijedila.

Mišljenja sam da nam treba mnogo više literature koja tematizira čovjeka kao duhovno biće, biće sumnje i vjere, ali koja svoje junake ne svodi samo na jednu dimenziju, pa bila to i duhovnost. Literatura koja opisuje samo ono materijalno ne može zadovoljiti zahtjevnijeg čitatelja

Vratimo se na trenutak kršćanstvu. Kao kršćani neprestano zaboravljamo srž onog Kristova poziva da sve narode učinimo njegovim učenicima – istinu da taj poziv prethodno mora preobraziti sve predjele našeg života. Crkva je kroz prijašnja stoljeća razumjela da to djelo Božje valja ostvarivati raznim sredstvima, pa tako i razvojem kulture. Što mislite o tom kršćanskom poslanju danas? Kakvim se jezikom možemo obratiti današnjem svijetu da bismo ga obratili?

Umjetnost, a napose književnost, doista mogu puno učiniti za svojevrsnu „novu evangelizaciju“, samo se moramo paziti da to ne bude banalna promidžbena rabota bez stila, jer od banalne promidžbe nemaju koristi ni umjetnost ni kršćanstvo.

Ovaj razgovor ne može se bolje završiti nego kratkim putovanjem u poeziju. U jednoj pjesmi kažete: “Neka je blažena misao od koje bježimo.” Uzaludno je tiještiti onu staru što je pjesnik htio reći – tog se običaja dotičete u drugoj pjesmi – ali ipak, postavljam pitanje pjesniku: koja je to misao, koje pitanje od kojeg nam nikako ne vrijedi bježati – i zašto to ne učiniti?

Osobno smatram da ne smijemo bježati od pitanja tko smo i zašto smo na ovome svijetu, a pogotovo ne smijemo bježati od pitanja što nam je činiti da ljudi kojima smo okruženi postanu još sretniji nego što jesu… pa bili mi liječnici, učitelji, pisci, svećenici, ugostitelji, političari, budemo li si to pitanje postavili sa željom da naši bližnji budu još sretniji nego što jesu, i naš život će zadobiti viši smisao i bit će smisleno i svrhovito proživljen.

Razgovarao Luka Tripalo | Bitno.net

Foto: Marin Škarica/Nova Eva