First Aid Kit – “Who by Fire: Live Tribute to Leonard Cohen” (Columbia, 2021.)

“Žudnja bila mi je konj, a depresija karuca”, stih je Leonarda Cohena iz pjesme kojom je otvorio i po njoj naslovio jednu od svojih posljednjih zbirki poezije, “Knjigu čežnje”, i baš te refleksivne, na njemu svojstven način isprepletene riječi kao da sabiru cijeli kreativni put jednog od najvećih pjesnika (i kantautora) novijega doba. Čovjek koji je životni put ugravirao u svoj umjetnički iskaz kojeg je pak razvlačio od poezije preko proze do glazbe, na sceni programski bezuspješno bježeći od sebe, a u riječi bježeći bez pravog programa od scenskoga sebe, gotovo je prozaični primjer duha snažno obilježenog Čežnjom. Ali pritom i ustrajnog u padanju, baš kao i – baš zato – u stalnom podizanju s Božjim imenom na usnama. U molitvama skrivenim u perfekcionizmom izmučenim pjesmama. U pjesmama koje su ostale njegov testament, ali prije svega kao trajno nadahnuće tolikima koji su ga i koji će ga tek baštiniti.

Žudnja i depresija, da, u stalnom kovitlacu, u borbi kojoj se činilo da nema kraja, silnice su koje su gonile i hranile, ali i zauzdavale i izgladnjivale izniman talent na kojem je Cohen (gotovo) uvijek bio izravno zahvalan svome Stvoritelju. Njemu, kojeg je, odgojen u židovskoj vjeri i tradiciji, jasno vidio, ali od kojeg je često, svjestan svojih pogrešaka i posrtaja, skretao pogled da bi samoga sebe provocirao, primjerice povlačenjem u budistički samostan. “Na svemu postoji pukotina, tako da svjetlost može ući”, njegov je trajno citirani stih iz pjesme “Anthem” s albuma “The Future”; pukotine su i bile njegova trajna veza s božanskim, s onim što je osjećao kao izvorište, ali i kao progonitelja, pukotine kao prijetnja tkivu učmalosti i bilo kakve sigurnosti, ali i kao potencijal (pro)mijene kao jedine konstante razvoja ljudskog duha.

Baš zbog svega navedenoga, njegov odlazak s ovoga svijeta prije četiri i pol godine kao da se nije mogao dogoditi prije objave tog – pokazalo se vrlo, vrlo brzo, tek su tjedni bili u pitanju – posljednjeg albuma (posthumno objavljeni “Thanks for the Dance” ipak je više dokument nego punokrvni album), na kojem je u jednom od najdirljivijih i Duhu najotvorenijih trenutaka cjelokupne povijesti popularne kulture, u naslovnoj pjesmi “You Want It Darker”, izrekao: “Hineni, hineni, spreman sam, Gospodine moj”. Glasom koji je odavno nadrastao atribute autoritativnog i preispitivanja autentičnosti učinio suvišnima. Glasom koji je uistinu to mislio, jasno osjećajući vrlo skori susret s licem Gospodnjim. Licem koje ne samo što više nije bilo daleko, već je napokon postalo uistinu poželjno: žudnja je postala opipljiva stvarnost, dosegnuti cilj u kojem su se sve te pjesme, poput stidljivih himana gurane kroz pukotine jedne ohološću i poniznošću rastrzane sudbine, mogle napokon utopiti u onome čemu su sve vrijeme i težile.

Zato je Cohenov odlazak bio istodobno i beskrajnom tugom ozračen događaj i – nadam se da me neće nitko pogrešno razumjeti – radostan čin. Ne mogu se sjetiti, bar ne kad govorimo o popularnoj kulturi, nijedne tako bistre i izravne, tako jasno artikulirane pomirenosti sa smrću kao, naravno, tek nastavkom puta, kao susretom s Onim “koji dade svakom čovjeku štit od samoće”, kako je to Cohen napisao u zbirci “Knjiga milosrđa” tridesetak godina ranije.

Ne mogu tumačiti kako su smrt jednoga od svojih očitih uzora proživjele sestre Johanna i Klara Söderberg, odnosno, švedski folk-pop duo First Aid Kit, ali dva koncerta koja su poput predstava upriličile tek četiri mjeseca kasnije, dakle, u ožujku 2017. u štokholmskom Royal Dramatic Theateru – posebice sada u retrospektivnom čitanju – kao da istodobno oplakuju i s radošću nekih novih muziciranja oživljuju ostavštinu velikog kanadskog kantautora. Brižno i do detalja osmišljeni, podebljani cijelom plejadom glazbenika i zborom, ali i gostujućim pjevačima, teatralni u izvedbi, kao i intimistični u podtekstu, sada zabilježeni na live-albumu ovih zapaženih mladih glazbenica nastavljaju ondje gdje je tijelom odsutni, ali duhom sveprisutni maestro glasom utihnuo, baš kako je to opjevao u svojoj predivnoj, već gotovo četiri desetljeća staroj molitvi “If It Be Your Will”.

“Who by Fire: Live Tribute to Leonard Cohen” predstava je u dvadeset stavaka, istinska proslava, i to prije svega Cohenova stiha. Od samog uvoda kada nas gotovo bojažljivi vibrafon Sebastiana Ringa uvodi u recital “Tired”, pjesmu iz već spomenute “Knjige čežnje”, jasno je da se “priča” gradi na riječima kojima je Leonard Cohen desetljećima otkupljivao svoje mjesto u Pjesme kuli. Naravno, to je vrlo skliski teren za bilo kojeg interpreta, osobito nekog tko nastupa iz pozicije obožavatelja, a sve postaje još teže kad je u pitanju mladi glazbenik. Sestre Söderberg, u to vrijeme obje još u svojim dvadesetima (ali i s nekoliko albuma u portfoliju), preuzele su zato iznimno tešku ulogu, ali očito s jasnim nadahnućem i – zahvalnošću.

Da, zahvalnost je ono što iznad svega atributira njihove nastupe, odnosno, što presudno nijansira album kojima su ta dva nastupa dokumentirana. Ona je i diktirala cijeli koncept, koji niti jest tipizirani “greatest hits” (što bi bila najjednostavnija, ali i najlogičnija forma jednog tributea) niti uspijeva pobjeći od takve vrste inventure. Naime, sestre su na pozornici oživjele zaista nezaobilazne Cohenove pjesme, od “Suzanne”, “Sisters of Mercy” ili “So Long, Marianne” sa samog početka kantautorove glazbene karijere, preko preočite, već odavno svačije “Hallelujah” (za koju se čak – ne jedini – usuđujem reći da je svoju najbolju, definitivnu verziju dobila devedesetih u izvedbi Jeffa Buckleyja), pa do recentnijih “Show Me the Place” i “You Want It Darker”, ali su u repertoar, namjesto nekih zaobiđenih standarda poput “Tower of Song” ili “Dance Me to the End of Love”, uvrstile recitale, poput navedene uvodne “Tired” te “Twelve O’Clock Chant” (navodno prva pjesma koju je Cohen napisao i uglazbio), “The Asthmatic” (iz zbirke poezije “Death of a Lady’s Man”) ili “Prayer for Messiah”, čemu treba dodati i spoken word izvedbe favorita poput “The Future” i “Anthem”.

Zahvalnost je tako ublažila, čak gotovo učinila nebitnima sve manjkavosti izvedbi First Aid Kit i njihovih gostiju. Dvije mlade glazbenice uzele su maestrove riječi i nezaboravne im melodije i s grčem i s hrabrošću, ali prije svega u iskrenoj ulozi baštinika. Jer, pjesme Leonarda Cohena, koliko god bile intimne i od njega neotuđive, naprosto zovu na nove interpretacije i nova čitanja. A sestre Söderberg uistinu iznova iščitavaju ove pjesme, dopuštaju da pritom griješe, a sama nakana ih štiti da te greške zaista nešto i znače, odnosno, kvare. Malo je što tu puko kopiranje zimzelenih originala: niti je to svevremena “Suzanne”, vrlo slična, ali i različita od krhke Cohenove razglednice iz Montreala, još manje “Avalanche” (za koju mi je posebno drago što se našla tu, kao jedna od manje spominjanih, ali istodobno i najsnažnijih mu pjesama), ovdje glasovirom vođena gotovo pa balada u vokalnoj izvedbi švedskog kantautora Lonely Deara, inferiorna, primjerice, zastrašujuće prijetećoj verziji Nicka Cavea s početka karijere s The Bad Seeds, ali sjajno uklopljena u koncept ovog tributea, a “If It Be Your Will” gotovo da je melodijom skrenula u posve novu kajdanku. Cohenove su pjesme ovdje prije svega našle još jedan topli dom, u kojem su primljene s punim poštovanjem te već spomenutom zahvalošću što uopće postoje.

Glasovir, orgulje, vibrafon, gudači, ali i karakterističan, vrlo sugestivan zvuk bubnjeva oblikovali su ozračje blisko kakvoj zadušnici i u tome ima ponešto poze, ali taj osjećaj nije prevladavajući; rezultat je to jednostavno preslikavanja jedne poetike na drugu, u čemu se naglasak na samom stihu pokazao presudnim kistom na ovom zanimljivom platnu. “Who by Fire: Live Tribute for Leonard Cohen” pod ravnanjem First Aid Kit zaista jest poput platna, koje neće biti baš po mjeri svakog Cohenova obožavatelja, ali rekao bih da njima nije nužno ni adresirano. Klara i Johanna Söberberg nemaju ambicije pjevati za toliko široku koliko i zahtjevnu publiku – one su snimile pjesme da kažu hvala bez ustručavanja da pokažu da u svojim izvedbama i uživaju, izrežirale su i snimile koncert kojeg su osjećale da trebaju napraviti.

Nije svaka od izvedbi ispala baš najbolje (“Hallelujah” je, primjerice, koliko god bolja od meni besramno plitke izvedbe Rufusa Wainwrighta, poznate iz animiranog hita “Shrek”, upadljivo suvišna u svojoj prosječnosti, “So Long Marianne” u svečanom zapjevajmo-zajedno-tonu zatomila je krhku ljepotu izvorne pjesme, a “You Want It Darker” i njezino “Spreman sam, Gospodine moj” ovdje naprosto nemaju ili ne mogu imati onu istu snagu, pa ni značenje Cohenove izvedbe), ali i to gotovo da je u konačnici vrlina. Jer, nije bit u savršenstvu i idealnom balansu; ne vjerujem da je cilj bio nekakav personalizirani ultimativni “Cohen Tribute”. Ovo je nastavak puta pjesama koje su obilježile cijelu jednu epohu iscrtavajući čeznutljiv duh i izniman talent svoga na tom zahvalnog autora, a ujedno i komadić jednog drugog puta, poetike mladih kreativnih bića koja su se usudila bar na trenutak prisvojiti ih za sebe, ali ne iz hira ili radi lakih bodova, već da se naprosto zahvale, svečano obilježe jedan odlazak koji to zapravo ne može biti.