RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Spiritualized – glazba kojoj je istinska svrha terapija, borba s bolima i slabostima

Glazba kao terapija? Kreativnost kao borba s bolima i slabostima? Da, nema u tome ništa posebno nova ili neobičnoga. No, Spiritualized je bend – projekt, vozilo, sredstvo, nazovite kako hoćete – kojem je to uistinu smisao i svrha postojanja.

Spiritualized

Neobičan je čovjek taj Jason Pierce. Neobičan glazbenik koji, zapravo, više-manje sam stoji iza “produhovljena” imena Spiritualized, benda koji je prije svega osobni projekt tog neobičnog, iznimno talentiranog i u svemu tome vrlo iskrenog Svemirca, kako se davno već sam nazvao (J Spaceman, da budem precizniji). Nimalo slučajnog “svemirca”, jer svemir glazbi koju je svijetu isporučivao, prvo kao mladić kroz sastav Spacemen 3, a zatim kao formiran glazbenik kroz Spiritualized, uistinu djeluje kao najbolje, najpogodnije, prirodno okružje, a ujedno i savršen opis. Koliko god ovaj “svemirac” bio tek još jedan glazbenik koji je kroz svoje zgusnute glazbene kolaže i lirske narative samo nastojao iskazati svoje vrlo “zemaljske” samoće, boli i čežnje.

A od osobe koja u svom portfoliju ima nazive albuma kao što je “Amazing Grace”, pjesme što se odazivaju na imena poput “Lord, Can You Hear Me” ili “Lord, Let It Rain on Me” te stihove poput “Isuse, budi, molim Te, moj automobil; neću do neba ako Bog nije za mojim volanom; pošalji mi svoga vozača i ja upadam; Isuse, odvezi me dalje od mojih grijeha” i koja je uz sve svoje fascinacije gitarama i distorzijama te armiranim zvučnim zidovima zapravo opsjednuta gospelom, očekivali biste religioznog, vjerom hranjenog čovjeka. No i tu je Jason Pierce dosljedan u svom inzistiranju na samoći; njegovo je, kako se izrazio u nazivu svog presudnog albuma “Ladies and Gentlemen, We Are Floating in Space” iz 1997., plutanje svemirom lišeno onog što ovaj pedesetdvogodišnjak vidi kao religioznost. Jer, otprilike kaže on, to bi podrazumijevalo vjeru za kakvu on u njezinu punom značenju nije sposoban. Ali, kao što je iz gore navedenih primjera razvidno, nije sposoban ni pobjeći od kršćanskog imaginarija pa je jednom zgodom čak svoje inzistiranje na formatu albuma u vremenima kad se čini da ta forma ima sve manje (tržišnog) smisla pojasnio primjerom Sikstinske kapele: “I dalje mislim da su albumi ljudima bitni. Možeš kupiti razglednicu sa središnjim dijelom svoda Sikstinske kapele, ali nemoguće je zanemariti da je to tek dio veće slike.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Isto tako, Jason neće u svom otporu religioznosti napadati ili podcjenjivati vjeru ljudi koji se s njom mogu poistovjetiti i živjeti je najbolje što mogu; u načinu na koji on progovara o tome te o važnosti vjerskih, kršćanskih motiva u njegovoj glazbi možemo samo naslutiti kakve ponornice teku tunelima kreativnosti ovog, ponovit ću, vrlo neobičnog glazbenika. Naziv najnovijeg albuma objavljenog s potpisom Spiritualized – “And Nothing Hurt” – nastavlja pak provlačiti bol i liječenje kao najbitnije stavke na popisu motiva u stvaralaštvu Jasona Piercea. Uostalom, “Ladies and Gentlemen, We Are Floating in Space” bio je svojedobno zapakiran kao lijek, s knjižicom koja je imitirala ambalažu farmaceutskog proizvoda, dok je “Songs in A&E” iz 2008. također sadržavao prilično “bolničku” ambalažu, koju je, kao i ozračje samih pjesama, presudno obilježila iznimno opasna infekcija pluća zbog koje je hospitalizirani Jason bio jako blizu smrti. Što ga je pak spasilo od pakla ovisnosti o teškim drogama u kojeg je zapao godinama ranije…

Glazba kao terapija? Kreativnost kao borba s bolima i slabostima? Da, nema u tome ništa posebno nova ili neobičnoga. No, Spiritualized je bend – projekt, vozilo, sredstvo, nazovite kako hoćete – kojem je to uistinu smisao i svrha postojanja. Umjetnička poza? Bijeg od pune stvaralačke zrelosti? Možda. Uistinu, možda se i tako može objasniti već (ili, s obzirom na već preko četvrt stoljeća postojanja, tek) osmi album koji slijedi istu bazičnu formu i pogonsko gorivo, ali ne smijemo zanemariti sve ono što upotpunjuje te osnove iz albuma u album, sve one tanje i deblje nijanse što su rane supersonične kolaže “Lazer Guided Melodies” i “Pure Phase” odvele do terapeutske monumentalnosti konceptualnog “Ladies and Gentlemen, We Are Floating in Space” i orkestriranih ljepota “Let It Come Down”, pa preko začudnih kovitlaca rocka i gospela na “Amazing Grace” oslikale pejzaže nekih mirnijih luka na recentnijima “Songs in A&E” i “Sweet Heart Sweet Light”. Treba, naime, spomenuti i Jasonov recept na samom početku glazbenog puta: “uzimanje droga da bi se pravila glazba uz koju bi se uzimale droge” – od tih samodestruktivnih fiks-ideja zalutalog, hipersenzibilnog, kreativnog mladog bića do današnjih (i jučerašnjih) spajanja rocka, (free) jazza, bluesa, gospela i popa u perfekcionističke bučno tihe kolaže nota i versa iznimno je zanimljiv put s postajama daleko složenijim od olakih, brzopoteznih etiketiranja, presuda i osuda.

A “And Nothing Hurt” osmi je uzastopni sjajan album, zbirka u najmanju ruku zanimljivih glazbenih i idejnih rješenja, a po nekim najavama samog “šefa kužine”, možda i posljednja u diskografiji Spiritualized. O tome je li u pitanju uistinu kraj jedne glazbene priče ili su te izjave tek plod određene životne i stvaralačke faze umjetnika koji se odavno pokazao tvrdoglavim i prema samome sebi iskrenim kreativcem, nećemo dalje razglabati, ali ta sjena lebdi nad albumom kao dodatna nijansa i pričuvni ključ za čitanje njegove sadržine. Ono što mi je nakon nekoliko preslušavanja ovih devet pjesama upalo u uho njihova je “lakoća postojanja”, kao da se Jason napokon usudio – odvažio ili jednostavno konačno u tome uspio – snimiti album koji je uistinu tek zbirka pjesama, a ne mala grandiozna, eliptična priča dizajnirana da bude most prema nekoj od verzija neba, što bi se, u većoj ili manjoj mjeri, moglo reći za sve prethodne albume. Da, možda je već i prethodni “Sweet Heart Sweet Light” napustio tu putanju prema mikro-grandioznosti kakva je od albuma Spiritualized uvijek pravila slojevite glazbene priče lansirane u svemir, ali tek sada napokon dobivamo, nakon šestogodišnje diskografske stanke, uistinu… pa, običan album. Naravno, koliko to album Spiritualized može biti.

Jer, već na samome početku, kada ispotiha krene poput uspavanke klateća “A Perfect Miracle”, jasno nam je da smo se vratili u isti krhki svijet staroga nam znanca, a istodobno dobivamo osjećaj da smo u posve novom filmu. Pjesma se prelama preko Jasonova nježnog vokala u tihom glazbenom vrtlogu koji kao da je jeka uvodne pjesme s “Ladies and Gentlemen…”, otkrivajući položaj svog prvog lica jednine kao osobe rastrzane između onoga što bi mogao, htio i čak trebao biti i onoga što u datom trenutku realno jest. Što će se pak dodatno razraditi već na sljedećoj, “I’m Your Man”, koja s istoimenom pjesmom Leonarda Cohena dijeli naziv, ali i domet. “Here It Comes (the Road) Let’s Go” na prvu se doima poput nečega što je proizašlo iz davne radionice Brucea Springsteena, a u konačnici samo pokazuje koliko je uspješno “And Nothing Hurt” dogurao od početne zamisli o albumu nastalom na laptopu svoga (ne)odlučnog potpisnika. Sloj po sloj pjesme se otkrivaju kao pravi mali dragulji pozne Pierceove pjesmarice; plod, da, rada na laptopu uslijed ograničenih financijskih sredstava, ali i plod autorske upornosti i truda.

Kako “Let’s Dance” (opet pozajmica naslova jednog drugog klasika, ovaj put Davida Bowieja) takt po takt izrasta u pravu proslavu, zvonkim, kao u petlju uvučenim gitarama, puhačima, perkusijama i obrušavajućim gudačima mini-epopeju, ona naprosto razoružava: “Izreći ću molitvu za nas dvoje, djevojko“, ponavlja se pred taj završni val koji savršeno opisuje tu potrebu za blagoslovom, za milošću, potrebu koju je – bar ovom čudaku – teško artikulirati, ali koja ga tjera na ovakve raznostranične glazbene ljepote još otkako se počeo baviti glazbom. “Damaged” naslovom podsjeća pak na istoimenu ljepoticu s kultnog albuma Primal Scream, “Screamadelica”, dok se glazbena fuga nećka između svemirske verzije countryja i rokerske balade. No u široj slici ona se čini kao predah između dvije žestice, vrtložne “On the Sunshine” i velvetovske, gotovo osmominutne “The Morning After”, u čijim se izljevima buke ponavljajući stih “živimo u modernom svijetu” čini kao upozorenje što prijeti biti trulo opravdanje. Na tom mjestu “And Nothing Hurt” je najotvoreniji kao tipični iskaz Spiritualized; ne samo zbog gustog zvučnog kolaža u kojem se čini da sudjeluje bar pedeset glazbenika, već i zbog uvjerljivosti kojom današnji otac dvije djece mrvi vlastite sjene i strahove prenesene iz manje zrelih vremena. Kakofonija što se obrušava kroz zvučnike u drugom dijelu pjesme iz drugih ruku zvučala bi možda iznuđeno, neozbiljno. Ovdje je bila pitanje autorskog pečata, možda i duga.

Ono što preostaje nakon takvog posezanja za širokim arsenalom alata predivna je dvoetapna završnica, produljeni nježni epilog otvoren s distorziranom ljepotom “The Prize” i njezinim iz rana iscijeđenim izjavama poput “Imamo život, a život je nagrada; samo ne znam, draga, hoće li ljubav pasti ili će se podići; ne znam je li i ljubav nagrada“, da bi u direktnom glazbenom nastavku “Sail on Through” njezin potpisnik napokon (možda) uspio napraviti korak dalje od onog sebe s početka albuma. Ljubav jest ono što pokreće svijet, ono što nam stoji pred očima kao sama Božja prisutnost, ona koja bi nekog navodno nesposobnog na čin vjere mogla zadovoljiti – bar na ovaj trenutak – u toj njegovoj čežnji koju je još davno u radu Jasona Piercea prepoznao i imenovao i sam Nick Cave.

Da, osmi album Spiritualized jedan je od najboljih albuma na trenutnom popisu glazbenih noviteta. Taj neobični glazbenik koji potpisuje svaku njegovu poru, do te mjere da je, usprkos tolikim angažiranim glazbenicima, teško govoriti o bendovskom albumu, učinio ga je takvim jer ga je morao snimiti. “And Nothing Hurts” opet zvuči kao da je nastao u svemiru – ne samo zbog skafandera koji nosi lik na naslovnici i u videospotu za singl “I’m Your Man” – kao i dosadašnji Pierceovi albumi. No kod njega, potvrdit će to ovaj lijepi, uistinu lijepi koliko i na bridovima hrapav album, to nije pitanje pretencioznosti koliko okvira namještenog da uvaži sve maske isprobane na putu do spasenja jedne duše i zalječenja jednoga tijela. Na putu koji nije dovršen čak ni u slučaju da ovo uistinu ostane posljednji album Spiritualized. Spiritualized je ionako samo sredstvo, bend koji je to formalno manje nego možda ijedan drugi. Jasone, na tom tvom putu na kojem se zapravo ne znaš skriti, a još manje od Gospodina pobjeći… sretno!

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. rujna 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi