Glazba posjeduje neodoljivu energiju. To dokazuje njezin utjecaj na čovjekovo raspo­loženje. Vrijedi i obratno. Čovjek po­sjeduje neizmjernu duhovnu, intelektualnu, moralnu, afektivnu i psihičku energiju, koja utječe na glazbu, na per­cepciju i slušanje glazbe, na glazbeno stvaralaštvo i oduševljenje. Glazba, ipak, nije proizvod koji se dade mje­riti dominantnim mjerilima povije­snog trenutka. A upravo to se događa. Glazba je uvelike zarobljena mjerilima količine. Već odavno je prešla kritičnu točku Rubikona kvalitete i zakoračila je u tamne krajolike komercijalne i he­donističke glazbe. Utrka za kvalitetom zamijenjena je utrkom za količinom. Ne radi se samo o komercijalizaciji glazbe, nego još gore, radi se o deka­denciji glazbe. Glavno obilježje ljudske egzistencije u uvjetima vladajuće civi­lizacije (ne)opazice se otkriva glavnim obilježjem i glazbe i glazbenog stvara­laštva. To donekle potvrđuje terapijski učinak glazbe. Naime dokazano je da glazba pozitivno utječe na razvoj, na sazrijevanje, na odrastanje, na osjećaje ih, ukratko, na dobro raspoloženje slu­šatelja u kojima pospješuje pozitivne i stvaralačke energije nužne za nor­malan razvoj. Ali ne svakakva glazba, nego određen tip glazbe. Tako pri­mjerice, Mozartova glazba posjeduje toliku pozitivnu energiju da čak utječe na biljke i pospješuje im normalni rast. Što je tek u stanju pospješiti u čovjeku?

Nažalost, većina današnje glazbe nema toliku i takvu energetsku moć. To je i razumljivo ako shvatimo daje i glazba podložna dekadenciji. Mozartov stav u skladanju bio je stav slušanja, a ne izmišljanja. Mozart je glazbu najprije osluškivao. Ona mu je dolazila ususret kao izvanredno nadahnuće, analogno nadahnuću apokaliptičkog viđenja. Takvo jedinstveno nadahnuće bilo je plod unutrašnjeg raspoloženja ih, toč­nije rečeno, izvanredne duhovne pre­dispozicije za primanje glazbe. Mozart glazbu nije izmišljao. On je glazbu pri­je svega osjećao. Zbog toga je i mogao ustvrditi: »Sve je već skladano, samo još nije sve prepisano u note.« Nika­kvo čudo onda da mnoge koji slušaju njegovu glazbu zahvati plima osjećaja, dakako lijepih, ugodnih, pozitivnih, smirujućih, oduševljavajući!)., nadahnjujućih, upravo ljekovitih. Stoga, pravo govoreći, Mozartova se glazba ne sluša. Ona se osjeća, jer u sebi nosi takvu i toliku energetsku moć da snaž­no utječe na čovjekovo raspoloženje. Ona ga mijenja nabolje.

Energetska moć glazbe

Da bi se glazba mogla osjećati, a pri­tom se ne misli samo na tzv. klasičnu glazbu, nego na svaku istinski nadah­nuta glazbu, potrebno je imati jednu izvanrednu duhovnu predispoziciju, naime onu istu ili sličnu predispoziciju koja je u mnogim glazbenim genijima oblikovala unutrašnje raspoloženje za osluškivanje, primanje i stvaranje glazbe. Autentična energetska moć glazbe utječe (pozitivno) na čovje­kovo raspoloženje, koje se povratno izražava jedinstvenim glazbenim jezi­kom, pomoću kojega se leti do najviših vrhunaca istinskog raspoloženja »biti čovjek«. Koliko se današnja glazba udaljila od izvornoga duhovnog smi­sla glazbe najbolje svjedoči činjenica da je za slušanje i osjećanje određene glazbe potrebno umjetnim zahvatima stvarati unutrašnje raspoloženje, pre­dispoziciju. Tako za slušanje psihotične glazbe trebaju posebna psihotična sredstva da bi se dosegnula kritička točka delirija u kojemu je nastala ta­kva glazba, shvati kakofonija. Jer ono što je skladano pod utjecajem droge može se doživjeti samo u drogiranu stanju. Za nedrogirane ljude takva je glazba dekadentna. Treba, ipak, reći da dekadentna glazba nije glazba u autentičnome duhovnom smislu, nego je to razarajuća buka i ga­lama umjetno stvorenog delirija, koji nanosi štetu i biljkama, a kamoli ne čovjeku.

Energetska moć glazbe, dakako, istinske glazbe, takva je i tolika da čovjeka stavlja pred samu bit života. Štoviše, istinska glazba, tj. glazba koja je nastala na izvoru jedinstvenoga unutrašnjeg nadahnuća, uvodi čovje­ka u jedan poseban svijet, koji je razli­čit od svijeta koji nas okružuje. Svijet istinske, autentične glazbe prije svega je duhovni svijet u kojem vladaju dru­gačiji zakoni od zakona materijalnog svijeta. Duhovni svijet glazbe sadrža­va i čuva njezinu energetsku moć, a ta energetska moć sadržava i čuva glaz­benu sposobnost koja čovjeka izvodi iz ropstva materijalizma i uvodi ga u svi­jet neiskvarene slobode duha. Glazba dakle nadilazi samu sebe, ali ne stihij­ski, nego harmonično, tj. u času uzdi­zanja čovjeka do uzvišenih vrhunaca duhovnog raspoloženja »biti čovjek«, u času u kojem ga uspijeva uvesti u svi­jet autentične slobode duha. Glazbeni jezik kojim se glazba materijalizira u notama, skladbama, akordima, har­moniji, simfoniji i dr., predstavlja sred­stvo, a ne svrhu glazbe. Svrha glazbe leži onkraj materijalnog svijeta. Ona se nalazi u duhovnom svijetu ili, točni­je rečeno, u svijetu duha. Glazba je da­kle duhovna stvarnost. No budući da živimo u dekadentnim vremenima u kojima prevladava dubinska duhovna kriza, onda je nužno zauzeti kritičku ogradu prema nekim današnjim glaz­benim oblicima i ostvarenjima koji, čini se, dolaze iz suprotnog smjera od duhovnog izvora glazbe i idu u obrnu­tome smjeru od istinske svrhe glazbe. Glazbena sposobnost samonadilaženja života i zbilje je sama bit glazbe. A bit se glazbe podudara s biti ljudskoga života, jer se bit ljudskoga života ot­kriva u sposobnosti samonadilaženja, koja se slikovito izražava i glazbenim jezikom harmonije i sklada, duhovnog zanosa i nadahnuća, pozitivnog raspo­loženja i otvorenosti božanskomu.

Glazba koja časti i veliča

Prethodne misli uvode u smisao sakralne glazbe, pri čemu se misli na liturgijsku glazbu. Ako je moguće dosegnuti minimalnu razinu slaganja oko eminentno duhovne biti glazbe, onda je to nužna, ali ne i dostatna pret­postavka za upoznavanje biti sakralne glazbe. Nije dostatna zato što se sakral­na glazba ne zadovoljava općenitim i neodređenim je­zikom jedinstve­noga duhovnog raspoloženja i duhovne predis­pozicije, rutin­skog prijepisa u note, skladbe, onoga što je od vijeka vjekovječnoga već skladano, nadahnutog osluškivanja skrivenih melodija razasutih svijetom neiskvarene slobo­de duha. Naravno, sakralna glazba je najprije glazba i kao takva treba zado­voljiti, barem minimalne uvjete glazbene struke, glazbene estetike, glazbe­ne harmonije i glazbene svrhe.

Prema tome i sakralna glazba je ljudska glazba, tj. glazba koju stvara čovjek. Međutim differentia specifica sakralne glazbe ne leži u općenitim i posebnim zakonitostima glazbe kao takve, nego leži u posebnosti i izvor­nosti sakralnoga iskustva života i zbilje. Pritom se misli na kršćansko iskustvo života i zbilje, jer pod sakral­nom glazbom mislimo na liturgijsku glazbu, tj. na glazbu čija se svrha sasto­ji u čašćenju, veličanju i širenju slave Božje te u posvećenju vjernika (usp. SC, br. 112). Jasno je stoga da sve što je prije rečeno općenito o glazbenom stvaralaštvu na polju sakralne glazbe zadobiva ili, preciznije, treba zadobiti živu aktualizaciju i jedinstvenu konkretizaciju. Sakralnost glazbe nije određena niti zadana mjestom izvođenja takve glazbe, nego je bitno određena i zadana autentičnim iskustvom sakralnoga, tj. kršćanskog iskustva života i zbilje. A kako nije teško zami­jetiti da današnje kršćansko iskustvo života i zbilje boluje od kroničnog nesnalaženja u suvremenim civiliza­cijskim uvjetima ljudske egzistencije, onda ta činjenica povratno ne utječe samo na dinamike i vrijednosti kr­šćanskog iskustva života i zbilje, nego jednako snažno i jednako pogubno utječe na sve pojedinačne dinamike i vrijednosti koje nastaju iz kršćanskog iskustva, izdvajajući ovdje posebno sakralnu glazbu. Sakralna glazba neraskidivo je vezana za liturgiju, štoviše, ona jest liturgijska, jer je toliko snažno i tako tijesno povezana s bogoštov­ljem da jedino iz njega može pa stoga i mora crpsti stvaralačka i pozitivna nadahnuća za svoj plodonosan na­predak i autentičan razvoj. Općenita energetska moć glazbe kao takve na polju sakralne glazbe poprima sasvim konkretna i specifična obilježja. To su obilježja kršćanskog iskustva života i zbilje, koje se najizvrsnije, najuzvišenije, najizričitije i najneposrednije doga­đaju u bogoštovlju.

Nije nikakvo čudo, nego notorna teološka činjenica da upravo bogo­štovlje, dakako, ono pravo i autentič­no, predstavlja živi most s nevidlji­vim strujanjem neiskvarene slobode duha između dviju stvarnosti koje su intimno upućene jedna na drugu. Iz­među božanske i ljudske stvarnosti. One se na originalan i mističan način u bogoštovlju dodiruju, razmjenjuju i nadahnjuju do te mjere da nevidljivi Bog stvarno ulazi u dušu vjernika, a vjernik po daru vjere ulazi u zajedniš­tvo života s Bogom. No ako je sakralna glazba u sadašnjem trenutku povijesti spasenja spala na niske grane u naše­mu crkvenom kontekstu (…) onda uzroke tomu ne treba samo tražiti u bogoštovlju, a niti u njemu pripadajućoj sakralnoj glazbi. Uzroke tomu treba tražiti u jednome, blago rečeno, osiromašenome kršćan­skom iskustvu života i zbilje, koje onda uvjetuje stvaranje jedne prigodničar­ske, improvizirane atmosfere, koja se zadovoljava lakim, površnim, često neukusnim i još češće teološki nepromišljenim rješenjima.

Sakralna glazba je ljudska glazba. I kao takva ona nije i ne može biti bilo kakva ljudska glazba, poput psihotične i komercijalizirane ili trendovske s top lista, ili pak svakovrsne zabavne, koja u ljudima često raspiruje niže strasti i nezrele osjećaje, a kakve da­nas ima prilično. Sakralna glazba zbog svoje specifičnosti treba njegovati i čuvati dostojanstvo sakralnoga, a to podrazumijeva autentično kršćan­sko nadahnuće. Po tome nadahnuću sakralna je glazba božanska, jer u bogoštovnom činu u kojemu središnje mjesto ima Bog, a ne čovjek, dolazi u dodir sa samim Bogom. Time čovjek nije nimalo ponižen. Čovjek se u bo­goštovlju susreće sa živim Bogom koji ga uzdiže do uzvišenih vrhunaca za­jedništva života sa sobom.

Sudbina kršćanskog iskustva

U okolnostima općenite dekadenci­je glazbe sakralna glazba, kao ljudska činjenica, nije imuna od dekadencije i zastranjivanja. U uvjetima osiroma­šenoga kršćanskog iskustva života i zbilje sakralna glaz­ba nije niti imuna od svojevrsne desakralizacije, u smislu dekristijanizacije, a koja se poput ne­pisana pravila sve češće opaža u bogoštovnim činima, u kojima ima previše ljudske glazbe, a premalo sakralne – božanski nadahnute – glazbe, u kojima ima raznih zvukova i melodija i svirke i popijevke, a nema dovoljno nadna­ravnog i mističnog iskustva života. Očito je da sakralna glazba proživlja­va istu onu sudbinu koju proživljava i kršćansko iskustvo života i zbilje, a to je kriza. Obnova sakralne glazbe je ta­kođer uvjetovana obnovom osobnog iskustva kršćanske vjere. Gdje nema proživljene i doživljene vjere, teško je očekivati proživljenu i doživljenu sakralnu glazbu, tj. glazbu koja odgo­vara na zahtjeve smisla i dostojanstva bogoštovnoga čina. Sakralna se glazba dakle ne mjeri samo općepoznatim pravilima glazbenog ukusa i estetike, nego se nadasve mjeri specifičnim iskustvom sakralnoga, koje svoj izvor ima u iskustvu proživljene i doživljene vjere u bogoštovnome činu. No takvo iskustvo je izloženo raslojavanju u okolnostima u kojima su granice iz­među sakralnog i svjetovnog dobrano načete. Te granice bitno utvrđuju ra­zliku između autentič­noga kršćanskog iskustva s jedne i svjetovnog iskustva života i zbilje s druge strane. A prodor posvjetovljene glazbe u bogoštovlje prepoznaje se u pokretljivim, sladu­njavim, sentimentalnim i prolaznim produkcijama koje ugađaju, opušta­ju i privlače mase, osobito mlade, ali je u njima teško, ako ne i nemoguće, prepoznati autentično kršćansko isku­stvo i usredotočenost na Božje otaj­stvo i slavu Božju. Za to nisu krivi ko­munisti. Takva se glazbena produkcija ne ravna logikom bogoštovnoga čina, nego se ravna logikom ljudskoga tre­nutnog ukusa i očekivanja. Komentar primjerice da »to mladi najviše vole« najbolje potvrđuje situaciju da su smi­sao i dostojanstvo sakralnosti raspro­dani za potrebe zadovoljenja nekih efemernih raspoloženja i očekivanja. Umjesto da sakralna glazba u bogoštovnome činu pomaže vjerniku da doživi i iskusi Božju nazočnost i blizi­nu, mnoga današnja glazbena rješenja su takva da mu više odmažu u tome, stavljajući čovjeka na mjesto Boga, a ljudsku riječ na mjesto Božje riječi.

Tko je odgovoran za dekadenciju sa­kralne glazbe? Ispravno je ustvrditi da su odgovorni svi koji se zovu i smatraju vjernicima. No istinito je odgovoriti da su, ipak, najodgovorniji oni čija se služ­ba i poslanje sastoji u čuvanju, promi­canju i prakticiranju sakralne glazbe. Međutim uzaludno je išta očekivati na tom planu ako ne dođe do obnove au­tentičnoga kršćanskog iskustva života i zbilje. Jer glazba je život, a sakralna glazba je duša života. Treba najprije ot­kriti zaboravljenu a zatim oživjeti oba­mrlu dušu kršćanstva. Bez toga ništa neće poći nabolje.

Članak dr. Tončija Matulića izvorno je objavljen u časopisu Sveta Cecilija : časopis za sakralnu glazbu, Vol. 78 No. 3/4, 2008. Prenosimo ga s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.