Jedan od najpoznatijih zborskih ansambala na svijetu jesu Bečki dječaci. Njegov prethodnik — Wiener Hofmusikkapelle — osnovan je 1498. godine kako bi osiguravao glazbu za carski dvor Maksimilijana I., osobito za liturgijska slavlja u dvorskoj kapeli. Dugotrajna prisutnost toga zbora glazbenika pod carskim pokroviteljstvom nije bila nevažna za razvoj bogatoga glazbenog života Beča. Neki od najvećih skladatelja 18. stoljeća — oni koji su oblikovali ono što će kasnije biti poznato kao „bečki klasicizam” — nisu bili rođeni Bečani, no upravo su u Beču razvili svoj umjetnički izraz i skladateljski jezik.

Među najznačajnijim glazbenicima doseljenicima bili su Haydn, Mozart i Beethoven, dok su manje poznata imena, poput Glucka i Hummela, također pridonijela privlačnosti grada za mlade izvođače i — što je bilo presudno — razvoju zahtjevne i obrazovane publike. Muzikolog i dirigent Brian Newbould primjećuje:

„Bila je sretna okolnost što su se svi ti skladatelji okupili u Beču, jer je bogatstvo tako usađene kulture postalo blagodat za jedinoga pravog predstavnika bečkog klasicizma koji je doista bio Bečanin.”

Taj „izvorni sin Beča” bio je Franz Peter Schubert, rođen 31. siječnja 1797. godine, a već sljedećega dana kršten u katoličkoj vjeri u župnoj crkvi Lichtental. Ondje je primio svoje prvo glazbeno obrazovanje koje je ubrzo počelo donositi plodove. Kad je Franz imao sedam godina, njegov je otac — prepoznavši sinov talent — organizirao audiciju kod jednoga od najuglednijih glazbenih pedagoga u gradu, Antonija Salierija. Talijanski doseljenik koji je u Beč stigao sa šesnaest godina, Salieri je od 1788. služio kao carski kapelnik Austrijskoga Carstva.

Nakon što je čuo glas mladoga Franza Schuberta, Salieri je procijenio da je prikladan za pjevanje u zboru carske dvorske kapele. No budući da su pjevači morali imati najmanje deset godina, Schubert je tek s jedanaest godina, 1808., postao član odabrane skupine Bečkih dječaka. Do tada je njegov otac organizirao poduku kod Michaela Holzera, voditelja zbora njihove župne crkve u Lichtentalu. Poduka je uključivala pjevanje, klavir, violinu i skladanje. Kako piše biograf John Reed, „dječak je ubrzo vodio sopransku dionicu u zboru i svirao violinske solo-dionice s pjevališta”.

Njegovo primanje u Bečke dječake 1808. dodatno je intenziviralo njegovo glazbeno obrazovanje. Ne samo da je sada učio pod Salierijevim vodstvom, nego je dobio mjesto i u carskom i kraljevskom sjemeništu, gdje je — uz vrhunsko opće obrazovanje — svirao u školskom orkestru i komornim sastavima. To se iskustvo pokazalo presudnim, a Schubertova skladateljska karijera ubrzo je započela ozbiljnim tempom. Već 1811. godine — tada je imao četrnaest godina, pa se teško može govoriti o „čudu od djeteta” — sklada svoja prva orkestralna djela, kao i skladbe za klavir i puhački ansambl.

Godine 1812. glas mu je mutirao te je izgubio mjesto u dječačkom zboru. Ipak, ostao je u sjemeništu i — što je bilo najvažnije — nastavio učiti kod Salierija, što mu je omogućilo više vremena za skladanje. Među ranim plodovima toga razdoblja nalaze se brojni gudački kvarteti i prvi pokušaji uglazbljivanja mise.

Schubertove mise

Franz Schubert na koncu je skladao šest misa, od kojih čak četiri još u kasnim tinejdžerskim godinama. Prva među njima, Misa u F-duru, nastala je 1814. godine. Bila je to njegova prva javno izvedena skladba, izvedena pred uglednicima građanskoga života i njegovim učiteljem Salierijem u crkvi u Lichtentalu. Riječ je o opsežnoj kompoziciji za zbor, šestero solista i puni orkestar. Prema prosudbi Briana Newboulda, ovo rano djelo pokazuje „izvanredno razumijevanje, za jednoga sedamnaestogodišnjaka, osobitosti i zakonitosti bečke klasicističke mise — žanra koji je vlastiti glazbeni jezik i dinamiku stekao u rukama Haydna, Mozarta i Beethovena, čija je Misa u C-duru bila jedno od Schubertovih omiljenih djela”.

Možda je najdojmljiviji trenutak ove rane mise snažna fuga na kraju Glorije, na riječi: „Cum Sancto Spiritu, in gloria Dei Patris, Amen.” Kako zaključuje Newbould:

“Ovo možda nije fuga koja bi dokazala da je mladi skladatelj potpuno ovladao svime što su mu Handel, Haydn i drugi ne manje znameniti skladatelji mogli prenijeti vlastitim primjerom. No posjeduje mladenački žar. […] Zamislimo li prizor u župnoj crkvi u Lichtentalu, gdje su skupina zborskih pjevača, instrumentalista i solista pred dotad neiskusnim slušateljstvom prvi put izveli prvo opsežno koncertantno crkveno djelo jednoga lokalnog sedamnaestogodišnjaka, nije teško naknadno podijeliti uzbuđenje toga trenutka.”

Već sljedeće godine Schubert sklada svoju drugu misu, Misu u G-duru. Za razliku od prethodne, riječ je o intimnijem djelu: predviđena su samo tri solista i manji orkestar sastavljen od gudača i orgulja, a djelo je i upola kraće. Jednostavna, homofona tekstura Creda gotovo bez predaha prolazi kroz opsežan tekst, bez izraženije dramske napetosti. No s Agnus Dei ulazimo u posve drugačije ozračje. Muzikolog i skladatelj Wolfgang Hochstein primjećuje kako „za razliku od mnogih suvremenih uglazbljenja mise, u kojima Agnus Dei tvori energičan završetak, Schubert Misu u G-duru završava nježnim tonom”. Djelo završava „duboko proživljenim harmonijama, melankoličnim i tugaljivim melodijama te nepogrešivo rastućom unutarnjom napetošću postignutom krajnjom ekonomičnošću sredstava”.

Zlokobniji osjećaj prožima Agnus Dei Mise u Es-duru, skladane 1828. godine, tijekom posljednjih mjeseci Schubertova kratkog života. Stavak započinje basovska dionica zbora pjevajući četiri sloga riječi „Agnus Dei” u tamnome i prijetećem nizu tonova — C, H, Es, D — koji oblikuju obris križa. Kada ih preuzmu ostali glasovi zbora, uz naglašene, gotovo kobne tonove rogova, stječe se dojam kao da bi Jaganjac Božji na kraju mogao biti nadvladan grijesima svijeta koje je došao odnijeti. Muzikolog Werner Aderhold u ovoj posljednjoj misi prepoznaje dokaz da je Schubert „želio pobuditi strah prije nego slušatelje duhovno pripraviti”.

Molitva za milosrđe u Agnus Dei izvodi se oprezno, gotovo s osjećajem zebnje. Glazba potom prelazi u dur pri riječima dona nobis pacem — „daruj nam mir” — te, dok solisti ponavljaju molbu za mirom, može nam se učiniti da se nazire mogućnost oproštenja i da smo napokon izašli iz tame. No Schubert se iznenada vraća početnoj tjeskobi c-mola neočekivanim povratkom riječi „Agnus Dei”, pa se nalazimo ondje odakle smo krenuli. Je li Jaganjac Božji na kraju pobijedio ili nije? Newbould smatra da je „Schubert uspio zaključiti djelo tako da su osjećaji straha i nade ostali tijesno isprepleteni sve do posljednjega trenutka”.

Schubertova vjera

Ovaj sažeti prikaz Schubertovih misa neizbježno otvara pitanje Schubertovih religijskih uvjerenja — temu koja već dugo zaokuplja muzikologe. Schubertov proučavatelj John Reed tvrdi:

„Postoji obilje dokaza […] da su njegova religijska uvjerenja u odrasloj dobi bila daleko od pravovjernosti. […] Poznato je da se riječi ‘Et in unam sanctam catholicam ecclesiam’ izostavljaju iz Creda u svim misama; no to nikako nije jedino odstupanje od norme.”

Primjerice, u Misi u G-duru izostavljena je rečenica koja govori o Kristovu sjedenju zdesna Ocu, a ponekad se izostavljaju i izrazi „et expecto resurrectionem” te „genitum non factum”.

Nitko ne može sa sigurnošću znati što ta izostavljanja govore o Franzu Schubertu, no iz današnje perspektive možda možemo prepoznati da činjenica kako su ih njegovi suvremenici tolerirali svjedoči o sekularizacijskim učincima prosvjetiteljstva. Reed opisuje Schuberta kao „čovjeka dubokih religijskih instinkata koji je odbacivao […] nadnaravne aspekte kršćanske vjere”. Poput mnogih svojih suvremenika — i brojnih umjetnički senzibilnih ljudi nakon njih (među kojima i bezbroj bivših dječaka iz zborova) — zadržao je ono što bi se moglo nazvati „religioznim odnosom prema životu”. Za takve postkršćane glazba — čak i kada koristi riječi mise — može biti dobrodošla kao služenje bogu deizma, a ne Onome koji sjedi zdesna Ocu, Onome kojemu pripada sva vlast na nebu i na zemlji, Onome kojega istinski slave sva lijepa i dobra stvorenja.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Touchstone Magazine.