Ry Cooder – “The Prodigal Son” (Fantasy Records, 2018.)

Da je čežnja za Bogom čovjeku uistinu upisana u srce, kako na svom početku kaže Katekizam Katoličke Crkve, uz predivne životne priče svjedoči i kreativnost, odnosno, umjetnost koju ta ista čežnja i hrani, potiče i oblikuje. Od drevnih vremena i remek-djela klasike preko neponovljivih stranica Dostojevskog i Bachovih nota za nebo, sve do suvremenih glasnica popularne kulture (koliko god se ista svojom konfekcijom opirala božanskom, slavila prizemnost i glorificirala ispraznost) čovjek je svjesno ili nesvjesno, glasno ili ispotiha, izravno ili zaobilazno, upravo kroz svoju kreativnost neprestano tražio svoje ishodište i ušće, Stvoritelja koji ga je oblikovao na Svoju sliku ne iz potrebe ili slučajnosti, već iz savršene ljubavi čija se nesebičnost očituje ne samo u Sinovljevoj žrtvi na križu, već i u našoj slobodi koja nam omogućuje da Boga, ako tako odaberemo, čak i zaniječemo.

Uvijek mi je posebno dirljiva ili u najmanju ruku zanimljiva bila ona vrsta kreativnog rada koju je religiozna tematika prožimala usprkos autorovu nereligioznom svjetonazoru. Umjetnost ili, da budemo konkretni, glazba koja od Boga jednostavno ne može pobjeći, koliko god se njezin potpisnik trudio iskazati i(li) dokazati svoj ateizam, agnosticizam ili bilo koji drugi izam načelno suprotstavljen religioznosti, odmagali u tom bijegu jednostavno korijeni, odnosno, odgoj kao što je to, primjerice, slučaj s Bruceom Springsteenom, stalno nalaženje presudnih pitanja upravo u religijskom ključu, kao što to desetljećima na vrlo zapetljanoj putanji radi Nick Cave, ili jednostavno glazbeni utjecaj gospela i pobožne glazbe koja je umnogome odredila razvoj rock glazbe kakvu danas poznajemo, kao što je to slučaj s protagonistom ovog teksta, američkim multiintrumentalistom Ryom Cooderom.

Ne, nije gospel sam po sebi, još manje religioznost, odredio sada već polustoljetni rad ovog iznimno značajnog glazbenika, ali njegova ljubav prema tradicionalnim glazbenim formama, prvenstveno onima izniklim iz bluesa i svih u njega utkanih manira, emocija, motiva i duhova nužno je u Cooderov gotovo enciklopedijski rad utkao rječnik i formu glasova prošlosti koji su u Bogu uvijek nalazili utjehu i nadu. “The Prodigal Son” njegov je, ako ne računamo glazbu koju je skladao za brojne filmove, sedamnaesti samostalni album i onaj na kojem se, nakon niza društveno-politički angažiranih ali uvijek i glazbeno rafiniranih, u tzv. roots rock uronjenih albuma snimljenih u ovom tisućljeću, na određeni način vratio svojim početcima, ovoga puta s naglaskom na bluesu i gospelu u recepturi dosad neviđenoj u bogatom mu opusu. U pitanju je zbirka obrada prašnjavih skladbi nekih od istinskih meštara gospela i bluesa, kao što je Cooderov stalni uzor Blind Willie Johnson, uz dodatak triju originalnih skladbi skrojenih da povežu prošlo sa sadašnjim, svevremensko s aktualnim.

Novi album Rya Coodera, sama po sebi impozantna, vrhunski odsvirana i glazbeno balansirana zbirka najfinije američke glazbe, posebno zrači kad ga se stavi u kontekst karijere koja je kroz pola stoljeća svijetu predstavila ne samo izuzetnog glazbenika, već i etnomuzikologa, neumornog istražitelja glazbene baštine obaju Amerika, pa i šire. Od sjajnih albuma iz sedamdesetih na potezu od pomalo stidljivog, ali ipak izuzetno “pismenog” prvijenca “Ry Cooder” iz 1970. do remek-djela roots rocka, eklektičnog “Chicken Skin Music”, preko niske nezaboravnih soundtrackova od kojih je vjerojatno najupamćeniji predivni “Paris, Texas” snimljen za istoimeni filmski briljant Wima Wendersa, sve do hvaljenog rada s veteranima kubanske glazbe na “Buena Vista Social Club” i recentnijih naglašenije angažiranih albuma opus je to koji svjedoči čeznutljivu dušu izgubljenu i pronađenu u glazbi. Dušu posve zaokupljenu korijenima te glazbe, njezinim pokretačkim silnicama i tradicionalnim recepturama; dušu zarobljenu tim prokušanim receptima, ali i nevoljnu da im se otrgne. Nereligiozan, kako sam za sebe ističe, Cooder baš kao da je svoju religiju našao u notama, ali ne na način koji bi Boga posve isključio iz jezika ili vidokruga, već koji u toj glazbi nazire Njegovu prisutnost, Njegovo očitovanje. Da, tek nazire, sa zadrškom osjeća, ne imenuje, ali već i to je plodno tlo ne samo za nadu, već i za iskren i kvalitetan kreativni rad.

U tom kontekstu “The Prodigal Son” savršeno je logičan korak u radu čovjeka koji je na samom početku karijere hrabro obradio gospel klasik “Dark Was the Night, Cold Was the Ground”, prekrasnu glazbenu inkarnaciju čežnje za Stvoriteljem (jednu od najljepših dosad skladanih!) koju je 1927. snimio već spomenuti Blind Willie Johnson. Ono što je Cooder vidio, odnosno, čuo kao, kako je sam rekao, “najduhovniji, transcendentalni komad američke glazbe” trajno je ozračio glazbeni put današnjeg potpisnika “The Prodigal Son”, pa je tako upravo ta skladba poslužila kao obrazac za predivnu naslovnu temu iz filma “Paris, Texas”, a druge dvije Johnsonove pjesme pojavljuju se sada na ovom svake hvale i pozornosti vrijednom albumu.

Ne treba se pritom zavaravati, Cooderova životna i radna filozofija nema direktne veze s vjerom, kako sam već i natuknuo. Njegov je aktivizam, iskazan izravnije na prethodnim albumima “Election Special” (2012.), “Pull Up Some Dust and Sit Down” (2011.), “My Name is Buddy” (2007.) i “Chávez Ravine” (2005.), usmjeren na rasne i klasne nejednakosti, na siromaštvo i društvene nepravde, na političko nasilje i eksploataciju, a ključ za svoj umjetnički doprinos tim temama nalazi u angažiranoj folk glazbi prošloga stoljeća, koja je pak nerijetko bila usko vezana uz gospel napjeve i kršćanske motive. “Prodigal Son” nakon navedenih direktnijih albuma donosi tiše angažiran glas ovijen patinom glazbene tradicije, glas koji prije svega posuđuje da bi tek na toj osnovi izrekao i pokoju svoju riječ.

Uvodna, bendžom i mandolinom prešarana “Straight Street”, posuđena iz pjesmarice The Pilgrim Travelers iz pedesetih, donosi tako ispovjedne, u tipičnom gospel ključu izvezene stihove: “Stari me Sotona okovao lancima i oduzeo mi slobodu pa mi se jednoga dana srce uznemirilo zbog takva boravišta i začuh Gospodina kako mi kaže da napustim to mjesto“, na samom početku naznačujući želju za od Boga blagoslovljenom slobodom, slobodom od zla, slobodom koja omogućuje činiti dobro. Cooder je pritom u svojoj izvedbi uvjerljiv i teško je pomisliti kako se s ičim tu izrečenim on ne bi složio čak i kao nereligiozan čovjek.

No, već nakon nje dolaze dvije autorske, Cooderove pjesme: glazbeno iznimno bogate, bluesom osupnute “Shrinking Man” i “Gentrification” prizemljuju stvari i progovaraju o siromaštvu i nejednakostima jezikom dovoljno udaljenim od ispraznog komentiranja, baš kao prilog novoj glazbenoj tradiciji, pri čemu je prvospomenuta ipak za koplje uvjerljivija. Dvije obrade Blinda Willieja Johnsona možda su pak najuspjeliji dijelovi albuma. “Everybody Ought to Treat a Stranger Right”, izvorno nastala još 1930., svojim kršćanskim naukom prožetom lirikom djeluje tako iznimno aktualnom u svjetlu migrantske krize i moralnih nedoumica koje je ta kriza donijela, a ovdje je izvedena zadivljujuće brižnim tretmanom kakav odaje istinskog znalca i baštinika. “Nobody’s Fault But Mine” još je starija Johnsonova pjesma (iz 1927.), a ovdje je dobila gotovo eterično ruho kakvo podsjeća na već toliko spominjani soundtrack “Paris, Texas”. Ono gdje Cooder bespotrebno razvodnjuje tekst o potrebi za molitvom i stalnim čitanjem Svetog pisma uvođenje je, uz Isusa, imena Bude, valjda da se napravi patetični ustupak političkoj (ili kakvoj već) korektnosti. Šteta, jer se na nepotreban način mijenja duh i značenje predivne Johnsonove molitve. Zato je tu mnogo uspjelija obrada predivne “I’ll Be Rested When the Roll Is Called” blues gitarista Blinda Roosevelta Gravesa iz tridesetih godina prošloga stoljeća, gdje bendžo i mandolina opet suvremenu obradu pretvaraju u autentični dragulj, a radovanje Kraljevstvu nebeskom što prožima pjesmu ostaje temeljni (zapravo, jedini) pokretač “priče”.

“Jesus and Woody” treći je Cooderov originalni doprinos zbirci, još jedan glazbeni naklon manirama s “Paris, Texas”, koji tekstualno možda ponajbolje dočarava potpisnikov nereligiozni svjetonazor. Isusa tako Cooder prikazuje tek kao jednog od “sanjara”, baš kakav je i glasoviti folk-kantautor, veliki Dylanov uzor Woody Guthrie. Zamišljeni razgovor Isusa i Guthrieja tako je nužno pojednostavljeni koncept skrojen za politički trenutak. Sve se još jednom, za sam kraj, otiskuje u pravcu tradicionalnog gospela u sjajnoj “In His Care”, koju je svojedobno pjevala slavna Sister Rosetta Tharpe, jedna od legendi gospela. Slično njezinim manirama, Cooder je tu uspio na efektan način pomiješati gospel i rock, donoseći još jedan uvjerljivi dašak prošlosti i tradicije savršeno sljubljen s današnjicom upravo zbog svoga crkvenozborskog zanosa.

Sve u svemu, “Prodigal Son” još je jedan zgoditak u bogatoj diskografiji Rya Coodera, još jedan vitalni dokaz njegova golema znanja iz povijesti glazbe, ali i ljubavi prema glazbenoj tradiciji. Ta ista tradicija, čiji su vjerski – kršćanski – motivi i potpisi njezin neizostavan, čak ključan dio, vodi tako ovog vještog i nadahnutog muzikologa i meštra od instrumenata možda na neki njegov osobni put za Emaus. U svakom koraku pritom leži čežnja, bez koje taj zov već odavno ostarjelih napjeva ne bi bio tako stalan i neodoljiv.

Zato je “Prodigal Son”, kao i cijeli opus ovog iznimno važnog američkog glazbenika, hodajuće, svirajuće i pjevajuće enciklopedije američke glazbe 20. stoljeća, dirljiv koliko god bio, bar mjestimice, i opor. Autentičan koliko god bio “pozajmljivački”, baštinički. Prepun žudnje koliko god deklarativno bio usmjeren horizontalno. Tek kad se na svim valnim duljinama usmjeri i vertikalno te se oslobodi (dnevno)političkog balasta, obrada “You Must Unload” Blinda Alfreda Reeda neće zvučati pomodno i selektivno u svojoj inače posve opravdanoj poruci onim kršćanima koji su okrenuti prvenstveno ovozemaljskim bogatstvima. A i poziv “spusti se na koljena u kapeli sljedeće nedjelje i srest ćeš svoje prijatelje jednoga dana u nebesima” iz predivne “Harbor of Love” (da spomenem i taj možda najljepši djelić albuma, inače iz opusa bluegrass dua The Stanley Brothers) možda jednom bude imao i učinka jačeg od pukog prepjeva usmjerenog neodređenoj publici.

Ono što je upisano u srce mora na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, izaći na svjetlo dana.

Toni Matošin | Bitno.net