Jason Isbell and The 400 Unit – “Reunions” (Southeastern, 2020.)

Ljepota bez koje kreativnost, odnosno, umjetnost jednostavno ne funkcionira ne proizlazi (samo) iz stila ili površinske slike, boja i(li) tonaliteta – ona je pitanje samog ishodišta, razloga same kreativnosti i iskrenosti koja joj puni pore i svemu daje smisao. Kreativnost je dvosmjerna staza, uvijek odnos, komunikacija ne samo između autora i publike, već i osoba unutar samoga autora, odnosno, njegovo osluškivanje, izazivanje, ugađanje i stalno redefiniranje čežnje kao osi čovjekova duha, njegov put, Bare bi rekao “ka sreći”, a ja ću sebi dopustiti taj cilj prije nazvati dobrotom. U tome se zrcali ta ljepota umjetnosti, u njezinom potencijalu – ako ne i svrsi – da učini svijet boljim, dobroti bližim – “dobrijim” – počevši od samog autora, da mijenja raščišćavajući prostor duha, da pitanjima traži i nalazi cijelo bogatstvo odgovora.

Naravno, iskrenost može biti i zamka, neotporna na slabosti koje ljudska ranjenost proizvodi kao na tekućoj traci, pa nisu rijetki slučajevi kad se ta iskrenost pretvori u nešto što je samoj sebi svrha, u pozu i repeticiju, osobito ako autor pogrešno shvati ili zloporabi svoja ishodišta i nadahnuće. A zašto sva ova naklapanja kao, moram priznati, neplanirani uvod u osvrt na novi album američkog kantautora Jasona Isbella? Pa možda baš zato što me ovaj izuzetno talentiran i svom kreativnom životu predan glazbenik, nakon već pravog malog niza sjajnih albuma kojima se podebljanim slovima upisao u antologiju suvremene americane, već uvodnom pjesmom na nedavno objavljenom albumu “Reunions” uvjerio u tu tankim, ali snažnim nitima protkanu moć kreativnosti, sposobnost da mijenja i gura, ne nužno naviše, ali zato uvijek nabolje.

Kad se, naime, ovaj četrdesetjednogodišnji kantautor u “What’ve I Done to Help” zapita, kako sam naslov kaže, što je to on učinio da pomogne, on ne misli na konkretan događaj ili povod, još manje sam traži pomoć, već upornim ponavljanjem refrena koji do kraja gotovo sedmominutne pjesme postaje nalik molitvi propitkuje svoje mjesto i učinak u svijetu u kojem “dobri ljudi pate, a srca postaju tvrđa”, u svijetu u kojem pomoć drugome, baš kao i samome sebi, treba omogućiti i svojim angažmanom, izlaskom iz svojih zona komfora, jer svi smo pozvani i ovisni jedni o drugima. A sam Isbell vrlo dobro zna što znači trebati pomoć, što znači i najmanji korak koji će voditi dalje od stranputica i pogrešnih odluka, pa su njegovi stihovi tako već iz albuma u album i prave male ispovijedi, ali srećom nikad samodopadne i pozerske, već uvijek uronjene u gotovo pripovjedačku struju svijesti, u storytelling svojstven uistinu najboljim i najtalentiranijim mu kolegama.

Isbell je, naime, još kao dvadesetdvogodišnji mladac postavši ne samo dio sjajnog alt-country kolektiva Drive-By Truckers, već i, usprkos tome što je osjetno mlađi od isturenog dvojca koji je kormilario tim zapaženim bendom, Pattersona Hooda i Mikea Cooleyja, gotovo ravnopravan autor, vrlo brzo zapao u nemilost kakvu donosi alkoholizam i kokain. Sve je krenulo toliko loše da je morao u proljeće 2007. nakon šest godina zapaženog rada napustiti bend. Raspao se i njegov brak s kolegicom iz benda, Shonnom Tucker, te se činilo kako je talentirani glazbenik na sigurnom putu prema beznađu. Samostalna karijera koja je gotovo simultano zamijenila rad u bendu bila je ne samo pitanje radne navike, već i kanal komunikacije s unutarnjim i vanjskim svijetom, novi početak koji je mogao kliknuti samo ukoliko ga je pokretala iskrena motivacija, čežnja da se mijenja na bolje. Isbell, dijete Alabame, odrastao u kraju koji je svijetu podario i na našem portalu više puta spominjane Secret Sisters, u glazbi nužno obilježenoj southern rockom i countryjem, ali i soulom, našao je jezik kojim će moći govoriti i sebi i drugima, našao je radnu etiku koja će ga moći držati uspravnim i odgovornim, ali i obitelj u najširem značenju te riječi. Je li našao spas, ostat će trajno pitanje, ne iz istinske neizvjesnosti ili nesigurnosti, već prije svega iz poniznosti.

I dok su prvi albumi – “Sirens of the Ditch” iz 2007. te s pratećim bendom The 400 Unit potpisani “Jason Isbell and The 400 Unit” iz 2009. i “Here We Rest” iz 2011. – tek potvrdili da je itekako sposoban stvarati sjajnu glazbu i bez starijih kolega iz Drive-By Truckersa, prijelomni su se trenutci odvili upravo nakon tih malih glazbenih obećanja. Ljubavna veza s violinisticom Amandom Shires te zalaganje poznatijeg mu kolege Ryana Adamsa potakle su ga na program odvikavanja od alkohola i droge, u čemu je Isbell ostao uporan i usredotočen. Baš taj veliki korak zrcali se na izuzetnom albumu “Southeastern”, nakon kojeg je nanizao samo iznadprosječne zbirke poput “Something More Than Free” i “The Nashville Sound”, na kojem se u supotpisu nakon kraće stanke opet našao prateći sastav The 400 Unit. Emotivnost izvedbe obojena toplim, countryjem ozračenim vokalom, kojim je još godinama unatrag dao i uhodanom bendu kakav je Drive-By Truckers dodanu vrijednost, u kombinaciji s pažljivo građenom lirikom, lakoćom nizanja rima i uigranom, ali trajno nenametljivom bendovskom svirkom, pokazala se nehotičnom dobitnom kombinacijom za ne samo terapiju putem kreativnosti, već i za postojan, autentičan opus.

Pri čemu je ovaj autor pokazao iznimnu razinu odgovornosti i samokritičnosti, priznavši da mu pisanje i snimanje albuma nije bilo nimalo lako i da u samom procesu stvaranja nije uspio uistinu uživati, a iz bojazni da sve skupa jednostavno ne bude dovoljno dobro, odnosno, na razini koju je dostigao prethodnim albumima. Što bi možda zasmrdjelo i na izliku da “Reunions” ne zvuči tako… pa, lako, naprosto lepršavo u lakoći svoje glazbe i svojih rima, baš kao da svaka pjesma “sjeda” točno na svoje mjesto, nezamisliva u bilo kakvoj drugoj formi. Da, Jason Isbell, vjerujem, uistinu strepi nad svakim svojim stihom i notom, ali ne u lovu na panegirike već inzistirajući na suglasju s onim što ga je tjeralo na te iste verse i note. Jer to suglasje, postignuto spregom talenta i iskrenosti, radne etike i odgovornosti, upravo i jest razlog zašto je “Reunions” jedan od najljepših albuma tekuće, pandemijske godine.

A ta pandemija možda jest dala albumu dodatnu, čak neočekivanu notu, ali ga nije potisnula iz tračnica na koje ga je postavio njezin potpisnik. Ne, “Reunions” je zbirka za bilo koju od godina novoga doba, deset pjesama što zrcale unutarnji svijet i borbe svoga autora, ali i koje su okrenute prije svega drugome. Iz svojih borbi s ovisnošću Jason Isbell je, potpomognut i darom očinstva, pronašao put, usudit ću se reći, sebedarja. Ne govori to samo spomenuta uvodna pjesma, to svjedoče i ostali dragulji ovoga uglazbljenog notesa jer u pravilu je riječ o pripovijetkama satkanima u rimama, bilo da je riječ o posveti umrlom prijatelju njegove supruge (“St. Peter’s Autograph”) ili o postizanju spoznaje da su potrebe djeteta iznad osobnih potreba i komoditeta (“Letting You Go”). Ukratko, spasenje je u brizi, u ljubavi prema drugome, bio to član obitelji ili slučajni prolaznik.

To će ostati i središnja poruka albuma, čak i kad Isbell svoga spasitelja vidi u springstinovskoj rijeci koja “teče ka moru i na svom odredištu prestaje postojati”, što mu zvuči najbliže pojmu slobode kakvoj teži (“River”). Kroz priče u koje u većoj ili manjoj mjeri upisuje i vlastite male ispovijedi i nerazumljive mu odgovore na “molitve koje su govorile molim a ne hvala” (“Running with Our Eyes Closed”), Jason je našao način da lakim korakom preskoči ranije spomenute zamke ogoljenog iskaza, iskrenosti koja se nespretnim potezima može pretvoriti i u nešto blisko svojoj suprotnosti. Predivan je primjer singl “Only Children”, u kojem se Isbell obraća istovremeno kolegi i nekoj od verzija sebe, pripovijeda priču u drugom licu jednine, a kao da istodobno govori i u svim ostalim licima, dotičući se između ostalih i Dylana i Springsteena.

Jason Isbell se u svojoj poetici ne usuđuje staviti na bilo kakav uzvišen položaj; on je svjestan da ga nije zavrijedio. Ono što je prelijepo u tome njegovo je nijemo pravdanje takvog stava: njegove pjesme svjedoče kako on to gleda kao proces, kao mijenu koja jedina stalna jest, a uporište vidi u vlastitim padovima i jadu kojeg se iz dana u dan iznova trudi ostaviti što dalje iza sebe, kao dio sebe, ali i kao opomenu. “Reunions” se iz svega navedenoga nikako ne treba gledati kao na autobiografski narativni vez, baš kao, uostalom, ni većina prethodnih mu albuma; Isbellova poetika nije zatvorena, nije zagledana prema unutra, nije sebična ni strogo personalizirana, već je tek svojom inicijalnom iskrom upravo sve to, da bi svakim novim korakom, svakim razvojem i grananjem svojih priča i boja postala poput dara. Pažljivo, plaho zapakiranog i nakon dubokog promišljanja ponuđenog. Lijepog jer mu je negdje usput, uz suze i smijeh, prepoznata svrha.