RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Prvijenac Gordane Marković: glazba koja će sve naše (samo)izolacije učiniti mrvicu lakšima

Uz samostalni prvijenac Gordane Marković vjerujem da će sve naše (samo)izolacije biti bar mrvicu lakše i ljepše, a sa svojim, usudim se reći brojnim, sestrama po ljepoti ovih deset “obrisa” – ako im to dopustite – otškrinut će i pogled prema nekim budućim, vedrijim danima kad će ovi virusi i krize biti tek uspomena koja nas je učinila boljima i snažnijima, suosjećajnijima i bliskijima

 

Bez prave namjere da budem analitičan ili čangrizav po tom pitanju, preslušavajući tolike albume (u pravilu nikad same pjesme, priznajem taj “grijeh”) suvremenih i onih sve manje suvremenih glazbenika – osobito kad je naša glazbena scena u pitanju – primijetio sam izraženu sklonost neobičnome, manirizme kojima glazbenici bježe od jednostavnosti i jasnoće, od valjda nepoželjne pravocrtnosti i onoga što bi netko, ne daj Bože, mogao nazvati običnim. Naravno da otklon od “običnosti” nije sam po sebi mana, pa ni nužno manirizam; dapače, on je poželjan, ali tek ukoliko ga prati sadržaj i goni stvaralačka logika. No – bez želje i potrebe da sada imenujem ikoga (iako imam nekoliko imena u glavi dok ovo pišem) – kompleksnost i hermetičnost koje neki glazbenici postižu i na njima skupljaju jeftine bodove i pozajmljene aplauze prečesto je tu da prikrije manjak sadržaja. Čak i manjak duha.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Baš me zbog takvih, za ovu prigodu imenima nebitnih slučajeva, pojava benda, zapravo dua Auguste prije pet godina obradovala na jedan vrlo poseban način. Kako sam o tom zajedničkom projektu Ivane Lulić i Gordane Marković već pisao ovdje povodom objave njihova drugog albuma, “Daleko od svega”, neću se ponavljati s impresijama o njihovim osunčanim pjesmama, ali jednostavnost koja je iz njihove poetike zračila ne kao manirizam, već refleksija jednog zdravog, duhom i žudnjom bogatog stvaralačkog poleta ostaje mi u sjećanju i u zvučnicima kao trajan utisak. A kao takvu zdravu alternativu svemu onome što sam naveo na samome početku, te sam dvije mlade glazbenice čuo kao jedan, jedinstven glas, baš kao što im se vokali pretaču jedan u drugi poput voda iste rijeke. Sada je, izgleda, sazrijelo vrijeme da se jedan glas ipak izdvoji.

Gordana Marković je, naime, još tijekom prošle godine trima singlovima najavila nešto baš svoje, samostalnu zbirku koju je, po svemu sudeći, odavno snivala. Ova predivna mlada dama inače je osim po radu u Auguste poznata i po sudjelovanju u televizijskom glazbenom serijalu “A strana”, no svakako je upravo plodonosna suradnja s prijateljicom Ivanom Lulić bila ključna stepenica prema vlastitom, samostalnom autorskom pothvatu. “Obrisi” tako dolaze – a to se kroz njezine pjesme na najfiniji način osjeti – baš kao iskorak, prirodan, nježan, iznjedren bez forsiranja, bez pretencioznosti. A ja sam osobno napokon mogao izdvojiti jedan od glasova Auguste te upoznati Gordanu – iznova.

Singlovi kojima se predstavila imenom i prezimenom – pomalo stidljiva, nenametljiva “Što smo naučili”, predivna, violončelom podebljana “Učini što moraš” i ponajbolja od njih, sintetizirana, minimalistički raskošna “U tišini” – čine i uvodni trolist albuma. Možda igra na sigurno, a možda naprosto prirodni tijek stvari, znat će najbolje sama Gordana; ono što je bitno efekt je koje su te tri pjesme postigle. Naime, “Obrisi” su kroz navedene pjesme dobile i rezime i teaser, garancijski list i pozdravno pismo. Zanimljivo je i kako će slušatelju (ili bar meni) prva poveznica biti baš Auguste, ali prije svega zbog prepoznatljivog, kristalno čistog, toplog Gordanina vokala koji je i pjesmama u kojima je ulogu dijelila s Ivanom Lulić davao kolorit kakav ih je smještao u topliji, neposredniji dio spektra. Dojam o toj ishodišnoj točki pojačavat će, doduše, i sama lirika, koja se, kao u slučaju Auguste, podjednako opire pretencioznijim rješenjima i samodopadnoj vrsti jednostavnosti, vješto balansirajući na tankoj liniji koja ne trpi ni forsirane rime ni brzopotezme metafore. Glazbena je pak tapiserija ono gdje Gordana pokazuje najviše slobode, odnosno, lakoću izricanja onog što nam želi prenijeti.

Okupivši oko sebe malu, još s Auguste uigranu ekipu glazbenika koju čine neizbježni producent i desna ruka Tomislav Franjo Šušak (inače basist sastava Vatra), bubnjar Jerko Jurin, Matej Milošev s violončelom i basist Marko Radić, pojačanu gitaristima Lukom Čapetom, Miroslavom Gugićem i Filipom Pavićem, Jakom Arhom na saksofonu, Branimirom Norcem na klarinetu i klavijaturistima Lovrom Kneževićem i Tomislavom Mihaljevićem, Gordana je, sudeći po fluidnosti pjesama i njihove “kostimografije”, postigla nešto poput radionice u kojoj se ideje lako i prirodno nadopunjuju, a kantautorski prefiks tek je startna pozicija, nikako despotska, fiksna uloga. O tom možda ponajbolje svjedoči spomenuta “U tišini”, za koju je sam producent Šušak izjavio kako mu je dala odriješene ruke po pitanju aranžmana, bez straha da će je odvesti u njoj manje prirodne vode. Rezultat je možda i ponajbolja pjesma albuma, čiji zgusnutiji tonovi na najljepši način pojačavaju stihove poput “U tišini se nadam da ipak postoji nešto neobjašnjivo“, tako nadilazeći puke ljubavne motive, kao da otvaraju vrata transcendentnome.

Singl pak koji je popratio samu objavu albuma s ovim prvim danima proljeća, na žalost zasjenjenog pandemijskom krizom, “O tome su svi govorili”, vraća stvari u tok određen na samom početku albuma, dokazujući prije svega da se Gordana jako ugodno osjeća upravo u toj formi pastelama bogate pop pjesme, što će uostalom potvrditi već “Cijeli moj svijet”, iz čijih je stihova album i posudio naslov. Zanimljive su i pjesme naglašenije minimalističke forme – klavijaturama nošena “Iz navike”, koju supotpisuje Zrinka Kunić, i zaključna, tek nježnom gitarom praćena “Jedan tren” – a u kojima je vokal nužno (p)ostao zapravo najistaknutiji, najsugestivniji instrument: dok počesto takve pjesme znaju djelovati poput tek popunjenja ciljane minutaže, u slučaju “Obrisa” one zvuče poput ključnog vezivnog tkiva koje Gordaninu prvijencu kao da daje baš onaj oblik kakvog je zamišljala dok je snivala o svojoj autorskoj zbirci.

Jako mi je drago vidjeti i Ivanu Lulić među imenima koja su dala svoj doprinos albumu, tim više jer je u pitanju suautorstvo, u pjesmi “Idi tamo gdje je ljubav”, još jednoj od pastelnih ljepotica albuma izrazito ujednačene kvalitete i lakoćom stvaranja postignutog jedinstvenog ugođaja. “Obrisi” su tako – iako je album nastajao preko godinu dana – jednostavnošću stvaralačkog duha ovijen pothvat talenta čiji se izričaj ne nijansira digitalnim aplauzima, lajkovima i brzopotrošnim panegiricima. Poetika Gordane Marković ona je ista kao u bendu Auguste zato što ne bježi od ničega već isključivo ide ka nečemu, a istodobno i različita jer je samosvojna i iskrena prema unutra, nježna kao zahvalnost, topla kao ljubav, glasno tiha kao poniznost.

Na žalost, album je zateklo izaći baš u ovo vrijeme prisilnih zatvorenosti, ali glazba je zvonka radost koja ljepotom svoga jezika i univerzalnošću svojih emocija zidove čini ne samo nevidljivima, već i nepostojećima. Uz samostalni prvijenac Gordane Marković vjerujem da će sve naše (samo)izolacije biti bar mrvicu lakše i ljepše, a sa svojim, usudim se reći brojnim, sestrama po ljepoti ovih deset “obrisa” – ako im to dopustite – otškrinut će i pogled prema nekim budućim, vedrijim danima kad će ovi virusi i krize biti tek uspomena koja nas je učinila boljima i snažnijima, suosjećajnijima i bliskijima.

Toni Matošin | Bitno.net


Objavljeno: 26. ožujka 2020.

Možda vam se svidi