Koristimo li u svakodnevnim razgovorima olako termin “umjetnik”? Ili, koliko je izraz “umjetnička duša” postao klišej? Pridodajemo li olako te i slične “teške” etikete i ne banaliziramo li time taj vrlo bitan čovjekov poziv, rekao bih čak iskonski poziv, iznjedren iz same čežnje kao okosnice stvorenja iz savršene ljubavi stvorena na Božju sliku? A nadalje, spustimo li se u konkretno područje popularne kulture, koliko smo široke ruke pa nalazimo umjetnost i ondje gdje kolo vode najobičnija zabava i niske strasti, odnosno, linijom druge krajnosti, koliko je nas spremno negirati umjetnost u tom bazenu pa (snobovski?) kazati kako, primjerice, Liszt jest, ali Dylan nije umjetnost?

Takva pitanja uvijek mi se iznova otvaraju upravo kad naiđem na nekoga čiji rad, bez obzira na popularnost ili pripadajući segment publike, bez obzira na datum ili podrijetlo, djeluje na mene upravo onako kako istinska, iskrena umjetnost treba djelovati – oplemenjujuće, kroz autentični glas osobe koja traga, koja slijedi zov u svoje biće utisnute čežnje. Neki će, pomalo površno, reći kako umjetnost prije svega mora šokirati; djelomično da, u smislu da glasno postavlja dotad zatomljena ili neprepoznata pitanja i poziva na preispitivanja olako prihvaćenih obrazaca, ali ako iza toga nema oplemenjujućeg učinka, ako nema ljepote i elementarne dobre volje njezina autora, onda je u pitanju puki senzacionalizam i kratkovječni panfletizam, nerijetko i samoljublje. No, da ne duljim s uvodom, ono što me je ovoga puta natjeralo na ova zapitkivanja i polurazrađene misli pojava je i djelo jedne uistinu jedinstvene glazbenice, a usudit ću se reći i istinske umjetnice na svojim poljima djelovanja.

Polly Jean Harvey nedavno je, naime, objavila – doduše, zasada samo u digitalnom obliku – svoj novi album, koji mi je ipak poslužio prije svega kao podsjetnik na ovu englesku kantautoricu. Jer, “All About Eve” zapravo je soundtrack istoimenog kazališnog komada u režiji belgijskog avangardista Iva van Hovea, a koji predstavlja suvremeniju verziju slavnog filma Josepha L. Mankiewicza iz 1950. PJ Harvey, kako glasi njezino scensko ime, nije bez iskustva kad je kazalište u pitanju, ali ovo je prvi put da je jedina dvostruka dobitnica nagrade Mercury skladala cijeli (službeni) album, koji se samim tim izdvaja iz fascinantne niske albuma što ih je nanizala od početka devedesetih naovamo. Kao pretežno instrumentalna zbirka (tek dvije od dvanaest pjesama su pjevane, ali ne od strane same autorice), “All About Eve” možda sam po sebi kao album ne bi toliko bio povod pojavljivanju ove rock-poetese na ovim internetskim koordinatama, ali kad ga se uzme u paketu s cjelokupnim opusom kojem i potpisom i stvaralačkom logikom pripada, razloga je više nego dovoljno da PJ Harvey napokon dobije svoje mjesto i na Bitno.net.

PJ Harvey je odrastala sedamdesetih u južnoengleskoj grofoviji Dorset u hipijevskoj obitelji, gdje se od malih nogu susretala s glazbom. U obitelji su se slušali Bob Dylan, Captain Beefheart, Neil Young te pregršt bluesa, kojeg je, uz poetiku spomenutih glasovitih pojedinaca, uskoro ucijepila i u vlastitu glazbu. A glazbom se aktivno počela baviti vrlo brzo, učeći svirati saksofon i gitaru, kojima je postupno, očito glazbeno nadarena, dodavala i druge instrumente, poput glasovira, harmonike, violine i, posebno zadnjih godina, autoharfe. Krajem osamdesetih bila je član bristolskog sastava Automatic Dlamini, gdje je upoznala čestog kasnijeg suradnika, multiinstrumentalista Johna Parisha, te dvojac s kojim je oformila vlastiti trio, Roba Ellisa i Iana Olivera. Kao trio, snimili su dva iznimna albuma, oba potpisana kao PJ Harvey – “Dry” iz 1992. i “Rid of Me” iz 1993. – koji su je instantno lansirali u red obećavajućih kantautora svoga doba. Jer, da, oba su albuma bili prakrički njezini autorski radovi, natopljeni sirovim bluzerskim rifovima i eruptirajućom energijom mladog, gnjevnog glasa. Ali od samih početaka ne isprazno gnjevnog koliko jednostavno prepunog stvaralačke strasti, ne gladnog instant slave koliko pronalaska pravog kanala za artikulaciju kreativnih preokupacija. Dok je “Dry” bio, prema riječima same Polly Jean, ekstreman u smislu da ga je snimala kao da će joj biti zadnji te je u tih četrdesetak minuta nastojala nagurati sve što je imala za reći, samim time na trenutke forsirajući u pravcu nehotičnog manirizma, “Rid of Me” je bio remek-djelo nepatvorene rokerske žudnje, četrnaest krvavo sirovih pjesama izvađenih iz mulja rocka i bluesa, punka i poezije, te oblikovanih preko ruku studijskog alt-rock genijalca Stevea Albinija.

Na sirovost emocija, a potom i samoga zvuka svakako je utjecao živčani slom kojeg je mlada glazbenica proživjela nakon uspjeha prvijenca i koncertnog tempa koji se uslijed svega nametnuo. PJ se zbog svega sklonila u osamu, u rodni Dorset, gdje je u miru mogla pisati i skladati nove pjesme. Iako često opisivane kao (post)feminističke, pjesme PJ Harvey iz te rane faze glas su koji ne progovara programski niti je nužno vezan uz svoj spol; i ona sama odbacivala je takva tumačenja, uporno tvrdeći da je ne zanima spol kao takav, već narativ iz prvog lica koji je u njezinu slučaju, naravno, ženski. A narativ je nešto na čemu PJ posebno inzistira, jer se i tada, a pogotovo u kasnijem radu uporno držala podalje od izlaganja svojih stavova, bili oni politički ili općenito svjetonazorski, prije svega se koncentrirajući na samo pripovijedanje na razini poezije i glazbe. To je od “Rid of Me” i načinilo tako snažnu zbirku, natopljenu intimističnim, ali i kriptičnim, pripovjedačkim stihovima, a podcrtanu glazbom koju je Albini gurnuo u ekstremno bezbojni kolorit kakav ne ostavlja mjesta bilo kakvoj šminki ili pozi.

Ono što dodatno obilježava glazbu PJ Harvey već od tih ranih godina njezino je uporno pomicanje vlastitih granica – opet ne programski, opet bez senzacionalističnog pristupa koji bi bio samom sebi svrha – pomicanje nužno za istinski razvoj vlastitog jezika, vlastitog pisma kao direktne komunikacije sa svojom čežnjom. Zato je “To Bring You My Love” iz 1995., prvi album nakon raspuštanja trija, odveo svoju potpisnicu u glazbeno mirnije i kompleksnije vode s pritocima u bluesu i alternativnom rocku, te u poetiku blisku, primjerice, Nicku Caveu, s kojim će ubrzo imati i kratku vezu. Novi trijumf mlade engleske glazbenice posve predane američkoj glazbenoj baštini donio je i istaknute biblijske, odnosno, vjerske motive. Odrasla u obitelji koja vjeri nije pridavala veće značenje, PJ Harvey nije odgojena niti je postala praktični vjernik, ali je vremenom postala sve zainteresiranija za kršćanstvo, upravo u tom ključu tražeći odgovore na pitanja što su je mučila, nerijetko redefinirajući i sama pitanja. Taj pristup religiji – kao području koje može nuditi odgovore i otvarati horizonte – nastavila je njegovati tijekom cijele karijere, pa i na njoj osobno najdražem joj albumu, “Is This Desire?” iz 1998., gdje je, primjerice, pjesma “The Wind” inspirirana svetom Katarinom i posebno njezinom kapelicom u selu Abbotsburyju, blizu PJ-ina rodnog mjesta. Zbirka pjesama koje su više poezija nego rock lyrics i gdje su gitare ostale zakopane sloj ispod klavijatura i elektroničkih efekata bila je riskantan, ali prije svega iskren umjetnički iskorak koji je potom, na samom izdisaju milenija, omogućio njezin možda najpristupačniji album, sjajnu indie rock zbirku “Stories from the City, Stories from the Sea”, za koju je, sasvim zasluženo, prvi put osvojila nagradu Mercury.

I kasniji albumi stalno su nijansirali njezinu poetiku novim tonovima i smjerovima pa ju je oporiji i manje uravnotežen “Uh Huh Her” predstavio stranicama notesa s jedva dovršenim pjesmama, a minimalistični “White Chalk” istaknuo tek glasovir (kojeg je učila svirati usput, kao način za “oslobađanje imaginacije”) i njezin uistinu predivan glas uzdignut u dotad najviše registre. Stari suradnik John Parish, s kojim je tijekom godina potpisala i dva solidna albuma (“Dance Hall at Louse Point” iz 1996. i “A Woman a Man Walked By” iz 2009., gdje je ona autor stihova, a on glazbe), i Mick Harvey, genijalni glazbeni um koji je desetljećima bio srce i duša Caveovih The Bad Seeds, iz albuma u album postali su njezini stalni suradnici i savršena glazbena podrška, što je u novije vrijeme rezultiralo remek-djelom “Let England Shake” i tek nešto tanjim “The Hope Six Demolition Project”, zbirkama u kojima je PJ Harvey gotovo odustala od klasične forme rocka, tkajući kompleksnu glazbenu tapiseriju u službi naracije kojom je htjela progovoriti o širim društvenim pitanjima.

“Let England Shake” snimljen je u crkvi sv. Petra u dorsetskom selu Eype, i to na ponudu tamošnjeg župnika, a donio je nisku pjesama o ratovima u kojima su Englezi sudjelovali ili na njih utjecali kroz povijest koju PJ Harvey ispisuje kroz svoje oči, ali poput redatelja dokumentaraca, videći u njoj i njezine krvave krajobraze i temelje civilizaciji i kulturi kakvu danas poznajemo. Snažne pjesme i dojmljiva izvedba u kojoj je autorica iznova tražila i našla glas kakvim ih može uvjerljivo ispjevati, uz to što su joj priskrbile novu nagradu Mercury, još su jednom dokazale koliko je stvaralački poriv i poziv PJ Harvey duboko proživljen i preuzet s odgovornošću i zahvalnošću. To je dodatno podcrtao i nedavni “The Hope Six Demolition Project”, kojim se dotaknula američke socijalne politike, progovorivši ipak i daleko šire, čak do Kosova i Afganistana, koje je u to vrijeme i posjetila. Za razliku od brojnih joj kolega, ona pritom ne vijori zastave niti se rasipa sloganima i samoljubljivim stihoklepstvom, mjestimice i nauštrb estetike vlastitih stihova. Ona se upravo doima kao netko tko naprosto slijedi glas što je vodi i stalno nježno, ponekad i malo grublje, gura naprijed. Naprijed koje ne mora uvijek biti i više ili sjajnije.

Sve nas to dovodi do ovog najnovijeg albuma, soundtracka predstave o kojoj nisam u mogućnosti pisati jer je nisam gledao, ali koja i nije potrebna da bi svejedno uspjeli u glazbi PJ Harvey osjetiti sve dramatične tenzije što ih evocira. Minimalistična koliko i slojevita glazba na razmeđi klasične i suvremene, oslonjena na Liszta, odnosno, njegovu “Liebesträume”, koja je obilježila filmski izvornik, donosi nam svoju prirodno ambicioznu potpisnicu na novom vrhuncu svoje stvaralačke zrelosti. Dvije pjesme što ih pjevaju glumice Gillian Anderson (“The Sandman”) i Lily James (“The Moth”) doimaju se kao da su zalutale sa Badalamentijevog i Lynchovog soundtracka za “Twin Peaks”, ali istodobno otkrivaju i stara izvorišta PJ Harvey, zvonko nam govoreći koliko je daleko ova predivna dama dogurala od sirovih nota “Dry” i “Rid of Me” do danas. Iako – što je boljka većine soundtrackova – ne nudi mnogo toga za što se trajnije možemo uhvatiti, “All About Eve” vrlo nam jasno zbori o svojoj potpisnici, koliko god njezine umjetničke preokupacije tu tek služe datoj cjelini. Pa možda baš i time jasno zbori – o talentu koji se nije dao zavesti predatorskim ili brzopoteznim obećanjima i logikom utrke za uspjehom, o talentu kojeg je njegova primateljica prigrlila ne ispuštajući iz vida odgovornost koju taj dar nužno donosi, pa ni zahvalnost koju i bez vjerskog odgoja adresira iskrenije nego neki po tom pitanju bar deklarativno jasniji kolege.

Zato me PJ Harvey uvijek iznova potiče na preispitivanje ne samo pojma umjetnika već i smisla i logike umjetnosti kao poziva. Ona i kad snima slabije albume (što nikako ne znači da su loši), poput “Uh Huh Her” ili “Dance Hall at Louse Point”, zvuči i djeluje kao da su i takve postaje nužni, nezaiobilazni dio puta i kao da bez njih ne bi bilo ove nje kakvu vidimo i čujemo u “Let England Shake” ili sada u soundtracku za “All About Eve”. A kroz sve svoje albume ona zvuči vrlo otvoreno, kao uistinu otvoren um i srce, duh i tijelo. I dok ponavlja kako ne trebamo tražiti u njezinoj glazbi i stihovima autobiografske elemente već ih uzimati također otvoreni i spremni na vlastita pitanja i vlastite verzije odgovora, ova uvijek zanimljiva glazbenica svjedoči umjetnički poziv upravo onako “kako Bog zapovida”, rekli bi u mom kraju. Bez suvišnih pojašnjenja – čistim, iskrenim, čežnji odanim primjerom.

https://www.youtube.com/watch?v=uh8jAkZH5lY