Bob Dylan – “The Bootleg Series, Vol. 15: Travelin’ Thru, 1967-1969” (Columbia/Legacy, 2019.)

Postaje već, izgleda, tradicija u ovo doba godine popratiti novo izdanje Boba Dylana, odnedavno nobelovca, a odavno – znaju to svi ljudi dobre volje – najvećeg među autorima izniklih u okvirima popularne (rock) glazbe, čovjeka koji je svoj stvaralački put slijedio predanošću i mijenama nijansiranom odlučnošću osobe koja osluškuje glas što dolazi s vjetrom, kako je to još kao golobradi mladac pjevao u duhom bar dvadeset godina starijem i zrelijem remek-djelu “Blowin’ in the Wind”. Naravno, tako dugo putovanje, započeto još početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća dolaskom iz rodne Minnesote u New York, ostavilo je traga, pa nova Dylanova izdanja na koja se krajem godine redovito osvrćem(o) nisu uistinu nove pjesme pa čak ni snimke – već treću godinu zaredom, naime, riječ je o novim izdanjima iz tzv. “The Bootleg Series”.

Da ponovimo gradivo, riječ je o antologijskim izdanjima kojima je cilj iz arhiva na svjetlo dana i uz stručni tretman iznijeti snimke koje nisu završile na službenim studijskim ni koncertnim albumima, a koje ne samo da ispisuju fusnote jednom preko pola stoljeća dugom stvaralačkom putovanju, već, poput, primjerice, snimaka s glasovitog mančesterskog koncerta 1966., čine nezaobilazan dio povijesti popularne kulture. Serijal bootlega stigao je, evo, do svoga petnaestog poglavlja a da još uvijek ne pokazuje znakove potrošenosti: “Travelin’ Thru, 1967-1969” donosi nam dubinski uvid u svojevrsno tiho razdoblje između godina sondiranih s nedavnim izdanjima iz istog serijala, “The Cutting Edge” i “Another Self Portrait”. Razdoblje je to, dakle, neposredno nakon turbulentne sredine šezdesetih, kad je Dylan s tri albuma izmijenio povijest rocka, redefinirao poetiku i pravila igre, učinivši mogućim gotovo sve sirovom snagom talenta i bujice koju je taj talent tih godina pokrenuo bez ikakve bonace na vidiku. Albumi “Bringing It All Back Home”, “Highway 61 Revisited” i “Blonde on Blonde” nakon kratke, ali intenzivne niske akustičnih folk-albuma svojim su doslovnim i figurativnim elektricitetom te pomakom od angažiranih tema Dylana udaljili od političko-ideoloških kružoka koji su ga dotad svojatali kao glasnogovornika, ali i lansirali u sam vrh tadašnje scene. Kad se činilo da granice nestaju, da jedan čovjek postaje “veći od života”, a kreativnost mu izmiče kontroli, Bob Dylan se srušio s motocikla te nestao iz javnosti.

Otprilike tu počinje poglavlje kojeg nam dodatno objašnjavaju tri CD-a, donosno, ploče koje čine novo izdanje u “The Bootleg Series”. Što se uistinu dogodilo toga dana kad je izgubio kontrolu nad motociklom, koliko je bio blizu pogibije i slični detalji koji su opsjedali obožavatelje koliko i teoretičare zavjera, sada jedva da je bitno. Rez je trebao nastati negdje, a Dylan je sebi, gotovo ga izgubivši, vrlo vjerojatno spasio život. Jer, kovitlac što ga je zahvatio tih godina prijetio je pregaranjem, gubitkom sebe na sjecištu kreativne slobode i stvaralačke oholosti. Tako je nastao još jedan od već mitskih Dylanovih zaokreta: nakon što je, potican čežnjom umjesto diktatima okrenuo leđa folk puritanstvu i političkom dogmatizmu, uključio instrumente u struju i uveo Rimbauda u rock, a rock u umjetnost, sada se, umjesto probijanja novih putova i galame koju mu je priskrbio status prvog autora rock kulture, a usred velikih političko-ideološko-društvenih previranja što su u glazbi svoj vrhunac doživjeli na Woodstocku te tehnoloških novina u samoj glazbenoj industriji koje su uz pravi boom na području konzumacije droga i opijata vodile ka sve kompleksnijim glazbenim formama i konceptualnim albumima, odlučio za život na selu, obiteljski život, intenzivno čitanje Biblije i, kad je glazba u pitanju, tradiciju!

Da, glasnogovornika generacije i prvog protestnog glasa jednog od društveno najturbulentnijih razdoblja novije američke povijesti nije bilo ni na razvikanom Woodstocku jer je radije s neobičnim društvom iz sastava The Band nedaleko od tog festivala a zapravo svjetovima daleko podizao “pobunu protiv pobune”, kako su to sami nazvali, pretresajući u podrumu seoske kuće američku glazbenu tradiciju (te su snimke objavljene sredinom sedamdesetih kao “The Basement Tapes”, prvi istinski lo fi album). I tu Dylan pokazuje svoju veličinu, odnosno, domet svoga stvaralačkog duha: naime, dojma sam da su njegova najtiša razdoblja jednako glasna kao ona obilježena spomenutim kreativnim bujicama. Druga polovica šezdesetih upravo je takvo razdoblje kad je njegov rad u pitanju, jer nakon što je redefinirao i rock i folk (i još barem desetak njihovih pritoka) te do ekstrema doveo pojam radnog elana moralo je doći do pražnjenja i zamora, a kad se svemu dodaju i nevjerojatna očekivanja kritike i javnosti, vaganje svake njegove riječi i potpuna invazija na privatnost, rez je bio nužan za očuvanje stvaralačkog integriteta, možda i života.

Albumi “John Wesley Harding” iz 1967. i “Nashville Skyline” iz 1969. zbirke su koje najelokventnije svjedoče to razdoblje Dylanova rada i života i upravo ti albumi “hrane” ovo najnovije izdanje iz “The Bootleg Series”. Dok je prvi bio minimalistični, alegorijama i biblijskim motivima pun naramak pjesama koje su i formom i sadržajem bile miljama daleko od furiozne glasnoće prethodnog “Blonde on Blonde” (prvi dvostruki album u povijesti rocka), drugi je bio – još manje očekivano – album posve uronjen u country, pri čemu je Dylan čak i vokal prilagodio svom novom glazbenom okruženju. Dok je prvi, nadalje, (ne)očekivano (p)ostao jedan od Dylanovih najkompaktnijih i najboljih albuma, drugi je bio i ostao predivna stilska vježba, zbirka u kojoj je dao neke od svojih najljepših pjesama (“Lay Lady Lay” ili “I Threw It All Away”, koju je Nick Cave ne bez razloga odabrao kad su ga pitali za koju bi tuđu pjesmu volio da ju je sam skladao), ali i kojom je preokrenuo dotadašnje snobističko gledanje na country kao na glazbu za seljačine. I prvi i drugi sjajni primjeri glasnoće tihog izraza i pobjede sadržaja nad formom, a iznad svega trijumf stvaralačke konzistentnosti kroz mijene.

Ipak, snimaka iz tog razdoblja nema toliko kao, primjerice, iz prethodnog niza albuma (“The Bootleg Series, Vol. 12: The Cutting Edge” bilo je monumentalno izdanje upravo zbog bogate riznice alternativnih snimaka), pa tako na “Travelin’ Thru” dobivamo “tek” jedan disk s materijalom sa snimanja ta dva albuma (oba u nešvilskom Columbia Studiju A) – sedam snimaka iz listopada i studenoga 1967. i osam iz veljače 1969. – materijale dosad neobjavljene (osim alternativne verzije “Lay Lady Lay” u digitalnom izdanju), ali i koji, ruku na srce, ne donose ništa posebno nova u odnosu na pola stoljeća stare albume. Kvantitativni deficit uvjetovan je i brzinom snimanja albuma “John Wesley Harding” te nestankom brojnih vrpci sa snimanja “Nashville Skyline” uslijed pravnih nesuglasica oko plaćanja skladištenja. Zato okosnicu ovog trostrukog izdanja čine već kultne snimke s legendarnim Johnnyjem Cashom iz veljače 1969., a koje zauzimaju cijeli drugi disk te polovicu trećeg.

Bio je to na određen način neminovan susret dvaju osobnosti koje su snagom i autentičnošću talenta te tvrdoglavom koliko i s tradicijom usuglašenom čežnjom otvarali nove putove i ispisivali nova poglavlja povijesti suvremene (američke) glazbe. Devet godina stariji Cash bio je prvi “veliki” glas koji je stao u obranu svog mlađeg, proslavljenog i kroz tu slavu prokušavanog kolege, osoba koja je i sama prolazila kroz teške odluke i mijene a koja također nije nikada tradiciji prkosila već se iz nje napajala. Taj se susret poklopio sa snimanjem albuma “Nashville Skyline” pa je jedna zajednička snimka, maestralno jednostavna izvedba Dylanove “Girl from the North Country”, poslužila kao uvodna pjesma albuma. Ovdje napokon dobivamo i ostale snimke iz tih davnih nešvilskih zimskih dana, a koje razotkrivaju Dylana u neobično podređenoj ulozi; međutim, ta podređenost izraz je poštovanja koliko i iskrenosti samog trenutka u kojem se donedavni miljenik kontrakulture pokušavao othrvati pripisanim mu epitetima i titulama (navodno je Dylan u to vrijeme bio izrazito nervozan kad su javni nastupi u pitanju, gotovo uplašen).

Johnny Cash vodi kao iskusniji stariji kolega, ali ne bez osjetnog poštovanja prema nevjerojatno talentiranom i duhom bogatom mladiću na jednom od svojih raskrižja. Izvedbe su to očito nepredviđene za objavljivanje i za koje je bolje da je proteklo toliko godina (u redu, moglo je biti i manje) do konačne službene objave, dakle, radno druženje oslobođeno diktata diskografskih kuća i(li) očekivanja publike, kao neambiciozan plod izuzetnih talenata i dobre volje sada izuzetan dokument, odnosno, vremenska kapsula. Dva sjajna glazbenika osvrnuli su se na svoje opuse, kao i na neke omiljene im skladbe, poput Guthriejeve “This Train is Bound for Glory” ili “Matchbox” Carla Perkinsa, a posebno zanimljiva je Dylanova “Wanted Man”, koju vlastiti potpisnik nije nikad uvrstio ni na jedan svoj album (niti ju je snimio u studiju jer ju je i namijenio Cashu), a koju je sredinom osamdesetih maestralno obradio već spomenuti Nick Cave na svom ranom remek-djelu “The Firstborn is Dead”.

Na ovo izdanje je – na trećem disku – uvrštena i snimka nastupa u ondašnjoj TV-emisiji “The Johnny Cash Show” (predivne izvedbe “I Threw It All Away” i “The Girl from the North Country”, kao i “Living the Blues”), kao najljepše zaokruženje priče o susretu duhom bliskih talenata. Ostatak pak čine dva vrlo zanimljiva čitanja Cashove pjesmarice tijekom snimanja osporavanog albuma “Self Portrait”, kojim se Dylan, upustivši se u obradu cijelog niza pop i country pjesama, nastojao otresti i preostalih epiteta iz vremena “ponosa i slave”: “Ring of Fire” i “Folsom Prison Blues” u njegovoj izvedbi dobivaju novu dimenziju i dinamiku te mu bez Casha u studiju vraćaju onaj interpretacijski suverenitet kakav inače krasi njegove izvedbe. S obzirom na to da su obje snimke obrade Cashovih pjesama, logično je da su mjesto našle na ovom umjesto na izdanju “The Bootleg Series, Vol. 10: Another Self Portrait” kojim je 2013. sondirano snimanje tog albuma.

Kao neka vrsta bonusa, na “Travelin’ Thru” uključene su i njujorške snimke iz svibnja 1970. na kojima se Dylan “zaigrao” s maestrom na bendžu, Earlom Scruggsom, čime je zaokružen prikladan epilog reviziji jedne etape vrlo osjetljiva i nepredvidljiva puta. Iz svega proizlazi da je, poput većine ostalih izdanja iz “The Bootleg Series”, u pitanju materijal prije svega namijenjen obožavateljima i diskofilima, odnosno, kolekcionarima, no siguran sam da će i svaki pažljiviji slušatelj “sa strane” moći u odabranim snimkama prepoznati žar i toplinu što su pokretale ovog izuzetnog, po mnogo čemu neponovljivog kreativca, ovdje čak sparene sa srodnim mu, a također nezaobilaznim i svevremenskim umjetničkim potpisom. Ako “proputujete kroz” ove snimke (čak prije nego pjesme, jer ima tu svega, od najava do tek pokušaja, te ponavljanja) teško da ćete ostati nedotaknuti svime što stoji iza njih a što se probija na površinu lakoćom poniznog korištenja Božjih darova; zato je u pitanju prije svega dokument – vremena i osobnosti – ali čija vrijednost zbog svega navedenog nadilazi puko sabiranje faktografije.

Toni Matošin | Bitno.net