Fleet Foxes – “Shore” (Anti-, 2020.)

“Odgajan sam u vjeri da sam na neki način jedinstven, poput snježne pahuljice“, pjevao je na drugom albumu svoga benda Fleet Foxes pjevač, autor pjesama i multiinstrumentalist Robin Pecknold i u tom uvodnom stihu naslovne pjesme zbirke “Helplessness Blues” krije se ne toliko ono što pokreće rad ovog senzibilnog glazbenika iz pretežito oblačnog Seattlea koliko izvor dubinskih previranja sposobnih zanositi mlado kreativno biće poput grančice na vjetru. Pecknold je, naime, potpisnik jedne od najzanimljivijih kajdanki s ove strane milenijske crte kad je suvremena američka glazba u pitanju, zanimljive prije svega po zanosu kojim je svojom pahuljicom oslikavao nove, a prepoznatljive krajobraze.

Jer, da smo svi unikati, jedinstvene kreacije u velikom Božjem planu razvidno je iz svakog našeg pojedinačnog kreativnog poriva i čina. Ali ono što je pokretalo danas 34-godišnjeg Pecknolda, a što je iskazao već u idućem stihu iste pjesme, pitanje je kako postati “funkcionalni kotačić u velikom stroju koji služi nečem iznad mene”, odnosno, kako svoju jedinstvenost obogatiti suglasjem s ostalim jedinstvenostima, bilo u pitanju sebedarje ili naprosto stvar izbora kako i čemu služiti (kad je već Dylan, na zgražanje mnogih dotadašnjih poklonika, ustvrdio da “nekom moraš služiti”). Robin Pecknold, treće dijete iz obitelji koja podrijetlo vuče iz Norveške, odrastao u ne osobito religioznom, ali vrlo kreativnom okruženju (otac glazbenik, aktivan šezdesetih u lokalnom soul sastavu The Fathoms, brat Sean filmaš, a sestra Aja glazbeni kritičar i vremenom menadžer samih Fleet Foxes), rano je počeo razabirati sebi srodne pahuljice, odnosno, kotačiće, te tražiti mjesto za svoj glas, ne da bude samom sebi svrha, već jedinstven i prepoznatljiv, a u suglasju.

Fleet Foxes je oformio kao dvadesetogodišnjak, u rodnom Seattleu 2006., zajedno s gitaristom Skylerom Skjelsetom, s kojim je dijelio zanesenost pjesmaricama Boba Dylana i Neila Younga, ali i Briana Wilsona. Nastupni album, nazvan jednostavno po imenu benda, privukao je 2008. mnogo pozornosti ne samo kritike, već i zavidnog dijela publike, koji su u izvanvremenskom folk-rocku Pecknoldova benda praktički od prve note prepoznali nešto svježe, a rustikalno, staromodno, a iznad svega svevremensko, glazbu koja vezuje umjesto da reže, lebdi umjesto da udara, pri čemu zvuči istovremeno i poznato i posve novo i originalno. Sjećam se da sam taj album tada, prije, dakle, sada već dvanaest godina, već nakon trećeg ili četvrtog slušanja bez pardona ili podrobnije analize proglasio albumom godine i pri toj tvrdnji stojim i danas: predivan karneval finih melodija i toplih vokalnih harmonija kao da je došao iz nekog neodredivog vremena, baš kao da je za producentskim pultom stajao Brian Wilson iz vremena remek-djela “Pet Sounds”, a negdje među instrumentima se našli momci iz legendarnih The Band koji su i sami svojedobno probijali vremenske barijere, buneći se notama protiv samog pojma pobune (što bi možda bila neka vrsta ultimativne pobune?), dok su Dylan i Young s distance zadovoljno klimali glavama i pružali moralnu podršku.

Od tog briljanta među ovomilenijskim američkim albumima pa do danas, ispostavit će se, bar iz neke moje osobne vizure, glazba i lirski svijet Fleet Foxes – a zapravo Robina Pecknolda kao jedine prave konstante (osobito u autorskom smislu) – kroz zbirke se izmjenjivao kao godišnja doba; naravno, ne govorim o dinamici objavljivanja, već o subjektivno doživljenim teksturama i koloritima albuma koji s najnovijim, “Shore”, zaokružuju tu brojku od “čet’ri stađuna”. Tako se debitantski “Fleet Foxes” doima poput ljeta, osunčan i topao, prozračan i susretljiv, slavljenički nenametljiv i nepodnošljivo lagan u svojoj jednostavnoj ljepoti; “Helplessness Blues” se tri godine kasnije sa svojim već egzistencijalističkim (samo)upitima, zagasitijim tonovima, ali i dalje bogatim koloritom pojavio kao jesen, svjedočeći na jedan vrlo iskren način i sazrijevanje svoga potpisnika i kao glazbenika i kao osobe koja želi spoznati gdje pripada sa svim što mu je dano kroz dar kreativnosti; do zime smo trebali pričekati čak šest godina koliko je Pecknoldu trebalo da pogodi pravu notu i takvoj noti pridoda prave stihove (u međuvremenu se posvetivši obrazovanju, diplomiravši na njujorškom sveučilištu Columbia), s vrlo malo sudjelovanja ostalih članova ionako kadrovski dosta fluidnog benda snimivši “Crack-Up”, prilično hermetičnu zbirku pjesama razlomljene melodioznosti i nepredvidljive strukture, nalik prozaičnoj struji svijesti kojoj se potrudio pridodati estetiku Briana Wilsona iz njegove najeksperimentalnije faze (projekt “The Smile” iz druge polovice šezdesetih), čime je na neki način dotaknuo i dno i vrh, rastegnuvši poetiku taman do onih granica kada počinje pucati i prijetiti rasplinućem u samodopadnost.

Foto: Fleet Foxes

Nakon te stađunske niske remek-djela (da, ostajem pri svojedobnoj ocjeni da i “Crack-Up” zavrjeđuje najvišu ocjenu, usprkos stalno prijetećim pucanjima šavova), ciklus neminovno dolazi do svoga proljeća – “Shore” je upravo to, buđenje nakon u sebe zagledane hermetičnosti kao možda nužne inventure pozadinskih kreativnih silnica i šumova na duhovnoj razini, zbirka pjesama koja evocira slavljeničku prirodu “ljetnog” prvijenca, ali sa svim bojama i prtljagom skupljenom u međuvremenu. Nova najviša ocjena? Pa… da!

Jer, od samoga početka s gotovo meditativnom “Wading in Waist-High Water”, “Shore” se rastvara i ostvaruje uistinu kao jedna vrlo osobena “proslava života suočenog sa smrću”, kako ga je sam Pecknold najavio. Nije nebitno to što je album nastajao bez sudjelovanja ostalih članova benda, ali on zvuči kao teksturama i dinamikom bogata glazbena tapiserija pjesama koje odišu čistoćom i ljepotom nota i vokalnih harmonija, osjetno izbrušenih u već prepoznatljivom autorskom ključu. Ključu, dakle, autora koji se probio kroz prve sumnje (“Helplessness Blues”) i vjerojatno nužne i u kreativnom procesu opravdane stranputice (naslovom tako fino pogođen “Crack-Up”), sve da bi prodisao punim plućima koje će njegov nježni tenor odnijeti do novih (re)definicija suvremenog folk-rocka.

Pastoralno – ona nit koja će već i samim naslovima poput “Sun It Rises”, “Tiger Mountain Peasant Song”, “Meadowlarks” ili “Blue Ridge Mountains” (sve redom pjesme s prvijenca) sugerirati ugođaj i motive – miješat će se ponovno s introspekcijom, priroda kao kreacija služit će kao poetski odraz kreacije unutar samog lirskog subjekta, ali iznad svega provlačit će se zahvalnost i prepoznavanje kao temeljne preokupacije onog istog unikatnog tragača za logikom “velikog stroja koji služi nečem iznad mene”. Glas je to sad sposoban reći “Mogao bih bdjeti zamišljen svake noći, nalaziti nešto posebno za reći, mogao bih proći kao erudit, ali sve to je mladoga čovjeka igra” (“Young Man’s Game”), bez lažne skromnosti ili skrivenih primisli iza pitanja poput “Mogu li ti vjerovati kad kažeš da sam dobar?” (“Can I Believe You”).

Glas koji će se – a ovo je možda i najznačajniji doseg albuma – obratiti onom zboru pahuljica, onim kotačićima velikoga stroja koji su formirali ne samo Pecknoldov stvaralački svijet, već i cijelu jednu tradiciju uklopljenu u veliku obitelj baštinika međusobno nadopunjujućih talenata, onu istu neizbrojivu zajednicu kojoj se sa zahvalnošću obratio Bob Dylan na svom dugo očekivanom novom albumu. To će se eksplicitno dogoditi već u “Sunblind”, u kojoj se Pecknold obraća cijelom nizu pokojnih umjetnika – Curtisu Mayfieldu, Jeffu Buckleyju, Otisu Reddingu, Elliottu Smithu, Johnu Prineu i još nekolicini – svih redom otisnutih “toplom američkom vodom” koju potpisnik ove posvete ne prisvaja sebi, već se tek zahvaljuje što su mu pomogli naći i svoje mjesto, a možda ostaviti i svoj trag.

Taj duh ispunjava cijeli “Shore”, kao slikovnicu (za razliku od, primjerice, “Crack-Up”, koji se doimao poput prozne zbirke) s bogatim imaginarijem i veselim, radosti okrenutim koloritom, a posebno će se dirljivo manifestirati u korištenju snimke Briana Wilsona s uštimavanja vokala na pjesmi “Don’t Talk (Put Your Head on My Shoulder)” u uvodu pjesme “Carding Mother, Cradling Woman”. Jer, nije to puka zgodna tehnikalija ili simpatični dodatak, već ponizno hvala kreativnom duhu koji ga je nadahnuo na vlastite pokušaje izgradnje uglazbljenih svjetova: “Taj isječak, više nego ijedan drugi komad glazbe, potpuno je promijenio i usmjerio moj život”, obratio se Pecknold Wilsonu, zahvaljujući na korištenju tog kratkog tonskog zapisa s procesa snimanja klasika Beach Boysa, svjedočeći koliko su dalekosežni primjeri revnog i iskrenog korištenja talenta koji nije darovan da bi ostao skriven i zatomljen, već da svijetli i odjekuje.

“Shore” je, dade se iščitati iz nota i pora, iz lomnih tekstova i same tople izvedbe, tek pokušaj da se ta i slična nadahnuća prenesu kroz nešto što je i samo plod talenta. Jedno radno hvala koliko i ispitivanje vlastitih dometa i mogućnosti. Proljeće za bend, odnosno, autora koji je svoj iskaz pronašao izvan okvira vremena kakvog mjerimo godinama, desetljećima ili umjetničkim epohama. U prirodnoj odiseji nalik izmjeni godišnjih doba, u prepoznavanju vlastite jedinstvenosti u jednoj od toga većoj zajednici u sklopu koje će i ta novonastala kreativnost pronaći svoj smisao i ljepotu, pa i izvor.