Bobbie Gentry – “The Delta Sweete” (reizdanje, Universal Music, 2020.)

Brian Wilson & Van Dyke Parks – “Orange Crate Art” (reizdanje, Warner Records, 2020.)

Iako se iza tzv. reizdanja nerijetko kriju tek marketinški, odnosno, golim financijskim kriterijima gonjeni proizvodi, to nikako ne znači da su takvi diskografski potezi, ako ćemo generalizirati, nepotrebni ili kvalitativno promašeni. Naime, ne treba iz vida izostaviti činjenicu da su, osobito tijekom prelaska iz ere vinila u doba CD-a (odnedavno imamo i svojevrsnu inverziju tih trendova), neki vrlo vrijedni albumi izašli iz prodaje i da se njihova nabavka svela na raznorazne buvljake i oglase, što je uostalom i otvorilo put reizdavačkoj praksi. A treba imati u vidu i edukacijski potencijal, jer bi neki novi, mladi zaljubljenik u popularnu glazbu prvo trebao i doznati koju crticu o glazbenicima “vrijednim” generacija novih slušatelja. Kad pritom reizdanje, uz tu osnovnu kvalitativnu funkciju, donese i neke novitete poput dosad neobjavljenih snimaka, odnosno, općenito materijale vezane uz predmetni album, teško je poreći vrijednost takvog izdanja i sreću kakvu pobuđuje, primjerice, kad su stari fanovi u pitanju.

Zadnjih godina nanizao se solidan broj prilično zanimljivih i ne samo financijski opravdanih izdanja, čemu su najčešće povod bile obljetnice tipa 20, 25 ili više godina od izvorne objave. Među najsvježijima u tom nizu probrao sam za ovu prigodu dva uistinu vrijedna izdanja, odnosno, dva albuma koji, svaki na svoj način, odolijevaju testu vremena i, štoviše, prkose tom istom vremenu snagom svoga podteksta, a iznad svega autorskim, kreativnim silnicama koje bujaju iz njihovih pora.

Lirske pripovijetke iz delte Mississippija

Kad sam prije nekih godinu i pol na ovom istom mjestu pisao o albumu “Bobbie Gentry’s The Delta Sweete Revisited”, na kojem su američki (pseudo)dream-pop alternativci Mercury Rev, potpisnici jednog od najljepših albuma devedesetih (“The Deserter’s Songs”), preradili jedan od gotovo zaboravljenih, pa čak svojedobno i zanemarenih dragulja američke pjesmarice šezdesetih, nisam ni slutio da neće proći dugo vremena da klasik kantautorice Bobbie Gentry oživi punim sjajem u zasluženom i nasušno potrebnom reizdanju.

“The Delta Sweete”, bez zadrške ću reći, uistinu jest dragulj iz vremena i prostora kada dragulja nije manjkalo, objavljen početkom 1968., tek pola godina nakon zapaženog prvijenca svoje potpisnice. Priča o Bobbie Gentry kao o jednoj od prvih žena koja se uspjela nametnuti kao autentični, samostalan autor i glazbenik počela je s legendarnom pjesmom “Ode to Billie Joe” (po kojoj je potom naslov dobio i spomenuti joj nastupni album), predivno jednostavnom vinjetom iz ruralnog Mississippija, gdje je Bobbie odrastala kao Roberta Lee Streeter. Pjesma koja joj je ekspresno otvorila vrata diskografske industrije, a potom priskrbila i čak tri Grammyja dobila je na istoimenom albumu i sjajno “društvo” pjesama u kojima je mlada, tada dvadesetpetogodišnja kantautorica pokazala svoj talent za dovitljivu, a ekonomičnu, vrlo živopisnu naraciju, ali i za efektne fuzije countryja i popa, R&B-ja i folka, soula i bluesa. Neočekivani uspjeh pjesme i albuma “Ode to Billie Joe” gurnuo ju je tako prema brzoj objavi novog albuma i tu dolazimo do jednog od najboljih ovogodišnjih reizdanja iz bogatog američkog kataloga.

“The Delta Sweete” je bio kompleksniji, pa možda i osobniji album od svoga hvaljenog prethodnika; kvazikonceptualna zbirka novih vinjeta iz Bobbiejina zavičaja (prvih je trinaest godina provela u okrugu Chickasaw, spominjanom u njezinim pjesmama, odrastajući na djedovoj farmi, da bi se potom preselila u Kaliforniju) pomaknula je glazbeni iskaz prema finijim, ali i hrabrim, puhačima i gudačima potpomognutim fuzijama bluesa, countryja i soula, odnosno, od pretežno akustičnog štiha prvijenca do bogatijih tekstura koje je svojim sviranjem gitare, glasovira, bendža i vibrafona u zavidnoj mjeri istkala sama potpisnica albuma. Dvanaest pjesama što se pretaču jedna u drugu poput snolikih sličica uključuju sedam autorskih pjesama, četiri programski birane obrade, kao izvučene iz sjećanja iz djetinjstva u Delti, i inventivnu preradu, gotovo potpuni makeover tradicionalnog napjeva “God’s Gonna Cut You Down” (Johnny Cash ju je sjajno obradio na jednom od svojih zadnjih albuma, “American V: A Hundfred Highways” iz 2003.), tvoreći gotovo prozni koloplet priča i motiva, ozračja i duha, tradicije i njezine jeke u sadašnjosti dubokog Juga.

I sam naslov albuma vrlo je zgodno poigravanje riječima, jer doslovni bi prijevod bio ljepotica iz Delte (što je izraz koji se lijepio uz Bobbie), ali aludira i na suitu (iz Delte) kao glazbenu formu kojoj album po svojoj strukturi nalikuje. No, ono što je najvrjednije same su pjesme i njihova izvedba: posve neopterećena komercijalnim učinkom, baš kao da je nakon senzacionalnog uspjeha “Ode to Billie Joe” dobila posve odriješene ruke, Bobbie Gentry je otkočila svoj mladi talent ispisavši pitoresknu posvetu cijelom jednom podneblju, pritom ne ulazeći u zamke ni sentimentalizma, odnosno, uljepšavanja, a niti namjenskog kriticizma, odnosno, pametovanja s osobnijih pozicija. Ona je te pjesme, bilo da su obrade, bilo da su originali, uklopila u pseudoautobiografski narativ, koji albumu daje dodatnu težinu, a istodobno izvođačku lakoću.

Danas “The Delta Sweete” ne samo da zvuči sjajno, gotovo suvremeno, već je i reputacija albuma daleko, daleko glasnija i pozitivnija nego u vrijeme izvorne objave krajem šezdesetih. Protoreperska “Reunion” koja evocira preskakanje užeta kakvog su prakticirale djevojčice u Bobbiejinu djetinjstvu, predivni chamber-pop “Refractions”, folk draguljčić “Jessye’ Lisabeth”, južnjačkim grooveom gonjena i geografski više nego sugestivna “Okolona River Bottom Band”, preorana tradicija u “Sermon” (kako je nazvala spomenuti makeover napjeva “God’s Gonna Cut You Down”), u mozaik sjajno uklopljene obrade “Tobacco Road” (izvorno blues Johna D. Loudermilka), “Bog Boss Man” (izvorno snimio Jimmy Reed, a obrađivali su je i Elvis Presley te B.B. King), “Parchman Farm” (još 1940. ju je snimio glasoviti delta bluzer Bukka White) i “Louisiana Man” (izvorno pjesma violinista i pjevača Douga Kershawa)… – sve su to nezaboravni, intertekstualno povezani komadići nevjerojatnog talenta žene koja je nakon ovog albuma snimala još samo nekoliko godina, tijekom sedamdesetih još sporadično nastupala, a potom se, početkom osamdesetih, potpuno povukla iz javnosti i ostala u skrovitosti i do danas.

Reizdanje nam na dva diska donosi album u novom, osvježenom miksu kao i u mono verziji te, naravno, nekoliko bonus pjesama, među kojima je i dosad neobjavljeni instrumental uvodne “Okolona River Bottom Band” i balada “The Way I Do” te demo verzije pjesama s albuma. Album kojeg je ugledni glazbeni magazin Uncut nedavno postavio na visoko četvrto mjesto svoje all time liste najboljih kantautorskih albuma, neopjevano remek-djelo američke pjesmarice šezdesetih, zbirka koja je u svoje vrijeme ostala na južnjački muljevitoj “ničijoj zemlji” između komercijalnog popa i tadašnje bujajuće angažirane kontrakulture, dobilo je tako višestruko vrijedan podsjetnik na svoje pravo malo bogatstvo. Dokument je to sjajne umjetnice u punoj slobodi stvaranja, koju je brzo potom izgubila, sve više prisiljena na kompromise (slobodu je donekle vratila tek na zadnjem albumu “Patchwork” iz 1971.), što ju je vjerojatno i poguralo u bijeg od javnosti i glazbene industrije u kojoj je nema već četiri desetljeća.

Kalifornijski san dvojice vječnih dječaka

Drugo vrijedno reizdanje možda će prizvati umjerenije riječi jer je u pitanju objektivno (ako takvo što postoji kad govorimo o glazbi) slabiji album od klasika Bobbie Gentry, međutim danas već četvrt stoljeća star “Orange Crate Art” svakako zavrjeđuje neka nova slušanja i vrednovanja.

Povučeni kreativni ekscentrik Van Dyke Parks i neuništivi “beach boy” Brian Wilson još su krajem šezdesetih kao hipertalentirani dvadesetpetogodišnjaci zajedno radili na nesretnom projektu “Smile”, zbirci “džepnih simfonija” koje su na koncu Wilsona koštale zdravlja i karijere, pokopavši ambicije, ali i zatomivši jedan iznimno senzibilan kreativni duh. Album koji je trebao biti iskorak ka savršenstvu pop kulture nakon remek-djela Wilsonova matičnog benda The Beach Boys, “Pet Sounds”, postao je tako najpoznatiji neobjavljeni album u povijesti popularne glazbe (ali ostavivši jasne naznake svojih potencijala u vidu pop savršenstava “Good Vibrations” i “Heroes and Villains”): za stihove zadužen Van Dyke Parks objavio je umjesto toga svoj vlastiti, enigmatični koliko i raskošni pop album “Song Cycle”, dok je Brian Wilson potonuo i psihički i fizički i duhovno, postupno se posve povukavši iz javnosti.

U drugoj polovici osamdesetih Wilson se vratio eponimnim albumom kojim je pokazao da njegov neosporni glazbeni genij ima itekako još toga za pokazati usprkos osjetnim zaostatkom za suvremenijim glazbenim strujanjima. Nekadašnji perfekcionizam mladića koji je glazbu u svom, doduše, kokteliziranom tretiranju duhovnosti smatrao “Božjim glasom” zamijenio je dječački žar kojim je ovaj po mnogočemu jedinstven glazbenik pristupio svojoj glazbi po povratku iz duge izolacije, a upravo to je potaknulo i starog mu poznanika i kolegu Parksa da ga gotovo tri desetljeća nakon zlosretne suradnje na “Smile” pozove na novu suradnju. Plod je bio, da, “Orange Crate Art”, kojeg se prisjećamo, evo, 25 godina kasnije povodom njegova (ne)očekivana reizdanja.

Ovoga puta “gazda” je bio Van Dyke Parks. Naime, “Orange Crate Art” prije svega je Parksov album: on je autor većine glazbe i stihova, dok je Brian Wilson bez ikakvih autorskih priloga bio “tek” najlogičniji izbor za glas kojim će ta nostalgična zbirka o kalifornijskom snu, povijesti i motivima propjevati. Bila je to kreativna logika, ali i čin prijateljstva, susret dvaju srodnih umjetničkih senzibiliteta koji su očito imali još nedovršena zajedničkog posla.

Zamišljen, dakle, kao zbirka motivima vezana uz Kaliforniju (čija je Brian Wilson gotovo pa glazbena istoznačnica), pastelno obojena zanesenjački nostalgičnim, dječački razigranim duhom svojih potpisnika (usprkos posve jasnim ulogama, Parks je supotpisao svoga prijatelja kao ravnopravnog “vlasnika” albuma), “Orange Crate Art” možda ne posjeduje kompleksnost i avanturizam prethodnih zajedničkih radova ovog dvojca, možda čak pati od već tada pomalo zastarjelih produkcijskih rješenja (osobito kad su bubnjevi i synthovi u pitanju), ali boje koje ova glazba evocira, opipljiv zaljubljeni, gotovo trubadurski duh, vječno mladi žar koji tinja među notama i u vokalu još uvijek makar sklonom perfekcionizmu, te entuzijastično kolažiranje široke, žanrovima neopterećene palete glazbenih ideja čine ovu “kalifornijsku” zbirku pjesama dovoljno šarmantnom da joj se poklone nova, pa i sve pozornija slušanja.

Ono što, naime, fascinira više od same kvalitete pojedinih pjesama autorski je i izvođački angažman, sinergijske kreativne silnice sposobne pričati priče u notama, slikati slike glazbom neopeterećenom perfekcionizmom ili pretencioznošću, ali i dalje višeslojnom i “pametnom”, te u konačnici svjedočiti nezatomivost iskrenog stvaralačkog entuzijazma i talenta.

Nekoliko godina kasnije Brian Wilson će napokon dovršiti svoj (i Parksov) projekt “Smile” (posebno su bile dirljive Parksove suze tijekom trijumfalnog koncertnog izvođenja integralnog albuma), a sada će nas reizdanje “Orange Crate Art” još jednom podsjetiti i na tu svoju manje zapaženu ulogu u karijerama, odnosno, glazbenom putu ove dvojice iznimnih kreativaca. Album nam sada dolazi na dva diska (po prvi put i na vinilu), gdje uz tri dosad neobjavljene “naranče”, među kojima su i obrade Gerswinove “Rapsodije u plavom” (skladba koja je uvela Wilsona u svijet glazbe) i klasika “What a Wonderful World”, možemo poslušati i kompletan album u instrumentalnoj verziji.

Kao što spomenuh, “Orange Crate Art” možda ne predstavlja vrhunac karijera svojih potpisnika, ali na vrlo lijep i iskren način svjedoči njihove glazbene motivacije i poetike, mladost koju u njihovim pjesmaricama ne može naborati ni protok godina, još manje trendovi koji ne prestaju mijenjati lice i naličje suvremene popularne glazbe.