Svijet ljepote koji postoji u modernoj (umjetničkoj) glazbi iznenadio bi sve one koji su zbog odsutnosti melodije i harmonije u istaknutim djelima 20. stoljeća takvu glazbu odbacili. U svojoj novoj knjizi “Iznenađen ljepotom: Vodič slušateljima kroz oporavak moderne glazbe”, Robert Reilly otkriva djelo zanemarenih skladatelja koji su tradiciju ljepote u glazbi održali živom. Kao što kaže u intervjuu koji slijedi, s Michaelom Cookom, njegov je cilj “onima koji žeđaju za ljepotom pokazati mjesto na kojem mogu započeti svoja istraživanja”.

Nedavno sam pročitao recenziju o talentiranom američkom pijanistu i pjevaču Perfumeu Geniusu koji “pretvara ljepotu i ružnoću u ‘doppelgängere'” (dvojnike, op. prev.). Dobar dio moderne glazbe kao da nas poziva da tražimo ljepotu u neskladu i patnji. Je li to put naprijed? Je li tonalnost staromodna?

Složio si nekolicinu pitanja.

Pretpostavljam da recenzentova aluzija na doppelgängere označava pretvaranje ljepote i ružnoće u istu stvar. Međutim, ružnoća je estetična analogija zlu. Uzimajući u obzir značenje doppelgängera, možemo li reći da je zlo lijepo? Čini se da ovaj pristup vodi u tom smjeru, ali i u smjeru metafizičkog ludila. Vrlo je opasno izgubiti razlikovanje između ljepote i ružnoće i praviti se da bi to moglo biti ista stvar.

Simone Weil je napisala: “Volimo ljepotu svijeta jer u njoj osjećamo prisutnost nečega srodnoga mudrosti koju bismo željeli posjedovati da ugasimo žeđ za dobrim.” Ako ljepota nestane, nestaje i ta skrivena prisutnost. Drugim riječima, sjediniti ljepotu i ružnoću možeš samo ako slomiš vezu između ljepote i dobra. To je to što je na kocki. S druge strane, ljepota jest bolna. Uznemiruje nas. Budi u nama čežnje koje ne mogu biti zadovoljene ni s čim unutar našeg iskustva. Razlog tome je u konačnici strast za vječnim vrhovima.

Koristeći se više konvencionalnom terminologijom, dopustite mi da naglasim još jedan aspekt problema Greshamova zakona – da lošiji novac istiskuje bolji. Napumpana valuta istisnut će čvrstu valutu iz opticaja. Nitko neće mijenjati pravi srebrni dolar za papirnati koji vrijedi četvrtinu vrijednosti srebrnog. I u sličnom smislu, ružnoća izbacuje ljepotu. Sjećam se da sam vidio arhitektonski biser neoromanske koncertne dvorane okružene dvjema ružnim betonskim zgradama koje su izgledale kao bunkeri iz Prvog svjetskog rata. Samo su nedostajale topničke cijevi koje izlaze kroz prozore. Instinktivno sam znao da bi moglo doći do pokušaja rušenja te divne zgrade jer je bila tolika uvreda konkurentnoj ružnoći susjednih zgrada. I tako je i bilo.

Upotrijebio sam vrlo jednostavnu metodu u učenju moje djece. Redovito sam im pokazivao lijepe stvari i dobre filmove i puštao im najfiniju glazbu. Nisam propovijedao o tim stvarima; jednostavno sam ih pustio da ih dožive. Počeli su intuitivno cijeniti ljepotu, a ružnoća ih je automatski odbijala. Potom sam ih upitao da mi objasne što je loše u tome. Kad je moj najstariji sin još bio u osnovnoj školi, došao je kući nakon što je pogledao film s jednim od svojih školskih prijatelja. Otac koji je vozio automobil puštao je na radiju samo acid rock. Moj sin se vratio vrlo uznemiren zbog glazbe. Upitao sam ga što je loše u njoj. Rekao je da je “iritirajuća za um”. Onda sam shvatio da je uspjelo ono što sam radio.

Što se tiče Vašeg pitanja o tonalnosti – tonalnost je vrlo stara ali ne i “staromodna”. Moglo bi se reći i da su prirodni zakoni stari ali ne i staromodni. Tonalnost je prirodni zakon u svijetu zvuka. Ignorirajte ju na vlastitu odgovornost. Melodija, harmonija i ritam sastojci su dobre glazbe. Sistematična atonalna glazba, koja predstavlja dobar dio glazbe 20. stoljeća, izgubila je barem dva od tih sastojaka – melodiju i harmoniju – a moglo bi se reći i treći, jer ono što je preostalo od ritma postaje vrlo izvještačeno bez druga dva sastojka. Gubi svoj prirodni otkucaj.

“Tonalnost je umrla otprilike u vrijeme kad je Nietzscheov Bog umro”, rekao je jedan od tvojih najdražih skladatelja, John Adams. Imaju li trendovi u modernoj glazbi veze s trendovima u modernoj filozofiji?

Apsolutno. Ideje imaju posljedice. Dobar dio moderne filozofije osporava postojanje nečega kao što je prirodni zakon ili ugrađeni red u prirodi. To je logična posljedica takozvane Božje smrti. To je proliveno preko umjetnosti, uključujući glazbu. Utjecaj nihilizma na umjetnosti 20. stoljeća jezgrovito je objasnio pokojni engleski dirigent Colin Davis u intervjuu:

“Jeste li pročitali Mjesečare Hermana Brocha? U njemu Broch analizira raspadanje zapadnih vrijednosti od srednjeg vijeka do danas. Nakon što je čovječanstvo odbacilo ideju da je njegova priroda dijelom božanska, logički um preuzeo je kontrolu i racionalnom analizom započeo s utvrđivanjem podrijetla prvih zakona ljudske prirode. Umjetnosti su slijedile sličan smjer: svaka se umjetnost okrenula sebi i logičkom se analizom sve više reducirala, dok nije došlo do sadašnjeg stanja kad su se sve zajedno izanalizirale do nepostojanja.”

U ranim godinama 20. stoljeća, skladatelj Arnold Schönberg smatrao je da tonalnost kao svojstvo samog zvuka ne postoji u prirodi, kao što je Pitagora tvrdio (i Heinrich Hertz dokazao), nego da je ona samo proizvoljni konstrukt čovječanstva, sporazum kojeg on može promijeniti. Stoga, smatrao je, disonanca se može čuti kao konsonanta onda kad ljudi naviknu na nju. Schönbergov cijeli sistem zapravo je pali pokušaj u glazbi da dokaže svoj filozofski prijedlog.

Štoviše, Schönberg je također rekao da je bio “izliječen od obmane da je umjetnikov cilj stvoriti ljepotu”. Njegova “istinska nova glazba”, predvidio je 1931. godine, “predodređena je postati novom tradicijom”. Posljednjih 30-ak godina bile su veliki ukor ovoj pretpostavci, budući da se sve više i više skladatelja okretalo od Schönbergove 12-tonske ljestvice. Koliko je bio u krivu u vezi s pretpostavljenom iscrpljenošću tonalnosti opsežno je ilustrirano u mojoj knjizi u povratku tonalnoj ljepoti.

Kad pomislim na orkestralnu glazbu 20. stoljeća, kao i većina ljudi pomislim na Arnolda Schönberga, Johna Cagea i Karlheinza Stockhausena. Postoji li “drugo 20. stoljeće” u glazbi?

Da, i to je uglavnom neotkrivena zemlja koja se trenutno istražuje. Tijekom tog teškog vremena, mnogi skladatelji jednostavno su nastavili stvarati predivnu glazbu kakvu smo uvijek razumjeli. Zbog toga su trpjeli ismijavanje i odbacivanje. Drugi su vidjeli izražene okvire atonalne glazbe i potrebu za povratkom tonalnosti.

Budući da ste citirali Johna Adamsa – možda najpopularnijeg američkog skladatelja klasične glazbe danas – dopustite mu da razjasni osnove na kojima se ljepota oporavila u našem vremenu. U napomeni o naslovu njegove slavne skladbe Harmonielehre (Teorija harmonije, op. a.), Adams je objasnio: “Značenje u naslovu ima veze s harmonijom u širem smislu, u smislu duhovne i psihološke harmonije.” Njegov opis simfonije izričito je u smislu duhovnog zdravlja i bolesti. Objašnjava da je “cijeli [drugi] stavak glazbeni scenarij o bespomoćnosti i duhovnoj bolesti… ima veze s postojanjem bez milosti. I zatim se u trećem stavku pojavljuje milost bez ikakva razloga… Takva je milost, nezasluženo darivanje blagoslova čovjeku. Cijelo djelo je vrsta alegorije o traganju za milosti.”

Jasno je iz Adamsovih izjava da je oporavak tonalnosti i tonalitetne strukture usko povezan s duhovnim oporavkom kao što je njihov gubitak povezan s duhovnim gubitkom. Kao što je rekao moj dragi prijatelj, pokojni američki skladatelj Steve Albert: “Važno je pokušavati iznova naći ljepotu u umjetnosti, jer umjetnost je naša težnja za duhovnom povezanosti.”

Neki skladatelji nikad nisu izgubili tu duhovnu povezanost; drugi su je ponovno uspostavili. Skladatelj George Rochberg rekao je da pokušava “ponovno uspostaviti kontakt s tradicijom i značenjima prošlosti” kako bi obnovio ljepotu. Postoji mnogo takvih skladatelja, također i danas, previše njih da bih ih uključio u moj vodič. Iako se moja knjiga proteže na više od 500 stranica, jedva je zagrebla površinu. To su jako dobre vijesti. Ali ja pokušavam onima koji žeđaju za ljepotom dati mjesto na kojem mogu započeti svoja istraživanja. Mislim da će im ta otkrića biti stimulirajuća, čak će im i promijeniti život. Vjerujem da će rehabilitacija ovih skladatelja promijeniti reputaciju moderne glazbe.

Također želim naglasiti da je dobar dio glazbe koju spominjem ugodan na svakodnevnoj razini i jednostavno zabavan za slušanje. Njezina svrha je radost.

Živjeli smo u jednom izmučenom stoljeću, a ovo u kojem sada živimo ne izgleda mnogo bolje. Zasigurno, glazba treba prenijeti patnju onih koji žive u teškim vremenima…

Naravno. Dobra glazba neizbježno će prenositi patnju ali će ukazivati na nešto veće – na transcendentno. Ona čini transcendentno opisivim. Međutim, dosizanje te razine može samo biti mučno – jer je borba. Ono što je loše s glazbom koja napušta svoj poziv skladnosti jest u tome da nam ona ne ostavlja ništa drugo osim patnje. Ružnoća je patnja bez nade. Vrištanje u dobrom dijelu moderne glazbe zvuk je beznađa.

Dakle, moguće je izraziti radost, vedrinu i transcendentnost kroz glazbu?

Doista, moguće je. Kao što znate, Bach je to učinio, i Beethoven, Bruckner i mnogo drugih čija su imena još uvijek dobro poznata. Ali činili su to i skladatelji 20. stojeća i našeg vremena koji su stremili prema istim ciljevima. Jedan od velikana 20. stoljeća, Jean Sibelius, napisao je: “Srž ljudskog postojanja jest težnja k Bogu. Ona [kompozicija glazbe] je oživljena na način logosa, božanskoga u umjetnosti. To je jedina stvar koja ima smisao.” I Igor Stravinsky izjavio je: “Temeljni smisao glazbe i njezina glavnog cilja jest uzdizanje zajedništva, sjedinjenja čovjeka sa svojim bližnjim i s Vrhovnim bićem.” Bliže našem vremenu, dopustite mi da citiram engleskog skladatelja Johna Tavenera, koji je umro prije nekoliko godina. “U svemu što činim”, rekao je, “težim svetome … glazba je način molitve, otajstvo.” Htio je izraziti “važnost nematerijalnog realizma, ili transcendentalne ljepote”. Njegova je namjera bila oporaviti “jedno jednostavno sjećanje” iz kojeg potječe sva umjetnost: “Konstantno sjećanje na raj iz kojeg smo pali vodi nas prema raju koji je obećan razbojniku koji se pokajao.” Na drugom je mjestu rekao: “Nježnost naših uspavanih sjećanja obećava nam nešto drugo; ono što smo nekad shvaćali ‘kao u staklu, tamno’ gledat ćemo ‘licem u lice’.”

Zašto ne znamo više o toj vrsti glazbe?

Zato sam napisao knjigu. Ako ne zvuči previše samoposlužno, mogu li pretpostaviti da ćete znati mnogo više ako pročitate knjigu “Iznenađen ljepotom”?

Ali zašto nismo znali više? Jedan dio te glazbe ugušili su nacistički i sovjetski režimi jer nije bila u skladu s njihovim totalitarnim namjerama. Postoji dobra glazba koju su napisali židovski skladatelji u Njemačkoj i Austriji neposredno prije i tijekom nacističkog razdoblja, koja se tek sad otkriva. Nažalost, nakon Drugog svjetskog rata, ova glazba nije imala šansu steći ili ponovno steći svoje mjesto u repertoaru jer je prevladavala avangarda koja se okrenula protiv svega pisanog u tradicionalnijem tonalnom načinu. Pričekajte dok čujete djela Waltera Braunfelsa, na primjer. Nakon što je odbio Hitlerov zahtjev da napiše himnu za nacističku stranku, njegova je glazba bila zabranjena. Židovski skladatelj Hans Gál pobjegao je i nastavio skladati u anonimnosti u Škotskoj. Napokon, možemo slušati njegove čudesne simfonije i kvartete.

Mi smo imali istu avangardu ovdje u Sjedinjenim Državama koja je, kroz kontrolu sustava dodjela nagrada, akademije i mogućnosti izvedbi, isključila istu vrstu glazbe američkih skladatelja. Avangarda je danas prošlost, hvala Bogu, i ova se vrsta glazbe danas izvodi i snima.

Možete li nam nešto reći o trojici ili četvorici vaših favorita?

Sad ste me uhvatili na prepad. Moram barem spomenuti Petu simfoniju Jeana Sibeliusa koja me je dovela do glazbene razjarenosti prije nekoliko desetljeća. Kad je glazba prestala, bio sam promijenjen čovjek.

Evo prijedlog iz našeg vremena. Najizvođeniji američki skladatelj zborske glazbe jest Morten Lauridsen. Poslušajte njegovu Lux aeterna i otkrit ćete zašto. Od mlađih američkih orkestralnih skladatelja, cijenim srčanu, liričnu glazbu Kenetha Fuchsa, i uzvišeni lirski izraz i strast u glazbi Jonathana Leshnoffa.

Jedno od mojih relativno nedavnih otkrića jest osamdesetogodišnji irski skladatelj John Kinsella, koji je upravo dovršio svoju 11. simfoniju. Njegova su simfonična djela nevjerojatno veličanstvena i uzbudljiva. Njegova plemenita glazbena loza jest u Sibeliusu, Bruckneru i Berliozu.

Svatko tko traži nasljednika Gustava Mahlera u srednjem i kasnom 20. stoljeću može ga pronaći u izvanrednoj glazbi ruskog/poljskog skladatelja Mieczyslawa Weinberga, čija djela ja volim.

U knjizi “Iznenađen ljepotom” pokrivate zapanjujući raspon 20. stoljeća i suvremene simfonične skladatelje iz svih dijelova Europe i Sjeverne Amerike. Ima li još onih koji se tek trebaju “otkriti” u Južnoj Americi, Africi ili Aziji?

Da, ima ih još. Zbog veličine u koju je knjiga izrasla, izdavač je odrezao znatan broj stranica koje sadrže neke od ovih skladatelja. Posebno sam svjestan skladatelja u Meksiku (sjetite se samo sjajne opere “Florencia en el Amazonas” Daniela Catána) i Južnoj Americi – posebno u Argentini i Brazilu (imam poglavlje o fascinantnom brazilskom skladatelju Heitoru Villa-Lobosu). Afrika – s izuzetkom Južne Afrike – i Azija, imaju ih manje zbog jednostavnog razloga, što zapadni glazbeni sustavi tamo nisu prevladali. Također, na nekim područjima, edukativna i glazbena infrastruktura ne postoji na takav način da bi omogućila skladateljsku karijeru. Neki od njih mogu se pronaći u “Glazbenoj karti blaga” na web stranici knjige.

Robert R. Reilly radio je 16 godina u časopisu Crisis kao glazbeni kritičar i recenzirao koncerte i opere za Ionarts. Pisao je za High Fidelity, Musical America, Schwann/Opus, i za American Record Guide. U svojih 25 godina u politici, radio je u Uredu ministra obrane, u Bijeloj kući za vrijeme predsjednika Ronalda Reagana, i u Obavještajnoj agenciji SAD-a. Bio je također direktor Glasa Amerike. Pisao je mnogo o vanjskoj politici, problemima “rata ideja” i o klasičnoj glazbi. Autor je knjige The Closing of the Muslim Mind i drugih knjiga.

Prijevod: fra Mario Zrakić | Bitno.net

*intervju je originalno objavljen na stranici mercatornet.com