Bob Dylan – “The Bootleg Series, Vol. 14: More Blood, More Tracks” (Columbia / Menart, 2018.)

Točno godinu dana nakon objave trinaestog izdanja iz već legendarne franšize “The Bootleg Series”, koja, da se podsjetimo, za zadatak ima iz prašnjavih arhiva na svjetlo dana izvući svojevrsnu alternativnu diskografiju Boba Dylana, dolazi nam novi inventurni naslov. Od strane fanova već dugo iščekivani i čak najavljivani uvid u stvaranje jednog od najbitnijih i ponajboljih albuma slavnog američkog kantautora, “Blood on the Tracks” iz 1975., ovih dana objavljeni “More Blood, More Tracks” donosi nam, dakle, po običaju u dvije verzije, sondu u radnu genezu jednog od najboljih albuma sedamdesetih.

Izdanja iz “The Bootleg Series” već gotovo tri desetljeća donose vrijedne Dylanove snimke od kojih su mnoge prethodno kružile kao piratska i neslužbena izdanja (odatle i naziv serijala, “bootleg” kao izraz za neslužbeno, nelegalno izdanje, najčešće snimke s koncerta). Imali smo tako prigodu i zadovoljstvo u obliku službenih, raskošno i informativno opremljenih zbirki, nakon prve, trosveščane svojevrsne “best of the rest” kolekcije, dobiti snimke legendarnih koncerata poput epohalnog mančesterskog nastupa iz 1966., vrhunaca slavne turneje “Rolling Thunder Revue” iz 1975. ili lanjske iscrpne inventure Kristom nadahnutih koncerata s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih (o “Trouble No More” pisao sam ovdje prije točno godinu dana), kao i brojne alternativne snimke nastale pri snimanju albuma poput slavne trilogije iz sredine šezdesetih, kontroverznog “Self Portrait”, kultnog “The Basement Tapes”, a sada, evo, i “Blood on the Tracks”, jedinstvenog albuma u Dylanovom opusu, nepovezivog s bilo kojom fazom ili izričajem još friškog nobelovca.

Naravno, kod većine drugih izvođača, takva čeprkanja po ladicama i koševima za otpatke bilo bi posve bespotrebno i u svojim realizacijama zamorno za slušanje. To svakako bilo tko, ovisno o svojim afinitetima i glazbenom ukusu, može reći i za Boba Dylana, ali demantirat će ga ne samo golemi i nezaobilazni opus te njegov utjecaj već upravo ove inventure iz “The Bootleg Series”, koje, kad ne donose vrijedne koncertne zapise što su obilježili cijele epohe popularne glazbe, predstavljaju sonde spuštene direktno u sam stvaralački proces, radnu dokumentaciju (da se izrazim i tako suhoparno) koja nam pruža “živu” sliku jedne kreativnosti u zamahu, uvid u razvoj ključnih (pa i nešto manje ključnih) epizoda u radu vjerojatno najbitnijeg (ne samo) američkog rock-autora 20. stoljeća. “The Bootleg Series, Vol. 14: More Blood, More Tracks” to dočarava možda uvjerljivije nego ijedno dosadašnje izdanje!

Izvorni album “Blood on the Tracks” objavljen je početkom 1975. nakon što je mahom akustični materijal snimljen kroz četiri dana u New Yorku Dylan stopirao i dao se u danima iza Božića iste godine na novo snimanje u Minneapolisu, usprkos već tiskanim probnim izdanjima albuma. Bio je to naposljetku autorski i izvođački trijumf došao nakon solidnih, ali i podcijenjenih albuma iz prve polovice sedamdesetih, set pjesama ozračenih tadašnjim procesom raspada braka sa suprugom Sarom Lowndes; iako kao da je nakon nesreće na motociklu u kojoj je u ljeto 1966. umalo izgubio život (a zapravo ga, prema vlastitim kasnijim razmišljanjima, možda i spasio) nestao onaj glasnogovornik generacije koji je sredinom šezdesetih ispaljivao plimne valove inteligentno razigranih riječi o svemu i svakome lakoćom mesije, kako su ga etiketirali, a od bujice koja je iz njegovih usta i prstiju tada šikljala kao da su ostale tek sporoprohodne ponornice, na tom albumu progovorio je emocionalnom uvjerljivošću i nadahnućem kojem se nije mogao poreći zamah. Možda je i bilo više istine u njegovim objašnjenjima kako su pjesme prije svega inspirirane Čehovljevim pripovijetkama nego što bi bilo tko od nas mogao ili htio progutati, ali “Blood on the Tracks” je više nego ijedan Dylanov album do tada i od tada ostavio svome slušatelju voajerski uvid u nečiju – a znamo čiju! – nutrinu. Trudio se on opovrgnuti iščitavanja tih pjesama kao kronike degradacije svoga braka i ljubavne idile, ali kao da se isuviše grčevito trudio. Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi, kaže starozavjetni psalam, a čini se da je Dylan, kao u krvavo opipljivom iščitavanju takvih svetih redaka, posve uronjen u vlastite boli i gubitke, razdiranja i previranja, gubljenja i nalaženja, s naizgled nevjerojatnom lakoćom pronašao pravi ključ artikulacije svoga trenutka.

Baš zbog toga, ali, naravno, i zbog snage samih pjesama, čiji se brojni stihovi obrušavaju poput slapova i zrcale svoja značenja i zamršene narative u očima svojih promatrača, “Blood on the Tracks” nepatvoreno je remek-djelo čiju je “tajnu povijest” golema vojska Dylanovih obožavatelja zazivala otkako je pokrenuta “The Bootleg Series”. “More Blood, More Tracks”, kako joj naziv živopisno svjedoči, donosi upravo to: u svojoj luksuznijoj verziji na šest CD-ova objedinjuje baš sve što je Dylan snimio kroz četiri dana u njujorškom studiju (dakle, uključujući neuspjele i nedovršene snimke, ukupno 82 tonska zapisa, odnosno, pet i pol sati glazbe!) te preživjele snimke iz Minneapolisa, njih pet koje su i završile na izvornom albumu. Dakle, ukupno 87 snimaka koje uključuju deset s albuma, sve skupa šest sati sondiranja u jedan živi, “krvavi” kreativni proces. I to nije puka igra riječi: za one koji će imati vremena, interesa i strpljenja slušati dvanaest verzija “You’re Gonna Make Me Lonesome When You Go” (od toga devet zaredom) ili devet “Tangled Up in Blue” – da ne nabrajam preostalu statistiku – ovo će biti dozvoljeni voajerizam, otvorena vrata u tijek odmatanja jednog nepresušnog talenta u tom datom trenutku, u genezu takvih krasotica kakve su “If You See Her, Say Hello”, “Simple Twist of Fate”, “Shelter from the Storm” ili jezičava “Idiot Wind”. Način na koji se ovaj, nikako ne samo vješt pjesnik već i sjajan glazbenik i poznavatelj tradicionalnih receptura bluesa i rocka poigrava s dinamikom, s aranžmanima, pa i stihovima te, ovisno o samoj izvedbi, čak donekle i značenjem, fascinantna je i jedinstvena drama za svakog pažljivijeg slušatelja.

Naravno, za većinu će to ipak biti “malo previše” (iako ništa nije usporedivo s najluksuznijom verzijom “The Bootleg Series, Vol. 12: The Cutting Edge, 1965-1966”, na čak 18 diskova!), pa je tu i regularno izdanje na jednom CD-u. “More Blood, More Tracks” u tom svom kraćem obliku donosi ukupno jedanaest snimaka – svih deset pjesama s albuma u ponajboljoj alternativnoj verziji uz dodatak na albumu izostavljene “Up to Me” – čime ga možemo najkraće opisati kao drugu verziju remek-djela “Blood on the Tracks”. To ovaj CD uistinu i jest, donoseći, uz izmijenjen poredak pjesama, novu, naglašenije minimalističnu, ogoljenu verziju besprijekorne zbirke s novom dinamikom i krajnjim ugođajem. Ipak, izrazio bih i žaljenje što su urednici ostali na samo jednom disku, odnosno, na samo sat vremena glazbe, umjesto da su, kao dosad, regularno izdanje sveli na dva CD-a. Mogli smo tako za one, vjerujem, ipak brojne kojima ne treba baš svaka verzija svake pojedine pjesme da uživaju u ovom posebnom glazbenom događaju imati, primjerice, dva diska kao dvije alternativne verzije cjelokupnog materijala jer iznimnih snimaka je više nego dovoljno.

No, i ovo jednosatno izdanje predivna je mala zbirka “iza zbirke”, raslojen organizam jednog iznimnog albuma sasvim posebnog Miljenika, kako sam ovog nezaobilaznog rock-umjetnika nazvao u nedavnoj zbirci recenzija “Svako zrno pijeska: Albumi Boba Dylana”. Zašto mi se čini da je u pitanju posebni Božji miljenik i zašto u njegovom radu vidim prekrasne plodove Milosti i izljeve talenta koji vrišteći očito nadilazi standardne priče o igrama slučajnosti i ovozemaljskih nadahnuća, u nebrojenim sam prigodama nabacivao razloge i primjere pa bih sada izbjegao širenje priče. Četrnaesto izdanje Dylanove “The Bootleg Series” sve to naznačuje u tragovima, u porama, između stihova, u sučeljavanju verzija ove ili one pjesme. Ako je album “Blood on the Tracks” bio proplamsaj intime jednog genijalca dovoljno nadarenog, načitanog i nadahnutog da je premaže višeznačjem i gotovo pripovjedačkim narativima, “More Blood, More Tracks” je sonda u goli stvaralački proces, karta za snimku talenta u svom filmskom trenutku.

Vidio sam ljubav kako mi prolazi pored vrata, nikad nije bila tako blizu, nikad tako laka ili tako spora“, pjeva Dylan u predivnoj “You’re Gonna Make Me Lonesome When You Go”. Ne mogu ne povezati te stihove s onim što će se njezinu autoru dogoditi već nekoliko godina kasnije, kad je ljubav napokon uistinu vidio i kao Ljubav. Da, zametci su bili već ovdje, jer svaki je korak, pa i oni “pogrešni”, dio puta. Ovaj put, čijoj posebno upečatljivoj dionici svjedočimo ovim retrovizorskim izdanjem, od dolaska u zimom omotan New York početkom turbulentnih šezdesetih godina prošloga stoljeća do Nobelove nagrade i od nikoga osporavane titule istinskog glazbenog velikana, zaista je jedinstven koliko i inspirativan, ogledan primjer talenta korištenog u punom, pravom značenju slobode. Baš zato je i ovaj novi vaučer za najosjetljivije dionice toga puta nezaobilazna lektira, neovisno koliko iscrpnu verziju pritom odabrali.