Glazbeni svijet cijelu 2020. godinu obilježava 250. godišnjicu rođenja Ludwiga van Beethovena. S osobitim poštovanjem to čini austrijska metropola organiziranjem brojnih glazbenih i povijesno-edukativnih manifestacija, pod samouvjerenim geslom »Beethoven gehört allen« (»Beethoven pripada svima«). Iako danas gotovo svatko ima priliku upoznati Beethovenov život i glazbena djela, treba priznati da nam je takav pothvat znatno otežan zbog često brzopletog interpretativnog pristupa, tako karakterističnog za našu postkulturalnu epohu. Jer nekog se mislioca, pisca ili glazbenika ne može tek tako ispravno razumjeti, bez truda i upornosti, bez stanovitog »stapanja« s njegovim tekstovima, pismima, riječima ili skladbama.[1]

U tom smislu, moguće je reći da Beethoven pripada svima onima koji ga žele ispravno shvatiti, upoznati njegov život i kompozicije, posvetiti mu vrijeme. U protivnom se od njega neće ništa naučiti. Zadržati se tek na površini, ne »zagrebati« dublje ispod nje, ne čitati »između redaka« značilo bi uzimati zdravo za gotovo Beethovenovo genijalno stvaralaštvo. To ne znači da samo neki »posjeduju pravo« na njega. Ovdje želimo ukazati na to da prilikom istraživanja njegova života i djela postoji opasnost parcijalnog i selektivnog tumačenja, osobito kad se govori o Beethovenovu duhovnom profilu: jedni su ga prikazivali gotovo isključivo kao promotora iznašašća Francuske revolucije, kao republikanca koji vjeruje samo u napredak čovječanstva i sekularni mesijanizam dok su drugi bili skloni idealizirati i romansirati njegov lik predstavljajući ga kao »gorljivog katolika«.[2] Sve to pokazuje kako se šaroliko i površno, a time i pogrešno, tumači njegov život i rad. U ovom promišljanju nastojat ćemo promotriti tu problematiku između tih dviju krajnosti i »uhvatiti Beethovenov korak«, svjesni mogućnosti opširnijeg istraživanja ove teme. Pokušat ćemo, dakle, orisati Beethovenov psihološko-duhovni profil.

U sjeni nerazumijevanja

Na Beethovenovo su djetinjstvo i mladost snažne tragove ostavili očevi problemi s alkoholom te majčina bolest i smrt kad mu je bilo sedamnaest godina. Prilično je rano iskusio što znači patnja. Bio je prepušten ocu pijancu, često ponižavan, a zapravo nikako odgajan. Takvo zanemarivanje formiralo je njegov nepristupačan i osjetljiv karakter, nedruštvenost i tmurnost.[3] Biografi svjedoče da je već s jedanaest godina zarađivao i na taj način upoznao život s ozbiljne strane. Već 1784. njegovo je ime na popisu stalnih namještenika dvorske kapele u Bonnu u kojoj je bio orguljaš. Bio je, dakle, prepušten sam sebi, živio je u nekom sasvim osobnom svijetu, i tako je njegovo biće, iako tražeći ljubav, »otvrdnulo« već u djetinjoj dobi.[4] Njegov je otac imao velike ambicije, želio je od Ludwiga »načiniti« novog Mozarta pa ga je već od njegove četvrte godine podučavao sviranju glasovira. Kasnije je naobrazbu sina povjerio svom prijatelju Tobiji Pfeifferu, također lakoumnom i problematičnom glazbeniku. »Otac Johann i Pfeiffer piju u kakvoj krčmi do ponoći; bučeći i teturajući vraćaju se kući; dječak je probuđen iz sna, pa htio ili ne htio mora iz kreveta i sjesti za glasovir, što je obično popraćeno suzama i opiranjem; započinje poučavanje i traje do rane zore.«[5] U to mu je vrijeme otac pronašao i učitelja violine te ga također tjerao na intenzivno vježbanje. Ipak, Ludwig je postigao veliki napredak učeći od novih glazbenika, ali i dalje je doživljavao fizičko i verbalno zlostavljanje. Ova iskustva bila su prethodnica borbama s kojima će se Beethoven suočiti kasnije.[6]

Pred Uskrs 1787. otišao je u Beč radi glazbene poduke kod Wolfganga Amadeusa Mozarta, no ubrzo se morao vratiti u Bonn zbog majčine bolesti. U to su vrijeme mračne strane melankolije, koja ga zapravo nije nikada sasvim napustila, došle još jače do izražaja. Nakon majčine smrti shvatio je koliko je izgubio u svojoj majci, tihoj ženi koja je trpjela.[7] Nakon majčine smrti preuzeo je brigu za braću, a na poticaj učitelja Christiana Gottloba Neefea upisao je filozofski studij (studira jedan semestar): upoznaje mnoge političke i filozofske probleme, stječe interes za suvremena socijalna zbivanja, a pod utjecajem Francuske revolucije u Beethovenu se rađa trajna simpatija za republikanske ideje (to je klica njegovih demokratskih shvaćanja o potrebi socijalne pravde i slobode).[8] Godine 1792. odlazi drugi put u Beč i tu ostaje do svoje smrti. U početku je primao poduku od Josepha Haydna, no bio mu je nerješiva zagonetka zbog svoje vječne buntovnosti. Njihov je odnos bio »zategnut« i nije dugo potrajao.[9]

Spomenimo još da Beethoven nije bio navikao obuzdavati svoj burni temperament te je često popuštao provalama svoje lako uzbudljive prirode. Životopisci svjedoče da je on bio toga duboko svjestan te kad bi to spoznao nije škrtario na dirljivim dokazima i nastojanjima da popravi ono što je nenamjerno počinio, pa i da se ponizi, premda je to ponekad bilo prekasno.[10] Nadalje, trebamo svratiti pozornost i na njegov podrugljiv odnos prema austrijskom mediokritetstvu. On je čeznuo za svojim rodnim krajem (Porajnje). Sam je rekao kako je bio priviknut na najniže i najprljavije udarce u Beču, a kasnije opet kako je on siromašan Austrijanac koji poput roba »dirinči« za glazbu. Taj »poganski« Beč, okrenut užicima, grad skepticizma i raspršenih iluzija, nije bio za njega. To je bio jedan od razloga zašto se Beethoven povlačio u izolaciju i strogu samoću koja mu je omogućila prostor i vrijeme za skladanje.[11] Bio je, dakle, neshvaćen i osamljen glazbenik. Spomenimo i podatak da je u Beču i okolici za života promijenio ukupno 60 stanova. Možda je u ovoj brojci sadržana njegova bol i teška sudbina.[12]

Posebno težak udarac Beethovenu bila je gluhoća. Od trenutka kada je počeo primjećivati da mu sluh postaje sve slabiji (1796.) prolazi kroz različite krize, izbjegava društvo, kod mnogih nailazi na nerazumijevanje, a pomišlja i na samoubojstvo.[13] Samim time sve je više postajao tjeskoban i nepovjerljiv. Ovakvu lošu situaciju pogoršali su i njegovi neuspjeli odnosi sa ženama. U spisima se spominje više njegovih simpatija i propalih ljubavnih veza, a ovdje ističemo njegovu ljubav prema Terezi von Brunszvik. Nju je Ludwig podučavao sviranju kad bi s obitelji dolazila u Beč. Neki izvori kažu da se s njom tajno zaručio kad ju je posjetio u Marton-Vásáru u Mađarskoj u ljeto 1806., ali ubrzo je šutke došlo do obostranog odricanja. Ne zna se zašto je došlo do prekida njihovih zaruka niti zašto je Ludwig naglo otputovao u Beč. Možda je morao biti sâm i slobodan, možda je bježao od braka i odgovornosti, a možda je morao birati: ili brak ili umjetnost.[14]

Etička snaga vs. eruptivna narav

Dosad smo istaknuli neke aspekte Beethovenova života i osobnosti (ponori depresije, nedostatak emocionalne samokontrole, brojne ekscentričnosti, sklonost sukobima, česte promjene raspoloženja, teško i problematično djetinjstvo, otežani odnosi s drugim osobama, gluhoća, ljubav prema prirodi, strast prema umjetnosti). No, s druge strane, unatoč eruptivnom temperamentu, Beethoven je bio istinoljubiv te visoko cijenio umjetničke i etičke vrijednosti. Tako njegova jedina opera Fidelio (1805.) otkriva skladateljevo visoko shvaćanje scenskog djela kao mjesta na kojem se moraju združiti umjetničke i etičke vrijednosti; u toj operi on veliča snagu bračne ljubavi i vjernosti, koja je spremna na najviše žrtve.[15] Razumljivo je stoga, kako otkriva Giorgio Pestelli, da se Beethoven protivio nećudorednom sadržaju Mozartova Don Giovannija, koji po njegovu mišljenju nije bio dostojan Mozartova genija.[16] Na tom su tragu i njegove riječi iz Heiligenstadtske oporuke upućene braći: »Preporučite svojoj djeci vrlinu, jer samo ona može čovjeka učiniti sretnim, a ne novac. Govorim iz iskustva, jer vrlina je bila ono što me i u nevolji održavalo. Uza svoju umjetnost, upravo njoj zahvaljujem što život nisam okončao samoubojstvom.«[17] Dakle, s tim neukrotivim temperamentom i strastvenom naravi u suprotnosti je etička snaga njegovih nazora i htijenja.[18]

Bogoborac i bogotražitelj

Neprestani problemi i patnja gonili su Beethovena u bogoborstvo. Svom prijatelju Amendi 1799. piše: »Kako često zaželim, da bi Ti bio uz mene, jer Tvoj Beethoven živi veoma nesretno, u borbi s prirodom i Stvoriteljem. Već često zamjeram ovom posljednjem, što svoja stvorenja izvrgava najmanjem slučaju, tako da je uslijed toga često uništen i zgažen najljepši cvijet. Znaj, da mi je moj najplemenitiji dio, moj sluh, veoma popustio.«[19] A drugom prijatelju piše: »Već sam često prokleo svog stvaraoca i svoj život.«[20] No upravo u trenutcima teške depresije Beethoven se upušta u mučni obračun s Bogom. Ipak, njegovo je bogoborstvo drukčije jer ne završava beznadnim ateizmom. »Njegova se duboko ranjena duša samo trzala i praćkala u mrežama Providnosti, no nikada nije izgubila čvrste vjere u Svemogućeg, Sveznajućeg i Svevodećeg. Providnost ga je vodila kroz gorčine, čemere i jauke, a zar baš lutanja u tim tminama nisu bila glavnim uvjetom njegova genijalnog stvaranja? Zar nije baš iz te svoje izranjene i iskrvavljene nutrine izvukao svoja najgenijalnija djela?«[21]

Foto: Canva Teams

Nedvojbeno je kako je Beethovenu njegova osobna patnja pružila jasne i produbljene spoznaje. Tako je osjetio poslanje što leži u njegovoj umjetnosti, osjetio ga je u dostojanstvu čovjeka i osobnosti, u besmrtnoj jedinstvenoj vrijednosti duše. U ljeto 1800. sjedio je u Schönbrunnu ispod starog plemenitog drveća i dovršavao je svoj oratorij Krist na Maslinskoj gori (Hetzendorf). Njegovo osnovno religiozno ustrojenje došlo je do živog ispoljavanja, i to također u njegovu stvaranju. Pa ako još ostaje dvojba u ćudoredno-religioznu snagu kao odlučan pokretač njegova genija, to njegova daljnja sudbina i njegovo držanje prema toj sudbini pokazuju da takve dvojbe nisu opravdane.[22] »O Providnosti! – daj da mi se jedanput pojavi jedan čisti dan radosti! Kako mi je već dugo tuđ srdačan odjek istinske radosti – O kada – o kada, o Božanstvo – kada ću ga moći ponovno osjetiti u hramu prirode i ljudi!«[23] (10. listopada 1802.).

Glazbeni izričaj životne tragike i traganja za Onostranim

Patetična sonata. Beethovenove klavirske sonate (32) njegove su najintimnije osobne izjave stanja vlastitoga duha. Među njima posebno mjesto zauzima Sonata za klavir u c-molu (br. 8, op. 13), poznata pod imenom Patetična (1799.). Istraživači i danas raspravljaju o tom nazivu (grč. πάθος).[24] Njime se zasigurno želi opisati dostojanstvenost i zanos ove skladbe ili, još bolje – tragičnost, koja je za Josepha Luxa bitni sadržaj Beethovenova skladanja. On ističe da autor njome izražava sebe sama, svoje snove pune slutnje o vlastitoj tragici koja će obilježiti njegov život (gluhoća). On još ne izražava tešku potresnu bol i rezignaciju, no ova sonata kao da je podloga za sve to. Lux ju opisuje kao »najintimniji dnevnik«, kome su povjerena najskrovitija burkanja duše. Naime, sonata ima tri dijela: Grave – Allegro di molto e con brio, Adagio cantabile te Rondo: Allegro. U njoj se iščitava mračna ozbiljnost, sjena povrh sjene, ono fantomsko kao lajtmotiv, basovi koji muklo bruje, strastvene oluje allegra, ekstaza što tjera u neizmjernost. Zatim se to zaustavlja iznenada kao grom, slijedi bolno trzanje u posljednjem stavku, a onda nagla i sasvim kratka provala na kraju.[25] Ili, drugim riječima: »Beethovenovo nezadovoljstvo formalnim konvencijama i postojećim klasičnim obrascima u toj se sonati očituje već uključivanjem polaganog uvoda i njegovih dramatičnih akordâ u sonatnu formu prvoga stavka: početak središnjeg razvojnog dijela stavka ujedno je uvodna fraza preobražena u ritam i tempo Allegra. Burno iskušavanje granica sjedinjavanja suprotnosti prvoga stavka smiruje se u polaganom Adagiu cantabile, svojevrsnom interludiju u As-duru (…). Smirenost središnjeg stavka donekle se prenosi na zaključni Rondo. Umjesto da se vrati dramatici s početka, skladatelj se poigrava tonalitetima, a prema izvješćima suvremenika, čini se da je i sâm taj stavak svirao u šaljivom duhu, dodajući još jednu suprotnost cjelokupnom ozračju.«[26] Ta stanovita vedrina ove sonate označava pogled u budućnost. Štoviše, vedrina je druga strana tragičara.[27]

Misa u C-duru. Upravo se iz jedne duhovne krize rađa njegova Misa u C-duru (op. 86). Čini se kao da traži i nalazi spas u liturgiji, pred Bogom od kojega traži duhovnu snagu za daljnje stvaranje. Misu je naručio knez Esterházy, a prvi put izvedena je 13. rujna 1807. u dvorcu Eisenstadt. Neki su u ovoj skladbi prepoznali novi oblik izražavanja koji je odveć ljudski, prožet idejama osobnog junaštva i naglašavanja svoga vlastitog Ja. Takvi su svojevrsnu buntovnu raspravu s vječnim Tvorcem gledali kao blasfemiju. No oni nisu htjeli uvidjeti da se, ističe Lux, božanske istine moraju osobno doživjeti i da upravo u tome počiva djelatna potvrda i unutarnji doživljaj elemenata vjere, vječno traženje religioznog osjećaja. Lux je posvetio i nekoliko redaka kratkoj analizi ove skladbe. Izdvojit ćemo Credo i Agnus Dei. Naime, u stavku Credo govori čovjek, pojedinačna duša, koja više ne ustraje u promatranju, već djeluje i polaže svoju ispovijest. Tekst omogućuje mnogostrano raščlanjivanje za plastično glazbeno izražavanje: kao što je mističan et incarnatus, zatim plaho i nadom prožeto homo factus est, onda pun tužaljke crucifixus i u reskoj boli passus, pa onda u sve potištenijem zamračenju sepultus, polaganje u grob. A zatim trijumf slike uzašašća na nebo u zanosnim glazbenim slikama. Zvuci posljednjeg suda su prijeteći, a pobjednička pjesan objavljenja kraljevstva Božjeg u svojoj krasoti kao da nema kraja. A iznad Agnus Dei Beethoven je napisao Molba za unutarnji i vanjski mir. U toj se skladbi odražava Kristovo milosrđe, nada svijeta, osobito u osjećajnim tonovima dona nobis pacem. Blaženo lebde glasovi u visine, u izmjeničnoj igri s glazbalima, a zatim dolaze udarci timpana, zaore trube, uskliknu zborovi: Miserere nobis! Lux u tome prepoznaje pravu oluju savjesti, prestrašene zle sile u unutrašnjosti čovjeka, predslutnju Suda, ali i Spasiteljevu moć. Naime, stavak završava pobjedničkom hvalom koja odjekuje u veličanstvenoj fugi.[28] Ovo djelo dokumentira Beethovenovo traganje koje traje za specifičnim sakralnim stilom.[29]

Missa solemnis. Missa solemnis (1823.) bila je prigodno djelo za ceremoniju posvete vojvode Rudolfa, majstorova učenika i prijatelja, za nadbiskupa u Olomoucu. Međutim, tijekom skladanja djelo je naraslo do velikih dimenzija, postavši neuporabivo za liturgiju. Zapravo, to se djelo pretvorilo u duboku ispovijest Beethovena kao umjetnika i kao čovjeka. Prema vlastitim riječima, u toj je skladbi htio »izraziti vjersko osjećanje«. On je to doista i učinio, na individualan način, ostavivši daleko iza sebe gotovo sve pokušaje svojih suvremenika oko komponiranja misnog teksta. Čas lirik, čas epik, čas dramatik, posvuda suveren u tretiranju zbora, solista ili orkestra, snažan u oblikovanju polifoničnih spletova, Beethoven je u ovome svom zaista iskrenom djelu duboko razmišljao o nebu, ali i o čovjeku, o njegovim patnjama, o nepravdama i nasiljima kojima je izložen. Zajedno s Devetom simfonijom, Missa solemnis čini grandiozni umjetničkih diptih, prožet etičkom toplinom humanosti i suosjećanja.[30] Štoviše, ova skladba izaziva udivljenje i pokazuje Beethovenovo veliko kontrapunktičko znanje, snagu izraza koju postiže u moćnom, polifonom spletu glasova, monumentalnost ugođaja koja na mahove kao da podsjeća na veličajnost Michelangelovih fresaka u Sikstinskoj kapeli.[31] Slično uspoređuje i G. Fornasieri: » Kao kada gledamo slike, trebamo ih gledati s odgovarajuće udaljenosti, jer ako smo preblizu oko postaje slijepo. Tako možemo zamisliti i Missu solemnis, kao ogromnu fresku pred kojom valja učiniti par koraka unatrag i tada se zagledati u sveukupnu kompoziciju. Ili kao ʻarhitektonski kompleks sačinjen od raznih elemenata – prozora, rozeta, stupova, lukova – koji se, iako zasebni, stapaju i vežu u jednu cjelinuʼ (G. Carli Ballola).«[32]

Papa u miru Benedikt XVI. sudionicima se 20. Svjetskog dana mladih, održanog u Kölnu 2005., obratio videoporukom u kojoj, između ostalog, govori i o Missi solemnis: »Riječ je o skladbi koja svjedoči o dubokoj vjeri. Beethoven je, kao nesiguran čovjek u jednom prijelaznom povijesnom razdoblju, osjetio potrebu za skladanjem djela koje će biti izraz njegova duha i odnosa s Bogom. I to nakon što je već bila poznata Misa u C duru, kojom je Beethoven istražio sve mogućnosti liturgije. Missa solemnis stoga više nije liturgijska glazba. U njoj je subjekt stavljen u prvi plan, i u svoj svojoj strastvenosti svjedoči o vremenu u kojem živi. I vjeru ne treba više uzimati zdravo za gotovo, dok su molitve poput kakvih stepenica kojima se čovječanstvo uspinje Bogu obnavljajući, u tom hodu, radost u Gospodinu. Izražavaju osobni odnos s Bogom, patnju prikazanu Gospodinu. Zbog tog je razloga Missa solemnis potresno svjedočanstvo one vjere koja je uvijek u potrazi, koja se drži čvrsto za Gospodina i koja ga je kroz stoljeća otkrivala upravo putem molitve. Missa solemnis, jedinstvena u svojoj veličanstvenosti, pripada svijetu kršćanske vjere te je molitva u najdubljem smislu riječi. Vodi nas molitvi, odnosno vodi nas k Bogu.«[33] Pokraj misnog dijela Dona nobis pacem Beethoven je ostavio znakovitu bilješku: »za nutarnji i vanjski mir«, kao da je time htio pretvoriti liturgijsku riječ u vapaj upravljen Bogu, u molitvu. Svoju je glazbu očito doživljavao kao vapaj i molitvu Bogu. Tragom toga Beethoven si dopušta i jedan jedini odmak od liturgijskog teksta Slave baš uz riječi miserere nobis: »O miserere nobis!«[34]

Traganje koje traje: vjera koja je uvijek u potrazi

Iako je Beethoven bio osoba eruptivnog karaktera, nestalnog raspoloženja i oštrog temperamenta, itekako je imao sluha za duhovnu i moralnu životnu komponentu. S njegovim neukrotivim temperamentom i strastvenom naravi u suprotnosti je etička snaga njegovih nazora i htijenja.

Ipak, naše kratko istraživanje pokazalo je kako za njega ne možemo reći da je bio praktičan katolik. Ne znamo ni je li kršten. Vidjeli smo da su pojedini autori idealizirali njegov vjerski život i prikazivali ga kao »gorljivog« katolika. Je li vjerovao u osobnog Boga, kakvoga nam je objavio Isus Krist? Nemamo nikakvih konkretnih svjedočanstava!

Ali – zasigurno – on je bio bogotražitelj. Nadahnuće za svoje stvaranje, odnosno pokretačku snagu, pronalazio je i u kršćanskoj i liturgijskoj baštini. Pa i svoje životne drame i traganje za Bogom nije opisao riječima, već se raspričao u svojim skladbama, u kojima je iznio svoje nutarnje zbivanje, sve bogatstvo svojega unutra. Njegovo sakralno stvaralaštvo nije liturgijsko, ali se može okarakterizirati kao duhovno. Njegova glazba pripada, riječima pape Benedikta XVI., svijetu kršćanske vjere.

Na jednom mjestu u svom Dnevniku Beethoven je zapisao: »Želiš li znati zašto zvijezde izlaze i zalaze? Jasno je samo ono što se događa; a zašto se događa – to će biti jasno samo na dan uskrsnuća.«[35] Ova slika uskrsnuća, koja je specifikum kršćanske vjere, baca živo svjetlo vjere na goruća ljudska pitanja i na najintimnija Beethovenova uvjerenja.[36]

Izvorno objavljeno u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije 11/2020 i preneseno uz suglasnost uredništva istoga časopisa. Sva prava pridržana.

[1] Na tom su tragu i ovi redci talijanskog dirigenta Riccarda Mutija koji svjedoče o određenom strahopoštovanju: »Prvi sam put dirigirao Beethovenovu Devetu simfoniju u dobi od četrdeset i pet godina, bio sam na podiju Philadelphijskog orkestra: prije se nisam usudio dirati, bojao sam se te partiture, posebno trećeg stavka, jer je taj spor i nadnaravni tempo u meni izazivao gotovo strah, osjećao sam se neprimjerenim, ʻnedostojnimʼ prići mu. To je jedna od onih stranica koja bi možda, kako je rekao Kleiber, trebala ostati na papiru, na crtovlju…«. R. Muti, L’infinito tra le note. Il mio viaggio nella musica [e-knjiga], Ravenna – Milano, 2019. [kindle, poz. 108-115]

[2] O tome vidi: J. Andreis, Povijest glazbe, II, Zagreb, 1976., 155-203. Također vidi: M. de Sapio, Beethoven and the Catholic Church (7. 9. 2016.). Dostupno na: https://www.crisismagazine.com/2016/beethoven-catholic-church (pristupljeno 7. 4. 2020.)

[3] Usp. A. Katalinić, Ludwig van Beethoven, u: Život 25 (1944.) 3-4, 233.

[4] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven. Njegov život i stvaranje, Zagreb, 1944., 19-21.

[5] Isto, 13.

[6] Usp. D. Burhorn – R. Gohl – S. Harty – J. Morano, The Psychology of Beethoven and The Eroica Symphony, u: Festschrift: Beethoven’s Symphony No. 3, Op. 55., Rock Island, 2017., 2.

[7] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven, 25-27.

[8] Usp. J. Andreis, Beethoven, Ludwig van, u: K. Kovačević (ur.), Muzička enciklopedija, I, Zagreb, 1971., 158-159.

[9] D. Burhorn i dr., The Psychology of Beethoven and The Eroica Symphony, 3.

[10] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven, 42. »Ja nisam rđav – moja je nevolja vruća krv – moji prestupci mladost – nisam rđav – uistinu nisam rđav – premda tako često obuzimaju moje srce divlji valovi – moje je srce ipak dobro. – Činiti dobro gdje je moguće – slobodu ljubiti nada sve – nikada ne zatajiti istinu – pa čak ni na prijestolju!« (Spomenar, 2. 5. 1793.). Usp. Isto, 42-43.

[11] Osobito vidjeti: Pismo od 29. lipnja 1801., Pismo iz veljače 1808. te Pismo od 28. siječnja 1812. Citirano prema: Usp. G. Pestelli, Doba Mozarta i Beethovena, Zagreb, 2008., 188-195.

[12] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven, 50.

[13] Usp. J. Andreis, Beethoven, Ludwig van, 158-164. O pomišljanju na samoubojstvo svjedoči i tzv. Heiligenstadtska oporuka. Cijelu oporuku, datiranu 6. 10. 1802., vidi ovdje: http://www.lvbeethoven.com/Bio/BiographyHeiligenstadtTestament.html (pristupljeno 9. 4. 2020.).

[14] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven, 92-93.

[15] Usp. J. Andreis, Beethoven, Ludwig van, 158-162.

[16] Usp. G. Pestelli, Doba Mozarta i Beethovena, 194.

[17] Isto, 248.

[18] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven, 43.

[19] A. Katalinić, Ludwig van Beethoven, 233.

[20] Isto.

[21] Isto, 233-234. Citirani je tekst, kako vidimo, Katalinićev romansijerski opis.

[22] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven, 76.

[23] Isto, 81.

[24] Beethoven – Piano Sonata No. 8 in c minor (‘Pathétique’), https://www.classicfm.com/composers/beethoven/music/ludwig-van-beethoven-piano-sonata-no8-c-minor-path/ (pristupljeno 15. 4. 2020.)

[25] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven, 54-55.

[26] A. Vidić, Ivo Pogorelić, klavir, Zagreb, 2013., 8.

[27] Usp. J. A. Lux, Ludwig van Beethoven, 55.

[28] Usp. Isto, 102-104.

[29] Usp. M. de Sapio, Beethoven and the Catholic Church (20. 5. 2020.)

[30] Usp. J. Andreis, Beethoven, Ludwig van, 161-164.

[31] Usp. J. Andreis, Povijest glazbe, 165-167.; 193-194.

[32] Usp. Usp. G. Fornasieri, ‘Tko je ovo čuo, zna da je vjera istinita’ – o veličanstvenoj Beethovenovoj ‘Missi solemnis’. Dostupno na: https://www.bitno.net/kultura/tko-je-ovo-cuo-zna-da-je-vjera-istinita-o-velicanstvenoj-beethovenovoj-missi-solemnis/ (pristupljeno 20. 7. 2020.).

[33] Isto.

[34] Usp. Isto.

[35] M. Solomon, Beethoven, Venezia, 1986., 287., citirano prema R. Venditti, Ascoltare l’Assoluto. Musica classica e annuncio cristiano, Torino, 2010., 123.

[36] Usp. R. Venditti, Ascoltare l’Assoluto, 123.