S američkog Juga, podneblja mitskog koliko i svagdanski opipljivog, (o)pjevanog koliko i isplakanog, iz maloga mjesta Hahira u saveznoj državi Georgiji, blizu granice s Floridom, dolazi nam još jedna izvanserijska pjevačica i glazbenica, a prije svega glas iznikao i procvao iz brižno njegovanih i slavljenih korijena zaslužnih za najljepše što današnja zapadnjačka popularna glazba nudi. Lizz Wright, tridesetsedmogodišnja je kći lokalnog pastora, ali i ravnatelja crkvenoga zbora, što ju je od malih nogu vezalo uz gospel, a postupno i uz druge, srodne glazbene žanrove neodvojive od američke glazbene škrinje. Taj stalni doticaj s lokalnom kulturom i glazbenim izričajem, talent potican u okrilju obiteljskog doma i crkvene zajednice te želja za glazbenim izražavanjem natapali su zadnjih petnaestak godina njezine albume prožete jazzom, soulom, bluesom, R&B-jem i gospelom, od debitantskog “Salt” iz 2003. do, evo, šestog, nazvanog “Grace”.

A do “Grace” vodio je dug i relativno tih put, zavojita linija od ranih albuma u izdanju Verve Records, prožetih prije svega jazzom, preko prijelomnog (i zadnjeg za Verve Records), “Fellowship” iz 2010., na kojem je prevladao gospel, odnosno utjecaji iz doba odrastanja i prvih glazbenih koraka, do preklanjskog “Freedom & Surrender”, prvog u izdanju Concord Records, na kojem je opet zavladao jazz, ali sabirući sve utjecaje koje je Lizz pomno upijala tijekom godina, donoseći pretežno autorski materijal. Put popločan plaho koliko i sa sigurnošću, s pogledom uprtim u naprijed koliko i stalno osvrćućim, oblikovan na stalnim lekcijama iz prašnjavih kajdanki i pjesmarica koje su pak svaku svoju notu, svaki svoj redak primale iz čeznutljivih, Božjoj milosti otvorenih duša. Možda je baš zato “Grace” tako “graciozan”, kao takav, sastavljen gotovo posve od obrada starih i nekih relativno novih standarda, dosad najbolji i najtopliji Lizzin album, dosad najfiniji i najrazrađeniji komad puta po kojem ova sjajna glazbenica hoda bosonoga.

Pa i naslovnica albuma, bajkovita koliko i naturalistična, s Lizz u ogoljenom ambijentu, s ogrtačem što se s nje spušta na tlo i isprepliće s korijenjem golih stabala, govori o toj čvrstoj povezanosti sa zemljom, s duhom zavičaja i korijenima što su iznijeli kulturu stvaranja i življenja kakvu mlada dama poznaje i živi. Uistinu, dok slušate pjesme s “Grace”, poeme satkane od dašaka Milosti i snažnih talenata kupanih znojem i kišom, možete namirisati i opipati onu polumitsku Ameriku, onaj njezin vapaj odaslan uvis iz kojeg se razgranala cijela široka glazbena obitelj bijelih i crnih ovaca, crnih i bijelih vrana, dobrih i izgubljenih sinova, versi i nota u kojima su se križali krik i bijes. A više nego prikladni producent za ovaj zadatak, inače i kantautor s americanom u venama, Joe Henry, predstavio je Lizz čak sedamdeset pjesama iz iste škrinje, od kojih je onda dama pažljivo odabrala njih devet. Očito, dakle, brižno rađen projekt koji ipak nema ambicija biti nekakva antologija, ali uspijeva na snazi izvedbe i potencijalima kojima te pjesme dišu bez problema izrasti u pravu malu osobnu pjesmaricu, jednu od onih kakve s ponosom prenosimo dalje, mlađem naraštaju pozvanom da ih stalno iznova posjećuje, pa možda i reinterpretira, baš kako je to s “Grace” učinila Lizz Wright.

Lizz Wright – Grace

Zbirku otvara prekrasna izvedba jedne od najnovijih pjesama skupljenih tu, “Barley” iz opusa vrlo zanimljivog americana-dua Birds of Chicago (lanjski im je album, s kojeg pjesma i dolazi, također producirao Joe Henry). Lizz nije htjela naprosto kopirati prilično ogoljen, minimalistički akustični gospel-blues original, već je s bendom izradila naftalinski ugođaj vrsnog gospela. A već u sljedećoj pjesmi, “Seems I’m Never Tired Lovin’ You”, koju je proslavila slavna Nina Simone, osmeročlani crkveni zbor pod ravnanjem gospel legende Kennyja Banksa Sr. dao je Lizzinoj nadahnutoj izvedbi širinu i visinu, prebrisavši granice soula i gospela, odaslavši glasove visoko u nebo. “Grace” se dalje rastvara u svoj ljepoti žanrovskih receptura koje zagovara, pa ubrzava sa “Singing in My Soul”, koju je svojedobno izvodila još jedna legenda gospela i bluesa, Sestra Rosetta Tharpe, da bi nas opet fino uljuljkala sa “Southern Lights” legende njuorlinške R&B-scene, Allena Toussainta. “What Would I Do Without You” Raya Charlesa ponovno dovodi gospel zbor u prvi plan, s izrazito raspoloženom svirkom na klaviru, a obrada “Every Grain of Sand”, najljepše pjesme Boba Dylana i pravog dragulja njegove kršćanske faze sa smjene sedamdesetih i osamdesetih u ovom društvu pjesama, funkcionira besprijekorno. Baš kao i naslovna pjesma, posuđena iz kajdanke kanadske folk-kantautorice Rose Cousins, a naposljetku i jedini Lizzin autorski doprinos, ponizno za kraj ostavljena ljepotica “All the Way Here”, napisana u tandemu s Maijom Sharp.

“Grace” se najljepše sluša i najbolje funkcionira – iako je na neki način kompilacijskog tipa – kao album, zbirka kompaktnog zvuka i s jedinstvenim izričajem. Zato se tu s lakoćom uklapaju i jazz standard “Stars Fell on Alabama” koji svoj dugi popis izvođača vuče od Binga Crosbyja do Deana Martina, od Billie Holiday do Franka Sinatre, i folkom ozračena balada kantautorice k.d. lang, “Wash Me Clean”. Lizz Wright i njezin bend svoj repertoar tretiraju s dubokim poštovanjem i izvođačkom poniznošću koji nisu mogli ne izroditi ovako lijepom, svevremenskom glazbom. Da, baš ta svevremenost ono je najviše što je “Grace” kao album postigao, odnosno, Lizz kao pjevačica i glazbenica – otimanje zaboravu starijih, nekih još ne posve ostarjelih te novijih ljepota glazbene Amerike, uz vlastiti mali doprinos, zvuči već sada kao svojevrsna vremenska kapsula ili kao skromni dar svima koji su voljni i željni takvih podsjetnika i spomenara.

“Željela sam dočarati slatkoću Juga, moju pripadnost i moje iskustvo Juga”, izjavila je Lizz pokušavajući opisati svoje motive i želje pri radu na ovom čarobnom albumu, kojeg je i posvetila jednom svom 92-godišnjem susjedu. Sve to se uistinu kroz “Grace” može i osjetiti, kao glas diteta vraćenog materi, raspjevani stvaralački dug svojim ishodištima, prkoseći vremenu podignut prema nebeskim odredištima.

Toni Matošin | Bitno.net