Krsto Odak potječe iz siromašne i brojne obitelji. Rođen je 20. ožujka 1888. godine u Siveriću, malom mjestu Dalmatinske zagore, nedaleko od Drniša. Pučku školu polazi u Siveriću. Već tada pokazuje veliku ljubav za glazbu. Roditelji mu nisu mogli nabaviti glazbeni instrument, pa je mali Krsto na klupi i na podu crtao klavijature i tako vježbao orgulje. Toliko je uznapredovao da je mogao kao četvrtoškolac pratiti koralnu misu na orguljama. Roditelji su željeli da sin bude svećenik, pa su ga poslali u franjevačku gimnaziju u Sinj. Učitelj glazbe u franjevačkoj gimnaziji Ivan Ocvirk otkrio je da se u dječaku Krsti krije rijedak glazbeni talent, pa ga je osobno poučavao glazbi.

Kao član franjevačkog reda za vrijeme školovanja vršio je službu orguljaša i zborovođe u franjevačkim samostanima. Svojim muziciranjem svratio je pozornost poglavara. Njihovom dozvolom učio je harmoniju, kontrapunkt i violinu kod nastavnika glazbe Matijaša Melichara u Šibeniku. Kao student filozofije i teologije na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj vrlo uspješno vodio je bogoslovni zbor. Godine 1912. poslali su ga poglavari u München, gdje je uz teološke studije učio kompoziciju i orgulje kod uvaženog njemačkog glazbenika Hartmanna. Nakon povratka u domovinu 1913. godine djeluje kao redovnik, svećenik i glazbenik u Sinju i obližnjem Otoku. Nažalost, 1919. godine napušta svećenički i redovnički stalež te odlazi na konačni studij glazbe u Prag, u klasu istaknuta češkog skladatelja Vitezslava Novaka. Nakon tri godine marljiva i naporna studija diplomira kompoziciju i orgulje. Potom se vraća u domovinu, u Zagreb, te postaje profesor na Hrvatskome državnom konzervatoriju (današnjoj Muzičkoj akademiji), u kojem djeluje do umirovljenja 1961. godine. Umro je 4. studenoga 1965. godine. Pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.

Kao profesor na Hrvatskome državnom konzervatoriju predavao je talijanski, teoriju glazbe, prvu i drugu harmoniju, kontrapunkt, fugu, kompoziciju te predmete koje je nadasve volio, poznavanje instrumenata i solo pjevanje. Za pomoć studentima izdao je skripta Modulacija (1954.) i Poznavanje instrumenata (1956.). Uvijek je iskreno volio svoje studente i za njih je žrtvovao velik dio svoga slobodnog vremena. Bio je spreman neposredno razgovarati i pomagati studentima izvan školskih predavanja. Iako je bio snažna stvaralačka osoba, na svoje studente nije vršio utjecaj u smislu isključive stilske orijentacije, nego je svatko od njih mogao slobodno skladateljski djelovati i razvijati se u smjeru svojih sklonosti.

Uz pedagošku djelatnost na Hrvatskome državnom konzervatoriju, Krsto Odak se bavio i spisateljskim radom. Poznate su njegove glazbene kritike u časopisu Sveta Cecilija, u rubrikama Naši dopisi, Glazbena literatura i Listak. U njima je ponekad i na oštar način kritizirao ondašnju praksu pjevanja u našim crkvama, a naročito sviranje za vrijeme bogoslužja. Možda su baš te njegove dobronamjerne kritike utjecale da se u krugu određenih crkvenih osoba (prof. Albe Vidakovića i drugih) začne ideja o osnivanju crkvene glazbene škole, današnjeg Instituta za crkvenu glazbu pri Katoličkome bogoslovnom fakultetu (osnovan 1963.), na što su, uostalom, davno prije upozoravale pape u svojim dokumentima (motuproprij Pija X. i drugi dokumenti), a potom Drugi vatikanski sabor (60-ih godina prošlog stoljeća) u VI. poglavlju saborske konstitucije o svetoj liturgiji Sancrosanctum Concilium.

Krsto Odak se posebno istaknuo kao skladatelj. Svoj prvi skladateljski uspjeh doživio je Sonatom za violinu i glasovir, koju je napisao kao diplomski rad na završetku glazbenog studija u Pragu. Ta je sonata na apsolventskom natječaju dviju majstorskih škola (Novakove i Janečekove) odnijela prvu nagradu. To mu je dalo još veći poticaj za daljnje uspješno skladateljsko djelovanje. Skladao je oko 230 različitih naslova. U crkvenim krugovima posebno su poznata njegova dva moteta: Svrši stopi moje (za bas solo, mješoviti zbor i orgulje) i Hvali dušo moja Gospoda (za muški zbor i orgulje). Tekst moteta je staroslavenski. Skladao ih je znalačkim i rafiniranim glazbenim jezikom i stilom koji potpuno odgovara duhu liturgijske glazbe te s pravom stoje uz bok velikim glazbenim djelima i ostvarenjima te vrste.

Muzikolog Lovro Županović tvrdi da je Odak gotovo autobiografski opisao svoje poniranje u vlastitu nutrinu u njegovu najpoznatijem motetu za bariton solo, mješoviti zbor i orgulje Svrši stopi moje. Na tom tragu Županović analizira ovaj motet riječima: “Da je motet Svrši stopi moje prožet snažnom autobiografskom konotacijom, potvrđuje tekstovni predložak trećeg odsjeka drugog dijela sastojeći se svega od dvije riječi Spasajej, Gospodi. Vapaj je to živog i pred nama ‘golog’ čovjeka ne bez osjećaja krivnje, vapaj za smirenjem i za snagom da se izdrži; vapaj koji od dvokratnog krika nestaje u pianissimu i na harmoniji kojom kao da je stavljen znak pitanja u njegovo ispunjenje.”

Ne samo u skladanju moteta, nego i u svim drugim glazbenim vrstama kojih se dotakao, od popijevke do obrade narodnim pjesama, kantate i opere, od sonate i simfonije do gudačkih kvarteta i drugih crkvenih djela (misa i dr.), Krsto Odak je ostvario vrijedna umjetnička dostignuća. Po djelima koja nam je kao reprezentativna ostavio u nasljeđe, Odak bi medijskim izvođenjima trebao aktivno i trajno biti prisutan u našoj svakodnevici. Bez obzira hoće li se to ispunjavati ili ne, on će u hrvatskoj glazbenoj kulturi trajati kao stvaralac koji je svojim skladbama uvelike pridonio glazbenoj afirmaciji svoje domovine, kako unutar njenih granica, tako i izvan njih.

Članak Nike Luburića izvorno je objavljen u časopisu Sveta Cecilija : časopis za sakralnu glazbu, Vol. 85 No. 3/4, 2015. Prenosimo ga s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.

DODATAK

Rozina Pavić Jelavić: Doprinos Krste Odaka duhovnoj glazbi

Razmišljanja o istaknutoj tematici doticat će samo manji, ali ne i manje značajan dio cjelokupnog Odakova vokalnog opusa: u prvom redu zborske skladbe, a usput i djela duhovne sadržajnosti napisana za solo glas uz pratnju.

Dakako da su skladateljevu sklonost prema takvom, sadržajno speci­fičnom, glazbenom mediju uvjetovali kako njegova senzibilnost i podrijetlo te prilike sredine iz koje je potekao, tako i kasniji prilično značajni mo­menti vezani uz početke njegova školovanja i svećenički mu poziv do od­laska u Prag. Uz to, logičnim se čini i Odakovo stvaralačko sazrijevanje, koje na početku očitovanja stavlja u prvi plan skladanje vokalnih skladbi (popijevaka i zborova), što je i inače bio obrazac koji je, u pravilu, slije­dila većina tadašnjih glazbenika. Malo je tko, međutim, obogatio domaće skladateljstvo duhovne sadržajnosti tako velikim brojem skladbi kao što je to učinio Odak, davši time ovom dijelu svog opusa značenje kontinuiranosti, a ne usputnosti ili trenutne zaokupljenosti njime.

Na ovom području Odak je napisao ova djela:

Za solo glas uz pratnju:
TRI PSALMA, op. 6 (1925)
AVE MARI A i EXAUDI DEUS, op. 20 (1934)
PSALAM br. 64, op. 29 (1934)
PO BLAGINJI TVOJI (ŽEDAN SAM SPASENJA) iz psalma 118

Za zbor uz pratnju ili bez nje:

a) do odlaska u Prag

VENI DULCIS JESU, dvoglasni ženski zbor uz orgulje (1911)
U SLAVU SV. SRCA, mješoviti zbor a cappella (1911)
AVE MARIA, muški zbor a cappella (1912)
CHRISTUS FACTUS EST, muški zbor a cappella (1912) LAUDATE DOMINUM, muški zbor a cappella (1913)
O SACRUM CONVIVIUM, mješoviti zbor a cappella (1913)
MISSA IN B-dur, dvoglasni muški zbor uz orgulje (1914)

b) nakon povratka iz Praga (navodimo značajnije radove) muški zborovi a cappella

CHRISTUS FACTUS” EST (1926)
SE JEREJ VELIKI (1929)
TEBE BOGA HVALIMO, op. 41 (1942)
PLANGE QUASI VIRGO (1945)
JERUSALEM SURGE (1945)
HVALI, DUŠE MOJA, GOSPODA, op, 24 uz orgulje (1934)
SVRŠI STOPI MOJE, op. 19 uz solo bas (1938?)
JEGDA SLAVNIJI UČENICI, op. 31, a capella (1937)
GOSPODI VA POMOĆ MOJU, op. 19, a capella,
SVRŠI STOPI MOJE, op. 19 uz solo bariton, alt i orgulje (1939)
STAROSLAVENSKA MISA br. 1, op. 12 uz orgulje odnosno orke­star (1928)
STAROSLAVENSKA MISA br. 2, op. 34, a capella (1938)

Prema do sada poznatim podacima o zborskim skladbama duhovne sadržajnosti Odak je na hrvatskom jeziku skladao 11, na latinskom 11 kraćih skladbi i jednu misu, a na staroslavenskom jeziku 11 djela (od toga 2 mise). Dodajmo tome i malo poznati podatak o scenskom oratoriju ANTIHRIST, za koji je Odak napisao libreto i koji je započeo skladati između 1924. i 1925. godine, ali je prekinuo rad na njemu, te igrokaz ŽIVKOV BADNJAK — oba djela namijenjena glazbenoj sceni. Upoznavanje s prvim djelom ukazuje na Odakov pokušaj skladanja složenije vrste duhovne sadržajnosti, osmišljene i kao vjerojatan svojevrstan hommage Odakovu učitelju dr. Paulu (Pateru) Hartmannu u godinama studija bogoslovije i glazbe u Münchenu.

TRI PSALMA (130, 123, 150), posvećena Dragi Hržiću, Odak je skla­dao 1925. godine za bariton i orgulje, odnosno za bariton uz violinu, violu, violončelo, harfu i klavir. Pet godina kasnije djelo je tiskano u izdanju tvrtke Schott’ sohne u Mainzu u verziji za bariton i (Godine 1934. nastaje verzija Psalma br. 123 za bariton i orkestar.)

Psalmi očituju međusobnu sadržajnu (tekstovnu) povezanost i nadopunu. Tako se od straha, nade i zaziva u prvom, preko molbe u drugom psalmu, ostvaruje vrhunac iskaza u kliktaju slave i hvale u trećem. U prva dva psalma, zbog sličnosti karaktera, dionica baritona je mekana i pjevna, iako s mjestimice neočekivanim intervalskim pomacima, dok je u trećem linija sola razvijenija i silovitija. U sve tri skladbe, nadalje, Odak primjenjuje načela kontrasta i mijena, kako u odabiru tempa, dinamike, mjera, pred­znaka, tako i u samostalnoj instrumentalnoj pratnji. Zanimljivi harmonij­ski sklopovi, uslijed slobodnog kretanja linija, poduprti bogatom pratnjom, potkrepljuju dojam o priličnim izvedbenim zahtjevima koji se postavljaju pred reproduktivne glazbenike. Sve to čini PSALME skladbama koje sva­kako valja izdvojiti među onima za glas ne samo duhovnog sadržaja nego i inače.

Prilagodbe psalama različitim mogućnostima pratnje (zbog izvedbene na­mjene djela u različitim prostorima), zatim njihova prisutnost kako u onodobnoj glazbenoj praksi, tako i u tisku, te interes za njih kod uglednog nakladnika rječito govore o njihovoj umjetničkoj vrijednosti i popularnosti, na koju nisu mogle značajno utjecati povremene suzdržane ili negativne ocjene i zamjerke kritike — uglavnom iz pera Pavla Markovca, kako su psalmi lišeni svakog idejnog stajališta, što je, uostalom, bilo u skladu s Markovčevom vizijom nacionalnog u glazbi.

Tri navedena kasnija srodna djela iz 1934. godine (Ave Maria, Exaudi Deus, Psalam br, 64) neće ostaviti trajniji odjek u javnosti.

Za spoznavanje Odakova doprinosa duhovnoj glazbi neusporedivo je značajniji i brojniji njegov zborski opus: 33 izvorne skladbe i 9 harmoni­zacija crkvenih napjeva. On u cjelini očituje skladateljevo pridavanje važ­nosti tekstu i njegovoj vrijednosti, te odabir pogodnog izvođačkog sastava.

Dakle, ne samo glazbenim jezikom već i zvukovnim sastavom i fakturom zbora Odak se nastojao približiti tekstu i – vođen njegovom logikom – izbjeći nepodudarnosti između sadržaja, ugođaja i sastava (vrste) zbora. Na ovom području prevladavaju skladbe a capella (22), dok je s pratnjom or­gulja 11 djela. (Iznimno je Odak “Staroslavensku misu br. 1” op. 12 kasnije priredio uz pratnju orkestra.)

Od većih oblika izdvajamo dvije mise na staroslavenskom jeziku, o ko­jima zbog pomanjkanja zvučne snimke možemo okvirno reći ovo: MISA br. 1. op. 12 — za mješoviti zbor i orgulje (orkestar) iz 1928. godine, po­svećena Jauku Barleu, kanoniku i uredniku “Sv. Cecilije”, prvi je Odakov zborski domet duhovnog karaktera. Nagrađena je prvom nagradom na natječaju koji je raspisalo “Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima” prigo­dom proslave svoje 60. obljetnice, a praizvedena je 30. rujna 1928. godine u zagrebačkoj prvostolnici.

Šesta stavaka ove mise čine skladan mozaik ritmičke strukture, jedin­stva ugođaja i glazbenog izričaja. Ostvareni su u polifonom stilu, ali bez izrazitih fugiranih dijelova, posljedica čega su katkada neočekivane harmo­nijske kombinacije.

Partitura odaje vještog kontrapunktičara, koji je duh crkvene glazbe uspio ostvariti i upotrebom starocrkvenih tonaliteta.

STAROSLAVENSKA MISA br. 2, op. 34 za mješoviti zbor a capella iz 1938. godine, ostala je — bar u skladateljevoj ostavštini — čini se, nedovr­šena, budući da rukopisu (i skicama) nedostaje posljednji stavak Aganče, te gotovo cijeli Veruju.

Nedoumice oko njezine dovršenosti i izvedbe izazivaju navodi u tisku. Tako u Ćirilometodskom vjesniku, 6/1938, br. 5, str. 53. nailazimo na citat: “Staroslavenska misa za zbor a capella (praizvedba po Ćirilo Metodovom koru prigodom proslave umjetnikove 50-godišnjice)”, te u Hrvatskom radio vjesniku, 2/1938, br. 14, str. 1, u kojem Stražnicki piše: “Drugu starosla­vensku misu, koju je upravo dovršio (podcrtala R.P.-J.) izvest će odlični kor Ćirila i Metoda u toku mjeseca travnja.”

Odak je, osim misa, skladao 9 moteta na staroslavenskom jeziku. Veću pozornost zaslužuju muški zborovi Plange quasi virgo, Jerusalem, surge, Se jerej veliki i Hvali, duše moja, Gospoda, te mješoviti Jegda slavniji učenici i Gospodi, va pomoć moju.

Među njima posebno mjesto zauzima, međutim, djelo SVRŠI STOPI MOJE, koje se izdvaja zbog svoje iznimne ljepote i komunikativnosti i koje autora, u njegovim traženjima i mijenama od avangardnog do stan­dardnog glazbenog izričaja u sredini u kojoj djeluje, prezentira na najbolji mogući način. (Govorimo o verziji za sola i mješoviti zbor.)

Svako djelo ovakve inspiracije uvijek se iznova tumači i proživljava, a ipak izmiče konačnom određenju. Pronicanje u tajnu koja ga obavija kat­kada se čini jednostavnim. Tako je moguće reći kako je ova skladba ose­bujna zbog izvanredne stopljenosti glazbe i produhovljene pjesničke riječi Davidova psalma br. 17 — Molitva Davidova. Vapaj nevina čovjeka — tekst kojega u nastupima sola glasi:

Izvornik na staroslavenskom jeziku

Svrši stopi moje v stazah tvojih

da ne podvižet se stopi moje.

Prikloni uho tvoje i usliša glagoli moje.

Isti tekst na književnom jeziku

Utvrdi korake moje na putovima tvojim

da ne posustanu koraci moji.

Prikloni uho svoje i usliši molitve moje.

Dok zbor izražava molbu:

Izvornik na staroslavenskom jeziku

Udivi milosti tvoje spasjej

upvajuće na te, Gospodi, spasjej, Gospodi.

Isti tekst na književnom jeziku

Pokaži milost svoju, Gospode,

Spasi one koji se u te uzdaju.

Istom dojmu pridonosi jednostavan a ipak majstorski ostvaren formalni plan ili pak nenametljiva ali dojmljiva melodika koja izvire iz rafiniranog har­monijskog sloga, prožetog mjestimice i neočekivanim rješenjima. Tu je izvo­đački sastav: dva sola — bariton i alt, mješoviti zbor i orgulje. Ravnoteža je ostvarena u dvodijelnosti forme: u prvom dijelu s tri odsjeka dominira smireni uvod orgulja i, u odnosu na usputni nastup alta u trećem odsjeku, istaknut solo baritona u prvom i drugom odsjeku. Nasuprot komornoj zvu­čnosti prvog dijela, drugi dio, ostvaren također u tri odsjeka — sekvenciranjem motiva i snažnom gradacijom — sadrži bogatstvo zvuka, koji po­stupno nestaje u smirenoj kadenci izrazito plagalnog karaktera. Završetak skladbe, čini se, prilično je zaokupljao i Odaka. Otuda i dvije verzije djela: prva je s povisilicama tiskana u glazbenom prilogu Sv. Cecilije 1939. go­dine, br. 1, str. 1—4, a druga sa snizilicama nakon rata. Danas se izvodi druga verzija, po kojoj je djelo, u odnosu na prvu, zapisano za pola stupnja niže i s drukčijim završetkom, kojemu prethodi nonakord na sniženom VII. stupnju.

Takav kraj osnažuje čvrstu pripadnost As-tonaiitetu i ne ostavlja dojam, kao u prvoj verziji, nedefiniranog završetka na harmoniji dominante. Rafi­niranu igru s tonalitetima Odak započinje već u prvim taktovima: orgulje muziciraju prividno u c-molu, a ustvari u lidijskom načinu na tonu As, nakon čega slijedi nastup baritona, koji se tonalitetski kreće u okviru c-mola, Es-dura da bi u zajednici s altom završio na toničkoj harmoniji c-mola s pikardijskom tercom. Drugi dio skladbe tonom As u zvučnosti orgulja na­javljuje nastup mješovitog zbora. Sve to očituje Odakovo suptilno stvaranje napetosti unutar prividne smirenosti melodijskog pomaka.

Odakove skladbe duhovne sadržajnosti tipične su kako za vrijeme u kojem nastaju, tako i za skladateljevu osobnost, koja se, iako slijedi suvre­mena evropska strujanja, čvrsto oslanja na tradicionalne uzore. Očito je, također, da se u slučaju skladbi duhovnog karaktera, zbog kretanja u sku­čenom prostoru, Odak ne upušta u radikalnije zahvate. To znači da je, pri­mjerice, neprihvaćanje pozicija atonalitetnosti i politonalitetnosti u njima posljedica njihove izvedbene namjene kao i zahtjeva i ukusa sredine iz koje Odak dolazi (praška škola) te one u kojoj će djelovati do kraja života, a koje su bile manje sklone radikalnim stilskim i tehničkim probojima.

Bilo iz praktičnih (izvedbenih) razloga, bilo zbog svog stilskog određe­nja, skladbe duhovnog karaktera Odak shvaća kao ostvarenja u kojima je jednostavnost tema (motiva) i prožetost duhovnom osjećajnošću uvjetova­nost bez koje se ne može. Oblikovanje dijelova u njima počiva na nekoliko tematskih materijala, pri čemu on polazi od pregledne formalne i sadržaj­ne cjeline.

Kao đaku praške škole — čiji je credo: nadogradnja na tradiciju, u koju se infiltrira moderno — Odaku je ubrzo postalo svojstveno prihvaća­nje tradicionalnog i suvremenog, u sintezi koja uvijek ostavlja mogućnosti i za individualne nijanse. Sintezu u tom smislu vidimo između Odakova posezanja za starim tonalitetima (kao odraz autohtonog izraza temeljenog na narodnom melosu) i, istovremeno, rušenja tonalitetnog centra slablje­njem funkcije tonaliteta, posebno upotrebom disonanci i kromatike u dijatonskim strukturama te naglim modulacijama u udaljene tonalitete.

Pokušamo li izdvojiti komponente glazbenog izraza Krste Odaka, do­minantne u djelima duhovne sadržajnosti, treba reći da:

  • Odak, kao vrstan poznavalac polifone tehnike, nastoji uspostaviti ravnotežu između polifonije i homofonije;
  • pri tome je u skladbama naglašena linearnost kretanja, a epitet iz­razitog melodičara koji je prirodan Krsti Odaku djelomično je istinit, jer skladateljeve melodije tek međusobno prožimajućim zvukom dobivaju pra­vo značenje;
  • Odak, težeći jasnoći i preglednosti forme, čistoći tonalne koncepcije i arhaičnosti zvuka, gradi melodije uglavnom u okviru modalnog kolorita, čime je ostvarena sinteza između modernih nastojanja i ideala klasične glazbe
  • obogaćivanje harmonije, kao posljedice kretanja horizontalnih linija, najviše se očituje u starim modusima s dodanom kromatikom te u povre­menom nekonvencionalnom i slobodnom poimanju tonaliteta.

Sam je rekao: “Posebno naglašujem upoznavanje starih crkvenih tona­liteta, otkrivanje njihovih tajna i obogaćenje uvijek s novim harmonijama. Na pitanje svojih učenika — zašto baš u modernoj glazbi zahtijevam stare crkvene tonalitete ja sam odgovorio: Čim veću zgradu želite podići, tim dublje temelje postavite.”

“Što je u stilu doba savršeno napisano, to ostaje vječno vrijedno”, napisao je jednom prilikom Krsto Odak.

Danas je jasno da se s područja o kojem smo govorili to nedvojbeno može primijeniti na TRI PSALMA, STAROSLAVENSKU MISU br. 1 i motet SVRŠI STOPI MOJE. Smatramo da bi izvođenje tih djela uvijek i svuda dostojno prezentiralo stvaralački domet njihova autora.

Cjeloviti popis djela Krste Odaka možete pronaći na ovom linku.

Članak Rozine Pavić Jelavić izvorno je objavljen u časopisu Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, No. 3, 1989.