RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Koncertni mini album Nicka Cavea nudi pouku o snazi zajedništva u tuzi koje obnavlja i oživljuje

Koncert u danskoj prijestolnici pokazao se kao poseban događaj, glazbena i ljudska drama koja je jedan takav veliki prostor pretvorila u dnevni boravak, spektakl u intimu, snagom ne samo iskrenog nastupa već i očitog dvosmjernog odnosa Cavea i njegove publike

Nick Cave & The Bad Seeds – “Distant Sky (Live in Copenhagen)” (Bad Seed Ltd., 2018.)

Prošle su već dvije godine otkako sam zadnji put baš ovdje pisao o Nicku Caveu, australskom rock-glazbeniku i pjesniku čiji je odnos prema Bogu i religiji jedna od najintrigantnijih i trajno meandrirajućih manifestacija čežnje u turbulentnom i prečesto plošnom svijetu popularne glazbe. Povod je tada bio fascinantni album “Skeleton Tree”, prvi uglazbljeni Caveov glas nakon tragične smrti petnaestogodišnjega sina.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Tragedija takvih razmjera ili, kako ju je sam glazbenik nazvao u dokumentarcu “One More Time With Feeling”, trauma, nesumnjivo je iz temelja potresla kako obiteljski život, tako i kreativne silnice koje su u Caveovu slučaju uvijek bile usko vezane uz potragu za Božjom prisutnošću, bila ona duhovno pogonsko gorivo ili tek ambalaža. Na spomenutom, dakle, već dvije godine starom albumu tuga i osjećaj gubitka slile su se u dosad najmeditativniju, ali istodobno i najrazrjeđeniju zbirku ovog fascinantnog kantautora, baš kao da je definicija nastale praznine u datom trenutku oduzela bilo kakvu prednost popunjenju ili pokušaju popunjenja iste. “Skeleton Tree” govorio je nelinearnim narativom koji kao da je samo tražio melodiju, namjerno je ne nalazeći, bar ne u manirama koje su obilježile ranije albume Cavea i jednog od najboljih pratećih bendova na svijetu, The Bad Seeds; osam pjesama koje su bile više nalik skeletima pjesama nego posve zgotovljenim radovima odašiljale su vapaje horizontalno, kao da je možda po prvi put u svom opusu potpisnik remek-djela “The Boatman’s Call” Boga “poštedio” svojih pitanja.

Ali “Bog je svugdje, spominjao Ga ja ili ne”, kako je jednom zgodom izjavio sam Cave, i u tom ključu valja stalno iščitavati rad ovoga čovjeka čije su pjesme (i romani, zasad dva vrlo zanimljiva uratka) grlene ispovijesti koliko i epika u svom najsnažnijem metaforičnom potencijalu, “plamteće molitve” (da se “okoristim” nazivom davnog albuma Caveovog benda The Birthday Party) i govor namučena tijela i duha. Baš zato, dok god ga u svim skokovima i padovima unutar zamišljene arene stalno dočekuje Kristovo lice, dok god s izvorima svojih stvaralačkih silnica njeguje isti hiperosjetljivi doticaj koji ga je tjerao da odbija nagrade i ne snima po diktatima povremenih komercijalnih uspjeha, svaki novi korak, svako novo izdanje bit će jedan od vrhunaca svoje glazbene godine, komad intime vrijedan svakog voajerizma.

A obnovljena koncertna aktivnost nakon objave “Skeleton Tree” na možda najdirljiviji, najuvjerljiviji način govori baš o tome. Ono što evidentno hrani intenzitet i osjećajnost recentnih nastupa pronađeni je i prepoznati osjećaj zajedništva kojeg je na posebno lijep način Cave opisao na stranici “The Red Hand Files” gdje se trudi odgovarati na najrazličitija pitanja obožavatelja i svih zainteresiranih za njegov rad:

“Na neki način shvatio sam da je u radu ključ povratka životu, ali sam shvatio i da u svojoj tuzi nisam sam, da su mnogi od vas, na ovaj ili onaj način, patili kroz svoje tuge, kroz svoje boli. Osjetio sam to u našim nastupima uživo. Vrlo sam jasno osjetio kako je osjećaj patnje povezujuće tkivo što nas drži zajedno.”

Regenerirajuća snaga zajedništva u tuzi i patnji, suosjećanje i otvorenost čudu, kojeg Cave u istom tekstu također spominje kao neizostavan dio čovjekova duha, od recentnih su koncerata ovog s najdubljom tugom suočena umjetnika načinile iznimno emotivne glazbene događaje zabilježene prvo na koncertnom filmu “Live in Copenhagen”, a sada i na koncertnom EP-ju “Distant Sky (Live in Copenhagen)” koji nam poput teasera nudi tek djelić ukupnog doživljaja.

Naime, najnovije izdanje u opusu Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds donosi tek četiri pjesme (zato, dakle, EP, a ne album) i dođe nam nešto kao suvenir sa zadnje, iznimne turneje i radna najava novog albuma, odnosno, novih pjesama. Jer, koncert u danskoj prijestolnici, u kopenhaškoj Royal Areni prije otprilike godinu dana, po svemu sudeći pokazao se kao poseban događaj, glazbena i ljudska drama koja je jedan takav veliki prostor pretvorila u dnevni boravak, spektakl u intimu, snagom ne samo iskrenog nastupa već i očitog dvosmjernog odnosa Cavea i njegove publike.

U tri sam navrata gledao Cavea i bend uživo, s The Bad Seeds i s The Grinderman, ali, na žalost, nisam bio ovog ljeta na Jarunu, gdje nam je – očekivano, s obzirom na sve gore navedeno – priredio najvjerojatnije koncert godine. Ne mogu, dakle, osobno svjedočiti taj intenzitet nastupa, ali na temelju tih ranijih koncerata mogu s punim uvjerenjem reći kako su u pitanju uvijek izuzetni koncertni događaji, nepredvidljivi u svom emocionalnom dosegu koliko i “sigurna stvar” s obzirom na ne samo tehničku potkovanost jednog od najboljih bendova današnjice već i njihov stil, žar i afinitete. Između ostalog i zato Cave uspijeva ne samo ostvariti sve o čemu sam pisao u prethodnim pasusima već i dobiti jasne poruke iz stotina redova svoje vjerne publike. Što nas vraća na sam povod ovom tekstu…

“Distant Sky”, nazvan po pjesmi s još aktualnog “Skeleton Tree”, malo je, kratko, ali baš zato visokokalorično glasilo vapijućeg duha. Od četiri pjesme koje ga čine mogli bismo bilo koju, ovisno o raspoloženju, prigodi ili pristupu, odabrati kao vrhunac zbirk(ic)e, kao baš onu koja ga definira i koja sublimira cijelu turneju. “Jubilee Street” s prijelomnog albuma “Push the Sky Away” tako postupno raste u pravu bučnu rapsodiju, predstavljajući bend u punoj formi i širokoj paleti sviračke kreativnosti, u svojih osam minuta sabivši sve što je Cave bio i što kao izvođač jest. Naslovna pak pjesma poseban je događaj, tiha proslava na koju su pozvani i na kojoj su očito prisutni svi koji su se te večeri našli u kopenhaškoj Areni. A za taj osjećaj nije vam potreban videozapis, već upravo tišina i tek povremeno njezino “remećenje” govore i bruje snažnije i sugestivnije od grmljavine aplauza ili salvi povika. Gostovanje danske sopranistice Else Torp (tu, dakle, na “domaćem terenu”) donosi nam preslik albumske verzije, ali ipak i mnogo više od toga, što će u završnici efektno podcrtati i potvrditi violina Caveovog trenutno ključnog suradnika Warrena Ellisa.

Drugi dio, odnosno, druga strana ploče (jer, “Distant Sky” je u fizičkom izdanju dostupan samo kao vinil) odvodi nas u dalju prošlost. “From Her to Eternity” s istoimenog nastupnog albuma iz 1984., prvog nakon razlaza The Birthday Party, trajni je koncertni dragulj zahvaljujući svojoj hipnotičkoj melodiji i agresivnoj glazbenoj krvnoj slici zahvalnoj za improvizacije; Cave, srećom, i dalje “govori o djevojci” kao da nas tek upoznaje s njom, iz sebe kao da još uvijek istjeruje nemani koje ga priječe da ono ranije spomenuto Kristovo lice, sada prisutno u tom zajedništvu i suosjećanju kojeg osjeća sa svojom publikom, ugleda u punom sjaju i milosti (poput, primjerice, Dylana u hotelskoj sobi krajem sedamdesetih), a iz benda kao da može i dalje tražiti još. I struke i buke, i drame i horrora, i molitve i vriska. Ova devetominutna verzija pjesme ima sve što je ona imala i u svom preko trideset godina starom originalnom zapisu, a sada i više: breme šezdesetogodišnjaka koji sa svojom čežnjom još nije našao dovoljno uzak put, koji sa svojim tugama i bolima tek osluškuje i prepoznaje povratnu jeku, koji je negdje u međuvremenu obznanio meni osobno – baš zbog cijelog konteksta njegove životne i umjetničke priče – iznimno dirljivu ispovijest: “Moj interes za Novi zavjet bilo je zanimanje za moju osobnu religioznost. Vjerujem u Boga i moja je religioznost postala povezana s kršćanskim vrijednostima, a ne s nekom drugom, blijedom duhovnošću. Religioznost mi ne dolazi samo iz srca i duše, nego je i razum uključen u pisanje pjesama zato što moram razumjeti o čemu govorim. Postao sam više zainteresiran za vjerske obrede organizirane religije. No, ne mogu se predati u potpunosti zato što je takva vrsta predavanja suprotna mojoj prirodi.”

Zaključna pjesma na ovom EP-ju, “The Mercy Seat” s albuma “Tender Prey” iz 1988., još je jedan trajni koncertni favorit koji funkcionira savršeno i kao a capella, kao gospelizirana balada ili u ovom svom glasnom, na albumsku verziju naslonjenom izdanju. Priča o osuđeniku na električni stolac kroz koju se kršćanski motivi provlače više kao ruho nego istinsko napajanje, ali koje Cave koristi vrlo “pismeno” i smisleno, tvoreći tako fascinantnu egzistencijalističku dramu otvorenu čudu i samom Stvoritelju, ovdje osvaja prije svega svojom izvornom snagom pa tek onda svom dodatnom vrijednošću recentne turneje. I kao epilog ovom malom putovanju kroz “novog Cavea”, “The Mercy Seat” četvrti je uzastopni podebljani naslov glasila “Distant Sky”.

Naravno, za puni dojam svakako vrijedi potražiti cjelokupni film “Live in Copenhagen”. Zato bismo mogli zamjeriti taj odabir formata EP-ja, odnosno, redukciju na nepunih pola sata glazbe u samo četiri pjesme, međutim upravo u toj manjoj ambalaži leži  snaga, pa i poruka koja tek obećava konkretnije novosti s radnoga stola jednog od najzanimljivijih rock-glazbenika zadnjih desetljeća. Još svježe rane, još opipljiva obiteljska tragedija, ali i novopronađena snaga i nadahnuće, u zagrljaju s trajnim Caveovim preokupacijama i lirskim imaginarijem ne obećavaju ništa manje od iznimnog glazbenog događaja. A sam događaj, sama glazba i stihovi, kao i dosad, bit će presudno određeni stanjem duha samoga Nicka Cavea, umjetnika koji teško da može biti uzor bilo prosječnom vjerniku, bilo nekom tko će to tek postati, ali čovjeka koji trajno svjedoči čežnju i potrebu te izniman talent kojeg je oduvijek vidio i priznavao baš kao Božji dar.

Toni Matošin | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 11. listopada 2018.

Možda vam se svidi