Svjedočimo vremenu u kojem je sve lakše postati “javan”, u kojem se gotovo iz dana u dan množe načini i kanali kojima bilo kakav svoj iskaz, bilo u pitanju obično mišljenje (neovisno o potkrijepljenosti i informiranosti) ili umjetničko djelo (neovisno o autentičnosti ili razini talenta), uz minimalne tehničke uvjete možete servirati svakome tko ima pristup internetu, a koji je pak odavno u svim iole razvijenijim zemljama postao poput osnovne životne namirnice. Posljedica toga svakako je inflacija sadržaja, a time i neminovna devalvacija kvalitete, koja, kao možda nikad ranije, zaziva onu iritantnu krilaticu “nekad je sve bilo bolje”. Posljedica je i brza izmjena sadržaja i trendova, dirigirana ne samo prirodnim odvajanjem vrijednog i bezvrijednog, već i silinom pritoka bilo čega novoga, uslijed čega i sam, primjerice, primjećujem da mi se novi albumi sve kraće zadržavaju pri uhu, što nikako ne može biti pošteno prema nečem što zavrjeđuje pažljivija, dugotrajnija slušanja.

No, sve bi još i ostalo jednostavno da olakšana distribucija sadržaja ne podrazumijeva i lakši marketing, pa umjetnički talent bez marketinškog ekvivalenta lako može završiti u slijepoj ulici, dok obrnuta situacija, na žalost, ima, rekao bih, osjetno blaži utjecaj na svoga “korisnika”. Znati se oglasiti, predstaviti u najfinijem svjetlu, proširiti se kao tražena vijest tako je, pesimistično ću zaključiti, postao talent važniji od istinskog talenta, poput forme iznad sadržaja, “slatke” laži ispred istine u svoj njezinoj raskoši, ali i nepodilaznosti. Samozatajnost samim time postaje nikad manje poželjna osobina, a poniznost tek eventualna floskula.

E sad, zašto sve ovo pišem kao svojevrsnu uvertiru u predstavljanje Roberta Jamesa Hudulina? Naime – da se ne biste pitali kako ili zašto niste čuli za to ime – riječ je o čovjeku koji, suprotno mnogim postulatima suvremene glazbene industrije, svoje ime i ne gura u prvi plan. Koji, obrnuto proporcionalno zastupljenosti u medijskom prostoru, posjeduje izrazit kreativni elan, ali i hrabrost uparenu s inventivnošću. Samo što bez halabuke, bez gromoglasnih proglasa i naručenih lovorika radi po iznutra tempiranom i logičnom planu i programu, ne žureći se nauštrb krajnjeg rezultata niti se ograđujući u kakvoj samodopadnoj pozi. Birajući ne lakše ili izglednije, već ono diktirano sa samog izvora. Pa tko je onda Robert James Hudulin, odnosno RJ, kako se kraće potpisuje? Odnosno, Hoodooleen, kako potpisuje novu stranicu u svom radu, onu koja me napokon ponukala da napišem koji redak i ovdje…

Robert je u osvit hrvatske samostalnosti, kao petogodišnjak, iz rodne Australije s roditeljima došao u zavičaj svoga oca, na otok Korčulu, da tu, na svojoj djedovini, kako se pokazuje, i ostane. Od ranih dana svjestan svojih afiniteta prema glazbi, a zapravo “osjetivši” taj poziv kojim je dirigirao očiti talent, on je uz pomoć majke kao svog, kako sam navodi, prvog nastavnika klavira, školovanje usmjerio upravo prema carstvu nota, završivši srednju glazbenu školu u Splitu. Srećom, na tome nije i ostalo, pa je do povoda ovim retcima vodila i Muzička akademija u Zagrebu, a zatim i bend Rolin Humes, s kojim je Robert, kao pjevač i pijanist, ali zapravo pokretačka snaga, snimio dva albuma i čiji je blues-rock zapažen i izvan granica Lijepe naše.

Ljubav ga je pak odvela do Siska, a s bendom je pokrenuo novi projekt, odnosno, udrugu Živi Rasti Cvjetaj, zamišljenu kao okvir za poticanje revitalizacije i prenamjene napuštenih industrijskih prostora, naravno, u kulturne svrhe, pri čemu je prioritet suvremen pristup kulturnoj baštini, njezino približavanje današnjoj publici te otimanje zaboravu. Sam entuzijazam nije bio sve što je Hudulin pritom imao “u džepu”: ideja, želja i planova nije nedostajalo i prije dvije godine odlučio se – praktički sam – uglazbiti “Jamu”, glasovitu poemu Ivana Gorana Kovačića, te sve skupa uprizoriti kao performans u prostorima stare kotlovnice sisačke Segetice. Epsko koliko i minimalistično glazbeno putovanje ratnim košmarom, izvedeno je tek uz klavir i vokal(e), a svi popratni zvukovi dobiveni su udaranjem o klavir, trzanjem žica i “svačim nečim”, kako je sam Hudulin to opisao, kao praktički samostalni izvođač i meštar od nota.

Nije “Jama” jedini kuriozitet u djelovanju ovog, vjerujem da ćete se ovdje već na riječ složiti, izuzetno zanimljivog glazbenika i kreativca. Koju godinu ranije je, naime, s kulturno-umjetničkim društvom Moreška osmislio i na svojoj Korčuli uprizorio rock-verziju te jedinstvene viteške igre! I sve to na medijskom radaru prolazi daleko niže od raznoraznih što marketinški glasnijih, što podobnijih, a što jednostavno društvenomrežnom sklopu podatnijih imena i pojava. Što nas konačno dovodi do pjesama koje je ovaj, da ne zaboravim i to napomenuti, profesor glazbene kulture u petrinjskoj gimnaziji (stradaloj u nedavnom potresu), suprug, a odnedavno i otac, zadnje dvije godine pisao i snimao, skupljajući ih u obliku video uradaka na svom YouTube kanalu.

Kao Hoodooleen, kako se potpisuje kad pjesme izvodi izvodi sam za klavirom, zasada je skupio sedam pjesama za koje ni sam ne zna hoće li ikada postati album. Na neki način objedinjujući svoja iskustva u bendu i na preradi “Jame”, on je sve sveo na minimalističnu razinu, sjevši jednostavno za klavir i otpjevavši ono što je naškrabao uz note na kajdanci. Svih sedam pjesama – od “I Found…” iz proljeća 2019. do nedavno objavljene “King of New York” – kako sami navedeni naslovi sugeriraju, napisano je i otpjevano, slijedeći recepturu iz vremena Rolin Humes, na engleskom, a Robert sam za klavirskim tipkama u gotovo svakoj od njih djeluje kao da samoga sebe progoni vlastitim stihovima. Naravno, proganjanje o kojem govorim nije nasilne ili mračne prirode, već nešto nalik samoispitivanju, možda čak i sumnji u napisano/otpjevano, testiranju plodova nečeg na što je ovaj glas pozvan.

Prvi sam put pjesme poslušao prije više od mjesec dana, možda dvaput, da bih ih potom ostavio ondje gdje ih je potpisnik uredno posložio u nizu efektnih, također minimalističnih, ali nikako i nemaštovitih video brojeva. Bilo je to jedno od onih napuštanja za koje sam odmah osjetio da će me vratiti kad-tad natrag; moglo je to biti i godinu dana, možda i dvije ili čak više, ali bi osam siguran da ću im se ne samo vratiti nego i da će me natjerati da o njima pišem i još jednom testiram i vlastita ograničenja kad je prenošenje dojmova u pitanju. Naime, Robertove, odnosno, Hoodooleenove pjesme su – zbog forme – nalik skeletima ostavljenima na plaži i govorit će vam samo ako im se približite, dodirnete i pažljivo osluhnete; zbog same izvedbe pak – i zbog sjajnog vokala i zbog strastvenog sviranja klavira – nalik su rječitim pozivima, čak kricima, nekoga željnog ne samo upoznavanja sebe (kako to počesto s umjetnošću, ali samo onom do pola realiziranom, biva), ne samo (čak ne uopće) nekakva dužnog aplauza ili kurtoaznog uvažavanja, nego i komunikacije. “Umjetnost je meta-jezik”, pisao je u svojim zapisima genijalni ruski redatelj Andrej Tarkovski, “pomoću kojeg ljudi pokušavaju komunicirati jedni s drugima” – upravo ta mi se misao, odnosno, definicija nametnula dok sam pri povratku Hoodooleenovu YouTube kanalu iznova preslušavao ovih sedam pjesama, usput mi pojasnivši i ono uvjerenje od ranije da ću im se vratiti.

Da se razumijemo, nisu u pitanju savršene pjesme i ne čudi što im ni sam potpisnik ne zna sudbinu. One čak djeluju nedovršene, ali u onom smislu da nijedno umjetničko djelo nije uistinu dovršeno već samo odlukom doneseno do trenutne završne točke. Ove pjesme to ni ne pokušavaju zamagliti: Robert im pristupa kao nečem što raduje i izaziva, a dolazi iznutra, ponekad uz koju kapljicu nekog dalmatinskog vina, kako kaže u “Teacher of the Deaf Children”, najprpošnijoj, ali možda ipak i najtanjoj od priloženih pjesama, a ponekad iz dubokih preispitivanja, kao u maestralnoj “I Found…”, koja je istodobno i najbolja i najstarija pjesma u nizu. I dok tekstovima kao da plete mrežu oko samoga sebe, balansirajući između poezije i klišeja, on zapravo prije svega prenosi radost muziciranja. Zato Hoodooleenove pjesme zvuče istodobno proganjajuće i posve opušteno, introspektivno i posve otvoreno, dovršeno i trajno nedovršeno. Zato je “I Found…” s pitanjima koga je u svom kreativnom procesu pronašao – nadu, istinu, Boga, mir, bol ili samoga sebe (a možda se između redaka kriju i neke istoznačnice?) – doima pretencioznom iako to jednostavno ne može biti, a “King of New York” i bez čvrste naracije poprima gotovo filmske okvire; “Maybe” se doima poput samotnjačkog plesa, dok će “Little Johnny” na trenutke zazvučati bar trostruko kompleksnije nego što to u osnovi jest… Sve redom pjesme koje su i plod hrabrosti koliko i radosti. Hrabrosti jer su tako predivno ranjive i otvorene da ih sam autor dalje lomi i mijenja; radosti jer ih pjeva radostan, zdravo kreativan duh neopterećen onim o čemu sam pisao u uvodnim retcima.

Pozivam vas stoga da preslušate ovih sedam pjesama, da ih i “pogledate” u njihovim video inkarnacijama i da upoznate jednog izuzetnog glazbenika. Entuzijasta koji izmiče klišejima koji se lijepe uz entuzijazam kao odliku, a nadasve samozatajan glas koji će radije jednostavno zapjevati kad mu prava nota ili stih dođu nego povlačiti vas za rukav pa vam nametati kakav show. Autora koji svojim pjesmama daje da dišu, da mu govore na duge staze, i ne žuri odrediti im sudbinu, pa i po cijenu da nestanu u nekom dalekom fade-outu. Ime kojem ne trebaju usporedbe i koje će se umjesto dijeljenja autograma radije skriti iza kakvog novog projekta koji bi oživio neki zapušteni, neiskorišteni prostor ili novijim generacijama prenio još štogod iz bogate baštine domovine u koju je došao slijedom roditeljske čežnje za djedovinom.

Samozatajnost i poniznost ovdje nisu ni floskule ni pozerstvo; ovdje glazba baš zbog njih diše prirodno i ne traži reflektore. Ali ih zavrjeđuje.