*Na današnji dan, 12. prosinca 1948., preminuo je Franjo Dugan st. Tim povodom ponovno objavljujemo ovaj tekst.

Renesansnim umjetnicima (pri čemu nikako ne mislimo isključivo na umjetnike iz doba renesanse) njihova je višestruka nadarenost bila položena u kolijevku, ali su se kao takvi realizirali isključivo svojom voljom i radom. Za razliku od mnogih velikih glazbenika koji su se rađali u »glazbenim obiteljima«, čime su im (genetski i/ili sociološki) prvi koraci kao i afirmacija bili uvelike olakšani, Franjo Dugan st. rodio se kao jedno od desetero djece općinskog službenika (komeša) Blaža i supruge Terezije (rođ. Pažur), 11. rujna 1874. godine u Krapinici (kraj Zlatara), u obitelji u kojoj je glazba bila tek razonoda.

Odlučujuću ulogu pri otkrivanju životnog poslanstva glazbenika odigrao je zvuk orgulja župne crkvice u Zajezdi, gdje je mali Franjo pohađao i pučku školu. Mnogo godina kasnije pisao je da mu »u uspomeni još ječi onaj dugi ‘Jezuša-a-a’, što se je čuo na Spasovo iz kapelice sv. Križa, dok su male orguljice od 4 registra sa svojim kvintama i miksturama cilikajući nastojale podcrtati svečano veselje majskoga prijepodneva«.

U 12. godini postaje učenik Gornjogradske gimnazije i pitomac zagrebačkoga Nadbiskupskog orfanotrofija, a njegovi profesori ubrzo uočavaju njegovu versatilnu nadarenost – Josip Pasarić primjećuje lingvističke predispozicije, a Franjo Devidé dar za matematiku i fiziku… Duganu pak najbliža ostaje glazba te mu stariji učenici posuđuju nekoliko udžbenika i priručnika koji ga upućuju u teoretske tajne, a učitelj V. Lavoger skreće mu pozornost na legendarni Katekizam glazbe Franje Ksavera Kuhača.

Svojom marljivošću i talentom Dugan napreduje nevjerojatnom brzinom, tako u petom razredu preuzima vodstvo muškog zbora zavodskih pitomaca, a 1889. godine (sa samo 15 godina!), baš u vrijeme kad je odlučeno da se stara crkva sv. Petra zamijeni danas znanim projektom Hermana Bolléa, Dugan dobiva i dužnost orguljaša u crkvi u Vlaškoj ulici.

Ubrzo dolazi u kontakt s organistom zagrebačke prvostolnice i jednim od začetnika Cecilijanskog pokreta u nas, Vatroslavom Kolanderom, koji Dugana podučava klavir i kontrapunkt. Zadnje dvije gimnazijske godine štićenik je Nadbiskupskog liceja/sjemeništa te povremeno zamjenjuje Kolandera na ranojutarnjim misama u katedrali.

Iako je nakon mature (1892) upisao studij bogoslovnih nauka, nakon samo godinu dana odlučuje se za sekularnu karijeru te upisuje studij fizike i matematike na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1895. njegova vještina orguljanja dobiva i prvu službenu potvrdu – Kaptol ga imenuje »drugim katedralnim organistom« s godišnjom plaćom od 150 forinti.

Godine 1897. nakon diplome na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu vraća se u Gornjogradsku gimnaziju – ovaj put kao učitelj, i tu počinje njegov pedagoški put. Godine 1900. Dugan se ženi Anom Jagić, s kojom će imati šestero djece (među kojima su se uz sinove glazbenike – Franju ml. i Čedomila, bavile glazbom i sve tri kćeri – Anka, udana Vukovojac, Micika, udana Pinterović te Branka, udana Stahuljak). Uz svoj pedagoški rad neprestano širi svoja glazbena znanja i iskustva te često vodi zbor grafičkoga pjevačkog društva Sloga, a 1901/02. nasljeđuje Nikolu Fallera na mjestu zborovođe Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo.

Uz svesrdnu pomoć zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića, nekolicina »zanesenjaka« (M. Zjalić, M. Novak, regens chori F. Hajduković i F. Dugan) 1906. godine osniva Cecilijansko društvo i ponovno pokreće časopis Sv. Cecilija (u kojem će Dugan kao urednik glazbenog priloga i pisac redovito surađivati do 1943. godine). Kao glazbeni pisac redovito se pojavljuje najprije u Obzoru, a poslije u Narodnim novinama i Glazbenom vjesniku.

Nakon što je 1906. ispitno povjerenstvo potvrdilo da je »izvrstno sposoban za predavanje u pjevanju i orguljanju« imenovan je za člana ravnateljstva glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, a ubrzo se pojavila i ideja da bi mogao preuzeti upravu te institucije. Da bi udovoljio svim formalnostima, uzima jednogodišnji dopust, dobiva potporu za proučavanje ustroja i kurikuluma europskih glazbenih škola te odlazi na Visoku muzičku školu Kraljevske umjetničke akademije u Berlinu. Studira u klasama eminentnih profesora: Maxa Brucha (instrumentacija i dirigiranje), Roberta Kahna (kompozicija slobodnih formi, komorna i simfonijska glazba), Leopolda Wolfa (sviranje partitura), dr. Karla Krebsa (povijest glazbe) i Otta Beckera (orgulje). U srpnju 1908. diplomira iz kompozicije predstavivši komisiji niz kompozicija nastalih u Berlinu (dva gudačka kvarteta, sonatu za violinu i klavir, jedan stavak simfonije) te nekoliko polifonih zborova (a cappella te uz pratnju orgulja, klavira ili orkestra) i par većih skladbi za orgulje.

Nezaobilazan je njegov doprinos razvoju cecilijanskog pokreta, čiji je jedan od osnivača, i promicanju hrvatske glazbene baštine – obrade napjeva iz zbornika Cithara octochorda (Osmostrana kitara, 1701) te Pavlinske pjesmarice iz 1644. (najiscrpnijega zbornika melodija i tekstova kajkavske nabožne poezije 17. stoljeća), kao i njegovo bavljenje gregorijanskim koralom. Istovremeno je bio i jedan od najpriznatijih koncertnih orguljaša u Hrvatskoj i inozemstvu. (Matica Hrvatska)

Nakon odlaska Ivana pl. Zajca s dužnosti (1908) imenovan je ravnateljem Hrvatskoga glazbenog zavoda (HGZ) i u tom trenutku počinje njegova borba sa zastarjelim (čak i provincijalnim) stajalištima zagrebačkih glazbenih krugova. Duganova stajališta smatrana su toliko revolucionarnima da se već 1909. sukobljava s ravnateljskim odborom HGZ te biva dekretom premješten u Kraljevsku realnu gimnaziju u Osijeku. Uz pomoć Kaptola vraća se 1910. u Zagreb kao profesor matematike najprije u Prvoj, a zatim u Drugoj realnoj gimnaziji.

Nakon Kolanderove smrti (1912) imenovan je za prvog orguljaša zagrebačke katedrale (prvostolnice) i tu dužnost obnaša iduća tri desetljeća.

Glazbena škola Hrvatskoga zemaljskoga glazbenog zavoda prerasta 1916. godine u Konzervatorij, četiri godine poslije i u državnu instituciju, a Dugan ponovno postaje ravnateljem. Njegova reformatorska uloga dolazi do izražaja – konačno počinje s korjenitim izmjenama ustroja i kurikuluma Konzervatorija (koji 1921. najprije postaje Kraljevski konzervatorij, a 1922. Kraljevska muzička akademija). Unaprijeđen program po uzoru na strane glazbene ustanove tog tipa kamen je temeljac razvitka visokoškolske glazbene nastave u nas. Među predavačima su u to vrijeme Svetislav Stančić (klavir), Vaclav Huml (violina), Fran Lhotka (harmonija, dirigiranje), Blagoje Bersa (instrumentacija i kompozicija), a sam Dugan predaje niz predmeta (kontrapunkt, fugu s imitacijom i kanonom, nauku o glazbalima, analizu glazbenih oblika, gregorijanski koral, akustiku te kompoziciju i orgulje). Kao vrstan pedagog, velikoga glazbenog i općeg znanja, odgaja niz eminentnih figura hrvatske glazbe: Lučića, Grgoševića, Lhotku Kalinskog, Matza, Matetića Ronjgova, Papandopula, Bjelinskog, Žganca, Devčića, Sakača… Za nastavne potrebe tijekom svoga dugogodišnjeg rada, uz ovdje predstavljenu Glasbenu akustiku, piše mnoge udžbenike: Nauk o elementarnoj teoriji muzike (1922), Vježbe za zborno pjevanje (1923), Nauku o muzičkim formama (1932), Nauku o instrumentima (1936) i Nauk o glasbalima (1944) te niz skripta. Dugan je profesor do umirovljenja (5. 10. 1941), od 1927. i pročelnik Odjela za kompoziciju, a zadnju godinu obnaša dužnost rektora (danas dekana).

Odmah nakon osnutka postaje dopisnim članom umjetničkog razreda tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1919), a već na prvoj sjednici (15. siječnja 1921) izabran je za pravog/redovitog člana.

Duganovim su nastojanjem obnovljene mnoge stare orgulje te postavljene nove; cecilijanske ideje promiče i svojim dirigentskim te orguljaškim nastupima. Kao koncertantni orguljaš nastupa do 1941., a u nizu odličnih kritika iz Berlina, Zagreba, Sarajeva, Maribora, Osijeka, Đakova, Varaždina, Subotice i Sombora ističu se one iz Ljubljane, objavljene u časopisima Laibacher Zeitung, Cerkveni glasbenik i Slovenec.

I komponiranje, još jedno značajno područje Duganova glazbenog djelovanja, obilježio je fenomen orguljskoga zvuka. Našu je glazbenu baštinu Dugan obogatio djelima tradicionalnih oblika, izrazito maštovite harmonijske građe i improvizacije. U njegovu opusu zastupljene su sve vrste osim opere: brojne su vokalne partiture, skladbe za cijeli niz instrumenata i ansambala, a njegova orguljska djela (koja uzimaju u obzir izražajne i koncertantno-tehničke mogućnosti modernih instrumenata) prvi su takav doprinos našoj glazbenoj riznici. Relativno rani prekid skladanja uvelike je posljedica sukoba s dijelom tada vodeće glazbene javnosti, poglavito s Antunom Dobronićem, koji je svoju glazbu temeljio na obilježjima narodnog melosa, a glazbeni mu se govor zasnivao u prvom redu na melodiji te je stoga jasno da mu je Duganovo majstorstvo polifonije »smetalo«. U kritikama i debatama često ga je nazivao »epigonom leipziškog majstora«, »savršenim skolastikom i muzičkom okameninom«.

Godine 1944., povodom sedamdesetogodišnjice života, prima Dugan od Vlade NDH priznanje za svoj prosvjetni rad, no odmah nakon rata ga Sud časti (u kojem su bili i neki njegovi učenici!) osuđuje na devet mjeseci zabrane javnog rada te isključenje iz JAZU. To ga je psihički dotuklo, tako da nije prisustvovao ni svečanosti na kojoj ga je (1947) svojim članom imenovao Institut Maxa Regera u Bonnu.

Umro je nakon duge i teške bolesti, 13. prosinca 1948., u bolnici Sv. Duha u Zagrebu, a pokopan je uza zvuke zvonjave većine zagrebačkih crkava.

Članak Snježane Drevenšek izvorno je objavljen na mrežnoj stranici Matice Hrvatske. Prenosimo s odobrenjem autorice. Sva prava pridržana.