U dvadeseto stoljeće Čakovec je ušao kao tipičan ravničarski srednjoeuropski gradić. Urbanizirano središte ovog važnog prometnog čvorišta činile su uglavnom jednokatne i dvokatne zgrade, a kako se ulice udaljuju od središta grada, kuće postaju niže, a okućnice veće. Ono što je sada šire središte, početkom stoljeća bilo je predgrađe. Sadašnje rubne obiteljske kuće, nekoliko stotina metara bliže središtu, približna su slika onih s početka stoljeća. Tu se uz nešto višu prizemnicu, rijetko jednokatnicu, nalazi cvijetnjak, povrtnjak i omanji voćnjak. U vrijeme o kojem govorimo, Čakovec je bio grad obrtnika, malih poduzetnika, te državnih službenika u svim službama jednog, tada kotarskog mjesta.

Društveni život bio je skroman, uostalom, kao i građanstvo koje ga je činilo. U središtu su mu bila sportska, crkvena i neka kulturno prosvjetna društva, naročito ona vezana uz građansku i učiteljsku školu. Hrvatski duh očuvan je slijedom povijesti koja Čakovcu, gradu blizu državnih granica, nije bila sklona, uostalom, kao ni čitavom Međimurju.

U takvom okruženju zasnovali su bračnu zajednicu Elizabeta Bistrović i Izidor Grđan. Prema tadašnjem običaju, a uvjetovano skromnim financijskim mogućnostima, živjeli su kod bake, odnosno majčine majke. Početkom Prvog svjetskog rata, tj. 21. prosinca 1915. godine rodio im se sin Stjepan, kasnije nazvan redovničkim imenom Miroslav, odnosno hrvatski skladatelj Miroslav Grđan.

Stjepanov je otac bio ratni obveznik, pa je s postrojbama ondašnje austro-ugarske vojske, skupa s tolikim Međimurcima i drugim Hrvatima, prošao brojna ratišta Prvoga svjetskoga rata. U Petrovaradinu mu se dogodila nesreća, pa je kao trajno nesposoban premješten u Bratislavu i uključen u vojnu krojačnicu. Tamo ga je posjećivala supruga Elizabeta, Stjepanova majka.

To ratno vrijeme mali je Stjepan, kojeg su iz milja zvali Štef, proživio uz majku u vrlo skromnim materijalnim prilikama. Kad mu se otac vratio iz rata, doživio je taj povratak kao i mnogi drugi dječaci njegova uzrasta: oca ne samo što nije poznavao, nego ga se i bojao.

Živeći krajnje štedljivo, a radeći s najvećim marom, Grđanovi su uspjeli 1921. godine ostvariti san svih mladih parova i kupiti kuću, pa tako zasnovati samostalno domaćinstvo. Izidor je u daljnjem slijedu njihova života razvio svoju krojačku vještinu i svoj krojački obrt od koga je obitelj, što se uskoro proširila, mogla časno živjeti i to tako da se djeca za ondašnje prilike dobro školuju.

Mali Stjepan bio je živahno dijete s iskazanim zanimanjima za školu i sve aktivnosti koje je tadašnji Čakovec mogao pružiti. Bio je ministrant, a privlačile su ga sportske aktivnosti i glazba. Kad su mu se rodili brat Antun, kasnije s redovničkim imenom Božidar i sestra Margareta, koju su od milja zvali Greta, Štef je, po svemu sudeći, postao središtem male dječje družine. Sve je troje osnovnu školu pohađalo u Čakovcu.

Mali je Stjepan imao sreću što mu je učiteljem u prvom i drugom razredu bio hrvatski pjesnik Nikola Pavić. U trećem razredu učiteljica mu postaje Micika Gužvinec, iz ugledne učiteljske porodice. Učila je djecu pjevati mnoge duhovne pjesme, što je upotpunilo Stjepanovo glazbeno iskustvo koje je stjecao uz glazbeno izrazito nadarenu majku. Već iz tog vremena potječu i prva Stjepanova višejezična iskustva.

S punom izvjesnošću može se ustvrditi da je na kasniji Grđanov izraz bitno utjecalo slušanje muziciranja na orguljama koje je izvodio Juraj Šraj. Grđan je imao sreću da mu je tako vrstan orguljaš pružio prvu poduku u orguljama, koju je, iako dječak, uspješno slijedio.

Osobna sklonost i životno okruženje učinili su da se mali Stjepan, kao desetogodišnji dječak, odlučio za svećenički poziv. Otac se složio s time, ali su nastali prijepori oko puta u postizanju toga cilja. Otac je želio da Stjepan postane vanjskim svećenikom, što nije bilo moguće ostvariti. Nakon dubokog dvoumljenja otac je pristao da se mali Stjepan 1926. godine uključi u franjevačko sjemenište u Varaždinu, a time i u gimnaziju, koja je tada tek drugu godinu bila s pravom javnosti.

Stjepan je i dalje bio odličan đak u Varaždinu s posebnom sklonošću i nadarenošću za povijest, književnost, jezike i glazbu. U sjemeništu je sudjelovao u muziciranju pjevačkog zbora i tamburaškog orkestra. Za postignut odličan uspjeh otac je Stjepana nagradio tamburicom brač I. koju je svirao u orkestru sjemeništa pod vodstvom rođene braće o. Alfonza i o. Dionizija Andrašeca. U gimnaziji je 1927. godine započela s radom limena glazba. Stjepan se uključio u orkestar svirajući flautu i piccolo. Kasnije je osnovan gudački orkestar, a Stjepan se uključio svirajući violinu.

Nakon završena četiri niža i dva viša razreda gimnazije u Varaždinu, te stečenog odgovarajućeg obrazovanja u sjemeništu, Stjepan Grđan 1932./33. godine boravi u Franjevačkom samostanu na Trsatu kao novak. Tamo je obukao franjevačko odijelo 27. kolovoza 1932. godine i tada je dobio ime Pacifik. Za čitavo vrijeme svog školovanja, kako do tada, tako i ubuduće, Stjepan odnosno Pacifik Grđan održavao je vrlo čvrstu vezu sa svojom obitelji. Evo kako je roditeljima ispričao događaje sa svoga oblačenja:

27. augusta bijaše oblačenje, a izvršio ga je mnogopoštovani o. provincijal. Obuklo se 19 đaka, dok je pet braće dobilo kapucu. U nedelju će se obući još jedan kolega koji je trebao da položi popravak.

Način oblačenja su vrlo lijepe ceremonije. Najprije nas zapitao mgpošt. o. Provincijal što želimo. Mi odvratismo da želimo primiti odijelo Franjevačkog reda. Tada nam je održao kratko slovo, a iza toga poče oblačenje. Vršilo se po starosti. Obukoše nam habit, staviše kapucu, pripasaše kordu, pružiše regule, svijeću, breviar i križ, koji poljubismo uz riječi: “Daleko bilo od mene da se ponosim čim drugim nego križem Gospodina našega Isusa Krista; po kojem je svijet propet meni, a ja svijetu.” Tada nam promijeniše ime i izgrlismo se sa braćom, koja nam zaželiše mir i ustrajnost.

Moje redovničko ime jest Pacifik. Laci je dobio ime Honorat, Cvekan Paškal, Mihalic Arkanđeo (skoro je dobio ime Martin, ali budući da smo to ime previše profanirali, promijeniše ga) Đurman Kazimir itd.

Prvi dan smo učili hodati u habitu i priučili se. Iza objeda smo obično igrali skrivača po samostanskom vrtu pa je brat krojač imao mnogo posla krpajući habite koji su se derali sve u šesnaest. Bili smo već u okolici Sušaka, na Martinšćici, kupamo se i u moru itd.

Osjećam se vrlo dobro. Nije novicijat onakav kakav je razglašen. Treba samo spremno vršiti dužnosti. Dižemo se u pola pet sati. U pet sati počinje razmatranje, zatim brevijar i sveta misa. U pola osam je zajutrak. Dan sprovađamo učeći regule, zabavljajući se kakvim korisnim poslom itd. U pola devet idemo na počinak.

Ostavismo sve da se posvetimo Gospodinu, a On se brine za ono što nam je potrebno. Imademo dobre vođe, svježeg zraka, toplinu žarkog primorskog sunca dok na stolovima u blagovaoni nalazimo upravo obilno svagdanjih darova Božjih. Da nam bude što raznovrsnijih boja na stolu, kao što ih ima na slikama stropa, nalazimo pred sobom katkada i žarkog Dalmatinskog vina.

Život novaka fra Pacifika bio je sadržajan i uzbudljiv. Tih je godina u Franjevačkom samostanu na Trsatu orgulje svirao fra Filip Oštir, za kog je Grđan isticao da mu je bio prvim učiteljem u glazbi. U to vrijeme počinje skladati.

Novaci su činili skladan pjevački zbor, pa je Grđan stjecao nova važna glazbena iskustva. Da taj život nije bio jednoličan, nego raznovrstan, a često i uzbudljiv, svjedoči zgoda koju saznajemo iz pisma roditeljima:

U utorak smo posli na veliki izlet na otok Rab. Lađom smo se vozili šest sati. Prošli smo uz obalu do Senja. Iz Senja krenusmo u Bašku, a odavle na Rab. Izvolite pogledati na karti! More je bilo mirno kao ulje. Iza Senja počesmo večerati, a to osjetili galebovi pa ih je nekih desetak pošlo za nama. Letjeli su za lađom gotovo 13 km, a mi smo uživali u spretnosti kojom su hvatali naše darove. Otok Rab je znamenit radi svojih starina. U samostanu smo bili vrlo lijepo primljeni. Četvrtak ujutro vratismo se kući. Na naše veliko veselje more se stalo talasati, mornari naslućivahu da će biti bura. Što se više približavasmo Senju, valovi bijahu sve jači i najednom se brod stao ljuljati. Nekima je putnicima i pozlilo. U Senjskim vratima ispred Baške bijaše bura tako jaka, da nijesmo mogli dalje nego se oko Krka vratismo kući. Što je bura, ne da se kazati, nego treba iskusiti. Pravo su kazali stari: “Tko ne zna moliti, neka ide na more. Tamo će naučiti!”

U jesen 1933. godine vraća se u Varaždin. U godinu dana uspio je završiti VII. i VIII. razred gimnazije kao odličan učenik. Za njegov daljnji glazbeni razvoj ova je godina naročito značajna jer je tada, u 18. godini života, bio stalnim orguljašem u Franjevačkoj crkvi u Varaždinu. Svirao je na starim baroknim orguljama, na kojima je u 19. stoljeću svirao ilirski glazbenik, znameniti hrvatski skladatelj o. Fortunat Pintarić. On je svojevremeno bio i “gimnazijski učitelj pjevanja i orguljaš” na varaždinskoj gimnaziji punih 17 godina.

Sljedeće školske godine, u jesen 1934. fra Pacifik odlazi u Zagreb na studij teologije. Uključuje se u zbor bogoslova crkve Franjevačkog samostana na Kaptolu. Zbor je vodio fra Hadrijan Hrenić. Taj je zbor praizveo jednu od značajnijih skladbi Miroslava Grđana, tada fra Pacifika, pod naslovom Magnificabitur. Izgleda da je prvotno skladba bila napisana za orgulje i muški zbor. Naime, skladba je napisana za muški zbor, gudački orkestar, rogove i orgulje, na temelju čega možemo ustvrditi da je orkestracija uslijedila kasnije. Skladba je ostala trajno na repertoaru zbora bogoslova sve do naših dana.

U to vrijeme skladatelj Miroslav Grđan osjeća teškoće nastale iz neusklađenosti njegove potrebe za glazbenim izrazom i stvarnog glazbenog znanja.

Tih godina zagrebački bogoslovi izdaju svoj interni časopis Corona. Sačuvana su dva Grđanova teksta namijenjena tom časopisu. U tekstu Nekoliko misli o osobinama franjevačke umjetnosti Grđan izvodi slijed franjevačke umjetnosti iz djela i riječi utemeljitelja reda sv. Franje. On kaže: “Umjetnost je potreba ljudske duše. Da uzmogne čovjek udovoljiti ovoj potrebi, dao mu je Stvoritelj tri duševne sile: fantaziju, razum i volju. Fantazija stvara, razum cenzurira, a volja predočuje, daje aprobaciju.” U daljnjem razmatranju odnosa tih triju činitelja stvaralačkog procesa, Grđan dolazi do zamisli o biti franjevačke umjetnosti. On to iskazuje na sljedeći način: “Franjevačka umjetnost treba da diže ljudska srca iz zemaljštine. Ona treba da povezuje što stvara ljudski duh kad se otrese ljudskih okova, raznovrsnih strasti, kad se dovine ljudske slobode. Ona treba da napunja ljudska srca duhovnom radošću. Da to doista može učiniti, treba da neprestano bukti u njoj plamen na kojem će se ugrijati ozebla srca sinova ovoga svijeta. Taj plamen koji neprestano bukti u franjevačkoj umjetnosti jest franjevački idealizam.”

Grđanova vezanost uz zavičaj, njegovo Međimurje, očituje se u drugom njegovom sačuvanom tekstu s naslovom O međimurskoj popijevci. On povezuje pjesmu sa slikom nekoga kraja. Bavi se međimurskom poviješću, prikazuje položaj međimurske popijevke u matici hrvatske pučke glazbe, a posebno se osvrće na zbornike dr. Vinka Žganca. Navodi osobe važne za međimursku glazbu. To su Josip Štolcer Slavenski, Josip Vrhovski, Miroslav Magdalenić, Mirko Kolarić, Josip Požgaj; i Vinko Žganec. Uz njih spominje Božidara Širolu, Miroslava Šlika, Franju Dugana, te Fogla i Ivicu Bjelovučiča. Izriče ovu misao: “Tako ova četica međimurskih kompozitora pridonosi svoj dio u izgradnji umjetničkog kajkavskog muzičkog folklora. A međimurska pjesma vrši i dalje poput dobrog duha nevidljivu ulogu svojim blagotvornim djelovanjem. Ona nam je Međimurje očuvala, pa će ga očuvati i sad.”

Prema kadrovskoj politici Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, tih godina najbolji mladi bogoslovi odlaze na daljnje školovanje u europske zemlje, u različite franjevačke samostane s mogućnošću studija teologije. Fra Pacifik 1935. godine biva poslan u franjevački samostan u francuski grad Metz.

Grđan je imao 20 godina kad je dospio u Metz. Došao je tamo sa značajnom humanističkom naobrazbom i visokim stupnjem osobne kulture. S najvećom lakoćom naučio je francuski jezik, koristeći se pri tome vrsnim poznavanjem latinskog jezika. Kao što se i inače često dešava s Hrvatima u stranim Školama, uskoro je znanjem i ponašanjem stekao primat u svojoj okolini. Već su se nazirali obrisi njegovog kasnijeg glazbenog opusa.

Za Grđanov glazbeni razvitak naročito je važan susret s francuskom duhovnom glazbom. Naročito ga je zanimao koral koji se posebno pjevao pri moljenju Časoslova. Grđan, kao vrstan orguljaš, u takvim se prigodama iskazao improvizacijama. Izgleda da su te improvizacije imale vrlo visoku razinu glazbenog izraza kad je jedan od slušatelja vjernika ponudio da snosi trošak Grđanovog studija glazbe na konzervatoriju u Metzu, do čega je i došlo 1939. godine.

U to se vrijeme Grđan upustio u skladanje većih glazbenih oblika i to složenijeg ustroja. Tu je, u prvome redu, Misa primitiarum koju je skladao u želji da se izvede na njegovoj mladoj misi u rodnom Čakovcu. Tom prigodom misa nije bila izvedena. Skladba je, međutim, praizvedena u katedrali u Metzu, što govori o visokom ugledu ovog mladog glazbenika.

Tada nastaju i druge njegove skladbe od kojih navodimo: Coram Sanctissimo, za muški zbor i orkestar (1935.), Postula a me, za muški zbor i orgulje (1935.), zatim Convenias, Zdravo, Marijo, Pjesma suncu, sve za muški zbor. Tu nastaju i skladbe za orgulje: Kraj jaslica (1936 ), Christus vincit (1938.) i Adagio (1938.). Za glas i orgulje nastale su dvije skladbe: Nobiscum mane, Domine i Hymnus eucharisticus.

Uz Grđanovo školovanje, tj. studij teologije u Metzu, vezana je i anegdota koju saznajemo prema kazivanju njegovog brata o. Božidara Grđana. Božidar Grđan pripovijeda kako je profesor patrologije držao predavanje o sv. Jeronimu. Nakon nekoliko uvodnih riječi ironično je rekao: Balkanac i odmahnuo rukom. Grđan je istoga časa prekinuo nastavu prosvjedujući. Začuđenim učenicima i profesoru objasnio je kako sv. Jeronim nije bio nikakav Balkanac i dodao: “Balkanci su francuski prijatelji Srbi, a kad se nama Hrvatima kaže “Balkanac”, onda je to za nas velika uvreda.” Profesor se nato ispričao da nije imao vremena da se odgovarajuće pripremi za predavanje o sv. Jeronimu. Izgleda da ga se Grđanov prosvjed duboko dojmio jer je već na sljedećem satu održao iscrpno i zapaženo predavanje o našem svecu sv. Jeronimu.

Fra Miroslav Grđan, Samobor, 1942. godine (iz albuma o. Ivana Krznara)

U to vrijeme, 2. travnja 1938. Grđan je zaređen za đakona u katedrali u Metzu. Iz Metza je i Grđanovo pismo roditeljima s nadnevkom uskrsna srijeda 1938. koje donosimo na kraju članka.

Za svećenika Miroslav Grđan je zaređen u Svetištu Majke Božje na Trsatu 7. kolovoza 1938. godine.

Mladu misu fra Pacifik Grđan imao je u svom rodnom Čakovcu na Veliku Gospu 1938. godine. Nije se ostvarila Grđanova želja da se u tom njegovom svečanom danu izvodi njegova Misa primitiarum, međutim, mogao je biti u cijelosti zadovoljan jer je veliki hrvatski skladatelj, glazbenik, franjevac Kamilo Kolb sa zborom i orguljama sudjelovao u glazbenom sadržaju službe Božje.

O ljepoti toga dana Grđanov mlađi brat Božidar govori:

U crkvi i kod kuće bilo je veliko slavlje. Pogotovo što se otac prije nekoliko tjedana vratio iz bolnice nakon teške operacije želuca i mogao je sjediti kod zajedničkog stola. Kod ručka je bilo mnogo gostiju, a navečer mu je crkveni pjevački zbor priredio lijepu podoknicu. Mladomisničko slavlje je bilo dobro organizirano. Najteži dio su ponijeli patri Rikard Ribić i Bono Rendulić. Ovo ističem njima u spomen.

Grđan se vraća u Metz 1938. godine. Te jeseni upisuje petu godinu teologije i prvu godinu studija glazbe. Nakon godinu dana, to jest u kasnu jesen 1939. godine mora, kao i drugi stranci, hitno napustiti Francusku.

U zimi 1939. godine započinje zagrebačko razdoblje Grđanova života. Prvo što je učinio bila je promjena imena, tako da se od sada više na njegovim skladbama i dokumentima ne nalazi ime o. Pacifik Grđan, nego o. Miroslav Grđan.

U tome vremenu on se formira i kao glazbenik i kao duhovnik, a razvija i sve svoje ljudske kakvoće. Školske godinfel 1939./40. završava konačno studij teologije. Diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, te dobio diplomu s nadnevkom 6. kolovoza 1941. godine.

U isto vrijeme sa studijem šeste godine teologije upisuje se u glazbenu školu Polyhymnia u Zagrebu. Taj mu tečaj pomaže u pripremi za prijemni ispit na Hrvatski državni konzervatorij u Zagrebu. Upisao je kao glavni predmet kompoziciju, a instrument orgulje. Za njegov glazbeni razvoj posebno je važno bilo mentorstvo profesora Mile Cipre u području kompozicije. Orgulje, kao drugi glavni predmet Grđanu je predavao Čedomil Dugan. Harmoniju mu je predavao Fran Lhotka, a kontrapunkt Franjo Dugan. Glasovir je pohađao kod Ernesta Krautha, dok je zborno pjevanje vodio Mladen Pozajić, a folklor dr. Vinko Žganec. Povijest glazbe Miroslav Grđan je slušao kod poznatog muzikologa Božidara Širole, a glazbene oblike predavao mu je Zlatko Grgošević. Albe Vidaković predavao je Grđanu koral i liturgiku, odnosno crkvene propise Cecilijanskog pokreta u Hrvata. Pored kompozicije Milo Cipra predavao mu je i vokalnu kompoziciju i male forme.

U to vrijeme, dakle, još dok je studirao glazbu, Grđan je skladao glazbena djela za koja je potrebno osim osobne nadarenosti i mašte već i solidno glazbeno znanje i iskustvo. Kao skladatelj Grđan je bio u mnogome ispred stupnja svoje glazbene naobrazbe. Može se reći da su njegove skladateljske potrebe za tehnikom izraza bitno utjecale na njegov studentski mar i ozbiljnost u pristupu studiju. Poznato je, na primjer, da je neznatnu pozornost posvećivao usvajanju glasovirske vještine, a s druge strane nikad nije propustio priliku konzultacije s profesorima Milom Ciprom, Mladenom Pozajićem, Franjom Duganom i drugima od kojih je mogao naučiti nešto o skladateljskim postupcima.

U to vrijeme nastaju njegova djela za orgulje: Zdravo budi, Kraljice (1942.), Svečani preludij (1942.), Gospodin danas uskrsnu (1942.), zatim, Sonate pastorale za violoncello i glasovir (1943.), orkestralna skladba Proštenjari (1943.), te Zdravo, Zvijezdo mora za muški zbor i orgulje (1943.).

U trećoj godini studija (1944.) nastaje njegovo veliko djelo za soliste, mješoviti zbor i orkestar pod naslovom Kantata o križu koja sadrži četiri stavka. Iste godine nastaje još jedno veće djelo za solo i mješoviti zbor pod naslovom Oko kolijevke, koje sadrži tri stavka.

Grđan je, kao student, doživio ono o čemu skladatelji njegovih godina mogu samo maštati: bio je cijenjen u svojoj okolini, a skladbe su mu javno izvođene. Tako su 4. veljače 1944. godine u Hrvatskom državnom konzervatoriju izvedene njegove skladbe Misa za orgulje i Žrtvena improvizacija.

Među najznačajnijim izvedbama spominjemo koncertnu priredbu Franjevački glasbenici u Zagrebu, na kojoj su 17. lipnja 1944. godine izvedene dvije njegove skladbe. Radi se o praizvedbi vokalno instrumentalne skladbe Kantata o križu, te o instrumentalnoj skladbi Proštenjari. Za ova dva djela, u povodu 700. obljetnice što je grad Zagreb na temelju “Zlatne Bule” proglašen kraljevskim slobodnim gradom, Miroslav Grđan bio je nagrađen.

Grđan je našao vremena i za publicističko djelovanje. Objavio je više članaka u uglednom časopisu Sveta Cecilija. Članak pod naslovom Kako je nastala “Vaticana” izašao je u tri nastavka i to 1941. i 1942. godine. U istom časopisu 1943. godine objavio je tri članka pod naslovom Čemu glasbeni oblici?, Što nam je dalo jednoglasje? i Pučka popievka – izvor nacionalne glasbe. U članku Što su nam orguljaši? ističe značenje orgulja u bogoslužju, te kaže da je orguljaš svećenikov suradnik, javni kulturni radnik, te da su orguljaši nerazdruživi pratioci ljudskoga života. Objavio je više priloga u franjevačkom časopisu Glasnik sv. Franje.

Ne smije se smetnuti s uma da je to bilo ratno vrijeme. Nažalost i Grđanove skladbe doživjele su sudbinu mnogih drugih kulturnih dokumenata. Naime, Franjevački samostan u Zagrebu bio je bombardiran 22. veljače 1944. godine. Tom je prilikom bio porušen dio samostana u kojem su obitavali redovnici. Među njima bila je porušena i soba o. Miroslava Grđana. U sobi su bile zatrpane i njegove note.

Potresna sjećanja na ratne dane donosi Grđanova sestra Margareta:

U učiteljsku školu kod časnih sestara Uršulinki u Varaždinu upisala sam se 1942. godine. Moja braća svake godine barem jedanput dolazila su u Varaždin. Nas troje tada bi proživjeti skupa nekoliko nezaboravnih dana koji su nam pomagali da lakše preživimo muku teških ratnih vremena. Išli smo do dravskog mosta, a mama i tata došli bi iz Čakovca. Žalosni su to bili susreti: roditelji s jedne strane, a sva njihova djeca, nas troje, s druge strane. Moja braća bila su u habitima. Vidjelo se da su svećenici, a i ja sam bila u propisanoj školskoj odjeći. Uprkos tome nikada nismo dobili dozvolu za duže od pola sata razgovora.

Za vrijeme studija teologije kao i za vrijeme studija glazbe Grđan je obavljao i svoje svećeničke dužnosti. Tako je za vrijeme rata skoro pune dvije godine nedjeljom odlazio u Čuntić pomagati u dušobrižništvu ondašnjim franjevcima. Nakon Čuntića preuzima dušobrižništvo u mjestu Stružec nedaleko Ivanić Grada.

U teškim danima rata Grđan je i dalje brinuo o svom mlađem bratu i njegovoj glazbenoj izobrazbi. O tome brat priča:

Počeli smo s osnovnom disciplinom, harmonijom. Radio je sa mnom po knjizi prof. Franje Lučića. Slijedeću lekciju nije nikada tumačio. Govorio bi: “Toliko si inteligentan da kad pročitaš pravilo, da ga i razumiješ. Tada izrađuješ zadatke. Onda će ti se javljati problemi, kako pravilo praktički primjeniti. Onda dolazi uloga učitelja da ti pokaže što si u tom slučaju pogriješio i pravilo pogrešno primijenio. Na pogreškama se najbolje uči. I tako to onda postaje tvojom svojinom, a ne tek pasivno prihvaćanje.” Harmoniju smo radili i po skriptama prof. Frana Lhotke. On je Miroslavu predavao harmoniju.

O posljednjem susretu s bratom o. Božidar Grđan priča:

Moga brata p. Miroslava vidio sam godine 1945. samo dva puta. Došao je k profesoru Cipri. Tada mi je pokazao i skicu za Simfonijsku pjesmu Zrinskom gradu u Čakovcu. Za prvi stavak izradio je već i klavirski izvadak. Ostali su bili tek nabačeni na papir. Koliko se sjećam, harmonije su bile bogatije i raznolikije, ritam mnogo slobodniji i pokretljiviji. Veselio se što mu posao ide lako od ruke. O ratu i strahotama nije ništa govorio kao da živi u jednom zatvorenom svijetu, a ne u ovom koji nas je već kao mora pritiskivao, nešto kao Arhimed pred vojnicima: “Nolite turbare circulos meos”.

Margareta Grđan, umirovljena učiteljica, sačuvala je najveći dio dokumentacije o. Miroslava Građana. Njena sjećanja su dokumentarno vrijedna, a prožeta su ljubavlju prema braći i poštovanjem prema njihovim životima i djelima. Stoga životopis hrvatskog skladatelja Miroslava Grđana završavamo njezinim riječima:

Ovaj prikaz o mojem najstarijem bratu Štefeku kasnije p. Miroslavu napisala sam po pričanju moje mame. Pogotovo kada je on nestao 1945. godine na Bleiburgu. Nije bilo dana da mi njega nismo spominjali. Nekoliko puta godišnje mama mi je pričala cijeli život Štefekov, kao da je htjela da što bolje zapamtim. Kad sam bila u Njemačkoj, opet smo mi dvoje svaki dan razgovarali o njemu, a sada kada sam ostala sama, mnogo razmišljam uz suze o mojoj braći. Ostalo o Štefeku su moja sjećanja. Iz ovog prikaza može ga se upoznati, vidjeti kakva je bio osoba.

Službena umrlica izdana je dana 11. srpnja 1957. u Zagrebu u kojoj stoji kao službeni datum smrti 16. svibnja 1946. Mjesto nepoznato.

Pismo fra Miroslava Grđana roditeljima s nadnevkom Uskrsna srijeda 1938.:

Mir i dobro! Dragi roditelji,

Hvala na čestitci. Za đakona sam već zaređen. Na uskrsni ponedjeljak sam dvorio kod svete mise i pjevao Evanđelje. Kod blagoslova poslije podne sam izložio na klanjanje presveto Otajstvo.

Inače, imam mnogo posla: škola, zatim učimo obred za svetu misu itd. Što se tiče mojih primicija, do sada sam vam pisao samo uglavnom, jer se kod nas često mijenjaju nacrti, pa mi, koji slušamo, ne možemo da sve uzmemo kao poslijednju riječ, pa makar bilo to i službeno.

Evo, nedavno je bio sastanak upravitelja naše Provincije, te su zaključili ovo: svi klerici iz našega tečaja će se vratiti kući i biti će ređeni zajedno na Trsatu dne 7. kolovoza. Redit će nas mp. o. Rodić.

Dakle, ja ću biti ređen na Trsatu sa svojim drugovima. Iza ređenja će se upravitelji ponovno sastati da odluče kuda će koga poslati kad završi školu.

Iz toga slijedi da mi ne ćete trebati slati novac za povratak, jer me Provincija zove kući pa će ona namiriti putni trošak.

Da li ću se vratiti u Francusku iza ređenja ili ne, to zasada ne znam. No, mislim da će nas zadržati kod kuće da u zgodno vrijeme odslužimo vojsku. Kako ima malo svećenika, treba računati sa svima.

Ovo je posve stalno i sigurno, a za drugo što još nije sigurno i posve određeno, na pr. naša buduća mjesta, nitko ne može da kaže.

Molim Vas da to strogo čuvate u sebi i da to nikome ne kažete, jer bi mogle nastati uzbune. Znate, ljudi koji nemaju posla, zaposljuju se sa kritiziranjem…

Što se tiče sličica, nastojaću da si ih ovdje naručim. Kad budem znao cijenu, onda ću Vam pisati koliko novaca da mi pošaljete.

Dakle, radujte se već unaprijed! Ja sam dosada živio u svojim knjigama, sada sve više i više izlazim iz njih pa ulazim u životnu stvarnost i zbilju.

Veliko je djelo širiti kraljevstvo Božje. Sam Bog nas pripravlja za tu službu. Znajte bez duha Božjega ne koristi dušama upravo ništa. Jedino topla kršćanska ljubav može da ublažuje patnje na ovoj zemlji. Na žalost, svjetovni duh i nadutost obuzeše velik mah u naše doba. No, već dolaze oni koji će se tome suprotstaviti. Stoga Vas lijepo molim da molite Gospodina da posveti one koje je odabrao da budu sol zemlji, svjetlo svijetu. Ja sam si do sada stavljao razna pitanja o prekogrobnom životu pa znadem iz iskustva, kako je potrebna molitva da budemo pravi kršćani. Većina današnjih kršćana ima dvostruku savjest. Naročito razne bogomoljke! U crkvi uzdišu, a izvan crkve tjeraju u plač svojega bližnjega. Njihova pobožnost je plašt pod kojim skrivaju svoju ludu nadutost.

Vaše zdravlje, tata, ide na bolje, zar ne? Kad ste oboljeli, cijeli samostan u Metzu je molio za Vaše zdravlje. Je li, mama, Vi već uređujete vrt i ostalo?

Znate, ja sam već zaželio da sprovedem nekoliko dana u našoj obitelji kotkuće. Imam nekakvu čudnu narav, punu poduzetnog duha pa sam se zasitio /ipak jednom!!!/ bježanja otkuće. Obitelj je volja Božja, zadaća roditelja je uzvišena pa i mi, vojnici Kristovi, moramo na to da mislimo. Naravno, nas Bog ne zove u obiteljski stalež, ali nam nalaže da budemo sol i svjetlo koje će čuvati svetost obiteljskog života.

Kako Gretica? Da, da ne zaboravim: kad se budem vraćao kući, bilo bi zgodno da skočim u Lurd. Kao stranac dobiću pola vožnje pa prema tome put me ne će stajati gotovo ništa, jer inače trebam novac za cijelu kartu. Stoga ću se vratiti preko Italije. O tome ću još razgovarati s poglavarima ovdje i kod nas pa ću Vam javiti. Htio bih Vam donesti ako ne drugo, onda barem bocu lurdske vode. Dakle, radujte se u Gospodinu i molite se za sve nas!

Vaš fra Miroslav

Tekst je izvorno objavljen u knjizi Marije Riman i Petra Antuna Kinderića “Hrvatski skladatelj o. Miroslav Grđan”, Rijeka, 1996.