Fra Kamilo Kolb – glazbenik čije nadahnuće nije slomio ni komunistički zatvor

Fra Kamilo Kolb (r. Stjepan Kolb) rođen je 31. srpnja 1887. godine u Okučanima kao šesto dijete. Otac Hugo bio je gostioničar, a majka Matilda domaćica, oboje iz Pakraca. Cijela se obitelj aktivno bavila glazbom. Otac je svirao harmoniku, majka je bila počimalja u crkvi, a brat Juraj (zvan Đuka), također svećenik, bio je predsjednikom poznatog zagrebačkog pjevačkog zbora Vijenac. Drugi brat Pero bio je članom pjevačkog zbora Slavonija u Petrinji, a sestre Anica i Mica pjevale su u zboru časnih sestara u Požegi. Stjepan se aktivno počeo baviti glazbom u trećem razredu osnovne škole kada je počeo svirati gusle kod Čeha Zavžala.

Nakon završene osnovne škole Kolb pohađa gimnaziju u Požegi od 1898. do 1902. godine. Ovdje je u kolegijskoj crkvi sv. Lovre prvi put vidio velike orgulje i slušao sviranje i pjevanje svog prvog učitelja pjevanja, Josipa Prohaske. U kolegiju je postojao tamburaški orkestar u koji se Kolb uključuje. Ovdje je stekao osnove tamburaškog sviranja koje će nastaviti kasnije u Varaždinskoj gimnaziji. Tu je, 1901. godine, odlučio postati franjevcem.

Tako Stjepana Kolba nalazimo 1902. godine u novicijatu u Franjevačkom samostanu na Trsatu (Rijeka). U franjevački je red stupio 14. rujna i dobiva redovničko ime Kamilo. Privremene zavjete Kolb je položio 19. rujna 1903. godine, nakon čega odlazi na studij filozofije u Varaždin. To je bio Kolbov prvi susret s Varaždinom u kome će kasnije djelovati ako svećenik, nastavnik na franjevačkoj gimnaziji i glazbenik. Ovdje nastaje njegov prvi skladateljski pokušaj. Bila je to skladba za tamburaški orkestar pod naslovom Bunjevac. Skladbe nastale u ovo vrijeme uglavnom su namijenjene tamburaškom orkestru. Oznaku 1906. godine nosi skladba Živili Bunjevci, namijenjena također tamburaškom orkestru. Ubrzo se okušao u skladanju za druge izvođačke sastave, prvenstveno za glas uz instrumentalnu pratnju.

Kolb napušta Varaždin 1906. godine i odlazi u Zagreb na studij teologije. Ovdje upoznaje Franju Dugana, koji će mu postati prvim privatnim učiteljem glazbe.
Nakon dvije godine upornog rada, a pod vodstvom svoga profesora, Kolb postiže znatan napredak. U časopisu Sveta Cecilija počinju se objavljivati njegove prve skladbe: Pred Djevicom, Tantum ergo, Regina Coeli i druge.

Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1907. godine, a 13. ožujka 1909. godine ređen je za đakona. Za svećenika je zaređen 13. ožujka 1910. godine, a mladu misu služio je 3. travnja iste godine u Orahovici kod brata Đuke. Na mladoj misi svirao mu je Franjo Dugan. U Zagrebu Kolb boravi kao svećenik daljnje dvije godine. S Franjom Duganom proučavao je kontrapunkt i glazbene oblike. I dalje je marljivo proučavao glazbu skladajući mise, te različite misne popijevke.

Od 1911. godine ponovno se nalazi u Franjevačkom samostanu na Trsatu, gdje, pored svećeničkih dužnosti obnaša službu orguljaša i voditelja crkvenog pjevanja. Glazbeno obrazovanje nastavlja samoobrazovanjem i uz dopisivanje s Franjom Duganom. Tu nastaje jedna od njegovih najpoznatijih i najpopularnijih misa, nazvana Staroslavenska misa sv. Andrije, posvećena trsatskom župniku Andriji Račkom. Na Trsatu je upoznao slovenskog skladatelja Hugolina Sattnera, a koji će mu kasnije, u Ljubljani, biti profesorom.

Od 1914. godine Kolb odlazi za vojnog kapelana u različita mjesta u Bosnu i Hercegovinu. Od 1916. godine nalazi se na talijanskoj fronti, a od 1917. godine u Rumunjskoj. Iz tog vremena poznate su mu pjesme Kad je Isus u mom srcu, te Ave Maria za mezzosopran, violinu i orgulje. Obje pjesme, po njegovom sjećanju, rado su se i često pjevale. U ratnoj bolnici, gdje je radio, osnovao je instrumentalni sastav. Istina, bio je to pomalo čudan sastav od dvije violine, dva klarineta, bubnjeva,, činela i kontrabasa. Po povratku odlazi, uz dopuštenje provincijala, na odmor kod brata u Orahovicu. Nakon toga, 1919. godine odlazi za duhovnika, orguljaša i zborovođu u Vukovar. Uz svakodnevne dužnosti marljivo i dalje proučava glazbu i sklada. Obično su to skladbe potrebne za bogoslužje. Naime, kao orguljaš i voditelj crkvenog pjevanja uočavao je pomanjkanje te literature.

U želji za stjecanjem solidnog glazbenog obrazovanja odlazi 1919. godine na Jugoslavenski konservatorij za glasbo in igralsko umetnost u Ljubljanu. Ondje je upisao pjevanje i kompoziciju. Uskoro postaje zapaženim pjevačem i dobiva solističke uloge. Posebno ga je cijenio profesor Hugolin Sattner. Slijede Kolbovi nastupi po gradovima Slovenije, u koje će se vraćati i kasnije, za vrijeme svog službovanja u Hrvatskoj. Na Konzervatoriju je napredovao u pjevanju i orkestraciji, ali je u kompoziciji, kako sam kaže morao plivati. Kao naprednom studentu bio mu je ponuđen rad demonstratora za harmoniju, što je bila posebna čast. Ovdje nastaju skladbe Fuga za glasovir, te orkestralna skladba Scherzo, koja je bila izvedena prigodom godišnje studentske produkcije.

Zbog svećeničkih dužnosti prekida započeto školovanje, te se vraća u Zagreb 1921. godine. Ovdje se upisuje na Muzičku akademiju koju napušta nakon godinu dana, iz istih razloga. Sam traži premještaj i 1926, godine odlazi u Vukovar. U to je vrijeme Kolb već afirmiran skladatelj. Njegova se djela sve češće izvode. Njegova Misa na čast sv. Jeronima na staroslavenskom jeziku dobiva 1928. godine nagradu Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima u Zagrebu. Tu su nagradu dobili još Krsto Odak, Franjo Dugan, Ivan Muhvić i Rudolf Taclik. Sve su češći njegovi pjevački nastupi sa slovenskim zborovima u Ljubljani, Mariboru i Celju i u Zagrebu. Od 1929. godine Kamilo Kolb se nalazi u Virovitici kao orguljaš i kapelan. Ovdje se uključio u rad pjevačkog društva Rodoljub, u čijem je sastavu djelovao i tamburaški orkestar. Za to je društvo skladao različite skladbe, a neko je vrijeme bio i voditeljem tog društva. Sudjelovao je u radu drugih društava. Kao honorani nastavnik na Državnoj realnoj gimnaziji predavao je vjeronauk i pjevanje.

Nakon tri godine, 1932., odlazi za gvardijana u Franjevački samostan u Ilok. Tu je, uz orguljašku dužnost, obnašao službu poglavara samostana. Ovdje upoznaje obitelj Kelemen, koja je posebno njegovala glazbu i gdje je postao prvim učiteljem danas svjetski poznatom glazbeniku Milku Kelemenu. Kolb je tu muzicirao s Kelemenovom bakom. Kelemen se prisjeća snažnog dojma što su na njega ostavile skladbe koje je Kolb sam izvodio na glasoviru. Iako redovito sklada, ljubav prema pjevanju ostaje i dalje njegova velika preokupacija. Sve su češća gostovanja po gradovima Hrvatske i Slovenije.

Od 1935. godine Kolb se ponovno nalazi u Varaždinu, gradu koji će ostaviti dubokog traga u njegovom skladateljskom radu. Ovdje nastaju njegove najljepše skladbe. Nabrojimo samo neke: O, Prečista za glas, rog i harmonij, K Tebi oči podižemo za dva glasa i orgulje, Šest pjesama na čast sv. Terezije od M. Isusa za dva glasa i orgulje, Sva si lijepa za mješoviti zbor, Magnificabitur za tri glasa i orgulje, Pastores plaudite za glas i orgulje, Ruže za soliste i muški zbor, Blaženi Nikola, moli za Hrvate za glas i orgulje, Ave Maria za dva glasa i orgulje, Hvalite Gospoda za mješoviti zbor i orgulje i mnoge druge. Mnoge od tih pjesama i danas su vrlo rado izvođene. U ovom je razdoblju, prema navedenom nadnevku, skladao oko 60 većih skladbi. Ne znamo koliko je skladbi nastalo u tom razdoblju od onih kojima nije naznačio vrijeme nastanka, a kojih ima veliki broj.

U Varaždinu je vodio pjevački zbor kolegija, tamburaški orkestar, te orkestar limenih instrumenata. Za te je ansamble i skladao. Tako su, na primjer, na koncertu 7. lipnja 1935. godine izvedene dvije skladbe koje je Kolb skladao za tu prigodu. Riječ je se o skladbama Svetom Franji i Maestoso uz pratnju orkestra pitomaca. Na svečanosti prigodom Profesorskog kongresa franjevačkih slavenskih provincija u Zagrebu, Kolbu je bila povjerena organizacija programa. Tom su prigodom nastupali književnici Jeronim Korner i dr. Velimir Deželić ml., a u glazbenom dijelu programa izveden je i odlomak iz Kolbova oratorija Sveti Franjo. Zborom franjevačkih bogoslova uz pratnju orkestra ravnao je Kamilo Kolb. Kolb je surađivao i s varaždinskim pjevačkim društvima skladajući za njih različite skladbe. Zabilježeno je da je 21. svibnja 1935. godine u Isusovačkoj crkvi održan koncert povodom 60. obljetnice života Franje Dugana. Uz mješoviti pjevački zbor Tomislav, između ostalih solista, nastupao je i Kamilo Kolb.

U gimnaziji, gdje je predavao, obvezno je Kolb pripremao glazbene svečanosti. Tom bi prigodom i sam napisao poneku skladbu i izveo je sa svojim zborom i orkestrom. Tako je 16. lipnja 1935. godine za vrijeme mise mješoviti zbor učenika uz pratnju zavodskog orkestra izveo najnovije Kolbovo djelo: Misu u čast sv. Antunu. U Orahovici, kod brata Jurja, Kamilo Kolb je 7. travnja 1935. godine proslavio svoj srebrni misnički jubilej.

Česti su bili Kolbovi nastupi u Varaždinu. Uspjehe je imao i s izvedbom svojih skladbi, ali je uspješno nastupao i kao dirigent. Tako je 14. svibnja 1939. godine održan građanski koncert na kome su bila izvedena Kolbova djela: Vijenac narodnih napjeva za sopran i alt uz pratnju tamburaškog orkestra, Naša j’ mačka za mješoviti zbor i harmonij, Prešmentane citre za mješoviti zbor, harmonij i ksilofon, Pušač Mišo za mješoviti zbor i harmonij, Hajde de! za zavodsku glazbu. Šest dana kasnije Kolb je dirigirao muškim i mješovitim zborovima na proslavi održanoj povodom proslave 30. obljetnice Kongregacije gimnazijalaca. Tom je prigodom mješoviti zbor otpjevao Kolbovu pjesmu Pred Djevicom.

Nakon Varaždina Kamilo Kolb odlazi u Našice za vikara samostana. Po vlastitom zahtjevu Kolb je 1941. godine premješten u Osijek. Ovdje radi kao profesor na osječkoj gimnaziji, a ujedno se angažirao kao dirigent, pjevač i skladatelj u pjevačkom zboru Zrinski, te dirigent u muškom pjevačkom društvu HPŽ Kuha. Surađivao je i s HPD Lipa, društvom koje je često izvodilo njegove skladbe. Međutim, Kolb vodi i Pjevački zbor Učiteljske škole, s kojim redovito nastupa. Bilježi nastupe u Hrvatskom državnom kazalištu u Osijeku. Možda se čini najznačajnijim izvedba ulomka pod naslovom Smrt sv. Franje Asiškog iz Kolbova oratorija Sveti Franjo. Ovaj je dio izveden 23. travnja 1943. godine na Simfonijskom koncertu hrvatskog filharmonijskog družtva u Osijeku u Hrvatskom državnom kazalištu u Osijeku pod dirigentskim vodstvom Ivana Štajcera.

Kamilo Kolb je, iako djelujući u Osijeku, bio zastupljen u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj reprodukciji. Tako je u tijeku 1944. godine održano nekoliko koncerta u Zagrebu na kojima je Kolb nastupao kao pjevač, ali su uspješno izvedena i Kolbova djela. Završetak Drugog svjetskog rata Kolb je dočekao u Osijeku na dužnosti svećenika i orguljaša u Franjevačkom samostanu, te učitelja vjeronauka i pjevanja u osječkoj gimnaziji.

Na osnovu presude Vojnog suda komande grada Zagreba, 9. srpnja 1945. Kolb je bio osuđen na šest godina lišenja slobode s prinudnim radom i četiri godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava te se do 1950. godine nalazi u zatvoru Stara Gradiška. To je bilo jedno od najtežih razdoblja Kolbova života. Tu se susreće i s drugim zatvorenicima, glazbenicima. Znakovitim se čini njegov susret s Lovrom Matačićem, Mladenom Stahuljakom, Anzelmom Canjugom, koji je ovdje i umro, te Marijanom Zuberom i drugim glazbenicima. U zatvoru je postojao instrumentalni ansambl koji je bio sastavljen od zatvorenika instrumentalista. Sastav je sadržavao instrumente za koje su se našli svirači, pa ne začuđuju skladbe stvorene za neuobičajene instrumentalne sastave. Kolb je ovdje stvarao pretežito instrumentalne skladbe namijenjene glasoviru ili orguljama, ali i glasovirske izvatke kao pripremu za veće orkestralno djelo. Ove skladbe odaju skladatelja koji napušta klasični glazbeni izraz i stvara skladbe u koje unosi suvremene skladateljske postupke.

Nakon zatvora Kolb dolazi 27. ožujka 1950. godine u Karlovac, gdje ostaje dvije godine. Ovdje, prema zapisu u Kronici samostana, uz službu vikara samostana preuzima tijekom 1951. godine i službu orguljaša. U srpnju 1952. godine Kolb odlazi u Slavonski Brod za orguljaša i zborovođu. Zbog postojećeg sustava njegova aktivnost izvan samostana svedena je na minimum. Stoga sve svoje slobodno vrijeme posvećuje skladanju. Nastaju mnoge mise i različite popijevke u čast različitim svecima, ali i skladbe u povodu različitih obljetnica. O Kolbovim aktivnostima unutar samostana doznajemo samo iz oskudnih podataka u samostanskim kronikama. Sve ostale podatke o daljnjem Kolbovom djelovanju možemo pratiti jedino iz pisama koje je upućivao poznanicima, odnosno nekadašnjim svojim učenicima ili pjevačima. Neka su pisma pohranjena i u Kolbovoj ostavštini, ali su to pisma koja se, uglavnom, odnose na komunikaciju s pretpostavljenima.
U Franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu pored uobičajenih svećeničkih dužnosti obnašao je i službu orguljaša i voditelja crkvenog pjevanja. S pojedinim članovima zbora ostao je u vezi sve do smrti.

Od 1958. godine Kolb se nalazi u Franjevačkom samostanu u Požegi, gdje je proslavio svoju zlatnu misu. Tim je povodom skladao misu Deo gratias koju je u Zagrebačkoj katedrali izveo Albe Vidaković s osamdeset pjevača. Izvedbi je prisustvovao sam skladatelj, Kolb. U Zagrebu je 19. travnja 1959. godine Albe Vidaković, regens chori Zagrebačke katedrale, organizirao svečanost prigodom obilježavanja Kolbove obljetnice misništva. Kolbove su se mise izvodile u nekoliko zagrebačkih crkava. Svoju obljetnicu Kolb je proslavio i u Orahovici kod brata Đuke koji je ondje bio župnikom.

Kolb 1962. godine moli premještaj u Viroviticu, gdje odlazi 1963. godine. Tijekom 1965. godine Kolbovo se zdravstveno stanje pogoršalo i ne dopušta mu puni radni angažman. Međutim, on uporno i dalje sklada. Skladbe na latinskom jeziku marljivo prevodi, jer liturgija napušta latinski jezik, pa se povećala i potreba za hrvatskim misama i popijevkama. Kolb tumači kako je riječi morao radi hrvatskog ritma malo promijeniti, „inače su ostale stare note i treba samo malo opetovati i ići će.“

Jučer sam našoj skupini pjevača preuredio „Zemlja se potrese“ i vele da će rado pjevati. Od 22. –27. imademo misijsku obnovu. Zadnji će dan imati svečanu misu biskup Kuharić pa sam morao napraviti sve za svečanu misu: Introit, pjesma poslije poslanice, prikazanje i pjesmu poslije pričesti. Glavno je u recitaciji i sluša se dobro.

U travnju 1965. godine Kolb se nalazi na liječenju u Zagrebu. Odatle, između ostalog, piše:

Uza sve to i ovdje me nije minula dužnost komponiranja. Već sam napisao jednu manju hrvatsku misu, a dvije druge sam počeo. Nadam se svršiti ih samo da bude toplije.

Mjesec dana kasnije Kolb se nalazio u Našicama i odatle je napisao:

Inače komponiram i sada završavam 82., a počeo sam 83. misu. Niču kao gljive iza kiše.

Kamilo Kolb umro je 13. srpnja 1965. godine u Virovitici.