PUT DO BRAČNE SVETOSTI

Kako muž i žena pomažu jedno drugom doći u nebo

Što su muž i žena bliži Bogu, to su njih dvoje sve bliži jedno drugom; a što su bliži jedno drugom, bliži su Bogu.

Foto: Shutterstock.com

Trebali bismo se često podsjetiti na to da Bog doista ljubi ženu koju smo oženili, da Bog stanuje u njoj. Trebali bismo se podsjetiti da ona ima život u Bogu i da je naša obveza koju smo preuzeli bračnim zavjetima učiniti sve što možemo kako bi pomagali rast tog života. Trebamo se sjetiti zahvaliti Bogu što nam je dao takav dar i zatražiti njegov blagoslov za nju, kako bismo bili dostojni poziva koji nam je uputio. Ono “Volim te”, koje joj potiho kažemo, treba značiti: “Nek si puna blagoslova.”

Svetost je cilj braka. Pomažući svojoj ženi da postane onakva osoba kakva Bog želi da ona bude, potičući u njoj osobnost svojstvenu samo njoj – osobnost koju on, i možda samo on od svih muškaraca, poznaje i voli – muž pomaže ženi da raste u svetosti. Zar ga upravo slika njezine jedinstvenosti nije oduševila? Zar to nije bilo ono što je on “vidio”, a drugi nisu? Muž koji ne dopusti da zbog njegove sebičnosti dođe do bilo kakvoga duhovnog ili psihološkog izobličenja, doživjet će da njegov brak, kako godine prolaze, postaje sve bogatiji i bogatiji. Što su muž i žena bliži Bogu, to su njih dvoje sve bliži jedno drugom; a što su bliži jedno drugom, bliži su Bogu.

Jedno tijelo a dvije osobe u Tijelu Kristovu

Poslanica Efežanima kaže: “Treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.” (Ef 5,28) Već smo letimično spomenuli što znači ljubiti drugoga kao sama sebe; ovdje sv. Pavao ponavlja Kristovu zapovijed, ali joj dodaje jedan poseban naglasak: oženjeni muškarac istinski voli sebe kada pokazuje ljubav prema svojoj ženi, jer ona je vezana za njega ne samo po duhu nego i najčvršćom od svih veza. “Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista mi smo udovi njegova Tijela!” (Ef 5,29–30)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Krštenjem smo pritjelovljeni Kristu, a preko tog saveza s Kristom mi sudjelujemo u samom životu Božjem koji neprestano teče iz Krista u njegovo Tijelo, Crkvu. Prvi su kršćani bili puni spoznaje o neizmjernoj, gotovo nepodnošljivoj veličini božanskog posinjenja. “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac”, kaže se u prvoj Ivanovoj poslanici, “djeca se Božja zovemo” (1 Iv 3,1).

Ako mi jesmo djeca Božja, to je stoga što smo “Krista obukli” (Gal 3,27). Poput vode pomiješane s vinom, mi smo, kako euharistijska liturgija kaže, došli “sudjelovati u božanstvu Kristovu koji se udostojao podijeliti s nama naše čovještvo”. Sve što činimo, činimo “s Njim, po Njemu i u Njemu”.

Krist je počelo bračnog jedinstva

Ovo jedinstvo Krista i njegove Crkve jest stvarnost koju naši brakovi odražavaju. Ali mi smo ograničena stvorenja i ne možemo očekivati savršeno jedinstvo u braku. Osobnosti se ne poništavaju na oltaru i svaki se bračni drug mora prilagođavati. Upravo one razlike između muškarca i žene koje su ih privukle jedno k drugom, mogu postati izvor poteškoća nakon vjenčanja, ali ako se trude postići jedinstvo, pronaći će sreću, radost i cjelovitost zrelog braka.

Nedobronamjernost se javlja kada jedan od bračnih drugova ne teži jedinstvu, nego nečemu samo za sebe što nije dobro za brak, zadovoljavanju neke svoje osobne želje koja ne pridonosi istodobno i izgradnji braka. Nedobronamjernost razara jedinstvo; ona je korijen osamljivanja. Muž koji pokazuje nedobronamjernost ne može tvrditi da ljubi jer ljubiti znači htjeti dobro. A čovjek koji ne ljubi, osamljen je čovjek, čovjek koji nikada ne će pronaći jedinstvo; jer da bi čovjek doživio one trenutke ushita koji zbunjuju svijest svojom ljepotom, mora samog sebe predati, mora se potpuno dati u ljubavi. Jer jedinstvo s Bogom događa se samo preko ljubavi.

Čovjek ne bi smio biti nedobronamjeran prema vlastitom mesu i krvi, ali ne samo stoga što je to meso i krv njegovo, nego stoga što je Kristovo. Nježnosti koje muž i žena izmjenjuju, ujedno su i nježnosti prema Kristu. Tijelo milovano rukama pripada Kristu, daje se u Kristu. I ruke koje miluju također su Kristove, a ljubav koju iskazuju ljubav je koja pojačava uzajamnu intimnost bračnog para i intimnost s Kristom.

Što je muž uspješniji u poistovjećivanju svog položaja u obitelji s onim Kristovim, i što više nastoji svoj život i svoje davanje oblikovati po uzoru na Krista, to će njegov brak savršenije odražavati jedinstvo Krista i njegova naroda, Crkve. “‘Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će samo jedno tijelo.’ Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.” (Ef 5,31–32)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Claytona C. Barbeaua Glava obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 27. siječnja 2012.

Možda vam se svidi